Broj: Kž-Us 40/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. B. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 298. st. 1. i 2. ) i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11., 125/11 i 143/12 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama opt. Ž. B., opt. N. Đ., opt. J. B., opt. B. B., opt. D. B. i opt. M. T., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 18. prosinca 2012. broj K-Us-7/12-87, u sjednici održanoj 20. rujna 2016., u prisutnosti opt. Ž. B., zz branitelja opt. Ž. B., M. K., odvjetnika iz O. i braniteljice  opt. B. B., B. M. odvjetnice iz O.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.              Povodom žalbe opt. Ž. B., po službenoj dužnosti preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, na način da se neće opozvati uvjetna osuda izrečena presudom Općinskog suda u Valpovu, broj K-45/08-38 od 22. veljače 2011., koja je postala pravomoćna 2. travnja 2011., pa se opt. Ž. B. za kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja, izbjegavanje carinskog nadzora opisanog u čl. 298. st. 1. i 2. KZ/97, za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) godine, a na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97 vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. prosinca 2011. do 23. svibnja 2012. uračunava se u izrečenu kaznu zatvora.

 

              II.              Žalbe opt. Ž. B., opt. N. Đ., opt. J. B., opt. B. B., opt. D. B. i opt. M. T. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom je opt. Ž. B. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 298. st. 2. KZ/97, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju četiri godine, uz opoziv uvjetne osuda izrečene presudom Općinskog suda u Valpovu, broj K-45/08 od 22. veljače 2011. (koja je, očiglednom omaškom, u izreci pobijane presude pogrešno označena kao presuda Općinskog suda u Našicama) te je iz te presude uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, pa je optuženik, na temelju čl. 60. st. 2. toč. c) KZ/97 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine i tri mjeseca. Istom presudom su opt. N. Đ., opt. J. B., opt. B. B., opt. D. B. i opt. M. T. proglašeni krivima zbog kaznenog djela izbjegavanja carinskog nadzora iz čl. 298. st. 1. u svezi čl. 61. KZ/97 i zbog kaznenog djela udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz čl. 333. st. 1. i 3. KZ/97, pa je opt. N. Đ. na temelju čl. 298. st. 1. u svezi čl. 61. KZ/97 utvrđena kazna zatvora u trajanju osam mjeseci, a na temelju čl. 333. st. 3. KZ/97 utvrđena je kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, te je na temelju citiranih zakonskih propisa, uz primjenu čl. 60. st. 2. toč. c) KZ/97, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine, opt. J. B. je na temelju čl. 298. st. 1. u svezi čl. 61. KZ/97 utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine, a na temelju čl. 333. st. 3. KZ/97 utvrđena je kazna zatvora u trajanju osam mjeseci, pa je na temelju citiranih zakonskih propisa uz primjenu čl. 60. st. 2. toč. c) KZ/97, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, opt. B. B., na temelju čl. 298. st. 1. u svezi čl. 61. KZ/97 utvrđena je kazna zatvora u trajanju 10 mjeseci, a na temelju čl. 333. st. 3. KZ/97 je utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, pa je na temelju citiranih zakonskih propisa, uz primjenu čl. 60. st. 2. toč. c) KZ/97, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca, opt. D. B. je na temelju čl. 298. st. 1. u svezi čl. 61. KZ/97 utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci, a na temelju čl. 333. st 3. KZ/97 utvrđena je kazna zatvora u trajanju 10 mjeseci, te je na temelju citiranih zakonskih propisa, uz primjenu čl. 60. st. 2. toč. c) KZ/97, osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine, opt. M. T. je, na temelju čl. 298. st. 1. u svezi čl. 61. KZ/97, utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci, a na temelju čl. 333. st. 3. KZ/97 je utvrđena kazna zatvora u trajanju 10 mjeseci, pa je na temelju citiranih zakonskih propisa, uz primjenu čl. 60. st. 2. toč. c) KZ/97, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine.

 

              Primjenom odredbe čl. 63. st. 1. KZ/97 optuženicima je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme oduzimanja slobode i to opt. Ž. B. od 1. prosinca 2001. do 23. svibnja 2012., opt. N. Đ. od 1. prosinca 2011. do 24. siječnja 2012., opt. J. B. od 1. prosinca 2011. do 24. siječnja 2011. i opt. B. B. od 1. prosinca 2011. do 24. siječnja 2012. Na temelju čl. 80. KZ/97 od opt. Ž. B. je oduzet teretni automobil, SIM kartice, mobilni telefon te cigarete, a što je specificirano u izreci pobijane presude, od opt. N. Đ. su oduzete SIM kartice i mobilni telefon, a što je specificirano u izreci pobijane presude, od opt. J. B. oduzete su SIM kartice i kutije cigareta, a što je specificirano u izreci pobijane presude, i od opt. B. B. su oduzete SIM kartice, mobilni telefon i telefon, a što je specificirano u izreci pobijane presude. Na temelju čl. 556. st. 1. ZKP/08 od R. B. su oduzete kutije cigareta pobliže specificirane u izreci pobijane presude. Primjenom odredbe čl. 158. st. 1. i 2. ZKP/08 dosuđen je imovinskopravni zahtjev na način da su optuženici dužni Republici Hrvatskoj platiti 1.530.495,80 kn. Na temelju čl. 82. KZ/97, u svezi čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ br. 145/10. – dalje u tekstu: ZPOIK), u odnosu na opt. Ž. B. je utvrđeno da je kaznenim djelom ostvario imovinsku korist u iznosu 75.644,00 kn, stoga je oduzeto 2.220,00 kn i naloženo mu uplatiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske 73.424,00 kn, u odnosu na opt. N. Đ. je utvrđeno kako novčani iznos od 6.400,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je ostvario kaznenim djelima te mu je ovaj iznos oduzet, u odnosu na opt. J. B. je utvrđeno kako iznos od 30.108,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je ostvario kaznenim djelima te mu je naloženo ovaj iznos uplatiti u proračun Republike Hrvatske, a u odnosu na opt. B. B. je utvrđeno da novčani iznos od 30.108,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je ostvario kaznenim djelima, te mu je ovaj iznos oduzet.

 

              Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. st. 2. toč. 1.-6. ZKP/08 optuženici su dužni na ime troškova kaznenog postupka platiti 5.800,00 kn i paušalnu svotu u iznosu od 1.000,00 kn, svaki, te troškove na ime nagrade i nužnih izdataka postavljenih branitelja.

 

              Protiv ove presude optuženici su podnijeli žalbe.

 

              Opt. Ž. B., putem branitelja T. F., odvjetnika iz O., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Opt. N. Đ., putem branitelja B. K., odvjetnika iz O., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenim sankcijama, sigurnosnim mjerama i oduzimanju imovinske koristi i naknade štete, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti.

 

              Opt. J. B., putem braniteljice G. V., odvjetnice iz O., žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i zbog odluke o troškovima, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi od optužbe.

 

              Opt. B. B., putem braniteljice B. M., odvjetnice iz O., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji, odluci o naknadi štete, odluci o oduzimanju imovinske koristi te troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi optužbe.

 

              Opt. D. B., putem branitelja D. A., odvjetnika iz O., žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje i odluku.

 

              Opt. M. T., putem branitelja I. B., odvjetnika iz O., žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

              Prije održavanja sjednice vijeća spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

 

              Na temelju čl. 475. st. 2. ZKP/08 o sjednici drugostupanjskog vijeća uredno su izviješteni opt. Ž. B. i njegov branitelj T. F., te opt. B. B. i njegova braniteljica B. M., jer su to zahtijevali. Sjednici su prisustvovali opt. Ž. B., zz branitelja opt. Ž. B., M. K., odvjetnik iz O. i braniteljica  opt. B. B., B. M. odvjetnice iz O.

 

              Žalbe su neosnovane.

 

              Suprotno žalbenim tvrdnjama opt. Ž. B., opt. N. Đ. i opt. B. B., u pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja. Sud prvog stupnja je, glede odlučnih činjenica, označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da su optuženici počinili kaznena djela kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio. S tim u svezi se ističe kako nije u pravu opt. Ž. B. kada tvrdi da se radi o proturječnosti jer, navodno, iz samog činjeničnog opisa proizlazi da ovaj optuženik nije organizirao grupu, a da bi potom, suprotno činjeničnom opisu, upravo on bio označen kao organizator grupe. Nasuprot takvoj, proizvoljnoj, tvrdnji žalitelja, u izreci pobijane presude su sasvim jasno označene organizatorske aktivnosti opt. Ž. B. koji je „ ... u cilju da se znatno materijalno okoristi, organizirao krijumčarenje cigareta iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku, mimo carinske kontrole i u tom cilju okupio i međusobno povezao ... „ dakle, iz činjeničnog opisa proizlazi da je upravo ovaj optuženik organizirao u grupu optuženike sa istim ciljem, a što je potom i vrlo detaljno obrazloženo.

 

              Nije u pravu opt. Ž. B. kada tvrdi su nezakoniti dokazi tehničke snimke i video zapis tehničkog snimanja, koji su pribavljeni posebnim dokaznim radnjama. Naime, u spisu se nalaze detaljno obrazloženi nalozi suca istrage, kojima se na temelju čl. 332. st. 1. ZKP/08 određuju posebne dokazne radnje kojima se privremeno ograničavaju ustavna prava građana. Kako se izvidi kaznenih djela nisu mogli provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće, s obzirom na postojanje osnova sumnje, na pisani i obrazloženi zahtjev USKOK-a sudac istrage je pisanim obrazloženim nalogom odredio posebne dokazne radnje. Sud je na raspravi pročitao izvješća koja je sastavila policija o tijeku izvršenja posebnih dokaznih radnji, pa je iz svega jasno kako se, nasuprot tvrdnji žalitelja, radi o zakonitim dokazima. Žalitelj nije u pravu kada, bez dokaza, iznosi tvrdnje da su privremeno oduzeti mobilni aparati i SIM kartice bili nezakonito pretraženi prije izdavanja naloga. Iz spisa jasno proizlazi da su ovi predmeti bili, zakonito, oduzeti, potom su izdani nalozi za pretragu oduzetih pokretnih stvari, mobilnih telefona i SIM kartica, nakon čega je pretraga i bila obavljena, uslijed čega je neosnovana tvrdnja žalitelja o navodno nezakonitom dokazu.

 

              Nije u pravu opt. Ž. B. kada tvrdi da je ostvarena povreda kaznenog zakona, jer je, nakon zaključenja rasprave i objave presude, u tijeku žalbenog postupka na snagu stupio novi Kazneni zakon, za koji žalitelj tvrdi „ ... jasno da je u konkretnom slučaju novi Kazneni zakon povoljniji za počinitelja ... “ .

 

              Treba poći od činjenice da je opt. Ž. B. proglašen krivim zbog kaznenog djela izbjegavanja carinskog nadzora iz čl. 298. st. 2. KZ/97 (za koje je predviđena kazna zatvora od jedne do osam godina) jer je organizirao grupu ljudi radi prenošenja preko carinske crte robe čija je proizvodnja i promet ograničen ili zabranjen, izbjegavajući mjere carinskog nadzora. Ostali optuženici su proglašen krivima zbog kaznenog djela izbjegavanja carinskog nadzora iz čl. 298. st. 1. KZ/97, u svezi čl. 61. KZ/97 (za koje je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina) i zbog kaznenog djela udruživanje za počinjenje kaznenih djela iz čl. 333. st. 1. i 3. KZ/97 (za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine).

 

              Nije upitno postojanje kaznenopravnog kontinuiteta između kaznenog djela izbjegavanje carinskog nadzora iz čl. 298. st. 2. KZ/97 i izbjegavanje carinskog nadzora iz čl. 257. KZ/11 u svezi čl. 328. st. 1. KZ/11. Naime, novom je kaznenopravnom regulativom kazneno djelo iz čl. 298. st. 2. KZ/98 razdvojeno u dva kaznena djela, jedno je izbjegavanja carinskog nadzora iz čl. 257. KZ/11 (za koje je propisana kazna od šest mjeseci do pet godina) a drugo je zločinačko udruženje iz čl. 328. st.1. KZ/11 (za koje je propisana kazna od šest mjeseci do pet godina).

 

U odnosu na organizatora grupe ili zločinačke organizacije, kako su ti pojmovi bili definirani u KZ/97, a što odgovara opisu zločinačkog udruženja u KZ/11, moguć je realni stjecaj kaznenog djela organiziranja grupe ili zločinačke organizacije, odnosno zločinačkog udruženja i počinjenja konkretnih kaznenih djela zbog kojih je i organizirana grupa, zločinačka organizacija ili zločinačko udruženje, tako da će organizator iz čl. 333. st. 1. i 2. KZ/97 i organizator iz čl. 328. st 1. KZ/11, odgovarati i za djelo organiziranja i za djela počinjena u okviru organizacije. Pri tome, KZ/11 za organizatora nije blaži zakon, jer je za razliku od KZ/97, koji je tražio da se organiziraju kaznena djela (dakle, najmanje dva ili više), po odredbama KZ/11 je dovoljno organiziranje ili vođenje zločinačke organizacije (zločinačkog udruženja) samo s ciljem počinjenja jednog djela (čl. 328. st. 1. i 4. KZ/11). Jednaka je situacija i u odnosu na pripadnika zločinačkog udruženja, jer je KZ/11 teži od KZ/97, budući pripadnik zločinačkog udruženja odgovara već i za samo udruživanje s ciljem počinjenja jednog kaznenog djela, dok je za pripadnost grupi ili zločinačkoj organizaciji iz čl. 333. st. 3. i 4. KZ/97, bilo potrebno postupanje s ciljem počinjenja više kaznenih djela.

 

U odnosu na kazneno djelo udruživanja za počinjenje kaznenih djela, iz čl. 333. KZ/97 treba istaći kako postoji kaznenopravni kontinuitet između KZ/97 i KZ/11. Naime, dok je KZ/11 zadržao samostalnu odgovornost za organizatora zločinačkog udruženja, koje u sebi konzumira pojmove zločinačke organizacije i grupe iz KZ/97, odgovornost pripadnika takve grupe ili zločinačke organizacije, ako je u njihovom sastavu počinjeno kazneno djelo, više nije propisano kao samostalno kazneno djelo.

 

Međutim, takvo ponašanje nije dekriminalizirano, već je pravno označeno u čl. 329. KZ/11 kao kvalifikatorno obilježje kaznenih djela počinjenih u sastavu zločinačkog udruženja.

 

Stoga je za ocjenu koji je zakon, u ovom predmetu, blaži za počinitelja, odlučna odredba čl. 329. KZ/11, koja propisuje granice kažnjavanja onoga tko počini kazneno djelo u sastavu zločinačkog udruženja, pa se izravno odnosi i na kazneno djelo izbjegavanja carinskog nadzora iz čl. 257. KZ/11. Odredbom čl. 329. st. 1. toč. 2. KZ/11 propisana je kazna zatvora od jedne do deset godina za onoga tko u sastavu zločinačkog udruženja počini kazneno djelo za koje je propisana gornja granica kazne od pet godina zatvora, a to je i kazneno djelo izbjegavanja carinskog nadzora iz čl. 257. KZ/11.

 

              Imajući u vidu postojanje kaznenopravnog kontinuiteta, ali strože propisane kazne u KZ/11, žalitelj nije u pravu kada tvrdi da je novi Kazneni zakon blaži za počinitelja.

 

              Nisu u pravu opt. D. B., kada izravno tvrdi da je ostvarena povreda kaznenog zakona, te opt. M. T., koji nije označio ovaj žalbeni osnov, ali se iz sadržaja njegove žalbe može razabrati kako i on smatra da je ostvarena ova povreda, jer ne postoje pretpostavke za primjenu kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske. Žalitelji svoje tvrdnje zasnivaju na činjenici da je opt. D. B. „... državljanka Bosne i Hercegovine a djelo je počinjeno izvan područja Republike Hrvatske ...“, odnosno opt. M. T. „... je državljanin Bosne i Hercegovine i djelo je počinjeno izvan područja Republike Hrvatske ...“. Nasuprot takvim tvrdnjama žalitelja, jasne su odredbe koje propisuju da se kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje na svakog tko počini kazneno djelo na njenom području. Kazneno djelo je počinjeno kako u mjestu gdje je počinitelj radio ili bio dužan raditi, tako i u mjestu gdje je u cijelosti ili djelomično nastupila posljedica iz zakonskog opisa kaznenog djela ili je prema njegovoj zamisli trebala nastupiti.

 

U ovom je predmetu posljedica, nedvojbeno, nastupila tamo gdje je prema zamisli optuženika i trebala nastupiti, a to je područje Republike Hrvatske, pa je prvostupanjski sud na sve optuženike, dakle i na opt. D. B. i opt. M. T., pravilno, primijenio kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske.

 

              Nisu u pravu ni opt. N. Đ. niti opt. B. B. kada se žale zbog povrede kaznenog zakona Ovi žalitelji ne navode koju povredu kaznenog zakona imaju u vidu, tek se iz sadržaja njihovih žalbi može zaključiti kako smatraju da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatraju da u njihovim postupcima nema svih obilježja kaznenih djela za koja su proglašeni krivima i pri tome pobijaju valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Ovo stoga, što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa motrišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenih djela za koja su optuženici i osuđeni, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

 

Međutim, ovaj drugostupanjski sud je, po službenoj dužnosti, ispitujući je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, izvršio uvid u spis i presudu Općinskog suda u Valpovu, broj K-45/08, na temelju koje je opozvana uvjetna osuda i opt. Ž. B. uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju 6 mjeseci.

 

Kako je ova presuda postala pravomoćna 2. travnja 2011. to se uvjetna osuda više ne može opozvati, pa je po službenoj dužnosti preinačena prvostupanjska presuda opt. Ž. B. u odluci o kazni, o čemu će kasnije biti nešto više riječi.

             

Suprotno žalbenim navodima opt. Ž. B., opt. N. Đ., opt. J. B., opt. B. B., opt. D. B. i opt. M. T., činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno.

 

Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

              Nasuprot tvrdnjama žalitelja, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da su optuženici počinili kaznena djela, kako je to i navedeno u izreci pobijane presude. Ovo, između ostaloga, proizlazi iz sadržaja provedenih posebnih dokaznih radnji tajnog praćenja i tehničkog snimanja, međusobne telefonske komunikacije optuženika i osoba koje su sudjelovale u kupovini i prodaji cigareta, pretrazi doma, osobnih i teretnih automobila, te pretraga privremeno oduzetih mobilnih uređaja i SIM kartica optuženika.

 

Iz telefonskih razgovora i SMS poruka jasno proizlazi da je optuženik Ž. B. organizirao grupu ljudi radi prenošenja velike količine cigareta preko carinske crte, izbjegavajući mjere carinskog nadzora, a drugi optuženici su i osobno prenosili preko carinske crte ove cigarete, odnosno na drugi način bitno doprinijeli prenošenju cigareta i izbjegavanju mjera carinskog nadzora, te pripadali grupi koja je imala za cilj počinjenje kaznenih djela za koja se po zakonu može izreći tri godine zatvora ili teža kazna.

 

              Nasuprot tvrdnji žalitelja, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio relevantne činjenice na osnovi komunikacije i dogovora opt. Ž. B. s opt. D. B. i opt. M. T. o nabavci, količini i cijeni cigareta koje su se ilegalno prenosile iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku, nazivanjem u Bosnu i Hercegovinu te slanjem i primanjem SMS poruka karakterističnog sadržaja, zatim na osnovi odlazaka i načina odlazaka u noćnim satima opt. Ž. B. i opt. N. Đ. po cigarete u prostor garaže u R. s., na osnovi karakteristične komunikacije opt. Ž. B. s opt. J. B. pri dolasku po cigarete, uvijek ga pozivajući na isti telefonski broj i izgovarajući uvijek istu šifriranu riječ, kojom se noću najavljuje dolazak te utovar i prijevoz cigareta teretnim automobilom.

 

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio relevantne činjenice na osnovi komunikacija opt. Ž. B. s opt. D. B. i opt. M. T., koje su se odvijale u svezi preuzimanja cigareta. U kontekst utvrđenih činjenica, pravilno je prvostupanjski sud pozicionirao utvrđenje da su 1. prosinca 2011. u 05,00 sati u R. s. na adresi ..., djelatnici policije neposredno zatekli opt. N. Đ. kako zajedno s opt. B. B. P. vreće ispunjene štekama cigareta, utovaruje u vozilo marke Mercedes Vito, dok se istovremeno od dvorišnog prozora garaže u smjeru dvorišta i dalje u mrak udaljavao opt. J. B. (list 487 spisa). Stoga je pravilno utvrđenje kako su obrane opt. N. Đ. i opt. B. B. nevjerodostojne i usmjerena na umanjenje kaznenopravne odgovornosti, jer su iste u izravnoj suprotnosti sa sadržajem posebnih dokaznih radnji tajnog praćenja i snimanja osoba i predmeta, kao i sadržaja međusobne telefonske komunikacije.

 

              S obzirom na izloženo, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je opt. Ž. B. organizirao grupu ljudi radi prenošenja preko carinske crte veće količine cigarete iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku, pri čemu je opt. Ž. B. imao odlučujuću ulogu u organizaciji kriminalnog djelovanja, posebno prilikom narudžbe cigareta, određivanja vrste i količine, plaćanja, njihovog preuzimanja, organizacije prijevoza i skladištenja, te njihove daljnje prodaje uspostavom mreže kupaca. Nadalje, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako su uloge ostalih suoptuženika jasno podijeljene i točno određene, pa su tako opt. D. B. i opt. M. T. u Bosni i Hercegovini nabavljali cigarete te iste zajedno s opt. J. B., opt. B. B. i „NN“ osobama po imenima D. i V., mimo carinske kontrole prebacivali u Republiku Hrvatsku, te skladištili u garaži, gdje je opt. N. Đ. zajedno s opt. Ž. B. odlazio po cigarete i preuzimao ih od opt. J. B. i opt. B. B., a potom vršio njihov prijevoz radi daljnje prodaje.

 

              Nasuprot žalbenoj tvrdnji opt. Ž. B., kojom se osporava vjerodostojnost i točnost izračuna knjigovodstvenog vještaka D. D., iz vještačkog nalaza i mišljenja ovog vještaka proizlazi logičan i jasan izračun, odnosno točan iznos uvoznih carinskih i drugih davanja na cigarete koje su prenesene iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku mimo carinske kontrole, te visinu štete koju je državni proračun Republike Hrvatske pretrpio ilegalnom prodajom na području Republike Hrvatske. Iz izračuna knjigovodstvenog vještaka jasno proizlazi da su na 124.490 kutija cigareta, ukupne vrijednosti 2.008.810,00 kn, carinska i druga davanja 1.530.495,80 kn. Vještak je za izračun davanja za cigarete koje nisu označene, kao osnovicu uzeo najnižu cijenu cigareta koja postoji u Republici Hrvatskoj, te na tu cijenu izračunao davanja koja se moraju obračunati i platiti u Republici Hrvatskoj. Vještak nije obračunao carinu u slučajevima kada se radi o tzv. domaćim cigaretama, pod čime podrazumijeva cigarete koje su proizvedene u Republici Hrvatskoj, a takvima je sa računovodstveno-financijskog stajališta smatrao i cigarete koje su proizvedene u Republici Hrvatskoj na kojima se nalaze markice strane države, jer propisi iz područja računovodstva koji obuhvaćaju porezne i carinske propise, smatraju da sama markica na određenom proizvodu nije dostatna da bi se ta roba smatrala tzv. stranom robom, već je za takav njihov status potrebna i dokumentacija o uvozu, a ne samo markica.

 

Što se tiče robe koja je privremeno oduzeta, vještak je utvrdio da se na nju treba obračunati carinska davanja i trošarine, jer je carinskim zakonom propisano da ukoliko je roba oduzeta na putu za maloprodaju ili u maloprodaji, na tu robu se treba obračunati carina, a drugim propisima je određeno da se moraju obračunati i ostali porezi. Kako je roba bila namijenjena za prodaju u Republici Hrvatskoj, prilikom obračuna davanja vještak je uzeo najnižu maloprodajnu cijenu u Republici Hrvatskoj. S tim u svezi, žalitelj problematizira primjenu Zakona o trošarinama, uz tvrdnju da je ostalo nejasno i neodređeno u čemu bi bilo postupanje optuženika protivno ovom zakonu. Nasuprot takvoj tvrdnji žalitelja, jasno je da se Zakonom o trošarinama uređuje trošarinski sustav oporezivanja, između ostaloga i duhanskih proizvoda koji se puštaju u potrošnju na području Republike Hrvatske i da se trošarina plaća na duhanske proizvode koji se proizvode ili uvoze i puštaju u potrošnju na području Republike Hrvatske. Trošarina, protivno ovom zakonu, nije bila plaćena kada su duhanski proizvodi bili prenošeni preko carinske crte u Republiku Hrvatsku.

 

Nasuprot žalbenim tvrdnjama opt. Ž. B., opt. N. Đ., opt. J. B., opt. B. B., opt. D. B. i opt. M. T., prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da su ovi optuženici počinili odnosna kaznena djela. Dakle, da je opt. Ž. B., organizirao grupu ljudi radi prenošenja preko carinske crte robe čiji je proizvodnja i promet ograničen, izbjegavajući pri tome mjere carinskog nadzora, a ostali optuženici preko carinske crte i izbjegavajući carinski nadzor prenijeli robu čiji je proizvodnja i promet ograničen, te pripadali grupi koja je imala za cilj počinjenje kaznenih djela za koja se po zakonu može izreći tri godine zatvora ili teža kazna.

 

Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, i na koje se upućuju žalitelji.

 

              Nisu u pravu opt. N. Đ., opt. J. B., opt. B. B. i opt. D. B. kada se žale zbog odluke o kazni.

 

Opt. Ž. B. i opt. M. T. se nisu izrijekom žalili zbog odluke o kazni, međutim njihova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno zbog povrede kaznenog zakona, sadrže u sebi i žalbu zbog odluke o kazni (čl. 478. ZKP/08).

 

              Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

 

              Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

 

Zadatak suda se ne ograničava samo iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina kreirati konkretna ostvarena kaznena djela, već i izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac generalizirajući svrhu kažnjavanja nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i visini kazne.

 

              Odlučujući o kazni, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne. Opt. Ž. B. je kao olakotno cijenio njegove obiteljske prilike, da je otac dvoje malodobne djece i sudioništvo u Domovinskom ratu u kojem je odlikovan, a otegotnim višestruku osuđivanost za istovrsna kaznena djela, njegovu snažno izraženu kriminalnu volju u organizaciji grupe za dugotrajno činjenje kaznenih djela i maksimalan stupanj krivnje. Opt. N. Đ. je olakotnim cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost, socijalne i obiteljske prilike, te da je otac šestero malodobne djece i sudioništvo u Domovinskom ratu. Otegotnim je cijenio visok stupanj njegove kriminalne volje koja se očitovala u dugotrajnosti činjenja kaznenih djela i broju poduzetih radnji. Opt. J. B. olakotnim je cijenjena njegova dosadašnja neosuđivanost, sudioništvo u Domovinskom ratu, a otegotnim visok stupanj kriminalne volje u dugotrajnom činjenju kaznenih djela, te da je upravo on bio ključna osoba koja je neposrednim radnjama izvršenja kaznenih djela povezivala organizatora grupe i pripadnike grupe u drugoj državi. Opt. B. B. olakotnim je cijenjena njegova dosadašnja neosuđivanost i sudjelovanje u Domovinskom ratu, a otegotnim visok stupanj kriminalne volje tijekom dugotrajnog činjenja kaznenih djela. Opt. D. B. otegotnim je cijenjen visok stupanj kriminalne volje u dugotrajnom činjenju kaznenih djela i postupanje sa maksimalnim stupnjem krivnje, a posebno njena uloga u počinjenju kaznenih djela, budući je upravo ona ciljano nabavljala cigarete u drugoj državi koje su potom, mimo carinskog nadzora, završile na teritoriju Republike Hrvatske. Opt. M. T. sud je otegotnim cijenio visok stupanj kriminalne volje u dugotrajnom činjenju kaznenih djela, maksimalan stupanj krivnje, te da je i on, kao i opt. D. B., ciljano u drugoj državi nabavljao cigarete kako bi završile na teritoriju Republike Hrvatske.

 

Prvostupanjski sud je opt. Ž. B. opozvao uvjetnu osudu izrečenu presudom Općinskog suda u Valpovu broj K-45/08-38 od 22. veljače 2011. (koja je, kako je to već navedeno, očiglednom omaškom označena kao presuda Općinskog suda u Našicama), te je uzeo kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci. Uvidom u spis Općinskog suda u Valpovu, broj K-45/08 razvidno je da je u tom kaznenom predmetu Ž. B. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 233. st. 1. KZ/97 te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, a na temelju čl. 67. KZ/97 primijenjena uvjetna osuda tako što se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako okrivljenik u roku dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Ova presuda je postala pravomoćna 2. travnja 2011.

 

Imajući u vidu protek vremena, uvjetna osuda se više ne može opozvati (čl. 69. st. 7 KZ/97), pa je prvostupanjska presuda preinačena u odluci o kazni, kako je to i označeno u izreci ove presude.

 

S obzirom na primjereno utvrđene pojedinačne kazne, međusobni odnos počinjenih kaznenih djela, vrstu i vrijeme njihovog počinjenja, te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 56. KZ/97), te o svrsi kažnjavanja (čl. 50. KZ/97), kaznom zatvora opt. Ž. B. u trajanju četiri godine, te jedinstvenom kaznom zatvora opt. N. Đ. u trajanju jedne godine, opt. J. B. u trajanju jedne godine i šest mjeseci, opt. B. B. u trajanju jedne godine i dva mjeseca, opt. D. B. u trajanju tri godine i opt. M. T. u trajanju tri godine, izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelje da ubuduće ne čine kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

              Upravo odmjerenim kaznama optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije.

 

              Državni proračun Republike Hrvatske je uvozom cigareta mimo carinske kontrole i ilegalnom prodajom na području Republike Hrvatske, s osnova carinskih i drugih davanja, pretrpio štetu u iznosu 1.530.495,80 kn, pa je sud na temelju čl. 158. st. 1. i 2. ZKP-a optuženike obvezao naknaditi 1.530.495,80 kn. Kako nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom, to je prvostupanjski sud utvrđenu korist oduzeo, odnosno naložio uplatu u korist državnog proračuna.

 

              Nasuprot tvrdnjama opt. J. B. i opt.  B. B., pravilno je prvostupanjski sud optuženicima naložio namirenje troškova kaznenog postupka, a navod opt. J. B. da ne bi mogao platiti troškove bez posljedica za svoju egzistenciju, nije odlučna. Kada sud okrivljenika proglasi krivim, u presudi mora naložiti podmirenje troškova kaznenog postupka. Ukoliko imovno stanje osuđenika, u vrijeme izvršenja odluke o troškovima kaznenog postupka, postane takvo da bi plaćanjem tih troškova bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje osuđenika ili osoba koje je on po zakonu dužan uzdržavati, predsjednik vijeća može, na obrazloženi zahtjev osuđenika, posebnim rješenjem osloboditi ga ove dužnosti.

 

              Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti neka druga povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, osim one u odnosu na opt. Ž. B. u svezi opoziva uvjetne osude, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Stoga je primjenom čl. 482. i 486. ZKP/08 trebalo odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 20. rujna 2016.