Broj: Kž-901/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Rigljan kao predsjednice vijeća, te Sonje Brešković Balent i Vladimira Vinje kao članova vijeća, uz sudjelovanje Višnje Pikec kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv I okrivljenog D. R. i dr., zbog kaznenog djela teške krađe iz čl. 229 st. 2 u vezi čl. 228 st. 2 Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), rješavajući povodom žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Koprivnici i II okrivljenog E. A., izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Koprivnici broj: K-401/15 od 16. lipnja 2016. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 22. studenog 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Povodom žalbi državnog odvjetništva i II okrivljenog E. A. a po službenoj dužnosti,   p r e i n a č u j e   se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela, na način da se utvrđuje da su I okrivljeni D. R. i II okrivljeni E. A. radnjama opisanim u prvostupanjskoj presudi, počinili kazneno djelo krađe iz čl. 228 st. 1 KZ/11, pa se prihvaća po prvostupanjskom sudu na temelju čl. 228 st. 1 KZ/11 I okrivljenom D. R. izrečena kazna zatvora od 8 (osam) mjeseci i II okrivljenom E. A. izrečena kazna zatvora od 1 (jedne) godine, koje su zamijenjene, na temelju čl. 55 KZ/11, radom za opće dobro na način da se 1 (jedan) dan zatvora zamjenjuje sa 2 (dva) sata rada s opisanim posljedicama iz čl. 55 st. 5, 6 i 7 KZ/11.

 

              Na temelju čl. 54 KZ/11 II okrivljenom E. A. se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme trajanja istražnog zatvora od 24. srpnja 2013. godine do 13. rujna 2013. godine.

 

              Žalbe državnog odvjetništva i II okrivljenog E. A.  o d b i j a j u   se kao neosnovane te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom I okrivljeni D. R. i II okrivljeni E. A. proglašeni su krivima zbog kaznenog djela teške krađe iz čl. 229 st. 1 toč. 1 u vezi čl. 228 st. 1 KZ/11, činjenično opisanog izrekom te presude, te su na temelju čl. 228 st. 1 KZ/11 osuđeni i to I okrivljeni D. R. na kaznu zatvora od 8 mjeseci a II okrivljeni E. A. na kaznu zatvora od 1 godine, koje su im na temelju čl. 55 KZ/11 zamijenjene radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje sa dva sata rada. II okrivljenom E. A. na temelju čl. 54 KZ/11 vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, računajući od 24. srpnja 2013. godine do 12. rujna 2013. godine uračunato je u izrečenu kaznu zatvora. Istom presudom je na temelju čl. 55 st. 6 i 7 KZ/11 određeno što će se desiti ukoliko se I i II okrivljenici ne jave nadležnom tijelu za probaciju ili im se poziv neće moći dostaviti na njihovu adresu koju su dali sudu ili ukoliko ne daju pristanak za rad za opće dobro kao i da će se u slučaju ukoliko ne izvrše rad za opće dobro djelomično ili u cijelosti donijeti odluka kojom se određuje izvršenje kazne u cijelosti ili u neizvršenom dijelu. Na temelju čl. 158 st. 1 i 2 Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08) I i II okrivljenici su dužni solidarno na ime imovinskopravnog zahtjeva platiti Z. M. 1.958,25 kuna dok se s preostalim dijelom postavljenog imovinskopravnog zahtjeva oštećenica upućuje na parnični postupak. Na temelju čl. 79 KZ/11 privremeno oduzeti predmeti od H. A. prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 0303755 od 10. lipnja 2011. godine po PP Varaždin imaju se vratiti vlasniku Z. M. iz K. Po čl. 148 st. 1 u vezi čl. 145 st. 2 toč. 1 do 6 ZKP/08 I i II okrivljenici dužni su sudu platiti troškove kaznenog postupka u vidu sudskog paušala svaki po 500,00 kuna kao i svaki po 20,00 kuna na ime troškova kaznenog postupka, dok su obojica okrivljenika dužni platiti nagradu i nužne izdatke postavljenih im branitelja po službenoj dužnosti u roku od 60 dana po pravomoćnosti presude, a o čijoj visini će biti odlučeno u posebnom rješenju.

 

              Protiv navedene presude žali se državno odvjetništvo zbog odluke o kazni te predlaže, da se pobijana presuda preinači na način da se I i II okrivljenicima izreknu bezuvjetne kazne zatvora.

 

              Žali se i II okrivljeni E. A. po branitelju B. K., odvjetniku iz V., zbog "svih" žalbenih razloga, te predlaže da se pobijana presuda preinači i II okrivljenika oslobodi od optužbe ili podredno, ukine i predmet vrati sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu državnog odvjetništva dao je I okrivljeni D. R. po branitelju K. K., odvjetniku iz K., u kojem predlaže da se žalba državnog odvjetništva odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

              U smislu čl. 474 st. 1 ZKP/08 spis predmeta je dostavljen na dužno razgledanje Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

 

              Žalbe državnog odvjetništva i II okrivljenog Elvisa Ademija nisu osnovane.

 

              Ispitujući povodom podnesenih žalbi prvostupanjsku presudu u smislu čl. 476 st. 1 toč. 1 i 2 i st. 2 ZKP/08, utvrđeno je da je povrijeđen Kazneni zakon na štetu I i II okrivljenika te je počinjena povreda iz čl. 476 st. 2 ZKP/08.

 

              Naime, I i II okrivljenici su proglašeni krivima da su provaljivanjem da dođu do stvari iz zatvorene kuće oduzeli tuđe pokretne stvari s ciljem da ih protupravno prisvoje, a vrijednost ukradenih stvari je mala i počinitelji su postupali s ciljem prisvajanja stvari takve vrijednosti, na koji način da su počinili kazneno djelo teške krađe iz čl. 229 st. 2 u vezi čl. 228 st. 2 KZ/11 (NN 125/11 i 144/12) te su osuđeni temeljem čl. 228 st. 1 KZ/11. Međutim, kako

se u čl. 229 st. 2 KZ/11 propisuje da ako su ostvarena obilježja teške krađe iz st. 1 toč. 1 do 4, 6 i 7 tog članka ali je vrijednost ukradene stvari mala i počinitelj je postupao s ciljem prisvajanja stvari takve vrijednosti, kaznit će se za krađu iz čl. 228 st. 1 KZ/11. U pravnoj teoriji terminologija "kaznit će se za krađu" znači "da je počinitelj počinio krađu" a ne kako to pogrešno drži prvostupanjski sud, da je okrivljenik počinio kazneno djelo teške krađe. Obzirom da su I i II okrivljenici imali namjeru prisvojiti stvari male vrijednosti, a ukradene stvari jesu bile male vrijednosti, tada se ne može okrivljenike proglasiti krivima za kazneno djelo teške krađe, već su oni ostvarili obilježja kaznenog djela obične krađe i zbog tog kaznenog djela se po čl. 228 st. 1 KZ/11 i osuđuju. Kako je prvostupanjski sud proglasio krivima I i II okrivljenike za teže kazneno djelo od onoga koje su oni radnjama opisanim u činjeničnom opisu izreke presude počinili, povrijeđen je Kazneni zakon na štetu oba okrivljenika, pa je stoga valjalo prvostupanjsku presudu u tom smislu preinačiti i utvrditi da su I i II okrivljenici, radnjama opisanim u činjeničnom opisu izreke presude, počinili kazneno djelo krađe iz čl. 228 st. 1 KZ/11, a ne kazneno djelo teške krađe iz čl. 229 st. 2 u vezi čl. 228 st. 2 KZ/11. Pravilno su međutim I i II okrivljenici osuđeni po čl. 228 st. 1 KZ/11.

 

              Na žalbu II okrivljenog E. A., osim zbog odluke o kazni.

 

              Iako ovaj žalitelj ističe da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na način da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama odnosno, da bi ti razlozi bili nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, žalitelj ne obrazlaže koje to odlučne činjenice prvostupanjski sud nije utvrdio a potom obrazložio i u čemu bi se sastojalo proturječje. Iz sadržaja žalbe zapravo proizlazi da ovaj žalitelj osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Suprotno stavu II okrivljenog E. A. prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te za svoje zaključke dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa je i činjenično stanje u cijelosti pravilno utvrđeno.

 

              Naime, I okrivljeni D. R. je u cijelosti priznao počinjenje kaznenog djela te je naveo da je navedenu krađu s njim počinio II okrivljeni E. A. te da je točno da su iz zatvorenog prostora uzeli bušilicu, pilu, hoblericu, fleksericu i da se zbog proteka vremena više ne sjeća koje stvari su pronađene točno kod njega, ali je siguran da je motorna pila nađena kod oca II okrivljenog E. A. Osim na temelju ove obrane I okrivljenog D. R., prvostupanjski sud je krivnju II okrivljenog E. A. i supočiniteljstvo sa I okrivljenim D. R. utvrdio i na temelju drugih provedenih dokaza, a ne samo na temelju obrane I okrivljenika, kako to pogrešno drži II okrivljeni E. A. u svojoj žalbi. Iako II okrivljeni E. A. poriče da bi zajedno s I okrivljenikom počinio ovo kazneno djelo krađe, suprotno slijedi već na temelju njegovog iskaza, gdje je naveo da je kupio motornu pilu za 300,00 kuna od I okrivljenog D. R. a potom je prodao svom ocu za 500,00 ili 600,00 kuna i iz iskaza oca II okrivljenika H. A., koji iskazuje suprotno II okrivljeniku tko mu je prodao pilu. Zaključuje se stoga, da II okrivljenik ne govori istinu. Svjedok H. A. je naveo da je za 600,00 kuna kupio pilu ali ne od svog sina, II okrivljenog E. A., već da mu je pilu prodao I okrivljeni D. R., kojemu je on novac dao na ruke. Potvrdio je da su kod prodaje pile bili nazočni i I i II okrivljenici, kao i njegov drugi sin D. A., koji je saslušan kao svjedok potvrdio iskaz H. A. navodeći kako je pilu njegovom ocu prodao I okrivljeni D. R. za 500,00 ili 600,00 kuna. Iz takovih iskaza se vidi, kako su H. i D. A. nastojali pomoći u procesnoj situaciji II okrivljenom E. A., navodeći kako je motornu pilu ocu II okrivljenika prodao I okrivljenik iako sam II okrivljeni E. A. navodi da je on kupio motornu pilu od I okrivljenika, a potom je upravo on tu motornu pilu prodao svome ocu za 500,00 ili 600,00 kuna.

 

              Ne stoji stoga tvrdnja II okrivljenika kako on niti u jednom trenutku nije imao bilo kakva prava na otuđenim stvarima i alatu te nema dvojbe, da je upravo on prodao motornu pilu svome ocu upravo na način kako to navodi on u svojoj obrani, a ne kako to navode svjedoci H. i D. A.. Logično je kada su I i II okrivljenici zajedno na nasilan način ušli u zatvoreni prostor kuće vlasništvo Z. M. i oduzeli sve, u izreci presude opisane stvari, da je II okrivljenik bio u posjedu motorne pile marke "Stihl" a koju je potom on prodao dalje svome ocu.

 

              Upravo proturječna obrana II okrivljenika sa iskazima vlastitih srodnika ukazuje, da on ne govori istinu kad navodi da nije sudjelovao zajedno sa I okrivljenim D. R. u otuđenju predmeta navedenih u izreci presude. Iz činjenice, što je obrana I okrivljenog D. R. proturječna svim drugim dokazima, jer on priznaje djelo, dok svi drugi, a to je II okrivljenik i njemu srodni svjedoci nastoje otkloniti odgovornost za počinjenje kaznenog djela od II okrivljenika, ne upućuju na zaključak da se radi o dokazima koji upućuju na neistinitost obrane I okrivljenika već upravo suprotno, govore o tome da je II okrivljeni E. A. supočinitelj u počinjenju kaznenog djela sa I okrivljenim D. R.

 

              Kako je sud dužan donijeti svoju odluku na temelju obrana okrivljenika te svakog dokaza posebno kao i u njihovoj međusobnoj povezanosti, a u usporedbi sa obranama I i II okrivljenika, a upravo ne temelju takve analize i ocjene dokaza koju je izveo prvostupanjski sud i proizlazi dokazanim i životno uvjerljivim da je i II okrivljenik počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim, to se ne može zaključiti kao što to čini II okrivljenik u svojoj žalbi, da je presuda zasnovana isključivo na priznanju I okrivljenika.

 

              Stoga su sve odlučne činjenice u cijelosti pravilno utvrđene.

 

              Na žalbu državnog odvjetništva i II okrivljenog E. A. zbog odluke o kazni.

 

              Nije u pravu državno odvjetništvo kad ističe kako nije bilo mjesta pri odluci o izboru vrste i težine kazne I i II okrivljenicima zamijeniti izrečene kazne zatvora radom za opće dobro, već da im je trebalo izreći bezuvjetne kazne zatvora. Naime, na strani I okrivljenog D. R. prvostupanjski sud je olakotnim cijenio njegovo iskreno priznanje djela, da je otac četvero maloljetne djece u dobi od 5 mjeseci do 6 godina, da je slabog imovnog stanja bez imovine i nezaposlen, dok mu je otegotnim ocijenio njegovu višekratnu osuđivanost za kaznena djela protiv imovine, dok je II okrivljenom E. A. olakotnim cijenio mlađu životnu dob a otegotnim, višestruku osuđivanost za istovrsna kaznena djela.

 

              Cijeneći dakle težinu i posljedice kaznenog djela kao i sve okolnosti koje je u smislu čl. 47 KZ/11 (olakotne i otegotne okolnosti) na strani I i II okrivljenika utvrdio prvostupanjski sud, a osobito protek vremena od počinjenja kaznenog djela do presuđenja 2016. godine, to po ocjeni ovog, drugostupanjskog suda, nije potrebno I i II okrivljenike strože kažnjavati s obzirom da su I okrivljeni D. R. osuđen na kaznu zatvora od 8 mjeseci, a II okrivljeni E. A. na kaznu zatvora od 1 godine, dakle na bezuvjetne kazne zatvora koje su opravdano zbog proteka vremena od počinjenja djela, zamijenjene radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje sa dva sata rada. Ovaj drugostupanjski sud smatra da s obzirom na činjenicu da je utvrđeno da su I i II okrivljenici počinili lakše kazneno djelo tj. kazneno djelo krađe iz čl. 228 st. 1 KZ/11, a ne kazneno djelo teške krađe, nije opravdano okrivljenike strože kazniti to tim više, jer će se sa izrečenim kaznama I i II okrivljenicima odgojno na njih djelovati i spriječiti ih da ubuduće čine kaznena djela, a ujedno će se postići i opće svrhe kazni, opisane u čl. 41 KZ/11.

 

              Obzirom da se II okrivljeni E. A. žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koja žalba u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni u smislu čl. 478 ZKP/08, to su ispitane izrečene kazne I i II okrivljenicima i po toj žalbi, te po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nema razloga niti posebnih okolnosti zbog kojih bi se I i II okrivljenicima mogle izreći blaže kazne od izrečenih jer kao što je već to rečeno upravo će se izrečenim kaznama postići sve svrhe kazni u odnosu na I okrivljenog D. R. i II okrivljenog E. A. te nema mjesta njihovom blažem kažnjavanju.

 

              Slijedom svih navedenih razloga, a kako ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476 st. 1 toč. 1 ZKP/08 nisu nađene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a žalbe državnog odvjetništva i II okrivljenika nisu osnovane, valjalo je na temelju čl. 486 st. 1 ZKP/08 presuditi kao u izreci.

 

U Zagrebu, 22. studenog 2016.