Broj: K-937/12

                           

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Ivani Bilušić kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje Marijane Šmith kao zapisničarke, u kaznenom postupku protiv okrivljenika M. M., zbog kaznenog djela iz članka 200. st. 2. Kaznenog zakona/97, povodom privatne tužbe privatnog tužitelja M. J. od 20. srpnja 2012.g., nakon održane javne rasprave dana 16. rujna, 19. listopada, 9. studenog i 24. studenog, sve 2016.g., u nazočnosti okrivljenika, branitelja N. J., odvjetnika u S. te punomoćnika privatnog tužitelja D. M., odvjetnika u S., dana 29. studenog 2016.g je odluka i objavljena,

 

p r e s u d i o   j e

 

OKRIVLJENIK: M. M. OIB: .., sin pok. M. i pok. L. rođ. A., rođen 07. kolovoza 1947.g. u Ž., gdje i prebiva, P. sv. J. …, po zanimanju prof. latinskog jezika, umirovljenik, s mjesečnim primanjima od 1.350,00 kuna, oženjen, otac dvoje punoljetne djece, bez čina, vlasnik obiteljske kuće na adresi prebivališta, druge imovine nema,  neosuđivan

 

k r i v   j e

 

što je dana 24. lipnja 2012. godine u namjeri da za drugog iznese nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti i ugledu putem tiska, zbog čega je kleveta postala pristupačnom većem broju ljudi, u dnevnoj tiskovini S. D. izdanje od 24. lipnja 2012. godine u tekstu novinarskog članka naslova M. M. o. G. i. J. o. m. d. P." vrijedne 1.5 milijuna kuna", naveo i iznio brojne neistine na račun privatnog tužitelja, pri tome iznijevši M. J. stekao je vlasništvo tako da je kredit kojim je stekao 44,66 posto dionica otplatio prodajom stanice za tehnički pregled koju je za dva milijuna DEM kroz formu najma prodao E. Nadzorni odbor u sastavu B. Š., V. M. i V. J. odobrio mu je stjecanje 28.921 dionicu na otplatu na rok od pet godina bez kamata, a koje su otplaćene iz sredstava tvrtke. Nakon svega obavio je dokapitalizaciju tvrtke jednim autobusom kojemu je uvećana vrijednost, a dionice kupljenih od malih dioničara nastavio je otplaćivati koristeći popust koji je pripadao njima, a ne njemu. Zbog svega toga J. i G. počinili su kaznena djela prijevare, zlouporabe položaja i ovlasti, primanja i davanja mita i prijetnje."

             

dakle, za drugog iznio nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti i ugledu putem tiska zbog čega je kleveta postala pristupačna većem broju osoba,

 

              čime je počinio kazneno djelo protiv časti i ugleda –klevetu – djelo opisano po čl. 200. st. 2. u svezi st.1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 110/97, 27/98, 50/00., 129/00., 51/01., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07, 152/08 i 57/11, dalje u tekstu KZ/97). a kažnjivo po čl. 200. st. 2. Kaznenog zakona/97

 

Stoga se okrivljeniku M. M. na temelju čl. 200. st. 2. Kaznenog zakona/97

 

i z r i č e

 

novčana kazna u visini od 70 (sedamdeset) osobnih dnevnih dohodaka, a u iznosu od 3.150,00 kn (tritisućestopedesetkuna), pri čemu jedan osobni dnevni dohodak okrivljenika iznosi 45,00 kn (četrdesetpetkuna) i koju je kaznu okrivljenik dužan platiti u roku od 3 (tri) mjeseca po pravomoćnosti ove presude.

 

              Ako novčana kazna ne bude u cijelosti ili djelomično plaćena u roku određenom ovom presudom sud će je, prema odredbi čl. 52. st. 1. Kaznenog zakona/97 prisilno naplatiti, a ako se ne može ni prisilno naplatiti sud će je zamijeniti radom za opće dobro na slobodi tako da će jedan dnevni dohodak zamijeniti jednim danom takvog rada.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku/08 okrivljenik je dužan nadoknaditi troškove ovog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 (tristo) kuna te je dužan nadoknaditi privatnom tužitelju M. J. nužne izdatke i nagradu njegovom punomoćniku u iznosu od 19.150,00 kuna (devetnaesttisućastopedesetkuna).

 

Obrazloženje:

 

Pred ovim sudom privatni tužitelj M. J. podnio je privatnu tužbu dana 20. srpnja 2012.g. protiv okrivljenika M. M. radi počinjenja kaznenog djela iz čl. 200. st. 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 110/97, 27/98, 50/00., 129/00., 51/01., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07, 152/08 i 57/11, dalje u tekstu KZ/97).

 

Sukladno pravnom shvaćanju sjednice kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. svibnja 2014.g. u predmetnom kaznenom postupku primjenjuje se Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14, dalje u tekstu ZKP).

 

U pogledu stava prema optužbi okrivljenik je na raspravi izjavio je da se ne smatra krivim za kazneno djelo za koje se tereti.

 

U dokaznom postupku suglasnošću stranaka pročitan je zapisnik o ispitivanju svjedoka Z. G. od 14. listopada 2015.g. (list 45-46), ispitani su svjedoci M. J., A. P. i A. R., pregledani su i pročitani novinski članak od 24. lipnja 2012.g. sa lista 4., zahtjev za reviziju pretvorbe P. d.d. M. od 19. srpnja 2001. (list 28-30), dopis Z. b. od 19. siječnja 2016. (list 53) i od 12. veljače 2016. (list 56), preslika štedne knjižice Z. b. d.d. za M. J. (list 60-65), dopis Z. b. od 01. ožujka 2016. sa prilogom (list 66-67) te od 12. travnja 2016.g (list 68),  zapisnik o kontroli određenog dijela financijsko materijalnog poslovanja za 1995.g. i dio 1996.g za P. d.d. M. sačinjen od strane policije, Ministarstva od 18. rujna 1996.g (list 73-84), pravomoćna presuda Općinskog suda u Splitu broj Pmed- 42/12 od 09. prosinca 2015.g a koja je pravomoćna od 12. rujna 2016.g., zapisnik sa redovne skupštine P. d.d. M. od 04. prosinca 1995.g., ugovor o prijenosu dionica između H., P. d.d., i M. M. od 25. kolovoza 1995.g., ugovori o prijenosu dionica između H., P. d.d. i P. B. od 27. listopada 1995.g., punomoć B. I. kojemu opunomoćuje Z. G. do 08. rujna 1995.g., zapisnik o pohrani potpisa, punomoć I. B. kojom opunomoćuje M. M. od 23. rujna 2008.g., prijedlog M. M. radi upisa vlasnika u knjigu dioničara od prosinca 1995.g., dopis P. M. d.d. 29. prosinca 1995.g., punomoć dioničara kojima opunomoćuju Ž. M., ugovor o izdavanju bankovne garancije od 09. studenoga 1994.g., isplatni listić C. b. d.d. Z. od 07. ožujka 1995.g., elaborat opravdanosti  kreditnog zahtjeva za kupnju dijela P. M., popis malih dioničara, izvadak iz statuta P. d.d. M. za čl. 24. te dopis ŽDO-a u Splitu broj KR-DO-494/12 od 20. svibnja 2014.  Dodatno je u dokazne svrhe pregledan i pročitan i dopis sastavljen od strane A. R. od 20. studenog 2005. naslova „zapisnik sa skupštine“, ostavka A. R. od 8. veljače 1996., odluka Nadzornog odbora P. d.d. M. od 14. veljače 1996. te odluka Nadzornog odbora P. d.d. M. od 5. prosinca 1995. Na kraju je pročitan izvadak iz kaznene evidencije za okrivljenika.

 

Sud je odbio prijedlog obrane za izvođenjem dokaza utvrđivanjem podrijetla novčanih sredstava koji se nalazi na računu privatnog tužitelja u Z. b., a prema dopisu sa lista 67 s obzirom da sud smatra da je isti prijedlog očito usmjeren ka odugovlačenju postupka. Odbijen je prijedlog obrane za provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja kao i da se zastane sa ovim postupkom obzirom da sud smatra da su i ovi  prijedlozi očito usmjereni na znatno odugovlačenje postupka. Odbijen je prijedlog obrane za pregledom kaznene prijave A. R. od 8. ožujka 2013. kao nevažan. Odbijen je prijedlog obrane za pregledom izjave I. A. s ovjerom potpisa od 21. studenog 2016. te izjave B. P. sa ovjerom potpisa od 21. studenog 2016. kao nedopušten te je odbijen prijedlog obrane za ispitivanje svjedoka I. A. i B. P. s obzirom da sud smatra da je isti prijedlog očito usmjeren na odugovlačenje postupka. Odbijen je prijedlog obrane za odgodom rasprave do završetka postupanja Županijskog državnog odvjetništva po prijedlogu okrivljenika za nastavak postupka po njegovoj kaznenoj prijavi s obzirom da sud smatra da je i ovaj prijedlog očito usmjeren ka znatnom odugovlačenju postupka.

 

              Sud je izvršio uvid u kaznenu prijavu prijavitelja M. M. koju je podnio Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta 16. travnja 2012. a koja je zavedena kod Županijskog državnog odvjetništva u Splitu pod poslovnom oznakom KR-DO-494/12.

 

Stranke nisu imale prijedloga za daljnju dopunu dokaznog postupka.

 

U svojoj obrani okrivljenik je sudu naveo kako je doista prvo čuo da novinar P. piše o P. M., a potom je došao do njega i našao se s P. i davao mu neku dokumentaciju, a sve vezano za kupnju dionica i pretvorbu P. d.d. M.. Kada se našao sa  P. pričao mu je kako se desilo da su ga izigrali u P. M., da se Skupština nije provela kako je planirano već je odgođena a potom na prevaru je u svega 15 minuta održana druga skupština mimo njegova znanja na kojoj je nominiran V. J. kao predsjednik nadzornog odbora, a nakon nekoliko dana je vlasništvo dionica prebačeno na M. J..

 

Naime, on je godinu dana radio na tome zajedno sa Z. G. da se H. kojima su pripadale dionice P. M. upišu kao dioničari u fondu, a sve sa ciljem da u konačnici otkupi te dionice od njih. Ovo je bio preduvjet da isti mogu prodati dionice njemu. Ovaj proces je bio dugotrajan i uložio je dosta vlastitih sredstva i u konačnici su uspjeli upisati H. kao dioničare u Fond. Nakon toga je trebalo obaviti Skupštinu i na toj Skupštini izabrat Nadzorni odbor, njega izabrati u nadzorni odbor i potvrditi prijenos dionica na njegovo ime, a potom izvršiti prijenos dionica i on je već obavio sve predradnje i u tu svrhu je imao spreman odobren kredit koji je trebao dobiti kako bi platio otkup dionica od malih dioničara. Međutim, B. Š. i V. J., inače brat M. J. su napravili urotu protiv njega i krenuli su sa drugom skupštinom i tako su ga izigrali i onemogućili da postane vlasnik skupa s G. paketa od 44,66 % dionica, već su omogućili M. J. da postane vlasnik istih. Smatra da M. J. evidentno nije imao novaca i nije mogao platiti za te dionice, a odakle je uopće platio za te dionice to ne zna i želi da se to utvrdi.

 

Nakon što se ta druga Skupština, u kojoj nije sudjelovao održala sve je to verificirano  i upisano u knjigu Dionica i o svemu tome je pričao novinaru P. pa tako mu je rekao ono što je on naveo u tekstu i to od početka pa sve do  riječi A. R. Dakle, u ovom prvom dijelu novinar je prenio njegove riječi dok nakon ovog dijela dakle od riječi „A. R. " pa sve do riječi " koristeći popust koji je pripadao njima, a ne njemu " je dio teksta koji se ne temelji na njegovom kazivanju P. budući da on uopće o tome nije pričao P. niti zna što se točno događalo u samom poduzeću P. M. niti je imao uvida u poslovnu dokumentaciju niti ga je to zanimalo a niti je educiran da bi uopće mogao znati iščitati poslovnu dokumentaciju. Dakle, isključivo ga zanima ovaj dio stjecanja dionica u kojemu je onemogućen, a stekao ih je M. J. i o tome je pričao novinaru P..

 

Slijedeći dio teksta odnosno zadnji odlomak, a koji započinje riječima " zbog svega toga …", a završava riječima "…ovakve nezakonitosti mogu progoniti – kaže M. " ovaj dio teksta je interpretacija onoga što je rekao P., dakle o tome je pričao P. s time da nije koristio riječi "primanje i davanje mita i zloupotreba položaja i ovlasti." Rekao mu je da je podnio kaznenu prijavu protiv J. i G. da su ga prevarili i prijetili mu i da bi to učinio i ranije ali da tek nakon donošenja Zakona o nezastarijevanju pretvorbeno – privatizacijskog kriminala su stvoreni pravni okviri da se to može progoniti.

 

Ne zna što se dešavalo u poslovanju P. d.d. M. niti ga se to tiče, niti je o tome pričao sa P.. Nije platio dionice koje je planirao kupiti, ponovno pojašnjava imao je spreman za realizaciju kredit kojim bi iste platio, ali je imao ovjereni kupoprodajni ugovor da je kupio te iste dionice i nadzorni odbor je samo trebao potvrditi taj prijenos na njegovo ime i nakon toga bi išlo plaćanje.

 

Za  vrijeme razgovora sa P. isti mu je pričao da ima saznanja o nezakonitostima u poslovanju P. d.d. M., konkretno o M. J. i to spominjao je da je M. kreditom stekao vlasništvo 44,66% dionica, a da je kredit otplatio prodajom stanice za tehnički pregled, zatim spominjao je najam te stanice za tehnički pregled E. i nepravilnosti oko toga, pa stjecanje dionica na otplatu na rok od 5 godina bez kamata koju bi odobrio nadzorni odbor a koje su otplaćene iz sredstava tvrtke, zatim je spominjao dokapitalizacija tvrtke jednim autobusom, pa zatim da je M. dionice kupljene od malih dioničara nastavio otplaćivati koristeći popust malih dioničara koji mu ne pripada. Sve je to poslušao što mu je P. govorio i samo je rekao P. da u dokumentaciji koju mu je dao ima sve od A do Ž i može vidjeti ono što je njemu J. napravio i sa svime time J. će završiti na sudu. Ponavlja nikakvu potporu P. nije davao vezano za te navode, niti išta zna o tome, samo mu je rekao „dobro, imaš dokumentaciju koju sam ja dao“.

 

Ne može se sad točno sjetiti je li u kaznenoj prijavi koju je podnio protiv M. J. spominjao nepravilnosti u postupku pretvorbe i privatizacije što se tiču M. J. i što se dešavalo dalje od kad je on stekao dionice. Misli da je P. pokazao tu kaznenu prijavu koju je 2012.g. podnio protiv J.. Ne sjeća se kad točno u 2012. ju je podnio. Samo jednu jedinu kaznenu prijavu je sačinio protiv J. i istu je predao i policiji i Uskoku. Tu je bio prijavljen i G.. Obojicu je prijavio radi toga što su ga izbacili iz igre da postane vlasnik P. M., prevarili su ga. Osim ove kaznene prijave nema saznanja da bi bila podnesena kakva druga kaznena prijava protiv J. ili da bi bio vođen kakav drugi postupak ili donijeta presuda, a vezano za bilo kakve nezakonitosti u P. d.d. M.. Što se  tiče ove njegove kaznene prijave od ŽDO-a u Splitu 2014.g je dobio dopis iz kojeg proizlazi da nisu utvrdili postojanje osnovane sumnje za njegove navode o počinjenu kaznenih djela, na taj dopis je zatražio dopunu u postupanju i još uvijek čeka dogovor na to. Dakle P. je rekao da smatra da su J. i G. počinili kaznena djela, a to se odnosi na ono o čemu je imao saznanja i koja je prethodno rekao i što je i napisao u kaznenoj prijavi i zato je očito P. i napisao ovako u članku gdje bi on tvrdio da su J. i G. počinili kaznena djela u zadnjem pasusu.

 

              Prije objave predmetnog članka novinar P. ga uopće nije tražio da autorizira tekst. 1995.g. nije mu bilo poznato niti je tko spominjao da će se pojaviti novi kupac dionica P. M.. Ono što je rekao novinaru P. da je prijavio da su J. i G. počinili kaznena djela prijevare i prijetnje, to se odnosilo na počinjenje kaznenog djela na njegovu štetu, dakle prema njemu.

 

Dodatno u svojoj obrani je naveo kako on nije nikoga klevetao i nije kriv u ovom postupku, a sve relevantne državne institucije je obavijestio i zatražio da postupaju kako bi se utvrdilo da su uistinu počinjena kaznena djela kada je M. J. preuzeo dionice P. d.d. M.. Što se tiče onoga što je naveo u svojoj obrani da je doista rekao novinaru P., to mu je ispričao iz razloga jer je htio da javnost sazna istinu i da dokaže putem medija sve ono što je tvrdio i u podnijetoj kaznenoj prijavi. Znao je da će P. nakon njihova razgovora objaviti novinski članak koji će veliki broj ljudi čitati i to se desilo i takav objavljeni članak je umirio i njegovu obitelj jer su svi bili u "jednom psihotičnom stanju" s obzirom da je radi ovoga posla žrtvovao obitelj i sva financijska sredstva te je izgubio jednu od kuća.

 

Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

 

Privatnom tužbom se okrivljenik tereti radi počinjenja djela iz čl. 200. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 110/97, 27/98, 50/00., 129/00., 51/01., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07, 152/08 i 57/11, dalje u tekstu KZ/97), a radi stupanja na snagu novog Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – u daljnjem tekstu: KZ/11), od 1. siječnja 2013.g. potrebno je bilo utvrditi da li postoji pravni kontinuitet kaznenog djela klevete - djela opisanog i kažnjivog po čl. 200. st. 2. u vezi st. 1. KZ/97 sa istovrsnim kaznenim djelom klevete iz čl. 149. st. 2. u vezi st. 1.  KZ/11. Sud je stava kako kontinuitet postoji. Za kazneno djelo iz čl. 200. st. 2. KZ/97 koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja predmetnog kaznenog djela propisana je bila novčana kazna, a za kazneno djelo iz čl. 149. st. 2. KZ/11 novčana kazna do petsto dnevnih iznosa. Prema odredbama KZ/97 novčana kazna ne može biti manja od deset dnevnih dohodaka niti veća od tri stotine dnevnih dohodaka, dok KZ/11 propisuje kako novčana kazna ne može biti manja od trideset niti veća od tristo šezdeset dnevnih iznosa, osim, među ostalim, kad je novčana kazna od pet stotina dnevnih iznosa izričito propisana ovim Zakonom. Nadalje, KZ/97 u čl. 203. predviđa razloge za isključenje protupravnosti, među ostalim i za kazneno djelo iz čl. 200. st. 2. istog zakona, dok KZ/11 ne predviđa isključenje protupravnosti za kazneno djelo klevete. S obzirom na koncepciju kaznenog djela klevete iz čl. 149. st. 2. KZ/11 te imajući u vidu prethodno navedeno, odredbe KZ/97 su povoljnije za okrivljenika što znači da je KZ/97 blaži zakon za okrivljenika pa ga zato valja primijeniti u i ovom postupku, a sve to u skladu sa čl. 3. KZ/11.

 

Radnja kaznenog djela klevete iz čl. 200. st. 2. KZ/97 jest u iznošenju i prenošenju, a radi se o težem obliku klevete zbog činjenice što je djelo počinjeno putem tiska, radija, televizije, pred više osoba, javnom skupu ili na drugi način zbog čega je kleveta postala pristupačna većem broju soba, a pod većim brojem treba uzeti pet osoba ili više njih. Iznositi znači izjavljivati svoju spoznaju o nečemu, a prenositi znači iznositi tuđe tvrdnje, koje je počinitelj saznao od druge osobe. Sadržaj izjave je nešto neistinito, „nešto“ podrazumijeva neku činjenicu, činjeničnu tvrdnju, a klevetnička izjava mora biti podobna da bi štetila časti ili ugledu i usmjerena protiv određene osobe ili kolektivne osobe. Počinitelj se može braniti tako da dokaže istinitost tvrdnje ili da dokaže da je imao opravdanog razloga povjerovati u istinitost onoga što je iznosio ili pronosio.

 

Nadalje, sukladno odredbi čl. 203. Kaznenog zakona/97 nema kaznenog djela kad se radi klevetničkom sadržaju iz članka 200. stavka 1. i 2. koji je ostvaren ili učinjen dostupnim drugima u znanstvenom, književnom, umjetničkom djelu ili javnoj informaciji, u obavljanju službene dužnosti, političke ili druge javne ili društvene djelatnosti, ili u novinarskom poslu, ili u obrani nekog prava ili zaštiti opravdanih interesa, osim ako iz načina izražavanja i drugih okolnosti jasno proizlazi da se radi o ponašanju koje je imalo cilj samo škoditi nečijoj časti ili ugledu.

 

Novinski članak od 24. lipnja 2012.g. sa lista 4. doista sadrži inkriminacije koje se okrivljeniku stavljaju na teret. Iz obrane okrivljenika razvidno je da je on prije objave navedenog novinskog članka obratio se novinaru A. P., našao se s njim, dao mu dokumentaciju i razgovarao s njim. Okrivljenik priznaje da su u predmetnom novinskom članku prenesene njegove riječi u dijelu koji se odnosi od početka pa sve do  riječi A. R. kao i zadnji odlomak, a koji započinje riječima " zbog svega toga …", a završava riječima "…ovakve nezakonitosti mogu progoniti – kaže M. " a koji dio teksta bi bio interpretacija onoga što je rekao P., s time da nije koristio riječi "primanje i davanje mita i zloupotreba položaja i ovlasti." Misli da je novinaru P. pokazao kaznenu prijavu koju je podnio protiv M. J..

 

Na raspravi ispitan svjedok A. P. sudu je u bitnom naveo kako se našao sa okrivljenikom, isti mu je dao cijeli paket dokumentacije vezano za P. M. i tada su razgovarali oko sat i pol vremena. Iz tog razgovora je proizašao prvi članak o P. M. i M.. Za pisanje su  korištene informacije koje mu je pored M. dao i A. R., a zasigurno je tada raspolagao sa informacijama i od drugih ljudi jer su ga svakodnevno zivkali. Dio predmetnog teksta koji počinje riječima M. J. s. j. v., a završava riječima "primanja i davanja mita i prijetnje." je sačinio na temelju onoga što mu je M. M. govorio.

 

Ovaj svjedok je ranije u ovom postupku ispitivan stoga je istom predočen njegov iskaz sa rasprave 10. lipnja 2015. (list 24-25), posebice u dijelu gdje se isti razlikuje do sadašnjeg iskaza. Naime, tada je ovaj svjedok u bitnom naveo kako se sadržaj privatne tužbe mora promatrati u dvije cjeline, dio se odnosi na jedan dio u spornom članku koji je napisan temeljem dokumentacije koju mu je dao A. R., a druga cjelina bi se odnosila na zadnji dio spornog članka odnosno zaključak teksta, a to mu je upravo M. više puta ponavljao, i taj dio započinje riječima „Zbog svega toga…“, a završava riječima „…-kaže M.“, a to je M. i potkrijepio kaznenom prijavom koju je priložio u predanoj dokumentaciji

 

Na upit zašto sada drugačije iskazuje svjedok je odgovorio da i prvi pasus, a kako to opisno označava u ranijem iskazu, dakle i prvi pasus njegova teksta je rezultat nečega što mu je i M. M. spominjao, a ujedno je to pročitao u dokumentaciji koju mu je dao A. R.. Iz tog razloga je njegov iskaz od 10. lipnja 2015. različit, međutim on samo smatra da se radi o nepreciznosti, jer radi se o puno tekstova na istu temu koje je pisao. Dakle prvi pasus privatne tužbe je nastao na temelju onoga što mu je rekao i M. M. i iz dokumentacije što mu je dao A. R..

 

Svjedok A. R. iskazao je kako je i on kontaktirao sa novinarom A. P. i dao mu dokumentaciju o P. M., ne sjeća se kada je to točno bilo i nije mu poznato na koji način je isti točno iskoristio tu dokumentaciju, jer uopće ne čita S. D. pa tako mu nije poznat ni predmetni novinski članak te ga nije ni čitao. Nakon što je svjedoku predočen sporni članak u dijelu koji se spominje u privatnoj tužbi svjedok je naveo kako je sve to što je pročitano istina i sve to je i on spominjao novinaru A. P.. Naime, on zna da je J. kredit za kupnju dionica otplatio prodajom stanice za tehnički pregled koju je za 2 milijuna DEM kroz formu najma prodao E. a  ta saznanja ima jer je od direktora E. M. čuo da su "puno" platiti za istu stanicu za tehnički pregled i stoga je došao do ovakvog zaključka. Da je nadzorni odbor M. J. odobrio stjecanje dionica na otplatu na rok na 5 godina bez kamata, a koje su otplaćene iz sredstva tvrtke to zna jer ima dokumentaciju o tome. Da je J. obavio dokapitalizaciju tvrtke jednim autobusom to ima osobnih saznanja o tome jer je to čuo od radnika. Da je J. kupljene dionice od malih dioničara nastavio otplaćivati koristeći popust koji pripada njima zna jer je isto čuo od ljudi odnosno od malih dioničara koji su prodali te dionice, konkretno od vozača P. M..

 

Kao što je navedeno, sud je izvršio uvid u kaznenu prijavu prijavitelja M. M. koju je podnio Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta 16. travnja 2012. a koja je zavedena kod Županijskog državnog odvjetništva u Splitu pod poslovnom oznakom KR-DO-494/12. a u istoj se navodi da se prijavljuju su pod 1) M. J. i pod 2) Z. G. radi kaznenih djela iz čl. 142., čl. 222., čl. 234., čl. 235., čl. 129. KZ-a, te, među ostalim, prijavitelj je naveo:

„…M. J. je u stvari stekao vlasništvo tvrtke P. d.d. M. bez gotovinskog plaćanja. Članovi No tvrtke u sastavu: B. Š., ministarstvo, V. M., A.-invest Z. i V. J., M., odobrili su prijenos u vlasnički portfelj M. J. 28 921 dionica nominalne vrijednosti od 433.815 Dem na rok od pet godina i bez kamata, koji se otplaćivao iz sredstava tvrtke. Gospodarski objekt Stanice u M. u vlasništvu tvrtke, prodan je E. d.d. fiktivnim ugovorom o zakupu, a zapravo pravim kupoprodajnim ugovorom za 2.000.000 Dem kojim sredstvima M. J. vraća svoj kredit podignut kod Z. b. d.d. koje je ishodio na ime otkupa 44,66% dionica.

Dakle, prodajom osnovnih sredstava tvrtke P. d.d. M., bez ikakvih vlastitih investicija, došao je tvrtke, tj. stekao vlasnički portfelj dionica tvrtke 44,66% + 8,53%, uk. 53,49%. Dionice iz portfelja malih dioničara otkupljuje također dvojnim ugovorima, odnosno ugovorom sa svakim pojedinačnim dioničarem a prema HFP zadržava odnos: mali dioničar – fond, što znači obračun otplatu i privilegirano pravo na korištenje popusta za svakog branitelja.

Na izvanrednoj skupštini društva od 23.11.1996.g. M. J. vrši dokapitalizaciju društva kako bi stekao većinski paket dionica od 75%, izdavanjem dionica serije B na svoje ime, kupnjom polovnog autobusa vrijednosti od 100.000.- Dem koji je fiktivno ugovoren i knjižen na 45.000 Dem. Prema tome M. J. je svoj vlasnički portfelj stekao dionica društva stekao na nezakonit način i to:44,66% prodajom objekta stanice za tehnički pregled, 8,53% odlukom NO svog brata te preostalo fiktivnom dokapitalizacijom i dvostrukim ugovorima sa malim dioničarima…

…Na opisani način…,ostvarili kaznena djela prevare iz čl. 142. zlouporabu položaja i ovlaštenja iz čl. 222., odnosno zlouporabe položaja i ovlasti poticanjem, u v. čl. 37., primanja mita iz čl. 234. i davanja mita iz čl. 234. KZ-a, prijetnje iz čl. 129. KZ-a. Stoga se predlaže temeljem čl. 1. i 3.7, i dr. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, poduzeti sve potrebite dokazne radnje te izdati nalog o provođenju istrage protiv prijavljenika zbog navedenih kaznenih djela te ustrajati u kaznenom progonu.“

 

Imajući u vidu sadržaj kaznene prijave koju je podnio okrivljenik protiv privatnog tužitelja, a koju je evidentno pri razgovoru sa novinarom P. istom pokazao, a radi se o jedinoj kaznenoj prijavi koju je okrivljenik podnio protiv privatnog tužitelja te uspoređujući sadržaj iste sa inkriminacijama iz predmetnog novinskog članka, sud poklanja vjeru kazivanju svjedoka P. danog na raspravi da je i dio teksta za koji okrivljenik negira da bi tako nešto spominjao P., a koji je predmet privatne tužbe, rezultat onoga što je novinaru P. iznio M. M., iako  je ujedno P. to pročitao i u dokumentaciji koju mu je dao A. R. i ovakvo kazivanje svjedoka je logično i životno. Dakle, sud utvrđuje da, bez obzira što je P. i A. R. davao dokumentaciju, okrivljenik našavši se sam s P. iznio je istome i ono što priznaje da je rekao kao i ono što bi spadalo u predmetni novinski članak u dio teksta od riječi „A. R." pa do zadnjeg odlomka koji započinje riječima " zbog svega toga…“  kao i u zadnjem odlomku i dio koji isto okrivljenik negira dakle i "primanje i davanje mita i zloupotreba položaja i ovlasti."  te je neuvjerljiva obrana okrivljenika da on koji o baš tim istim tvrdnjama sastavlja i podnosi kaznenu prijavu protiv okrivljenika 16. travnja 2012., uoči objave novinskog članka 24. lipnja 2012. niti je o tome pričao sa P. niti ga se to tiče niti zna o tome, već suprotno sud je zaključka da je baš okrivljenik takve tvrdnje iznio P..

 

Okrivljenik ne spori da ono što je ispričao P. mu je ispričao iz razloga jer je htio da javnost sazna i znao je da će P. nakon razgovora objaviti novinski članak koji će veliki broj ljudi čitati i to se desilo. Stoga sud zaključuje da ova svijest okrivljenika i odluka da isto učini se odnosi i na dio teksta za koji je sud utvrdio da je neuvjerljiva njegova obrana kojom negira da bi tako nešto rekao novinaru P., dakle za cjelokupni inkriminirajući tekst postoji svijest i odluka okrivljenika da iznosi takve tvrdnje i želi da te njegove tvrdnje budu dostupne većem broju ljudi putem tiska.

 

Privatni tužitelj M. J., ispitan kao svjedok u bitnom navodi kako ništa nije točno od navoda iz privatne tužbe. Nije odmah stekao 100 % vlasništvo dionica P. d.d. M. koje je sada P. d.o.o. M.,već je to išlo po fazama, 1995.g. je bila prva faza kada je otkupio prve dionice od malih dioničara i zato je korišten novac koji se nalazio na njegovom računu u Z. b., dakle vršene su isplate sa tog računa i plaćeno u DEM, te je tako stekao cca 52% udjela. Ne zna točno koliki postotak, ali jedan mali dio se odnosio na trezorske dionice P. koje je također otkupio a za to je korišten kredit. Zatim sljedeća faza je bila nakon godinu ili dvije kada je od zaposlenika otkupio daljnjih cca 18 % dionica i to je također plaćeno gotovinom. Potom je kupio cca 24% dionica od fonda i to sve dionice koji su imali i to je bila prodaja izlistana na burzi i putem burze je obavio kupoprodaju u gotovini. Na posljetku ostalo je par promila udjela dionica koji su držali u vlasništvu tri manja dioničara i u sudskomu postupku je odlučeno da mu to moraju prodati budući da je bio vlasnik više od 95% dionica u tom trenutku te je i ta kupoprodaja obavljena putem procjene sudskog vještaka i u gotovini preko suda. Dakle na opisani način je stekao 100% vlasništvo tvrtke. 

 

Nije mu poznato da bi protiv njega bila podnesena nekakva kaznena prijava da bi počinio kazneno djelo tijekom ovog postupka stjecanja dionica od P. M., niti da bi bila donesena ikakva sudska odluka da bi se radilo o ikakvom kaznenom djelu ili nezakonitosti, tako nečega nema. Dokapitalizacija tvrtke je doista izvršena, ali to ide kroz sudski postupak i sudski vještaci su procijenili vrijednost jednog autobusa koji je unesen u temeljni kapital društva dakle sve je obavljeno uz kontrolu suda. Zbog teksta je imao puno problema. Živio je u N. Z. trideset godina, radio i zaradio novac, ima posao koji je još tamo aktivan, a za predmetni članak se mogao vidjeti i u N. Z..

 

Iz preslike štedne knjižice Z. b. d.d. za M. J. (list 60-65), dopisa Z. b. od 01. ožujka 2016. sa prilogom (list 66-67) te od 12. travnja 2016.g (list 68),  razvidno je da je na devizni račun privatnog tužitelja doznačeno iz inozemstva 14. prosinca 1995. iznos od 2.180.000,00 DEM, a potom izvršena uplata u poslovnici iznosa od 127.500,00 DEM i 91.650,00 DEM, a zatim u razdoblju od 19. prosinca 1995. do 28. prosinca 1995. su vršene brojne isplate, sa konačnim stanjem na dan 31. prosinca 1995. od 32.335,00 DEM.

 

Iz zapisnika o kontroli određenog dijela financijsko materijalnog poslovanja za 1995.g. i dio 1996.g za P. d.d. M. sačinjenog od strane policije, Ministarstva od 18. rujna 1996.g (list 73-84), razvidno je da je kontrola obuhvatila i pretvorbu i privatizaciju, da je u istom zapisniku točno opisano kako je tekla pretvorba i privatizacija (promet dionica). Među ostalim, ističe se kako je zapisnikom utvrđeno kako je Ugovorom o kupoprodaji dionica zaključenim između invalida domovinskoga rata (bez invalida od kojih je društvo izravno ili neizravno otkupilo dionice) i M. J. iz A., N. Z., kao kupca (zaključeno je 223 Ugovora) M. J. je kupio 145.565 dionica u vrijednosti od 2.183.470 DEM. Svi ugovori su ovjereni kod javnog bilježnika A. P. iz M.. Nadzorni odbor društva na sjednici od 05 prosinca 1995.g. donio je odluku o prodaji vlastitih dionica u vrijednosti od 433.815 DEM M. J. uz obvezu kupca da isplati kupoprodajnu cijenu u 60 jednakih mjesečnih obroka počev od 01.01.1996.g. Izvršena je kontrola otplate kredita do 12. rujna 1996.g. i utvrđeno je da je izvršena otplata 10 rata. Obračunate su kamate u visini od 5% godišnje. M. J. kupio je 41.286 dionica u ukupnoj nominalnoj vrijednosti od 619.280 DEM (do 12. rujna 1996.g.) od malih dioničara i ugovori su ovjereni kod javnog bilježnika.

 

           Dopisom ŽDO-a u Splitu broj KR-DO-494/12 od 20. svibnja 2014.  obavješten je okrivljenik da iz rezultata provedenih izvida nije utvrđeno postojanje osnovane sumnje o počinjenju nekog od prijavljenih kaznenih dijela. Iz prikupljenih podataka razvidno je da osnovom ugovora zaključenih sa Z. G. nisu vršena nikakva plaćanja, Z. G. prema punomoćima nije imao izričito pravo na prodaju dionica, a predmetne dionice M. M. nije ni platio. Postupak pretvorbe i privatizacije društva P. M. i drugih navoda predmetne kaznene prijave već je bio predmet obrade državnog odvjetništva i nije utvrđeno postojanje osnovane sumnje o počinjenju nekog od kaznenih dijela.

 

Analizirajući obranu okrivljenika i uspoređujući je sa rezultatima dokaznog postupka, sve navedeno upućuje sud na zaključak da okrivljenik ničim nije potkrijepio istinitost svojih tvrdnji, a koje je iznio u predmetnom tekstu putem tiska, niti išta u dokumentaciji koju je predao u spis uopće upućuje na činjenice o ovakvim tvrdnjama okrivljenika, osim što tekst zahtjeva za reviziju pretvorbe P. d.d. M. od 19. srpnja 2001. (list 28-30) tako nešto spominje, ali što je pak sastavio A. R., koji je ispitan na raspravi i iz čijeg iskaza je razvidno kako isti iznosi svoje subjektivno mišljenje, a ne činjenične tvrdnje pa tako i ovaj zahtjev za reviziju je rezultat subjektivnog mišljenja. Također i ovaj sud u parničnom postupku Pmed 42/12 pravomoćnom presudom od 9. prosinca 2015.g. utvrdio je kako je predmetnim novinskim člankom autor novinar P. objavio neprovjerene i neargumentirane navode M. M. do kojih je došao posrednim putem iz razgovora sa A. R..

 

Isto tako i svjedok G. iskazuje kako je J. gotovinom isplatio male dioničare, članove H., pri kupnji dionica i to na licu mjesta kad su i potpisali ugovore (iako J. fizički nije bio prisutan) i da se to odvijalo u prisustvu javnog bilježnika, te da je J. iz N. Z. poslao novac za isplatu dionica, a da M. nije postupio po ugovoru i H. ništa nje prodala M. i nije platio ništa. Da je M. platio bile bi mu prenesene dionice, ali to se nije dogodilo. Ovakvom kazivanju svjedoka G. sud poklanja vjeru jer je sukladno rezultatima dokaznog postupka posebice dokumentaciji pregledanoj u dokazne svrhe.

 

Sama okolnost što je okrivljenik prije predmetne inkriminacije podnio kaznenu prijavu protiv privatnog tužitelja, a koja se sadržajno odnosi na tvrdnje iz inkriminacije, u okolnostima samog događaja po zaključku suda ne bi upućivala na to da bi okrivljenik dokazao da je imao opravdan interes povjerovati u istinitost svojih tvrdnji.

 

Okrivljenik sudu nije dokazao niti da je platio dionice niti da je imao spreman kredit u tolikom iznosu koliko bi trebalo platiti toliki paket dionica, sve u smislu eventualne obrane svog prava ili zaštite opravdanog interesa u konkretnom slučaju. Za razdoblje nakon prodaje dionica P. d.d. M., kao što je navedeno okrivljenik uopće ne raspolaže nikakvim dokazima o istinitosti svojih tvrdnji. Dakle, sud je zaključka kako je okrivljenik zasigurno bio svjestan da ono što tvrdi možda i nije istina, ali svejedno odlučuje i želi to iznijeti i učiniti dostupnim javnosti putem tiska. U datim okolnostima, a s obzirom na način izražavanja, činjenicu što nakon toliko godina od pretvorbe i privatizacije se odlučuju na ovaj čin (kupoprodaja dionica 1995. a članak objavljen 2012.) za koje razdoblje P. M. uredno posluje, činjenicu što je okrivljenik sam stupio u kontakt s novinarom P. i htijući da ove tvrdnje budu putem tiska iznesene iste mu priopćio, zatim s obzirom da iako okrivljenik koristi dopušteno pravno sredstvo-kaznenu prijavu da provjeri svoje tvrdnje putem državnih institucija, ipak želi i odlučuje se za ovakvo iznošenje svojih tvrdnji kako je to navedeno u činjeničnom opisu, a sve da bi isto postalo dostupno većem broju ljudi. S obzirom ukupnost svih ovih okolnosti sud je zaključka kako u inkriminiranom postupanju okrivljenika nema elemenata koji isključuju protupravnost u smislu odredbe čl. 203. KZ/97 jer iz načina izražavanja, razloga zašto uopće se odlučuje na javno iznošenje i objavu svojih tvrdnji, a za koje je sud utvrdio da nisu istinite, okrivljenik je po stavu suda imao jedini cilj naškoditi časti i ugledu privatnog tužitelja i grubo zadirati i omalovažiti osobnost privatnog tužitelja, a objavom predmetnih inkriminacija se to i desilo.

 

Dakle, inkriminacije koje se stavljaju na teret okrivljenom, a što je sud utvrdio u ovom postupku da je isti izjavio novinaru kako bi to bilo objavljeno putem tiska, nisu istinite tvrdnje. Izbor riječi, ozbiljnost sadržaja kao i prigoda koju je upotrijebio okrivljenik ukazuje na njegovu jasnu namjeru da se privatnog tužitelja moralno i profesionalno diskreditira i omalovaži, a to svakako škodi njegovoj časti i ugledu, te se nikako ne bi radilo o obrani prava ili zaštiti interesa okrivljenika.

 

Inkriminirane izjave doista predstavljaju činjenične tvrdnje o privatnom tužitelju čije iznošenje putem tiska, s obzirom na njihovu neistinitost te podobnost da škode nečijoj časti i ugledu, predstavljaju ostvarenje elemenata bića kaznenog djela klevete iz članka 200. st. 2. Kaznenog zakona/97. Dakle, po mišljenju suda u postupanju okrivljenika ostvarena su sva obilježja kaznenog djela protiv časti i ugleda- klevete, a koje mu se stavlja na teret privatnom tužbom.

                                                                                   

Dakle, imajući u vidu oblik krivnje sud je uvjerenja da je okrivljenik kazneno djelo počinio s namjerom te je bio svjestan svog djela i da iznosi neistinite tvrdnje koje mogu štetiti časti i ugledu osobe privatnog tužitelja te je htio takvo počinjenje. Kako je okrivljenik predmetno kazneno djelo počinio s namjerom, te kako je u vrijeme počinjenja djela bio ubrojiv, a ubrojivost okrivljenika tijekom postupka ničim nije dovedena u pitanje, tako je okrivljenik kriv za počinjenje predmetnog kaznenog djela.

 

Kod odmjeravanja vrste i visine sankcije sud je okrivljeniku cijenio sve okolnosti koje bi mogle imati utjecaja na pravilan izbor iste pa je kao olakotne okolnosti cijenio korektno držanje pred sudom i prijašnju neosuđivanost dok je kao otegotnu okolnost cijenio društvenu opasnost počinjenog kaznenog djela i zaštićenog dobra koje se ovim kaznenim djelom štiti, a posebice što se ova opasnost reflektira i na gospodarske subjekte i poduzetničku klimu u Republici Hrvatskoj. Uzimajući u obzir sve naprijed navedene okolnosti, zapriječenu kaznu za kazneno djelo za koje je okrivljenik proglašen krivim, te stupanj krivnje, sud je okrivljeniku temeljem čl. 200. st. 2. Kaznenog zakona/97 izrekao novčanu kazna u visini od 70 (sedamdeset) osobnih dnevnih dohodaka, što iznosi 3.150,00 kn pri čemu je sud uzeo u obzir da okrivljenik ima mjesečna primanja u visini od 1.350,00 kuna te da jedan njegov osobni dnevni dohodak iznosi 45,00 kn kao i da je vlasnik obiteljske kuće na adresi prebivališta. Na temelju čl. 51. st. 3. KZ/97 određen je rok za plaćanje novčane kazne kao i upozorenje sukladno čl. 52. st. 1. KZ/97, dakle okrivljenik je obvezan novčanu kaznu platiti u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti presude, a ukoliko novčana kazna ne bude cijelosti ili djelomično plaćena u roku sud će je prisilno naplatiti, a ako se ne može ni prisilno naplatiti sud će je zamijeniti radom za opće dobro na slobodi tako da će jedan dnevni dohodak zamijeniti jednim danom takvog rada.

 

Ovako izrečenu sankciju ovaj sud smatra primjerenom kako počinjenom kaznenom djelu, tako i osobi okrivljenika te smatra da se svrha kažnjavanja može ostvariti izricanjem novčane kazne, kako generalna tako i specijalna i na taj način utjecati na okrivljenika da više ne čini kaznena djela.

 

S obzirom da je proglašen krivim, okrivljenik je temeljem čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku/08 obvezan na plaćanje troškova ovog postupka uzimajući u obzir propisane parametre i to baš složenost i trajanje kaznenog postupka kao i imovinske prilike okrivljenika, dakle paušala u visini od 300,00 kuna te privatnom tužitelju nadoknaditi iznos od 19.150,00 kn. Naime, osnovan je zahtjev privatnog tužitelja zastupanog po punomoćniku za naknadom troškova i to valjalo je obistiniti nagradu punomoćniku koja se sastoji od sastava privatne tužbe 50 bodova, zastupanje na raspravi koja je odgođena prije početka raspravljanja 12. siječnja 2015, 3. ožujka 2015. i 1. rujna 2015. po 50 bodova, zastupanje na raspravi 16. travnja 2015., 19. listopada 2016. kao i ročištu za objavu 29. studenog 2016. po 100 bodova, zastupanje na raspravi koja je trajala dulje od jednog sata 10. lipnja 2015., 14. listopada 2015., 16. rujna 2016. i 24. studenog 2016. po 150 bodova, zastupanje na raspravi koja je trajala dulje od dva sata 26. studenog 2015. i 9. studenog 2016. po 200 bodova te sastav dva obrazložena podneska po 100 bodova, ukupno 1700 bodova što iznosi 17.000,00 kuna, uvećano za PDV u iznosu od 4.250,00 kuna daje konačan iznos od 21.250,00 kuna, te istom valja pribrojiti i plaćeni trošak sudske pristojbe u visini od 250,00 kuna, dakle ukupno 21.500,00 kuna, a sve u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), međutim kako je punomoćnik privatnog tužitelja popisao trošak u visini od 19.150,00 kuna upravo taj iznos mu je valjalo obistiniti.

 

U Splitu, 29. studenog 2016.