Broj: Kž-114/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željka Horvatovića kao predsjednika vijeća te Dušanke Zastavniković Duplančić i Ivane Čalić kao članova vijeća, uz sudjelovanje Sanje Bračić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv I okrivljenog M. A. i II okrivljene V. M. zbog kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292 st. 1 alineja 6 i st. 2 Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: KZ/97), odlučujući povodom žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj KT-2045/97 od 15. prosinca 2016. godine i I okrivljenog M. A., podnesenih protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-731/16 od dana 15. studenog 2016. godine, na javnoj sjednici vijeća održanoj dana 28. veljače 2017. godine u prisutnosti branitelja I okrivljenika odvjetnika Š. M.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              O d b i j a j u   se žalbe državnog odvjetnika i I okrivljenog M. A. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom na temelju čl. 452 toč. 1 Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) protiv I okrivljenog M. A. i II okrivljene V. M. odbijena je optužba da bi počinili kazneno djelo poticanja na zlouporabu ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292 st. 1 alineja 6 u svezi čl. 292 st. 2 KZ/97 i u svezi sa čl. 37 KZ/97, činjenično opisano izrekom te presude. Na temelju čl. 149 st. 5 ZKP/08 odluku o troškovima kaznenog postupka donijet će nadležni sud.

 

              Protiv ove presude pravovremeno je podnio žalbu državni odvjetnik zbog povrede Kaznenog zakona i bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a u žalbi je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

              Također je protiv ove presude pravovremeno podnio žalbu I okrivljeni M. A. po branitelju R. Č., odvjetniku iz Z., zbog povrede Kaznenog zakona, u žalbi je predložio da se pobijana presuda preinači i donese oslobađajući presuda iz razloga navedenih u čl. 453 toč. 1 ZKP/08 podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a da se branitelja pozove na sjednicu drugostupanjskog vijeća.

 

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Spis predmeta dostavljen je Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu temeljem čl. 474 st. 1 ZKP/08.

 

Na javnu sjednicu drugostupanjskog vijeća pristupio je branitelj I okrivljenika, odvjetnik Š. M., koji je u cijelosti ostao kod svih navoda istaknutih u žalbi, a nisu pristupili uredno pozvani zamjenik Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu i I okrivljenik koji je od strane branitelja obaviješten o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

              Žalbe državnog odvjetnika i I okrivljenog M. A. nisu osnovane.

 

              Državni odvjetnik se žali zbog povrede Kaznenog zakona jer da prvostupanjski sud prilikom odlučivanja koji je zakon blaži za počinitelja i donošenja odbijajuće presude nije uzeo u obzir sve odlučne činjenice te u konkretnom slučaju nije primijenio zakon koji je blaži za počinitelja. Žali se i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 toč. 6 ZKP/08 jer da je prvostupanjski sud nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti.

 

              I okrivljenik se žali zbog povrede Kaznenog zakona jer da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292 st. 1 alineja 6 i st. 2 KZ/97 i kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246 st. 2 Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11). I okrivljenik tvrdi da se u konkretnom slučaju činjenični opis kaznenog djela za koje se tereti ne može podvesti pod biće kaznenog djela iz čl. 246 st. 2 KZ/11.

 

              Suprotno tvrdnji I okrivljenika, pravilno je prvostupanjski sud nakon savjesne analize činjeničnog opisa kaznenog djela iz čl. 292 st. 1 alineja 6 u vezi st. 2 KZ/97, posebno u odnosu na glavnog počinitelja kao generalnog direktora V. b. V. Š. (koji je u međuvremenu preminuo), koji je na nagovor I i II okrivljenika izdao društvu N. A. d.o.o. bankarsku garanciju kao sredstvo osiguranja povrata kredita, iako je bio svjestan da je V. b. nelikvidna i da joj je zabranjeno izdavanje bankarskih garancija, te da će navedena sredstva TD N. A. d.o.o. odmah replasirati TD V., te da su navedena društva insolventna, odnosno, da su im računi u blokadi i da neće vratiti kredit, tada se imajući u vidu sadržaj i značenje bankarske garancije u gospodarskom poslovanju može utvrditi da je glavni počinitelj bio dužan brinuti o imovini iz koje se ima isplatiti bankarska garancija, a na izdavanje koje su ga prema optužnici potaknuli I i II okrivljenici. Naime, kazneno djelo iz čl. 246 st. 1 i 2 KZ/11 čini onaj tko u gospodarskom poslovanju povrijedi dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa o kojima je dužan brinuti temeljem zakona, odluke upravne ili sudbene vlasti, pravnog posla ili odnosa povjerenja. Iz ovih razloga, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela iz čl. 292 st. 2 alineja 6 i st. 2 KZ/97 i kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246 st. 2 u svezi st. 1 KZ/11. Za takvo utvrđenje prvostupanjski je sud dao u svemu jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

              Suprotno tvrdnji državnog odvjetnika, kada je prvostupanjski sud utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta između ova dva kaznena djela, pravilno je utvrdio da je u konkretnom slučaju kazneno djelo iz čl. 246 st. 2 KZ/11 blaže za okrivljenike. Naime, da je u konkretnom slučaju kazneno djelo iz čl. 246 st. 2 KZ/11 blaže za okrivljenike, prvostupanjski je sud utvrdio, prije svega, na temelju ocjene obilježja kaznenih djela vodeći računa da je nakon donošenja novog Kaznenog zakona iz 2011. godine Kazneni odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio pravno shvaćanje (broj Su-IVH-4/2012-57) o visinama neodređenih vrijednosti prema kojima je Kazneni zakon KZ/11 blaži za počinitelja jer znatna imovinska korist, odnosno, znatna šteta kod kaznenih djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246 st. 2 KZ/11 postoji kad vrijednost imovinske koristi, odnosno štete, prelazi 60.000,00 kuna, a ne 30.000,00 kuna kao što je to bilo po KZ/97. I u čl. 87 toč. 29 ZKP/08 propisano je da vrijednost stvari, imovinskog prava i imovinske koristi je velika ako prelazi 60.000,00 kuna a vrijednost imovinske koristi i štete je znatna ako prelazi 60.000,00 kuna.

 

              Unatoč tome što je za kazneno djelo iz čl. 292 st. 2 KZ/97 propisana kazna zatvora od jedne do osam godina, a za kazneno djelo iz čl. 246 st. 2 KZ/11 je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, novi KZ/11 je blaži za okrivljenika po obilježjima kaznenog djela, a ukoliko bi nadležni sud proglasio krivim okrivljenike za počinjenje kaznenog djela iz čl. 246 st. 2 KZ/11 za to djelo im može izreći kazne i to u granicama maksimalno zapriječene kazne zatvora prema čl. 292 st. 2 KZ/97. Kod određivanja strožeg i blažeg zakona primarno se gleda obilježje kaznenog djela, zatim zapriječena kazna, a potom i konkretna primjena instituta općeg djela Kaznenog zakona.

 

              U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je dovršio kazneni postupak za kazneno djelo iz čl. 292 st. 2 KZ/97 te kada je utvrdio da ovo djelo ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz čl. 246 st. 2 KZ/11 koje kazneno djelo je blaže za okrivljenike i da je na temelju čl. 19 c st. 1 d) ZKP/08 za to kazneno djelo nadležan suditi u prvom stupnju Županijski sud, tada je pravilno temeljem čl. 452 toč. 1 ZKP/08 protiv I okrivljenog M. A. odbio optužbu vodeći računa i o čl. 454 ZKP/08.

 

              Cijeneći navedeno, a kako prvostupanjski sud nije počinio povredu Kaznenog zakona niti bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 toč. 6 ZKP/08, valjalo je žalbe državnog odvjetnika i I okrivljenog M. A. odbiti kao neosnovane te potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

              Ispitana je pobijana presuda i u smislu čl. 476 st. 1 toč. 1 i 2 ZKP/08 u pogledu bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa kako niti jedna takva povreda nije utvrđena, a razlozima žalbi nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, valjalo je po čl. 482 ZKP/08 presuditi kao u izreci.

 

U Zagrebu, 28. veljače 2017.