Broj: Kž 381/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. A. M. i dr. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 52. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi os. A. M. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 17. svibnja 2017. broj Kv I-404/2015-2 (K-62/11), u sjednici održanoj 23. kolovoza 2017.

r i j e š i o   j e

              Odbija se žalba os. A. M. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijski sud u Rijeci je na temelju čl. 506. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - nastavno: ZKP/08) odbacio zahtjev za obnovu kaznenog postupka os. A. M., dovršen presudom Županijskog suda u Rijeci od 17. travnja 2013., broj K-62/2011.

Protiv tog je rješenja osuđenik podnio žalbu putem branitelja B. Č., odvjetnika iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. u vezi čl. 495. ZKP/08 dostavljen na razgledanje državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

              Žalba nije osnovana.

U pravu je sud prvog stupnja kada u pobijanom rješenju utvrđuje da presuda Općinskog suda u Crikvenici od 30. svibnja 2014., broj P-298/2013., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku od 7. listopada 2015., broj Gž-799/2015. očito ne predstavlja novu činjenicu i dokaz koji bi bili prikladni da se na temelju njih dopusti obnova kaznenog postupka.

Prije svega treba istaći da tvrdnja os. A. M., o tome kako je još prije prodaje sporna tri stana u potpunosti vratio dug koji je imao prema Z. R., te da slijedom toga nije osnovana tvrdnja optužbe da je stanove trgovačkog društva H. kompenzirao pod navedeni dug, nije nova činjenica jer ju je on već iznosio tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka. Pri tom se osuđenik pozivao na iste potvrde o povratu pozajmica na kojima je temeljio svoju tužbu u navedenom parničnom postupku temeljem kojeg se traži obnova, a u kojem su on i B. B. tražili od tuženika Z. R. i I. R. kao zajmodavca isplatu vraćenih pozajmica zbog ništavosti ugovora o zajmu.

Međutim, u tijeku dokaznog postupka sud je ocijenio navedene tvrdnje os. M. neosnovanim i stoga nije prihvatio navedene dokazne prijedloge obrane usmjerene na dokazivanje okolnosti povrata dugova. Naime, sud je utvrdio, suprotno navedenoj obrani, da iz iskaza svjedoka Z. R. i J. M. (u odnosu na ovaj dio inkriminacije od 18. svibnja 2007. iz toč. 1. d. se obnova ne traži, a u pitanju je potpuno isti modus operandi), čijim je iskazima poklonjena vjera u cijelosti, proizlazi da su stanove dobili pod dug u vezi pozajmica koje su dali firmi osuđenika i da nisu morali ništa platiti.

Dakle, imajući u vidu iskaze navedenih svjedoka te činjenicu da je financijskim vještačenjem utvrđeno da predmetni stanovi prema kupoprodajnim ugovorima nikada oštećenom društvu nisu plaćeni, u prethodnom dijelu ovog kaznenog postupka je utvrđeno da nedosljedna i neuvjerljiva obrana osuđenika o tome da stanovi nemaju veze s povratom pozajmica nije osnovana i stoga je on zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11 proglašen krivim i po ovoj točki optužbe.

Dakle, pozivanje na navedenu parničnu presudu u biti nije novi dokaz koji bi bio prikladan da bi se na temelju njega dopustila obnova ovog kaznenog postupka jer su sudovi te okolnosti o nepostojanju duga imali u vidu kod donošenja presude.

Osim toga, iz izreke citirane pravomoćne presude parničnog suda kojom su tužitelji odbijeni s tužbenim zahtjevom u cijelosti, a koja je jedino relevantna jer samo ona, a ne stavovi navedeni u obrazloženju presude, proizvodi pravne učinke, ne proizlaze utvrđenja u vezi stanja spornog duga koji bi bili važni za ovaj postupak.

Osuđenik u žalbi niti ne dovodi u pitanje pravilna utvrđenja suda prvog stupnja jer ponavlja stav da pravomoćna parnična presuda predstavlja dokaz o tome da njegov dug prema zajmodavcima ne postoji i da je to novi dokaz.

Iz svih navedenih razloga, kako žalba osuđenika nije osnovana i kako ispitivanjem pobijanog rješenja po službenoj dužnosti nisu nađene povrede iz čl. 494. st. 4. ZKP/08, trebalo je odlučiti kao u izreci, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08.

Zagreb, 23. kolovoza 2017.