Broj: Kž 394/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Marina Mrčele, Miroslava Šovanja, Dražena Tripala i Senke Klarić Baranović kao članova vijeća te višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. Ž., zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 3. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog S. Ž. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 17. svibnja 2017., broj K 13/17., u sjednici održanoj 29. kolovoza 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni pa se optuženi S. Ž. za kazneno djelo iz članka 111. točke 3. Kaznenog zakona, zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju iste odredbe, osuđuje na kaznu zatvora 15 (petnaest) godina u koju mu se, na temelju članka 54. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru u istražnom zatvoru od 29. rujna 2016. pa nadalje.

 

II. Odbija se žalba optuženog S. Ž. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim optuženi S. Ž. da je počinio kazneno djelo iz članka 111. točke 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.; dalje: KZ/11.) te je na temelju te odredbe osuđen na kaznu zatvora 10 (deset) godina.

 

Na temelju članka 69. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja traje do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.) optuženik je dužan snositi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu 500,00 kuna, a o ostalim troškovima odlučit će se posebnim rješenjem.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženom izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora u duljem trajanju“.

 

Žalbu je podnio i optuženik po branitelju, odvjetniku Z. B., zbog odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom „drugostupanjskom sudu da donese odluku kojem se žalba usvaja u cijelosti, odnosno podredno da preinači odluku o kazni i optuženiku izrekne blažu sankciju, te ga oslobodi plaćanja troškova“.

 

Spis je, u skladu s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženika nije osnovana.

 

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je kazna na koju je optuženik osuđen po prvostupanjskog sudu preblaga, a nije u pravu optuženik iz čije žalbe proizlazi da je kazna prestroga.

 

Odmjeravajući kaznu zatvora optuženiku prvostupanjski je sud olakotno cijenio optuženikovo sudjelovanje u Domovinskom ratu, bitno smanjenu ubrojivost, nezaposlenost i izraženo žaljenje. Otegotnim je cijenio upornost prilikom počinjenja djela (mnogobrojne ozljede oštećenice) i raniju prekršajnu osuđivanost zbog nasilja u obitelji upravo u odnosu na sada pokojnu oštećenicu.

 

Državni odvjetnik s pravom smatra da je žaljenje optuženika precijenjeno. Ono više predstavlja žaljenje zbog posljedica koje optuženiku predstoje, a manje izraz patnje zbog onoga što je optuženik počinio, a to je ubojstvo majke koju je više godina tukao, zastrašivao i ponižavao. To ponašanje optuženika uzrokovalo je čak i bježanje majke iz njihove kuće koje je spavala i hranila se kod susjeda ili je čak spavala i na otvorenom, a kako to slijedi iz iskaza svjedoka V. G. i Š. F.

 

Nalaz i mišljenje vještakinje za psihijatriju upozorava na viktimološku ulogu majke koja je kao i optuženik zlouporabljivala alkohol i riječima znala vrijeđati optuženika, ali bez tjelesne agresije koju je optuženik mnogo puta iskazao prema majci. No, niti takvo ponašanje majke ne može opravdati gotovo pa divljačko postupanje optuženika koji praktički bespomoćnoj majci zadaje mnogobrojne udarce i po glavi te je ubija golim rukama, gušenjem.

 

Zato je žaljenje optuženika precijenjeno, a upornost i način počinjenja djela je podcijenjeno kod izbora mjere kazne.

 

Kazneno djelo koje je optuženik počinio ulazi u krug najtežih kaznenih djela. Riječ je o teškom ubojstvu bliske osobe koju je optuženik već ranije zlostavljao. Za to kazneno djelo minimalna je kazna zatvora deset godina. Za izricanje minimalne kazne trebaju postojati olakotne okolnosti koje opravdavaju izricanje takve kazne uz izostanak ili barem manji značaj otegotnih okolnosti. Ovdje nije takva situacija. Bitno smanjena ubrojivost i neosuđivanost optuženika, s gledišta ispunjenja svrhe kažnjavanja, ne mogu opravdati izricanje minimalne kazne zatvora. Ovo osobito imajući na umu otegotne okolnosti, a to je posebno način na koji je optuženik ubio majku. Psihijatrijska vještakinja govori o „provali agresije“ kod optuženika kao osobe poremećene strukture ličnosti dominantno disocijalnog tipa, karakterno izmijenjena.

 

Osim toga, jačina povrede zaštićenog dobra je ovdje najviša moguća, a pobude počinjenja se očito odražavaju s obzirom na višegodišnje zlostavljanje i strukturu ličnosti optuženika. Kod takvih okolnost, osobito načina počinjenja i ličnosti optuženika, kazna zatvora deset godina za ubojstvo majke ne može ostvariti svrhu kažnjavanja. U konkretnoj situaciji takva kazna nije pravedna i imajući na umu pogibeljnost optuženikova ponašanja.

 

Zato je prvostupanjsku presudu trebalo preinačiti u odluci o kazni i optuženika osuditi na kaznu zatvora 15 (petnaest) godina. Ta kazna odgovara utvrđenim i navedenim okolnostima, ličnosti optuženika te njegovom stupnju krivnje (članak 47. stavak 2. KZ/11.). Ova kazna može dostatno utjecati na optuženika i na sve ostale da ne čine kaznena djela te utjecati na svijest o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, a sadrži i primjerenu količinu moralne osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenog djela nanio i društvu u cjelini.

 

Na temelju članka 54. KZ/11. u kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru u istražnom zatvoru od 29. rujna 2016. pa nadalje.

 

Budući da je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni prihvaćena, žalba optuženika u odnosu na istu osnovu je odbijena. Nije osnovana niti žalba optuženika u odnosu na troškove kaznenog postupka. Naime, kada sud optuženika proglasi krivim, tada mu mora naložiti da podmiri troškove kaznenog postupka (članak 148. stavak 1. ZKP/08.). Okolnosti koje optuženik navodi u žalbi (nezaposlen, bez primanja,) mogu biti odlučne u vrijeme izvršenja odluke o troškovima kaznenog postupka (članak 148. stavak 6. ZKP/08.).

 

Pri ispitivanju pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa je slijedom izloženog, na temelju članka 482. i članka 486. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 29. kolovoza 2017.