Broj: Kž 385/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc.dr.sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. P. I. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 - dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. P. I., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 09. svibnja 2017. broj K-14/16, u sjednici održanoj dana 05. rujna 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i opt. P. I., a po službenoj dužnosti, ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Uslijed odluke pod I. žalbe državnog odvjetnika i opt. P. I. su bespredmetne.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijski sud u Splitu je, u ponovljenom postupku, nakon ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 09. svibnja 2016. broj I Kž-199/15, proglasio opt. P. I. krivim zbog jednog produljenog kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. i 4. u vezi sa čl. 61. KZ/97, opisanog u izreci te presude, te mu na temelju čl. 337. st. 4. u vezi sa čl. 57. KZ/97 izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci, pa mu po čl. 67. KZ/97 primijenio uvjetnu osudu i odredio da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako okrivljenik u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je obvezan na ime troškova postupka platiti iznos od 5.472,00 kn, i to 2.472,00 kn za materijalne troškova, a 3.000,00 kn na ime paušala.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i opt. P. I.

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o uvjetnoj osudi i predlaže pobijanu presudu preinačiti u odluci o kazni i optuženika osuditi na bezuvjetnu kaznu zatvora.

 

Optuženi P. I. se po branitelju M. M., odvjetniku iz S., žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, a predlaže da se pobijana presuda preinači i optužba odbije.

 

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, predlažući da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

Žalbe su bespredmetne.

 

Kao prvo, valja napomenuti da je ovaj drugostupanjski sud, ispitujući povodom podnesenih žalbi prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, jer je izreka pobijane presude nejasna, te presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Za naglasiti je da se radi o identičnoj bitnoj postupovnoj povredi koja je bila uočena prilikom odlučivanja o žalbama stranaka podnesenima protiv ranije prvostupanjske presude Županijskog suda u Splitu od 19. siječnja 2015. broj K-6/14, a koja je detaljno obrazložena u ovosudnom rješenju od 09. svibnja 2016. broj I Kž-199/15, u kojem je prvostupanjskom sudu dana i izričita uputa što sve treba učiniti u ponovljenom prvostupanjskom kaznenom postupku, odnosno koje važne činjenice mora utvrditi, s obzirom na to da o njima ovisi zaključak o pravnom aspektu inkriminirane djelatnosti optuženika (tj. prvenstveno radi li se o pokušaju ili dovršenom djelu, pa ovisno o tome i utvrditi pravnu kvalifikaciju respektirajući izmjene Kaznenog zakona i načelo primjene blažeg zakona). Uočeno je da je prvostupanjski sud u potpunosti ignorirao spomenutu uputu, odnosno, nije raspravio sporna pitanja na koja je bio upozoren, čime je, doduše, ostvarena tek relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka, na koju se ne pazi po službenoj dužnosti već isključivo na osnovu žalbe, što stranke nisu navele, ali je, posljedično tome, u novoj, ovdje pobijanoj presudi, sud prvog stupnja ponovio identične propuste ostvarene u ranijoj presudi od 19. siječnja 2015., i time ponovno ostvario apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

 

Naime, treba ponoviti da je prvostupanjski sud opt. P. I. proglasio krivim zbog produljenog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ/97, počinjenog na način da je kao načelnik Općine B., u nakani ostvarivanja sada pok. V. C. i E. C. nepripadne materijalne koristi u velikom iznosu, znajući da su oni sklopili ugovore o prodaji zemljišta s kupcima S. P., M. D., R. G. i Z. J. uz uvjet da kupci nakon pribavljanja građevne dozvole za izgradnju objekta na dotičnom zemljištu, isplate glavninu kupoprodajne cijene, i to V. C. u iznosu od 280.000,00 DEM, a E. C. u iznosu od 68.100,00 DEM, pri čemu su kupci odmah pri sklapanju ugovora isplatili prodavateljima manji dio cijene i to 20.000,00 DEM pok. V. C., a 7.500,00 DEM E. C., suprotno čl. 44. Statuta Općine B., dana 26. lipnja 1996. sklopio sporazum sa S. P., M. D., R. G. i Z. J., kojim se Općina B. odriče svih potraživanja iz osnove isplaćenih pravičnih naknada za spomenuto zemljište i svih prava na tom zemljištu i obvezuje odobriti izmjene Provedbenog urbanističkog plana radi izgradnje objekata na navedenom zemljištu, te dana 07. listopada 1996. dopisom izvijestio Državno pravobraniteljstvo Županije splitsko-dalmatinske, Ispostava u Supetru, kako Općina B. nema razloga za vođenje sudskih postupaka glede navedenog zemljišta, pa je zamjenica Državnog pravobranitelja povukla tužbe Općine B. protiv V. C. i E. C. i dr. radi ispravka pogrešne uknjižbe prava vlasništva, ostvarivši time pok. V. C. i E. C. na štetu Općine B. nepripadnu materijalnu korist u za sada točno neutvrđenom iznosu.

 

Iz ovako koncipiranog činjeničnog opisa, bez obzira što je prvostupanjski sud raniji opis izmijenio dodavanjem navoda o manjem dijelu cijene isplaćenom pri zaključivanju ugovora pok. V. C. (i to 20.000,00 DEM) i E. C. (i to 7,500,00 DEM), nije razvidna visina imovinske koristi koja je pribavljena V. C. i E. C., jer svaka od opisanih radnji izvršenja završava konstatacijom, da je optuženik time ostvario „sada pok. V. C., na štetu Općine B., nepripadnu materijalnu korist u za sada neutvrđenom iznosu“, kao i korist „E. C. na štetu Općine B. u za sada točno neutvrđenom iznosu“, da bi potom naveo da je opt. P. I. time počinio kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ/97, a ne pokušaj tog djela. Dodavanje manjeg dijela cijene koji su pri zaključivanju ugovora primili pok. V. C. i E. C. ni na koji način se ne reflektira na utvrđivanje barem najmanjeg iznosa pribavljene materijalne koristi, pa nema argumentacije za zaključak da se radi o dovršenom kaznenom djelu iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ/97 koje zahtijeva da je pribavljena imovinska korist vrijednosti najmanje 30.000,00 kn.

 

Jednako tako, obrazlažući bitne elemente inkriminiranog kaznenog djela, a u povezanosti sa zakonskom kvalifikacijom inkriminiranog postupanja, te analizirajući i postojanje pravnog kontinuiteta, s obzirom na odredbe novog Kaznenog zakona koji je stupio na snagu 01. siječnja 2013., prvostupanjski je sud ustvrdio da je optuženik „takvim postupanjem pok. V. C. i E. C. na štetu Općine B. ostvario za sada nepripadnu materijalnu korist u za sada točno neutvrđenim iznosima“. Ima li se na umu da kvalificirani oblik kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ/97 podrazumijeva da je visina pribavljene imovinske koristi preko 30.000,00 kn, iz prezentiranog obrazloženja nije moguće utvrditi na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje o tome da je imovinska korist pribavljena, odnosno ostvarena, i to upravo u iznosu koji prelazi 30.000,00 kn.

 

Što se pak tiče primjene blažeg zakona, odnosno razmatranja inkriminacije kroz odredbe novog Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), prvostupanjski sud, suprotno navodima iz obrazloženja ovosudnog rješenja od 09. svibnja 2016. broj I Kž-199/15, iznosi stanovište da, bez obzira na to što je kontinuitet neprava održan i u novom KZ/11, odredbe KZ/11 nisu blaže za optuženika jer je njima propisan viši posebni zakonski maksimum (tj. moguće je za to kazneno djelo izreći višu kaznu zatvora, jer je zakonski maksimum sada određen „do dvanaest godina“, dok je prema odredbama KZ/11 isti bio propisan do deset godina). Takav stav sud prvog stupnja potkrjepljuje i navodom da se optuženik „tereti za iznose daleko veće od spomenutih“ (odnosno 30.000,00 kn i 60.000,00 kn). Međutim, izloženo rezoniranje nije prihvatljivo i potpuno je oprečno prihvaćenoj sudskoj praksi, izraženoj u više ovosudnih odluka. Minimalna vrijednost pribavljene imovinske koristi, potrebna da bi se radilo o kvalificiranom obliku nekog djela, nesumnjivo predstavlja bitna obilježja tog djela, pa se stoga po logici stvari radi i o većoj kriminalnoj količini sadržanoj u kvalificiranom obliku.

 

Iako je prvostupanjski sud točno naveo kako je za kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ/97, predviđena kazna je od jedne do deset godina, a da je za kazneno djelo iz članka 291. stavak 2. KZ/11 predviđena stroža, u rasponu od jedne do dvanaest godina, iz tih je premisa izvukao pogrešan zaključak kako je KZ/11 stroži. Naime, neovisno o tome što je za kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. KZ/11 propisana stroža kazna (kazna zatvora od jedne do dvanaest godina) od one koja je propisana za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97 (kazna zatvora od jedne do deset godina), valja imati na umu da visina zakonskog obilježja „znatna imovinska korist“, odnosno „znatna šteta“ kod kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. KZ/11 prema odredbi čl. 87. st. 29. KZ/11 postoji kada vrijednost imovinske koristi, odnosno štete prelazi 60.000,00 kuna, dok je prema ranijem pravnom shvaćanju ovoga suda vrijednost „znatne imovinske koristi“ kod kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. KZ/97 postojala kada vrijednost te imovinske koristi prelazi iznos od 30.000,00 kuna. Kako je, dakle, povišen imovinski limit potreban za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela, to je KZ/11 za optuženika blaži od KZ/97, time da je sud u tom slučaju vezan onim maksimumom propisane kazne koji je za optuženika povoljniji (članak 337. stavak 4. KZ/97). Drugim riječima, neovisno o tomu je li neki počinitelj ostvario imovinsku korist čija novčana vrijednost je tako visoka da mnogostruko nadmašuje oba navedena iznosa, ostaje činjenica da odredba čl. 291. st. 2. KZ/11 u vezi s odredbom čl. 87. st. 29. KZ/11 određeno kriminalno ponašanje kvalificira težim tek ako je imovinska korist vrijednosti iznad 60.000,00 kn, a to je nepobitno viši iznos od 30.000,00 kn.

 

Slijedom navedenog, bitna obilježja kaznenog djela za koje je opt. P. I. proglašen krivim nisu razvidna niti iz činjeničnog opisa inkriminacije, a niti se o njima može zaključiti iz obrazloženja pobijane presude, a niti je moguće preispitati je li kazneni zakon, s obzirom na odredbe novog KZ/11, povrijeđen na štetu optuženika.

 

Uslijed, po službenoj dužnosti utvrđene, gore opisane bitne povrede odredaba kaznenog postupka, nije bilo moguće ispitati prvostupanjsku presudu po žalbama stranaka, pa su iste bespredmetne.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud iznova izvesti sve već izvedene dokaze kao i druge koje, ovisno o eventualnim intervencijama državnog odvjetnika u činjenični opis inkriminacije, bude smatrao potrebnima, te ih potom detaljno i sveobuhvatno analizirati, nakon čega će izvesti zaključke o bitnim činjenicama, vodeći računa o propustima na koje je ukazano ovom odlukom. Posebnu će pažnju posvetiti utvrđivanju visine imovinske koristi, kao i činjenici je li korist doista pribavljena ili nije, odnosno je li djelo ostalo u pokušaju ili je dovršeno. Potom će donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, koju treba obrazložiti u skladu sa zakonom.

 

Slijedom navedenog trebalo je, temeljem čl. 483. st. 1. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 5. rujna 2017.