Broj: Kž 392/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. M. zbog kaznenog djela iz čl. 110. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. D. M., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 28. travnja 2017. broj K-2/2017-25, u sjednici održanoj dana 05. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se opt. D. M. za kazneno djelo iz čl. 110. KZ/11 zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju tog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina, u koju kaznu mu se na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 08. listopada 2016. pa nadalje.

 

              II. Odbija se žalba opt. D. M. kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Županijski sud u Bjelovaru proglasio je krivim opt. D. M. zbog kaznenog djela protiv života i tijela - ubojstva iz čl. 110. K7/11, činjenično i pravno opisanog u izreci te odluke, te ga na temelju tog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina.

 

              Na temelju čl. 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora uračunato mu je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 08. listopada 2016. pa nadalje.

 

Na temelju čl. 69. st. 1., 2. i 3. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti, koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava i može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

 

              Na temelju čl. 79. st. 2. KZ/11 od optuženika je oduzet nož s drvenom drškom, dužine 14 cm i sječivom dužine 18 cm, ranije oduzet na temelju potvrde o privremenom oduzimanju predmeta PU Bjelovarsko-bilogorske broj … od 09. listopada 2016., te je određeno da će se isti uništiti.

 

              Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1., 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je obvezan da u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude naknadi troškove kaznenog postupka u iznosu od 29.702,73 kn i paušalni iznos od 500,00 kn.

 

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. D. M.

 

              Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se „pobijana presuda preinači tako da se okrivljeniku izrekne kazna zatvora u dužem trajanju“.

 

Optuženi D. M. žali se po braniteljici S. D., odvjetnici iz B., zbog svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se „pobijana presuda preinači i optuženiku utvrdi blaža zatvorska kazna“, odnosno da se „optuženika oslobodi od plaćanja troškova kaznenog postupka“, te da se „pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje, nadopunu postupka i ocjenu dokaza“.

 

              Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik uz prijedlog da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

             

              U odnosu na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni

 

              Iako se u žalbi optuženika naznačuje žalbena osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, u nastavku se citira tek dio zakonskog teksta odredbe čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, pri čemu se ne konkretizira u čemu se ta povreda ostvaruje. Najvećim dijelom žalbe detaljno se obrazlaže žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Povodom podnesenih žalbi stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske je kao drugostupanjski sud ispitao, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, pobijanu presudu, te nije utvrdio da bi bila ostvarena niti jedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

Prigovarajući ispravnosti i potpunosti utvrđenih činjenica optuženik ističe da su ozljede koje je on zadobio pregledane površno i nestručno, pa su tako i manjkavo konstatirane, opisane i utvrđene, a ni fotografije tih ozljeda nisu kvalitetne. To je posljedično dovelo do nejednakosti i neravnopravnosti položaja optuženika, kao i do neprihvatljivih zaključaka o načinu nastanka tih povreda, pa ni medicinski vještak zbog toga nije mogao otkloniti te nedostatke. Prvenstveno pritom opt. D. M. ukazuje na povrede leđa, sugerirajući da se radilo o masnicama, što proizlazi i iz zapisnika o očevidu, a to odgovara mehanizmu nastanka ozljeda kako ga je opisao optuženik.

 

Međutim, izneseni prigovori optuženika nisu utemeljeni. Točno je, doduše, da su u zapisniku o očevidu na leđima optuženika konstatirana „u središnjem dijelu između lopatica od vrata prema dolje na udaljenosti od 0,32 do 0,30 m tri traga u vidu masnica koje se pružaju...“, kao i „od vrata prema dolje na udaljenosti od 0,20 m trag u vidu masnice crvene boje“. Iste ozljede su fiksirane i fotografiranjem, a iz fotografija, koje su dovoljno kvalitetne da se jasno razabiru važni detalji, jasno proizlazi da je riječ o oguljotinama, a ne masnicama. Za naglasiti je da se događaj odigrao 08. listopada 2016. oko 21,45 sati, dok je očevid nad optuženikom poduzet 09. listopada 2016. u 01,50 sati, dakle četiri sata nakon događaja. Prilikom davanja nalaza i mišljenja medicinski vještak prof. dr. J. Š. zasigurno je, osim izgleda tih ozljeda leđa na fotografijama, na umu imao i protek vremena od nastanka tih ozljeda do njihovog fiksiranja fotoaparatom, zbog čega se njegov zaključak o tomu da je riječ o ogrebotinama, koje nastaju povlačenjem tupotvrdog sredstva male kontaktne površine po koži ukazuje ispravnim i prihvatljivim i ovom drugostupanjskom sudu. Naime, već je na prvi pogled i laiku uočljivo da se radi o tankim uzdužnim i paralelnim tragovima, pa je stoga opravdano prvostupanjski sud prihvatio vještakove zaključke, uključujući i onaj kojim je vještak otklonio da su na leđima optuženika nastale masnice, a što je u skladu s notornom izmjenom izgleda ozljeda nastalih udarcem po proteku određenog vremena. Konstatacije o modricama utvrđene zapisnikom o očevidu ne dovode u pitanje ispravnost navedenih utvrđenja, poglavito cijeni li  se podatak da su ih konstatirale osobe koje nisu kompetentne da stručno kvalificiraju vrstu i karakter ozljeda. Što se pak tiče žalbene sugestije da su i ozljede nogu optuženika nastale u tom navodnom drugom napadu oštećenika, to ne odgovara obrani optuženika, jer on tako nešto nije naveo

 

Kraj takvog stanja stvari prvostupanjski sud nije imao obvezu obrazložiti u kojem je točno trenutku došlo do tih ozljeda, budući da je utvrđenjem načina njihovog nastanka obrana optuženika u tom dijelu kompromitirana.

 

Slijedom izloženog, opravdano je prvostupanjski sud utvrdio da je tijekom inkriminirane večeri u jednom trenutku došlo do napada oštećenika, koji je na optuženika krenuo s nožem, no taj je napad optuženik uspješno odbio (pri čemu ga je ubo u čelo) i razoružao oštećenika. Tijekom tog dijela događaja optuženik je zadobio ozljede na palcu lijeve ruke, a moguće i na malom prstu desne ruke. Isto tako osnovano je prvostupanjski sud isključio da je nakon tog dijela događaja oštećenik ponovno napao optuženika, a takva utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, jer analiza ostalih izvedenih dokaza u cijelosti potvrđuje takvu dinamiku zbivanja. Prvenstveno u tom pravcu govori karakter ozljeda na leđima optuženika, kako je to gore izloženo, čime je demantirana istinitost i uvjerljivost obrane optuženika o tom dijelu događaja. Da je takvo rezoniranje prvostupanjskog suda prihvatljivo neizravno potvrđuje i broj ozljeda koje je oštećenik zadobio nožem, budući da se radi o ukupno 50 ozljeda, ne računajući fatalni ubod u prsište koji je doveo do oštećenikove smrti. Brojnost tih ozljeda nepobitno podrazumijeva da su zadane u određenom vremenskom periodu, pri čemu su među tim ozljedama utvrđene i dvije obrambene, pa i ti podaci govore o ulogama aktera, odnosno optuženiku kao napadaču. Redoslijed ozljeđivanja, kraj takvog stanja stvari, nije bilo neophodno utvrditi.

 

Optuženik, nadalje, prigovara i zaključku prvostupanjskog suda o subjektivnom elementu, sugerirajući da je dijagnosticiran emocionalni nestabilni poremećaj ličnosti impulzivnog tipa trebalo kvalificirati kao bolest ili barem kao privremenu duševnu poremećenost, odnosno neku težu duševnu smetnju, pa, shodno tome, utvrditi da je bio u najmanju ruku bitno smanjeno ubrojiv. Međutim, takvo rezoniranje nije prihvatljivo. Naime, psihijatrijski je vještak nakon opservacije i stručnog ispitivanja optuženika dao nalaz i mišljenje, u kojem je istaknuo da su detaljno nabrojene osobine ličnosti optuženika, koje predstavljaju disocijalni poremećaj ličnosti, uz vještačenjem utvrđenu koncentraciju apsolutnog alkohola u krvi od 1,26 g/kg tempore criminis, dovele do toga da je optuženik u vrijeme zbivanja bio smanjeno ubrojiv, ali ne bitno. Poremećaji ličnosti, kao što je onaj dijagnosticiran kod optuženika, nisu psihičke bolesti, niti predstavljaju duševnu poremećenost, a o njihovom utjecaju na ubrojivost neke osobe kompetentni su govoriti samo psihijatrijski vještaci, pri čemu treba naglasiti da optuženik nije imao primjedaba na dopunski nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka. Zbog toga je mišljenje vještaka psihijatra o smanjenoj ubrojivosti optuženika tempore criminis prvostupanjski sud osnovano prihvatio, a takav zaključak potvrđuje i ponašanje optuženika post festum, kako je to i vještak naglasio.

 

Stoga su sve odlučne činjenice potpuno i pravilno utvrđene, pa nema ni govora o posrednoj povredi kaznenog zakona na koju optuženik također ukazuje u žalbi. Ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 nije utvrđeno da bi na štetu optuženika na neki drugi način bio povrijeđen kazneni zakon.

 

U odnosu na obje žalbe zbog odluke o kazni

 

Zbog odluke o kazni žale se obje stranke, pri čemu državni odvjetnik smatra da su otegotne okolnosti i način izvršenja djela podcijenjeni, a da su trebali rezultirati strožom kaznom, dok optuženik smatra, da mu je trebalo odmjeriti blažu kaznu zatvora s obzirom na, po njegovom mišljenju, izuzetno veliki doprinos oštećenika, visok stupanj žaljenja koje je optuženik iskazao i njegovo korektno držanje.

 

Ovaj drugostupanjski sud nalazi, jednako kao i državni odvjetnik, da sve utvrđene okolnosti nisu dovoljno došle do izražaja prilikom odmjeravanja kazne. Naime, ranija osuđivanost optuženika, između ostalog i zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede, govori o tome da je optuženik i ranije manifestirao agresivno ponašanje. Također, optuženikovu sklonost nasilju potvrđuje i podatak da je 2015. bio prekršajno kažnjen zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kada mu je bila izrečena i sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti u trajanju od 12 mjeseci, koja očito nije dala rezultata jer se optuženik vratio konzumiranju alkohola. Ti podaci u povezanosti s brojnošću ozljeda koje je kritične zgode oštećenik zadobio, koji govore o upornosti optuženika, a respektirajući i podatak da je oštećenik bio fizički znatno inferiorniji i sa znatno višom koncentracijom apsolutnog alkohola u krvi od optuženika, što upućuje i na optuženikovu bešćutnost, opravdavaju i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda odmjeravanje kazne zatvora u dužem trajanju, uvažavajući raspon zaprijećene kazne zatvora iz odredbe čl. 110. KZ/11. Iskazano žaljenje optuženika nesumnjivo je olakotna okolnost koja, s obzirom na sve izloženo, ne umanjuje težinu i značenje svih utvrđenih otegotnih okolnosti. O doprinosu oštećenika u inkriminiranom dijelu događaja ne može se govoriti kraj gore navedene dinamike događaja, jer je sasvim jasno da u tom odlučujućem segmentu oštećenik više ni na koji način nije bio napadač. Korektno držanje optužene osobe tijekom kaznenog postupka se pak podrazumijeva i ta okolnost ne može se vrednovati kao olakotna. Rezimirajući sve izneseno, Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da je u konkretnom slučaju primjerena, cijeneći raspon zakonom zaprijećene kazne zatvora za inkriminirano kazneno djelo (od pet do dvadeset godina), kazna zatvora u trajanju od četrnaest godina, koja će postići svrhu kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11. Zbog toga je u tom dijelu osnovana žalba državnog odvjetnika, a žalba optuženika nije osnovana. U izrečenu je kaznu uračunato i vrijeme koje je optuženik proveo u istražnom zatvoru.

 

              Ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 478. ZKP/08, utvrđeno je i da su sigurnosna mjera iz čl. 69. KZ/11 i mjera oduzimanja predmeta iz čl. 79. KZ/11 ispravno primijenjene, jer su se za to stekle sve činjenične pretpostavke.

 

Što se tiče odluke o troškovima kaznenog postupka, prvostupanjski sud je primijenio tada kogentnu odredbu čl. 148. st. 1. ZKP/08, prema kojoj je dužan, kada okrivljenika proglasi krivim, u presudi mu naložiti da podmiri troškove kaznenog postupka. Neovisno o tomu što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku, objavljenom u „Narodnim novinama“ broj 70/17, koji je stupio na snagu dana 27. srpnja 2017., ta odredba korigirana na način da je omogućeno okrivljenika zbog lošeg imovnog stanja osloboditi obveze da naknadi u cijelosti ili djelomično troškove kaznenog postupka i nagradu i nužne izdatke postavljenog branitelja, ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika ili osoba koje je on dužan uzdržavati, podaci koji postoje u ovom kaznenom predmetu za sada ne daju temelja za primjenu te odredbe. Bude li pak imovinsko stanje osuđenika u vrijeme izvršenja odluke o troškovima kaznenog postupka takvo da bi plaćanjem tih troškova bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje osuđenika, predsjednik vijeća može, na obrazloženi zahtjev osuđenika, posebnim rješenjem ga osloboditi dužnosti naknade tih troškova, također u skladu s odredbom čl. 148. st. 6. ZKP/08.

 

Slijedom izloženog, trebalo je na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/97 presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 05. rujna 2017.