Broj: Kžm 26/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martina Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. K. zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u vezi članka 152. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 23. svibnja 2017. broj Kmp-3/11, u sjednici održanoj 7. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalbe optuženog M. K. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom proglašen je krivim optuženi M. K. zbog kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 1. u vezi članka. 152. stavka 1. KZ/11 i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine u koju mu se, temeljem članka 54. stavka 1. KZ/11 uračunava vrijeme lišenja slobode i to na dan 12. lipnja 2008., 24 i 25. srpnja 2008. te od 12. studenoga 2016. pa nadalje.

 

Optuženik je, sukladno članku 148. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - u daljnjem tekstu: ZKP/08), obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08 u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn.

 

Temeljem članka 158. stavka 2. ZKP/08, oštećenica S. B. (rođena B.), upućena je da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici.

 

Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

 

Optuženik podnosi žalbu po svom branitelju A. B., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se preinači i optuženik oslobodi od optužbe te mu se ukine istražni zatvor.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik osudi na kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Prije održane sjednice vijeća spis je, sukladno članku. 474. stavku 1. ZKP/08, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Suprotno tvrdnji žalbe optuženika, osuđujuća presuda se temelji na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju.

 

Navodima žalbe tvrdi se da terećenje oštećenice nije istinito, a njezin iskaz je nedosljedan i proturječan sam sebi. Stoga se samo na temelju takvog dokaza ne može donijeti osuđujuća presuda. Također, pobija se ocjena vjerodostojnosti iskaza svjedoka D. B. koji je iskazivao u korist obrane. Kako prvostupanjski sud "nije uzeo u obzir činjenice koje optuženiku idu u korist", to je činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđeno.

 

Suprotno tvrdnji žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je sud prvog stupnja, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano našao dokazanim da je optuženik na štetu oštećenice S. B. počinio kazneno djelo silovanja na način kako ga tereti optužba.

 

Prvostupanjski je sud osnovano povjerovao terećenju oštećenice i za to dao uvjerljive razloge. Iako optuženik u žalbi pokušava obezvrijediti njezin iskaz ukazujući na manja odstupanja koja se tiču nebitnih okolnosti (npr. na kojem katu zgrade se događaj odvijao, da li je optuženik tek prijetio ili stvarno udario oštećenicu te da li joj je i kada pokazao svoj spolni organ), ostaje činjenica da je ošt. S. B. (tada B.) u dva navrata, pa i protekom devet godina od događaja, vjerno opisala kako ju je optuženik zaskočio s leđa, prekrio usta rukom kako bi ju spriječio vikati, pritisnuo na zid i potom srušio na pod pokušavajući ju razodjenuti te pritom prst svoje ruke gurao u njezino spolovilo govoreći "sad uživaj malo", ali se ona uspjela otrgnuti i pobjeći. Oštećenica je odmah po događaju podnijela kaznenu prijavu protiv optuženika kojeg je površno poznavala, pa se postavlja pitanja zašto bi ona i protekom više godina od događaja ustrajala na tvrdnji da ju je optuženik na opisani način silovao, ako ne zato jer je to uistinu proživjela te opravdano očekuje da optuženik za to snosi kaznenu odgovornost.

 

U prilog terećenja oštećenice govori i iskaz svjedoka L. B. kojem se ona u vrijeme događaja potužila "da ju je napao mladi dečko dok je radila na tržnici". Prvostupanjski sud s pravom cijeni da se radi o vjerodostojnom iskazu, jer je svjedok bivši suprug oštećenice s kojim ona više nije u dobrim odnosima, pa nema motiva neistinito govoriti u njezinu korist.

 

Konačno, a što žalba očito zanemaruje, terećenje oštećenice potvrđeno je ozljedama na njezinoj ruci koje su verificirane zapisnikom o očevidu i sačinjenom foto-dokumentacijom neposredno nakon događaja.

 

Stoga je potpuno promašena tvrdnja žalbe da se osuđujuća presuda temelji isključivo na iskazu oštećenice.

 

Pri tome, okolnost da se svjedok L. S. ne sjeća da bi joj oštećenica govorila o događaju vjerojatna je posljedica proteka vremena, budući je po prvi puta ispitana na sudu tek protekom tri godine.

 

S druge strane, iako optuženik u žalbi problematizira manja i nebitna odstupanja u terećenju oštećenice, istovremeno sam ne daje uvjerljive razloge zbog čega je stubokom izmijenio svoju obranu na raspravi. Naime, iako je u istrazi tvrdio da uopće ne poznaje oštećenicu niti je u inkriminirano vrijeme s njom bio u društvu, na raspravi govori sasvim suprotno tj. tvrdi da je sa oštećenicom u kritično vrijeme bio u vezi te su redovito održavali spolne odnose, a oštećenica ga je lažno prijavila zato jer joj je prestao davati novac. Jedino objašnjenje za tako drastičnu izmjenu obrane optuženik nudi u tome što se navodno bojao policije i istražnog suca, ali prvostupanjski sud to s pravom otklanja kao neuvjerljivo, a obje verzije optuženika ocjenjuje usmjerenima na izbjegavanje vlastite kaznene odgovornosti.

 

Isto tako, prvostupanjski sud pravilno cijeni neistinitim iskaz svjedoka D. B. koji kao svjedok obrane po prvi puta iskazuje tek na raspravi tj. protekom devet godina od događaja. Taj svjedok nema saznanja o kritičnom događaju, ali tvrdi da je tijekom 2008. godine viđao optuženika i oštećenicu kako izmjenjuju nježnosti u lokalu gdje je tada radio kao konobar. Imajući u vidu da optuženik od 2009. godine, kada je deportiran na K., ne živi u Z., a oštećenica je nedugo nakon kritičnog događaja prestala raditi na tržnici tj. u blizini spomenutog lokala, jasno je za zaključiti da taj svjedok, s obzirom na prirodu svog posla u okviru kojeg dnevno susreće veliki broj ljudi, nije mogao zapamtiti optuženika, a posebno fizički izgled oštećenice kao gosta tog lokala. Stoga i ovaj žalbeni sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da se ovdje radi o naučenom iskazu s ciljem da se optuženiku olakša položaj u postupku.

 

Konačno, iako optuženik uvodno ističe i žalbeni osnov nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u obrazloženju žalbe se za to ne navode razlozi niti nude novi dokazi koji bi govorili u prilog obrane.

 

Slijedom toga, imajući u vidu dosljedno terećenje oštećenice koje je potvrđeno iskazom svjedoka L. B. te utvrđenim ozljedama na njezinom tijelu, a u kontekstu proturječne obrane optuženika te neuvjerljivog iskaza svjedoka D. B., prvostupanjski je sud sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik primjenom sile nad oštećenicom izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju te time ostvario objektivne i subjektivne elemente bića kaznenog djela silovanja.

 

Nisu osnovane žalbe optuženika i državnog odvjetnika kada predlažu izricanje blaže, odnosno strože kazne zatvora.

 

Državni odvjetnik u žalbi tvrdi da su olakotne okolnosti na strani optuženika precijenjene s obzirom da kod njega izostaje bilo kakav osjećaj kajanja, a pri učinu kaznenog djela, čije posljedice oštećenica i danas osjeća, pokazao je iznimnu upornost.

 

Nasuprot tome, izostanak kajanja je razumljiva posljedica poricanja kaznenog djela, a način optuženikove obrane ne može mu se cijeniti otegotnom okolnosti. Također, nije uočena iznimna upornost pri učinu kaznenog djela u situaciji kada se radi o jednokratnom guranju prsta u spolovilo oštećenice, dok psihičke posljedice djela, koje oštećenica zasigurno osjeća, nisu verificirane medicinskom dokumentacijom niti ih je ona u svom iskazu posebno apostrofirala.

 

S druge strane, zasigurno nema uvjeta niti za izricanje blaže kazne jer prvostupanjski sud, kako tvrdi žalitelj, "nije primijenio odredbe o oslobođenju od kazne". Ovaj navod žalbe, osim što nije obrazložen, nije niti prihvatljiv. Sve olakotne okolnosti i to činjenica da je optuženik tempore criminis bio mlađi punoljetnik koji potiče iz disfunkcionalne obitelji, a od događaja je protekao dulji niz godina tijekom kojeg optuženik u Republici Hrvatskoj nije dolazio u sukob sa zakonom, našle su dovoljnog odraza u visini izrečene kazne zatvora, posebno kada se cijeni da je optuženik i prije kritičnog događaja pokazivao probleme u ponašanju te je kao maloljetnik tretiran zbog drugih kaznenih djela.

 

Slijedom toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je prvostupanjski sud valjano utvrdio i ocijenio sve okolnosti konkretnog slučaja te ličnost optuženika, pa mu je osnovano izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine koja će, i po uvjerenju ovog žalbenog suda, u dostatnoj mjeri polučiti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

 

Kako time navodi podnesene žalbe nisu osnovane, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 7. rujna 2017.