Broj: Kž 689/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, te više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđene S. P., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi osuđenice podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 10. studenog 2016., broj Kv-I-115/16. (K-7/13.), u sjednici održanoj 24. siječnja 2017. i 12. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se žalba osuđene S. P., preinačuje se prvostupanjska presuda na način da se postupak za opoziv uvjetne osude obustavlja.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom je na temelju članka 564. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne Novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 53/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) opozvana uvjetna osuda iz presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. svibnja 2013. broj K-7/13. te je određeno izvršenje kazne zatvora u trajanju jedna godina osuđenoj S. P.

 

Protiv te presude žalbu je podnijela osuđena S. P. po braniteljici, odvjetnici M. K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da pobijana presuda bude preinačena i obustavljen postupak za opoziv uvjetne osude „odnosno podredno“ da pobijana presuda bude ukinuta i predmet upućen na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

 

Žalba je osnovana.

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 15. svibnja 2013. broj K-7/13. optužena S. P. proglašena je krivom zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.) i osuđena na kaznu zatvora u trajanju jedna godina, s vremenom provjeravanja u trajanju tri godine i daljnjim uvjetom da u roku dvije godine oštećenom H. I. vrati dug u iznosu 182.630,05 kuna.

 

Navedena presuda postala je pravomoćna 15. svibnja 2013. pa je rok za izvršenje posebne obveze od dvije godine istekao 15. svibnja 2015., dok je vrijeme provjeravanja u trajanju tri godine isteklo 15. svibnja 2016.

 

Prema članku 58. stavku 8. KZ/11. koji je tada bio na snazi („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12.), uvjetna osuda se nije mogla opozvati nakon što je proteklo šest mjeseci od isteka roka određenog za izvršenje posebne obveze iz članka 62. KZ/11.

 

Prema tome, taj rok je trajao do 15. studenog 2015., računajući šest mjeseci od isteka roka određenog za izvršenje posebne obveze. To znači da se samo u tom roku moglo pravomoćno odlučiti o prijedlogu za opoziv uvjetne osude, bilo njezinim opozivom, bilo donošenjem neke druge odluke sukladno članku 564. stavku 4. ZKP/08., a sve kako bi mogla proizvesti pravne učinke sukladno odredbi članka 58. stavka 5. KZ/11.

 

Ovdje je oštećenik podnio prijedlog za opoziv uvjetne osude 18. lipnja 2015., odnosno nakon proteka roka za ispunjenje posebne obveze u trajanju 2 godine i o tom prijedlogu je trebalo pravomoćno odlučiti do 15. studenog 2015.

 

Međutim, prvostupanjski je sud o prijedlogu za opoziv uvjetne osude odlučio rješenjem (pravilno je trebalo: presudom) pa je na temelju članka 564. stavka 4. ZKP/08. osuđenoj S. P. odredio novi rok za izvršenje obveze u trajanju šest mjeseci. Ta je odluka donesena 29. rujna 2015. (u tijeku trajanja roka za opoziv sukladno članku 58. stavku 8. KZ/11.), ali je postala pravomoćna izvan tog roka, 18. studenog 2015., odnosno tri dana nakon proteka roka od šest mjeseci za odluku o prijedlogu za opoziv uvjetne osude, umjesto do 15. studenog 2015. (do kada se moglo pravomoćno odlučiti o takvom prijedlogu).

 

S obzirom na to da odluka o produljenju roka za ispunjenje posebne obveze u trajanju šest mjeseci nije postala pravomoćna u tom roku, nije niti mogla proizvesti pravne učinke.

 

Slijedom toga, prvostupanjski sud nije mogao, oslonom na tu odluku a povodom novoga prijedloga oštećenika od 4. travnja 2016., primijeniti novi, produljeni rok za opoziv uvjetne osude zbog neizvršenja posebne obveze u trajanju jedna godina i osuđenici opozvati uvjetnu osudu iz pravomoćne presude broj K-7/13. od 15. svibnja 2013., kao što je to postupio u pobijanoj odluci, budući da je izmijenjena odredba iz članka 58. stavka 8. KZ/11. kojom je produljen rok za opoziv uvjetne osude zbog neispunjenja posebne obveze, stupila na snagu 30. svibnja 2015. („Narodne novine“, broj 56/15.), a to je nakon proteka roka za ispunjenje posebne obveze u trajanju dvije godine (a taj je rok protekao 15. svibnja 2015.) i kada je već počeo teći rok za opoziv uvjetne osude u trajanju šest mjeseci prema članku 58. stavku 8. KZ/11. („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12.) koji je važio u vrijeme određivanja roka za ispunjenje posebne obveze po citiranoj pravomoćnoj presudi i prije njegovog proteka. Naime, nema dvojbe da je rok za opoziv uvjetne osude isključivo vezan za rok određen za ispunjenje posebne obveze jer od njegovog proteka i počima teći pa pri opozivu uvjetne osude zbog neispunjenja posebne obveze treba primijeniti onaj rok za opoziv koji je vrijedio u vrijeme određivanja roka za ispunjenje posebne obveze i prije njegovog proteka, kao što je to ovdje bio slučaj.

 

Budući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio produljeni rok za opoziv uvjetne osude (koji uz to i premašuje vrijeme provjeravanja određeno pravomoćnom presudom, što je suprotno članku 56. stavku 5. KZ/11.), te osuđenici opozvao uvjetnu osudu, time je na njezinu štetu ostvario povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. ZKP/08., pa je trebalo prihvatiti njezinu žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se postupak za opoziv uvjetne osude obustavlja.

 

Zagreb, 12. rujna 2017.