Broj: Kž 154/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. A., zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 1. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/16 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola od 24. siječnja 2017. broj K-7/16, u sjednici održanoj 14. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalbe opt. A. A. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. A. A. i to: pod točkom 1. izreke zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, pod točkom 2. izreke zbog kaznenog djela iz čl. 163. st. 2. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pod točkom 3. izreke za kazneno djelo iz čl. 165. st. 1. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pod točkom 4. izreke za kazneno djelo iz čl. 160. st. 1. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a pod točkama 5. do 20. izreke te presude za 16 kaznenih djela iz čl. 163. st. 1. i 2. KZ/11 za koje mu je svako utvrđena kazna zatvora u trajanju od po jednu godinu pa je primjenom odredaba o stjecaju opt. A. A. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina. Temeljem članka 54. KZ/11, optuženiku je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 9. prosinca 2015. pa nadalje.

 

Temeljem čl. 75. KZ/11, optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane pristupa Internetu u trajanju od 12 godina.

 

Optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka sukladno čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) u ukupnom iznosu od 21.210,00 kuna dok će se visina nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika oštećenika naknadno utvrditi posebnim rješenjem.

 

Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

 

Optuženik se žali po svom branitelju S. M., odvjetniku iz P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i primjeni sigurnosne mjere, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te se optuženiku ukine istražni zatvor i pusti na slobodu.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku za sva kaznena djela, osim za kazneno djelo za koje je pod točkom 4. izreke prvostupanjske presude oglašen krivim, utvrde strože pojedinačne kazne i izrekne stroža jedinstvena kazna zatvora.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika nije podnesen.

 

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ta žalba kao neosnovana odbije.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

O žalbi optuženika, osim zbog odluke o kazni

 

Nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama te nije zamijećena znatnija proturječnost između navoda presude i sadržaja izvedenih dokaza.

 

Suprotno tvrdnji žalbe, zaključak prvostupanjskog suda da je oštećenik zatražio liječničku pomoć zbog jakih glavobolja vezanih za inkriminirani period, sukladan je iskazu oštećenika, a naročito postojećoj liječničkoj dokumentaciji Opće bolnice P., Odjela za pedijatriju od 4. ožujka 2010.

 

Također, nije ostvarena ova povreda time što prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude propušta utvrditi "koji se točno video zapis odnosi na koju točku optužnice" vezano za kaznena djela pod točkom 5. do 20. izreke pobijane presude. Nasuprot tome, u situaciji kada optuženik ne osporava da je tajno snimao oštećenike, a temeljem iskaza njihove majke L. M. približno je utvrđeno vrijeme poduzetih radnji, tada identifikacijski broj pojedinih video zapisa koje je optuženik nesporno snimio u inkriminiranom periodu, nije odlučno utvrđenje.

 

Isto tako, nije prekoračena optužba time što je prvostupanjski sud izmijenio činjenični opis kaznenog djela pod točkom 7. izreke te je, u okviru kriminalnog perioda naznačenog u optužnici, utvrdio datum učina djela na dan 13. prosinca 2014. Prvostupanjski je sud postupio u skladu sa svojim ovlastima i utvrđene činjenice uskladio s rezultatima dokaznog postupka koji proizlaze iz datuma na fotografiji (list 428 spisa) te iskazom svjedoka L. M..

 

Što se tiče navoda žalbe kojima se osporava zakonitost izvedenih dokaza pribavljenih pretragom optuženikovog doma te pretragom njegovih pokretnih stvari, treba reći da je o istom već jednom odlučeno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-191/16 od 13. travnja 2016., koje razloge prihvaća i ovo žalbeno vijeće ta na njih upućuje žalitelja. Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. u vezi čl. 10. st. 2. toč. 3. ZKP/08.

 

Konačno, netočna je tvrdnja žalbe da je optuženiku uskraćeno pravo na očitovanje povodom izmijenjene optužnice s rasprave od 16. siječnja 2017. Upravo suprotno, na zapisniku s te rasprave optuženik je izjavio da razumije izvršene izmjene u odnosu na vrijeme učina kaznenog djela pod točkom 5. optužnice i nema primjedbi te je zatražio rok za pripremu obrane, čemu je udovoljeno. U nastavku rasprave od 20. siječnja 2017. optuženik je u odnosu na ukupan, pa i izmijenjeni tekst optužnice, izjavio da se ne osjeća krivim te se branio šutnjom. Stoga, dakle, nije povrijeđena odredba čl. 441. st. 6. ZKP/08 kako paušalno tvrdi žalitelj.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, žalitelj osporava vrijeme učina kaznenog djela tvrdeći da je temeljem proturječnih dokaza trebalo primijeniti načelo in dubio pro reo i zaključiti da su optuženikovi spolni kontakti započeli nakon što je ošt. M. M. navršio 14 godina života, zbog čega radnje opisane pod točkom 1. i 3. izreke pobijane presude nisu kaznena djela prema zakonu koji je tada bio na snazi. Naime, optuženik priznaje da je s oštećenikom imao dragovoljne spolne odnošaje, ali tek nakon što je ovaj navršio 17 godina života, a to prema ranijem, tako niti prema aktualnom kaznenom zakonu, nije kriminalizirano.

 

Nasuprot tome, prvostupanjski sud je na temelju iskaza samog oštećenika osnovano utvrdio da je optuženik na adresi u P., prikazivao oštećeniku, tada starom 11-12 godina, pornografske filmove te se pred njim samozadovoljavao, a potom na istoj adresi sve do navršene 14. godine oštećenika s njim obavljao spolne odnošaje na način da je oštećenik penetrirao svojim spolovilom u njegov anus. Ispitan u dva navrata, ošt. M. M. (sada star 20 godina) suglasno tvrdi da su se ove radnje događale dok je išao u V., VI. i VII. razred osnovne škole, time da su spolni odnošaji s optuženikom započeli više od godinu dana prije nego li se optuženik doselio kao podstanar u njegovu obiteljsku kuću na adresi P.. S obzirom da otac oštećenika, svjedok Ž. M. iskazuje da je optuženik došao k njima kao podstanar krajem 2011. godine, dok je majka oštećenika, L. M., nakon provjere svoje evidencije podstanara, sigurna da je to bilo početkom 2012., jasno je da su spolni odnosi između optuženika i oštećenika započeli prije nego li je oštećenik dana 8. svibnja 2011. godine navršio 14 godina života. Stoga nikakve dvojbe, koja bi nalagala sudu da tu činjenicu utvrdi na način koji je za optuženika povoljniji, ovdje sigurno nema.

 

Terećenje ošt. M. M. u svemu je uvjerljivo i dosljedno, posebno kada se cijeni da je, kako sam kaže, bio emotivno vezan za optuženika te ga smatrao svojim "najboljim prijateljem" ili "starijim bratom". Kontekst otkrivanja događaja, koji je neovisan o volji oštećenika, očito pokazuje da on nije imao motiva za lažno terećenje niti žalba navodi razloge koji bi ukazivali suprotno. O proživljenim događajima naknadno je pričao svojim roditeljima koji to potvrđuju. Zbog toga, imajući u vidu i da optuženik priznaje održavanje spolnih odnošaja koje, doduše, vremenski smješta nešto kasnije, te činjenicu da je optuženik neke od tih spolnih odnošaja potajno snimio (za što odgovara pod točkom 5. izreke prvostupanjske presude), očito je da su kriminalne radnje navedene pod točkom 1., 3. i 4. izreke prvostupanjske presude sa sigurnošću dokazane.

 

Optuženik u žalbi pobija postojanje kvalifikatorne okolnosti kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 166. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. KZ/11 (točka 1. izreke), smatrajući da nema dokaza o tome da bi kod ošt. M. M., posljedicom održavanja spolnih odnošaja s optuženikom, došlo do narušenja njegovog emotivnog razvoja, tj. do težeg narušenja zdravlja. U tom kontekstu prigovara se nalazu i mišljenju vještaka kojeg cijeni prvostupanjski sud te predlaže novo vještačenje oštećenika po psihijatru kojeg će predložiti obrana. Odbijanjem tog dokaznog prijedloga smatra se da je povrijeđeno pravo obrane da izvodi dokaze u svoju korist i provjeri točnost već danog nalaza i mišljenja.

 

Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da je činjenično stanje u tom pitanju dovoljno razjašnjeno, a navodima žalbe optuženika zaključci vještaka nisu s uspjehom dovedeni u sumnju. Naime, psihijatrijski vještak dr. I. Š. te psihologijski vještak prof. V. L.-P., temeljem opsežne opservacije ošt. M. M., kao i uvidom u njegovu liječničku dokumentaciju, suglasno zaključuju da oštećenik, koji je u vrijeme događaja bio nezrelo dijete, zbog spolnog zlostavljanja trpi posljedice trajnog karaktera u vidu PTSP-a koji se manifestira oslabljenom kognitivnom funkcijom, reduciranjem mentalizacije i verbalizacije, sklonosti somatizaciji, negiranju, izbjegavajućem ponašanju te sniženom raspoloženju i depresivnosti, koji simptomi odgovaraju međunarodnoj klasifikaciji tog poremećaja prema MKB-10. Zbog stanja PTSP-a, čiji simptomi su kod oštećenika trajni od njegove 12. godine, došlo je do intenziviranja somatskih smetnji u vidu jakih glavobolja i poteškoća spavanja s ružnim snovima, kako je vidljivo iz postojeće liječničke dokumentacije, ali i iskaza samog oštećenika. Oba stalna sudska vještaka specijalizirana su za probleme osoba dječje i adolescentne dobi, a njihov nalaz i mišljenje podvrgnut je brojnim pitanjima obrane na koja su vještaci stručno i profesionalno odgovarali na raspravama u dva navrata. Iako obrana u žalbi ponavlja većinu tada iznesenih prigovora, a to prije svega tvrdnju da je oštećenik patio od glavobolje i prije inkriminiranog perioda, postojanje uzročno-posljedične veze između psihičkog poremećaja oštećenika i kriminalnog ponašanja optuženika nije s uspjehom dovedena u sumnju. Naime, iako se počeci povremenih glavobolja kod oštećenika ne povezuju s predmetnom traumom, vještaci suglasno zaključuju da upravo tijekom kriminalnog perioda dolazi do značajnijeg intenziviranja simptoma u vidu dijagnoze kompleksne migrene uz paresteziju dijelova tijela te povraćanje, a učestalost tih glavobolja bitno raste na 1-2 puta tjedno. Navedeno proizlazi i iz liječničke dokumentacije Opće bolnice Pula, Odjela za pedijatriju, iz koje proizlazi da je oštećenik upravo u vrijeme kada je održavao spolne odnošaje sa optuženikom, u dva navrata (ožujak 2010. i siječanj 2011.) bio hospitaliziran zbog jakih glavobolja, što se ranije nije događalo. Osim toga, vidljivo je da se razvijaju i druge somatske tegobe u vidu lupanja srca i tahikardije te nesanica. Stoga, neovisno o tome što je oštećenik podvrgnut kombiniranom psihologijsko-psihijatrijskom vještačenju protekom pet godina od događaja, nije osporen zaključak vještaka da je dijagnoza PTSP-a kod oštećenika postojala i prije otkrivanja kaznenog djela, a ostali događaji koji slijede (ispitivanje oštećenika na policiji i njegova spoznaja da je optuženik tajno snimao spolne odnose) predstavljaju tek retraumatizaciju već postojećeg stanja.

 

Nije u pravu žalitelj da je prvostupanjski sud, pored navedenog nalaza i mišljenja vještaka psihologijske i psihijatrijske struke, trebao provesti novo vještačenje po vještacima koje će izabrati obrana jer je u protivnom povrijeđeno njezino pravo na dokazivanje. Naime, uvjeti za provođenje novog vještačenja propisani su u čl. 317. i čl. 318. ZKP/08, a ovi u konkretnom slučaju, niti po ocjeni ovog žalbenog suda, nisu ispunjeni.

 

Nadalje, kazneno djelo iz čl. 163. st. 1. i 2. KZ/11 (točka 2. izreke) sa sigurnošću je dokazano jer optuženik priznaje da je putem G. aplikacije preko svog računala, mobilnog aparata i drugih medija pristupao datotekama sa sadržajima dječje pornografije te za sebe pribavljao i s drugim korisnicima razmjenjivao navedene sadržaje. To priznanje suglasno je drugim dokazima u postupku i to zapisnicima o pretrazi pokretnih stvari oduzetih od optuženika (USB modema, USB sticka i tvrdog diska marke … izuzetog iz optuženikovog prijenosnog računala), podacima dobivenim uvidom u zbirke i registre TK operatera te podacima o korisničkim imenima kojima se optuženik po vlastitom priznanju služio pri pristupanju računalnim mrežama. Stoga se, suprotno tvrdnji žalbe, dokazanost ovog kaznenog djela ne temelji na obavijesti Interpola Bern, koja je bila tek inicijativa za pokretanje kriminalističke obrade, već na naprijed navedenim zakonitim dokazima.

 

Konačno, žalbom se opet bez uspjeha pobijaju i činjenična utvrđenja vezana za 16 kaznenih djela iskorištavanja djece za pornografiju iz čl. 163. st. 1. i 2. KZ/11 (točka 5. do 20. izreke pobijane presude).

 

Naime, žalitelj smatra da se samo na temelju iskaza majke oštećenika, svjedoka L. M., ne može sa sigurnošću utvrditi kada su nastali pojedini video zapisi, a pojedini snimljeni sadržaji nisu u dostatnoj mjeri individualizirani. Stoga bi, smatra žalitelj, trebalo zaključiti da je video snimka pod točkom 5. izreke sačinjena nakon punoljetnosti ošt. M. M. te da je sve video snimke ošt. D. M. (točka 6., 8.-15., 17. i 20. izreke) trebalo označiti kao jedno, a ne stjecaj 11 kaznenih djela. Osim toga, pojedina kaznena djela vremenski se preklapaju, a nema bitne razlike u odjeći oštećenika, pa bi se moglo raditi o istom događaju koji je fragmentiran u više video zapisa (točka 8. i 9., te točka 13. i 14. izreke).

 

Nasuprot tome, ovaj žalbeni sud nalazi da su sve činjenice u odnosu na navedena kaznena djela potpuno i pravilno utvrđene te je sa sigurnošću dokazano da je optuženik u ukupno 16 navrata potajno snimao djecu ošt. M., ošt. M. i ošt. D. M. u seksualno eksplicitnom ponašanju (masturbiranju) znajući da su oni dječje dobi. Video datoteke i brojne fotografije snimljene su USB kamerom koja se nalazi u sklopu upaljača te USB kamerom u obliku ključa s daljinskim upravljanjem, a optuženik je snimke pohranio na odgovarajućim medijima i zadržao ih za sebe te time u potpunosti ostvario objektivne i subjektivne elemente bića predmetnih kaznenih djela.

 

Obrana optuženika koji priznaje da je oštećenike potajno snimao svojim G. kamerama koje se uključuju na pokret, ali s ciljem da sazna što se događalo u stanu za vrijeme njegovog odsustva, u potpunosti je otklonjena činjenicom da se na pojedinim video snimkama uočava optuženikova nazočnost u prostoriji. Osim toga, nije sporno i da je optuženik snimio vlastiti spolni odnošaj sa ošt. M. M. (toč. 5. izreke) te da je kameru postavio u kupaonici stana (toč. 19. izreke) za što inače ne bi bilo potrebe osim da se oštećenici snimaju nagi za vrijeme tuširanja.

 

Vrijeme kada su pojedine snimke učinjene pouzdano je utvrđeno temeljem detaljnog iskaza majke oštećenika, svjedoka L. M., koja je prema fizičkom izgledu i ponašanju svojih sinova te prepoznavanjem dijelova njihove odjeće te dijelova namještaja i posteljine te rasporeda predmeta u prostoriji, vjerodostojno iskazivala o periodu kada su pojedine kriminalne radnje poduzete.

 

Iako žalitelj tvrdi da su video snimke ošt. M. M. mogle nastati i nakon 8. svibnja 2011., tj. nakon njegove punoljetnosti (toč. 5. i 18. izreke), suprotno proizlazi iz svjedočenja njegove majke, dok optuženik u svojoj obrani, pa niti sada u žalbi, ne nudi suprotne dokaze. Stoga se ovi navodi žalbe svode na puku hipotezu koja nije dostatna da obezvrijedi pravilna utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

Isto tako, prvostupanjski je sud u svojoj presudi jasno obrazložio zbog čega smatra da se ovdje radi o 16 vremenski odvojenih događaja, a osim toga, konstrukcija produljenog kaznenog djela na koju žalitelj smjera, zakonski je isključena u čl. 52. st. 2. KZ/11 budući se radi o kaznenim djelima koja predstavljaju napad na spolne slobode drugoga.

 

Konačno, nikakve dvojbe nema da je svjedok Ž. M., kao vlasnik obiteljske kuće, imao pravo ući u prostorije koje je optuženik koristio u svojstvu podstanara te policiji uručiti sumnjive predmete koje je tamo našao, konkretno video kamere koje nesporno pripadaju optuženiku.

 

Kako se niti ostalim, inače opširnim navodima žalbe, utvrđenja iz prvostupanjske presude ne dovode s uspjehom u sumnju, a prvostupanjski je sud, imajući u vidu obvezu primjene blažeg zakona, sva kaznena djela pravilno pravno označio, to i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, zaključuje da je optuženik zakonito i osnovano oglašen krivim za sva kaznena djela koja su mu stavljena na teret.

 

O žalbama optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri

 

Nisu u pravu žalitelji kada predlažu strože, ali niti blaže kažnjavanje optuženika.

 

Prvostupanjski je sud pri odmjeravanju pojedinačnih i jedinstvene kazne zatvora imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja te ih je pravilno cijenio i obrazložio.

 

Suprotno tvrdnji žalbe državnog odvjetnika, olakotne okolnosti na strani optuženika nisu precijenjene niti su utvrđene otegotne okolnosti podcijenjene. Teške posljedice kaznenog djela pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude predstavljaju kvalifikatornu okolnost pod kojom je to djelo počinjeno pa se optuženiku ne mogu dvostruko cijeniti. Također, netočna je tvrdnja žalbe da optuženik tijekom postupka nije pokazao nikakvo žaljenje ili kajanje zbog učinjenih nedjela, budući da je na zapisniku s rasprave od 20. siječnja 2017. izričito izjavio da "iskazuje duboko žaljenje za sve što obitelj M. prolazi u ovom trenutku". Stoga, iako optuženik doista odgovara za odiozna kaznena djela na štetu djece, izrečene pojedinačne odnosno jedinstvena kazna zatvora u trajanju od deset (10) godina u dostatnoj mjeri odražava opravdani prijekor društva prema takvim i sličnim počiniteljima.

 

S druge strane, na strani optuženika postoje značajne olakotne okolnosti koje je prvostupanjski sud u dostatnoj mjeri cijenio. Stoga sigurno nema uvjeta niti za izricanje blaže kazne. Naime, kritički odnos optuženika prema vlastitim postupcima prvostupanjski je sud već cijenio olakotnim uzevši u obzir djelomično priznanje kaznenih djela. Isto tako, psihički poremećaj u vidu pedofilije kod optuženika, sve kada bi i bio utvrđen, po mišljenju psihijatrijskog vještaka tek bi u manjoj mjeri umanjio njegovu sposobnost vladanja vlastitom voljom, dok bi njegova sposobnost shvaćanja značenja postupanja ostala u potpunosti očuvana. Ovaj zaključak psihijatrijskog vještaka dovoljno je jasan, neovisno o tome za koja se kaznena djela optuženik u trenutku vještačenja teretio pa provođenje dopune tog vještačenja nije bilo nužno, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Budući da ubrojivost optuženika, i po mišljenju ovog žalbenog suda, nije od bitnijeg utjecaja na stupanj njegove krivnje, to nema uvjeta niti da ga se s tog osnova blaže kazni, posebno u odnosu na kazneno djelo pod toč. 1. izreke, za koje mu je utvrđena pojedinačna kazna zatvora u trajanju od tri godine, što predstavlja posebni zakonski minimum. Konačno, potpuno je promašena teza žalbe da optuženiku treba cijeniti olakotnim to što je kaznena djela pod toč. 5. do 20. izreke "počinio prema manjem broju oštećenika u odnosu na broj kaznenih djela za koja se tereti". Imajući u vidu da su navedena kaznena djela počinjena na štetu troje djece, ostaje nerazumljivo u čemu bi se, prema stajalištu žalitelja, navedena olakotna okolnost sastojala.

 

Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da, kada se s jedne strane uzme u obzir brojnost kaznenih djela počinjenih na štetu djece te upornost koju je optuženik pokazao zlorabeći pritom povjerenje roditelja oštećenika, a s druge strane, činjenicu da on do sada nije dolazio u sukob sa zakonom, te da je sam otac dvoje mlt. djece koje uzdržava vlastitim radom te da je kaznena djela djelomično priznao, tada se pojedinačne, ali i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od deset (10) godina ukazuje pravednom i primjerenom sankcijom koja će polučiti zakonom predviđene svrhe. Ovako odmjerena kazna zatvora, i po uvjerenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iskazat će odgovarajući prijekor društva prema takvim i sličnim počiniteljima te će u potrebnoj mjeri utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka te upozoriti druge građane da se klone sličnih ponašanja.

 

Suprotno tvrdnji žalbe optuženika, sigurnosna mjera zabrane pristupa Internetu u trajanju od 12 godina izrečena je sukladno čl. 75. KZ/11. Naime, žalitelj smatra da u situaciji kada mu je za kazneno djelo iskorištavanja djece za pornografiju počinjeno putem informacijsko-komunikacijske tehnologije iz čl. 163. st. 1. i 2. KZ/11 (toč. 2. izreke) utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne (1) godine, tada nije bilo uvjeta da mu se zabrani pristup Internetu u trajanju od 12 godina, smatrajući da su ove sankcije u međusobnoj disproporciji. Međutim, žalitelj propušta imati u vidu da je izrečena pojedinačna kazna zatvora za ovo kazneno djelo, primjenom odredaba o stjecaju, obuhvaćena jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od 10 godina te da će se prema čl. 75. st. 2. KZ/11 (izmjena od 30. svibnja 2015., Narodne novine broj 56/15), izreći trajanje ove mjere koje je od šest mjeseci do dvije godine dulje od izrečene, a ne utvrđene pojedinačne kazne zatvora. Stoga je prvostupanjski sud pravilno izrekao ovu sigurnosnu mjeru u trajanju koje je za dvije godine dulja od izrečene jedinstvene kazne zatvora (kako bi ispravno trebao glasiti i oblik izreke prvostupanjske presude) tj. u trajanju od 12 godina.

 

Kako slijedom izloženog, navodi žalbi optuženika i državnog odvjetnika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to je sukladno čl. 482. ZKP/08, trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 14. rujna 2017.