Broj: Kž 113/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika Đ. M., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 23. rujna 2014. broj K-16/13., u sjednici održanoj 21. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženika Đ. M. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Vukovaru optuženik Đ. M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine, razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11. i na temelju te zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 17. siječnja 2013. do 12. veljače 2013.

 

Na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14., dalje u tekstu - ZKP/08.) oštećena M. N. je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

 

Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u vezi s člankom 4. stavkom 1. i člankom 5. stavkom 1. alineje a), b), c) i stavkom 3. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 145/10.) utvrđeno je da novčani iznos od 23.810,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik Đ. M. ostvario kaznenim djelom iz članka 230. stavka 1. KZ/11. i da je novčani iznos od 23.810,00 kuna imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženiku da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 23.810,00 kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku petnaest dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1. i 6. ZKP/08. optuženik je dužan naknaditi sudu troškove kaznenog postupka, i to na ime paušala novčani iznos od 2.000,00 kuna te na ime stvarnih izdataka suda 4.508,60 kuna.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak 1. točke 7. i 11. ZKP/08.), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.) i odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) , s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine odnosno da se preinači i izrekne stroža kazna zatvora, uz primjenu odredbi o stjecaju.

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju Z. J., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.) te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 1., 2. i 3. ZKP/08.), a predloživši da se prvostupanjska presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na žalbu podnio je državi odvjetnik, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

Spis je dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje, u smislu članka 474. stavka 1. ZKP/08.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Državni odvjetnik ističe u žalbi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 7. ZKP/08. budući da nije potpuno riješio predmet optužbe, i to u odnosu na još jedno kazneno djelo razbojništva na štetu oštećenice K. M., a koje je optuženiku stavljeno na teret optužnicom. Smatra da je prvostupanjski sud trebao optuženika proglasiti krivim za dva kaznena djela razbojništva počinjena u realnom stjecaju, posebno stoga što u konkretnom slučaju nije moguća konstrukcija produljenog djela.

 

Naime, optuženiku je potvrđenom optužnicom stavljeno na teret počinjenje dva kaznena djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11., na način da je u automat klubu, vlasništvo S. r. d.o.o., zajednički i neposredno po prethodnom dogovoru s nepoznatom muškom osobom, u nakani da se okoristi, prethodno se maskirao, stavivši na glavu crnu žensku čarapu, dok je druga nepoznata osoba nosila crnu kapu s prorezom samo na očima, prišao zatvorenom dijelu blagajne, a nepoznata osoba je uperila kroz otvor za isplatu novca cijev puške prema djelatnicama M. N. i K. M., nakon čega je M. N. iz straha nepoznatoj osobi predala papirnate novčanice.

 

Iz činjeničnog opisa slijedi da se radi o jednom događaju, koji se odvio u isto vrijeme i na istom mjestu, pri čemu su tim postupanjem oštećene djelatnice M. N. i K. M., kao i S. r. d.o.o., vlasnik oduzetog novca. Kazneno djelo razbojništva je složeno djelo, što znači da se njime štite dva pravna dobra, imovina i tjelesni integritet osoba prema kojima se primjenjuje sila ili prijetnja. Dakle, pravna konstrukcija produljenog kaznenog djela isključena je kod kaznenih djela kojima se štite najviše osobne vrijednosti. Prvostupanjski sud nije navedeno postupanje pravno označio kao produljeno kazneno djelo, već kao jedno kazneno djelo, budući da se radi o jednom događaju, koji se odvio na istom mjestu, u isto vrijeme. Okolnost što je tom prilikom bilo više oštećenika, različitih osoba, ne upućuje na zaključak da je taj jedan događaj trebalo pravno označiti prema broju osoba oštećenih tim događajem, kao kaznena djela počinjena u realnom stjecaju. Stoga nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da prvostupanjski sud nije potpuno riješio predmet optužbe kada je optuženika proglasio krivim za samo jedno kazneno djelo razbojništva.

 

Nadalje, državni odvjetnik i optuženik upiru i na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP0/08., koja se sastoji u tome da je izreka nerazumljiva i proturječna obrazloženju, time da optuženik ističe i da obrazloženje presude ne sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama.

 

Naime, iako u činjeničnom opisu stoji da je nepoznata osoba držeći u ruci pušku nepoznate marke i modela uperila cijev puške prema djelatnicama M. N. i K. M., prvostupanjski je sud navedeni događaj pravno označio kao kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11. (optužnicom je označeno kao dva kaznena djela iz članka 230. stavka 2. KZ/11.) zaključivši da u konkretnom događaju nije sa sigurnošću utvrđeno da bi se radilo o pravoj pušci. Svjedokinja K. M. uopće nije vidjela pušku koju je navodno imala nepoznata osoba, dok je svjedokinja M. N. vidjela samo cijev uperenu kroz otvor za isplatu novca i zaključila da bi se radilo o pušci, a nije mogla biti sigurna je li prava te je preciznije opisati, pa proizlazi da je zaključila samo da bi nalikovala na pravu pušku. Zato je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se radi o situaciji koja ostavlja dvojbu radi li se o pravoj pušci, koja, osim toga, nije niti pronađena, pa s pravom nije prihvatio tvrdnju da je nepoznata osoba bila naoružana pravom puškom. Te razloge je dao u obrazloženju presude, a njih prihvaća drugostupanjski sud. Stoga okolnost što je i dalje u činjeničnom opisu navedeno puška nepoznate marke i modela, u situaciji kada je iz zakonskog opisa ispušteno „uporabljeno je oružje“, uz razloge koje prvostupanjski sud navodi, ne čini izreku proturječnu obrazloženju u takvoj mjeri i kvaliteti da se prvostupanjska presuda zbog toga ne bi mogla ispitati. Jednako tako, nije u pravu ni optuženik kada tvrdi da iz činjeničnog opisa nije vidljivo tko su oštećenici, a da to čini izreku proturječnom obrazloženju u kojem se navode oštećenici, i to djelatnice M. N., K. M. te S. r. d.o.o. Prema tome, s obzirom na to da se prvostupanjska presuda mogla, unatoč određenim manjkavostima, ispitati, kao i da je prvostupanjski sud dao određene, u većoj mjeri jasne razloge o odlučnim činjenicama, nije počinjena niti citirana bitna postupovna povreda.

 

Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da optuženika s terećenim događajem povezuje okolnost što je jedan od počinitelja kaznenog djela razbojništva imao na glavi crnu žensku najlonsku čarapu, a takva crna čarapa je pronađena u blizini automat kluba, na udaljenosti 5 metara od sjeveroistočnog ugla stambene zgrade (gdje je automat klub) u smjeru istoka i na udaljenosti od 2 metra od sjevernog bočnog zida stambene zgrade u smjeru sjevera na asfaltiranom dijelu parkinga. Na temelju nalaza i mišljenja Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja I. V., koje prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća, utvrđen je DNA analizom nespornog uzorka krvi optuženika njegov DNA profil te je usporedbom tog profila i miješanog profila utvrđenog na pronađenoj ženskoj najlonskoj čarapi utvrđeno da se DNA profil optuženika podudara s dijelom alela miješanoj DNA profila na toj čarapi. S pravom prvostupanjski sud nije prihvatio obranu optuženika na koji način su se njegovi biološki tragovi našli na toj čarapi. Optuženik tvrdi da je večer prije bio s jednom ženskom osobom, čije ime nije želio otkriti, a nakon što ju je otpratio doma, pronašao je jednu najlonsku žensku čarapu, koju je izbacio iz automobila, upravo u blizini automat kluba, ali ta obrana nije uvjerljiva, životna, a ni logična, navedeno tim više kad iz fotoelaborata proizlazi da je pronađena samo jedna najlonska ženska čarapa koja je raširena i pravilno izrezana, pa nije ni mogla biti kao takva pogodna za nošenje na nozi. Niti okolnost što je jedna od svjedokinja, odnosno M. N. vidjela uperenu cijev za koju misli da je puška, a nije ju mogla preciznije opisati, dok istovremeno svjedokinja K. M. nije vidjela nikakvu pušku, već je samo čula udaranje nečim po pultu, ne dovodi do zaključka da je nepoznati počinitelj doista prijetio puškom. Tu dvojbu radi li se o pravoj pušci, u situaciji kada navodno oružje nije pronađeno, pravilno je prvostupanjski sud riješio u korist počinitelja nepoznate osobe, jer nije mogao biti potpuno siguran da bi puška bila prava i je li se uopće radi o pravoj pušci, te ako je, da li je bila puna ili prazna.

 

U odnosu na svjedoke J. D. i I. V., za koje optuženik smatra da su potvrdili da on nije mogao biti počinitelj kaznenog djela razbojništva, treba prije svega istaknuti da su ti svjedoci opisali kako su inkriminiranog dana zvali optuženika na mobitel da im pomogne prilikom kvara njihovog automobila, a da se optuženik nije odmah javio na poziv, dok je svjedok I. V. iskazao da je vidio optuženika negdje u razdoblju oko 3 i 10 sati oko prostorija Hitne medicinske pomoći, koje je u blizini automat kluba, pa navedeni iskazi mogu samo ići na štetu optuženika, a ne u korist njegove obrane.

 

Prvostupanjski sud je pravilno odbio kao nevažne dokazne prijedloge i to pribavljanja snimke nadzorne kamere u automat klubu za koju je utvrđeno da terećenog dana nije bila ispravna, kao i ispitivanja svjedokinje N. Š., koja je samo izvršila obračun blagajne i nema nikakvih neposrednih saznanja o događaju.

 

Stoga žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a žalba optuženika i zbog nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja nisu osnovane.

 

Državni odvjetnik pobija odluku o kazni, smatrajući da je prvostupanjski sud precijenio olakotne, a podcijenio otegotne okolnosti, dok optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbenu osnovu zbog odluke o kazni.

 

Naime, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio postojanje olakotnih okolnosti (neosuđivanost, otac dvoje djece) na strani optuženika, time da nije našao postojanje otegotnih. One se ipak ogledaju u činjenici iskazane upornosti u počinjenju kaznenog djela zbog kojeg je optuženik proglašen krivim, pobudama i stupnju povrede zaštićenog dobra, što pravilno ističe u žalbi državni odvjetnik. No, ocjena je drugostupanjskog suda da je upravo kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci primjerena i pogodna, kako počinjenom djelu, tako i ličnosti počinitelja. Stoga je prvostupanjski sud pravilno na temelju članka 51. KZ/11. izrekao optuženiku upravo onu kaznu zatvora kojom će se ostvariti svrhe kažnjavanja propisane u članku 41. KZ/11. - izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, niti su pri ispitivanju pobijane presude nađene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08., na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo na temelju članka 482. ZKP/08., žalbe državnog odvjetnika i optuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

 

Zagreb, 21. rujna 2017.