Broj: Kž–159/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Županijskog suda Serđa Ferenčića, kao predsjednika vijeća te Zdravka Garića i mr.sc. Svetislava Vujića kao članova vijeća i Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika S. K., zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 30. ožujka 2017., broj 33 K-248/2017- 5, u sjednici održanoj 22. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba optuženika S. K. odbija se  kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, proglašen je krivim optuženik S. K. zbog kaznenog djela protiv osobne slobode, prijetnjom iz članka 139. stavak 2. i 3. KZ/11, i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. Temeljem članka 56. KZ/11 optuženiku S. K. je izrečena uvjetna osuda te je određeno da se izrečena kazna neće izvršiti ukoliko u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 69. KZ/11, optuženiku S. K. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja može trajati do isteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude, a najdulje tri godine.

 

Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi članka 145. stavak 2. točka 1. i  6. Zakona o kaznenom postupku - („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12- odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu ZKP/08), optuženi S. K. dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka, i to troškove psihijatrijskog vještačenja u iznosu od 3.600,00 kuna te paušalni iznos od 300,00 kuna, odnosno ukupno 3.900,00 kuna u roku od devedeset dana od dana pravomoćnosti presude.             

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi S. K. putem braniteljice V. P., odvjetnice iz Z., zbog „ Žalitelj drži da je počinjena apsolutno bitna povreda kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a te da je povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo okrivljenika na pravično suđenje (konfrontacijsko pravo), a time je ostvarena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP-a.“, dok iz žalbenih navoda proizlazi i da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom „prihvatiti ovu žalbu i ukinuti presudu
Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj: 33. KO-248/2017-5 od 30. ožujka 2017.“.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom  državnom odvjetništvu u Puli - Pola, te je isti vraćen uz popratni dopis broj KŽ-DO-158/17 od 15. svibnja 2017., bez očitovanja o osnovanosti žalbe.

 

Žalba nije osnovana.

 

Suprotno tvrdnji žalbe optuženika, nije ostvarena apsolutna bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08. Prvostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude dao jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama, pa je tako i u pogledu namjere kao oblika krivnje iznio argumentirane razloge zaključujući da se u konkretnom slučaju kod optuženika radi o izravnoj namjeri jer je bio „svjestan težine i značaja izgovorenih riječi kao i da su upućene riječi i objektivno podobne da kod svakoga, pa tako i kod D. I. izazovu osjećaj uznemirenosti, nesigurnosti ili straha za život osobe kojoj su upućene.“ (stranica 7.), temeljem čega se pravilnost njegovih zaključaka može s uspjehom ispitati. Nema proturječja između izreke i obrazloženja presude, kao niti proturječja u samom obrazloženju, kako pogrešno tvrdi žalitelj. U činjeničnom opisu navedene okolnosti pod kojima su izgovorene prijetnje kao i sadržaj samih prijetnji, odgovaraju utvrđenjima proizašlim iz iskaza svjedoka D. I. i I. B., a o okolnostima koje su prethodile prijetnji i iskazima P. B., J. P., S. K., pa dijelom i iz iskaza M. R.. Zaključak suda da je optuženik izgovorio sve riječi navedene u izreci presude, kako one evidentno prijetećeg karaktera, tako i one evidentno uvredljivog karaktera koje s onim prijetećeg predstavljaju jedinstvo i ujedno dodatno ukazuju na okolnosti konkretnog događaja ne ukazuju na proturječnost obrazloženja i izreke pobijane presude, već potkrjepljuju uvjerenje suda da je prijetnja bila ozbiljna i podobna za zastrašivanje oštećenika D. I..

 

Nije osnovana žalba optuženika niti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08, tj. da bi tijekom postupka došlo do teških povreda pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koju nalazi ostvarenom time što je optuženik onemogućen da ispita svjedoke koji ga terete (povreda konfrontacijskog prava). Pri tome se posebno ukazuje na iskaze svjedoka D. I. i I. B., čijim ispitivanjima kod državnog odvjetnika 19. veljače 2014., optuženik nije bio prisutan, a na čijim se iskazima temelji pobijana presuda, i to isključivo na tim iskazima obzirom da ni oni, a niti svjedoci P. B., D. J., M. V., A. M. B., S. K., M. R. i J. P. na raspravi nisu naveli da bi optuženik oštećenom D. I. izgovorio inkriminirane riječi.

Točno je da optuženik S. K. nije bio nazočan ispitivanju D. I. i I. B. te P. B., koja inače o inkriminiranom djelu nije imala neposrednih saznanja, tijekom državno odvjetničkog ispitivanja te ih stoga nije mogao niti ispitivati o onome što su tada iskazivali, međutim valja istaći da su ovi svjedoci, kao svjedoci optužbe, ispitani na raspravi, i to svjedok D. I. na raspravi održanoj 18. ožujka 2015., a svjedok I. B. na raspravi održanoj 10. studenog 2014., na kojima je nazočio optuženik S. K. zajedno sa svojom braniteljicom i tijekom koje su ovi svjedoci ispitani u kontradiktornoj formi, kao što valja istaći i da su iskazi svih svjedoka koji su ispitani tijekom postupka, pa stoga i ovih svjedoka pročitani uz suglasnost stranaka na raspravi koja je započela iznova i dovršena istoga dana 30. ožujka 2017.

Tako iz iz zapisnika s rasprave od 30. ožujka 2017., proizlazi da je nakon uvodnih govora državni odvjetnik predložio čitanje iskaza tijekom postupka ispitanih svjedoka i „materijalne dokumentacije koja prileži spisu“, dok je braniteljica optuženika navela da je suglasna s dokaznim prijedlozima državnog odvjetnika s čime se suglasio i optuženik uz napomenu da on osobno „nemam ništa za dodati niti izmijeniti.“, nakon čega raspravni sudac donosi rješenje da se usvaja dokazni prijedlog državnog odvjetnika te da će se u dokaznom postupku uz suglasnost stranaka, pored ostalog, pročitati i iskazi svjedoka te su uz suglasnost stranaka i pročitani zapisnici „o ispitivanju svjedoka od 19. veljače 2014. I. B. i D. I., 26. ožujka 2014. P. B., iskazi svjedoka na raspravnom zapisniku od 10. studenog 2014. g. I. B., na raspravnom zapisniku od 10. prosinca 2014. svjedoka D. J. i M. V., na zapisniku od 18. ožujka 2015. svjedoka D. I., A. M. B., na zapisniku od 05. svibnja 2015. svjedoka S. K., na zapisniku od 16. lipnja 2015. svjedoka M. R., na zapisniku od 03. svibnja 2016. svjedoka J. P..“, nakon čega je konstatirano da „Primjedbi na pročitano nema.“

 

Nije sporno da se osuđujuća presuda ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri utemeljiti samo ne iskazu pribavljenom bez mogućnosti da je optuženik svojim pitanjima problematizirao sadržaj tog iskaza. Međutim, pitanje prava na ispitivanje svjedoka, tzv. konfrontacijskog prava, jeste okrivljenikovo pravo i ovisi isključivo o volji optuženika koji manifestacijom svoje volje iskazuje da li je suglasan koristiti se tim pravom ili ne, odnosno da li je ili nije suglasan da se nekonfrontirani dokaz koristi u dokaznom postupku. U ovom predmetu optuženi S. K. izrazio je osobno i putem izabrane braniteljice svoju suglasnost s čitanjem iskaza svih tijekom postupka ispitanih svjedoka, pa tako i iskaza svjedoka D. I. i I. B., kako čitanjem zapisnika o njihovom ispitivanju na kojima optuženik S. K. nije bio prisutan, tako i zapisnika o ispitivanju kojima je optuženik bio prisutan i tijekom kojeg ispitivanja je svjedocima predočavan sadržaj njihovih ranijih svjedočkih iskaza. Na tako pročitane iskaze svjedoka po suglasnosti stranaka, niti jedna od stranaka, pa ni optuženikova braniteljica, nisu imali primjedbi. Kako se optuženik S. K. suglasio s čitanjem svih iskaza ispitanih svjedoka, pa tako i svjedoka D. I. i I. B., time se on odrekao svojeg konfrontacijskog prava u odnosu na neposredno ispitivanje svjedoka, odnosno prava na prigovor nemogućnosti korištenja iskaza svjedoka čijem ispitivanju nije bio prisutan pri donošenju osuđujuće presude. Ovo tim više što nakon pročitanih iskaza svjedoka D. I. i I. B. kojima je optuženik terećen, na takve iskaze optuženik nije prigovarao, a niti je stavljao primjedbu o nemogućnosti njihovog neposrednog ispitivanja. Da se optuženik S. K. svjesno i voljno odrekao svojeg konfrontacijskog prava na raspravi koja je započela i dovršila se dana 30. ožujka 2017., vidljivo je iz njegovog ranijeg očitovanja u pogledu korištenja tog prava obzirom da je na raspravnom ročištu od 10. studenog 2014., izričito zatražio neposredno ispitivanje svjedoka D. I. i P. B. koji su prethodno ispitani bez optuženikove nazočnosti, a koje mu je korištenje tog konfrontacijskog prava po sudu i omogućeno obzirom da su u nastavku postupka na raspravi neposredno u njegovoj nazočnosti ispitani oštećenik D. I. i svjedokinja P. B., a na tom raspravnom ročištu i svjedok I. B..

 

Prema tome, u odnosu na iskaze svjedoka D. I. i I. B. koji su u odlučujućoj mjeri korišteni u utvrđivanju krivnje optuženika, pa i u odnosu na sve ostale iskaze ne radi se o povredi Europske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (članak 6. stavak 3. d), a niti o povredi Ustava Republike Hrvatske (članak 29. stavak 2. podstavak 6. Ustava Republike Hrvatske).

 

              Međutim i unatoč navedenom valja istaći da je svjedok optužbe oštećenik D. I., koji tereti optuženika za učin presuđenog kaznenog djela, tijekom ispitivanja na raspravi 18. ožujka 2015., na kojoj je optuženiku pružena mogućnost njegovog ispitivanja u bitnom potvrdio navode optužbe sadržane u izreci pobijane presude o sadržaju prijetnji upućenih tom svjedoku od strane optuženika S. K. kao i o okolnostima pod kojima su izgovorene obzirom da je izjavio da mu je optuženik prijetio riječima da će ga naći kada izađe vani, da će ga ubiti, da zna gdje radi i da će ga zapamtiti te da će ga naći i ubiti, što ga je ustrašilo osobito iz razloga jer je pregledom video snimke nadzorne kamere utvrđeno da je optuženik posjedovao oružje, a koji je taj njegov konfrontirani iskaz nakon temeljite analize samog za sebe i u svezi s iskazima I. B. i J. P., prvostupanjski sud ocijenio vjerodostojnim i na njemu temeljio osudu.

             

U svezi s naprijed navedenim nije osnovan niti prigovor žalitelja da je prvostupanjski sud propustio navesti razloge zbog kojih je na raspravi od 30. ožujka 2017., pročitao iskaze svjedoka I. B., D. I., P. B., D. J., M. V., A. M. B., S. K., M. R. i J. P., i to stoga što je u uvodu raspravnog rješenja jasno navedeno da se ti iskazi čitaju uz suglasnost stranaka, što je zakonski osnov iz članka 431. stavak 1. točka 6. ZKP/08, a ujedno i razlog čitanja zapisnika o ispitivanju svjedoka, pa nije bilo potrebe za dodatnim obrazlaganjem ove zakonske osnove koja je sama po sebi jasna. 

 

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženog S. K. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. i stavka 2. ZKP/08, a niti su ispitivanjem pobijane presude u smislu članka 476. stavak 1. ZKP/08, nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, pri čemu valja istaći da se u biti, najveći dio žalbe optuženog S. K. odnosi na prigovore koji su činjeničnog karaktera jer optuženik ne prihvaća ocjenu suda prvog stupnja o provedenim dokazima i na temelju toga izvedenim zaključcima o njegovoj kaznenoj odgovornosti.

 

U odnosu na ovu žalbenu osnovu, optuženik pobija utvrđenje suda prvog stupnja da je izgovorio inkriminirane riječi upućene policijskom djelatniku D. I. koji je kritične prigode u odnosu na njega uredovao u skladu s policijskim ovlastima kao i da su okolnosti u kojima su one navodno izgovorene bile prikladne za stvaranje straha, nespokojstva i osobne ugroženosti kod njega.

Protivno takvim žalbenim navodima, sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza, te njihove savjesne i brižljive ocjene, posebice savjesnom i kritičnom ocjenom obrane optuženika te iskaza oštećenika D. I. i svjedoka I. B., činjenično stanje pravilno utvrdio i za svoje činjenične zaključke izložio valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, te osnovano utvrdio da su u radnjama optuženika S. K. ostvarena sva obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11.

Prvostupanjski sud je osnovano i ispravno, na temelju suglasnih i decidiranih iskaza svjedoka I. B. i oštećenika D. I., utvrdio da je optuženik S. K. za vrijeme dok su djelatnici policije u odnosu na njega uredovali kritične prigode zbog narušavanja javnog reda i mira, a kasnije dok je u policijskoj postaji čekao daljnje uredovanje u odnosu na njega, pred navedenim djelatnicima policije izravno se obraćajući oštećeniku D. I., osim riječi uvredljivog sadržaja, kako ih je inače i ocijenio sam oštećenik D. I., rekao da će ga naći kada izađe vani, da će ga ubiti, da zna gdje radi i da će ga zapamtiti te da će ga naći i ubiti, te da je tom prilikom optuženik bio dosta agresivan. I po ocjeni ovog suda drugog stupnja, a imajući u vidu da je postojala sumnja da je optuženik ilegalno posjedovao pištolj, koja je i potvrđena pregledom snimke video nadzora, ali i iskazom P. B. te pronalaskom samog pištolja, nadalje da se optuženik uporno i dugotrajno opirao djelatnicima policije koji su prema njemu uredovali manifestirajući pritom izrazitu agresivnost, prijeteći čak i  policijskom djelatniku I. B., kako to proizlazi iz njegovog iskaza, kao i da je optuženik u više navrata oštećeniku D. I. zaprijetio smrću, ovakva prijetnja službenoj osobi uz navedene okolnosti, objektivno je podobna da kod osobe kojoj je upućena izazovu osjećaj uznemirenosti, nesigurnosti ili straha, tim prije što je oštećenik D. I. iskazao da se od izrečenih prijetnji uplašio. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o stavljanju u izgled zla službenoj osobi u svezi njezina rada kojoj se prijetilo i prijetnja je bila realno ostvariva i u konkretnim okolnostima podobna da se uslijed takve prijetnje svatko prestraši.

 

Kako je stoga sud prvog stupnja sa sigurnošću utvrdio  da je prijetnja bila ozbiljna, da je sadržavala stavljanje u izgled konkretnog zla, i to usmrćenjem službene osobe u svezi s njenim radom kao i da je optuženik objektivno sposoban takvu prijetnju i realizirati , to su u tim utvrđenim okolnostima ostvarena sva bitna obilježja inkriminiranog kaznenog djela prijetnje iz iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11, pa stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

              Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženik S. K. smatra da mu je sud s obzirom na utvrđene brojne olakotne okolnosti, uz odsutnost otegotnih okolnosti odredio neprimjereno visoku kaznu zatvora s rokom kušnje u neprimjereno dugom trajanju o čemu nije dao ni obrazloženje.

Međutim, suprotno stanovištu optuženika, ovaj drugostupanjski sud smatra da u konkretnom slučaju nema mjesta blažem kažnjavanju. Naime, iako su prvostupanjskom presudom utvrđene samo olakotne okolnosti (otac malodobnog djeteta, da je bio smanjeno ubrojiv u srednjem stupnju, protek vremena od počinjenog kaznenog djela te prijašnju neosuđivanost), težina i opasnost počinjenog djela (karakterizirana upornošću optuženika te prijetnje upućene na javnom mjestu i u službenim prostorijama policije) po mišljenju ovog drugostupanjskog suda opravdavaju izrečenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci s rokom kušnje od četiri godine jer odgovara okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog optuženika, što je sve valjano i dostatno obrazložio i prvostupanjski sud . Stoga je i ovaj sud stajališta da je ovako izrečenom mjerom upozorenja u ovom slučaju moguće ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kaznenih sankcija.

 

Iako optuženi S. K. izričito ne pobija prvostupanjsku presudu i zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, njegova žalba iz osnove navedene u članku 471. stavku 1. ZKP/08 sadržana je, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08, u žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je ispitivanjem presude u odluci o izrečenoj sigurnosnoj mjeri utvrđeno da je sigurnosna mjera iz članka 69. KZ/11 ispravno primijenjena jer su se za to stekle sve činjenične pretpostavke.

Što se tiče odluke o troškovima kaznenog postupka u odnosu na koju optuženik također ističe prigovore, prvostupanjski sud je primijenio tada kogentnu odredbu članka 148. stavka 1. ZKP/08, prema kojoj je dužan, kada okrivljenika proglasi krivim, u presudi mu naložiti da podmiri troškove kaznenog postupka te je odredio da je optuženik dužan podmiriti troškove psihijatrijskog vještačenja koje je i sam predložio i koje je poslužilo prvostupanjskom sudu za činjenična utvrđenja, dok su paušalni troškovi određeni  u granicama minimuma koji je definiran Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove kaznenog postupka („Narodne novine“ br.: 145/11). Neovisno o tomu što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku, objavljenom u „Narodnim novinama“ broj 70/17, koji je stupio na snagu dana 27. srpnja 2017., ta odredba korigirana na način da je omogućeno okrivljenika zbog lošeg imovnog stanja osloboditi obveze da naknadi u cijelosti ili djelomično troškove kaznenog postupka i nagradu i nužne izdatke postavljenog branitelja, ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika ili osoba koje je on dužan uzdržavati, podaci koji postoje u ovom kaznenom predmetu za sada ne daju temelja za primjenu te odredbe. Bude li pak imovinsko stanje osuđenika u vrijeme izvršenja odluke o troškovima kaznenog postupka takvo da bi plaćanjem tih troškova bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje osuđenika, predsjednik vijeća može, na obrazloženi zahtjev osuđenika, posebnim rješenjem ga osloboditi dužnosti naknade tih troškova, također u skladu s odredbom članka 148. stavka 6. ZKP/08.

 

Slijedom izloženog, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08 žalbu optuženog S. K. odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

 

U Puli – Pola, 22. rujna 2017.