Broj: Rev 2120/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te mr. sc. Lucije Čimić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d., Z., protiv tuženika E. o. d.d., Z., kojega zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1998/10-2 od 25. listopada 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2567/06 od 26. siječnja 2010., u sjednici održanoj 27. listopada 2015.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja tuženiku je naloženo tužitelju isplatiti 40.414,65 kn s pripadajućom zateznom kamatom te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP). Predlaže prihvatiti reviziju i ukinuti ili preinačiti drugostupanjsku presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

U ovoj pravnoj stvari predmet spora je regresno potraživanje osiguratelja kao solidarnog dužnika koji je isplatio više nego što iznosi njegov udio u šteti (čl. 208. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 3/94, 7/96 i 112/99-dalje:ZOO).

Nižestupanjski sudovi, pošavši od utvrđenja

 

- da su stranke u ovoj pravnoj stvari osiguratelji vozila koja su sudjelovala u prometnoj nezgodi od 8. srpnja 2000.;

 

- da je tužitelj, kao solidarni dužnik u smislu odredbe čl. 178. st. 4. ZOO isplatio putnici u svom vozilu B. J. iznos od 40.414,65 kn;

 

- da je prometnu nezgodu skrivio osiguranik tuženika, obvezali su tuženika na isplatu navedenog iznosa, pri čemu su otklonili istaknuti prigovor zastare izrazivši shvaćanje da u konkretnoj pravnoj situaciji treba primijeniti opći zastrani rok od pet godina (čl. 371. ZOO).

 

Revident podnosi reviziju zbog materijalnopravnog pitanja

 

"Da li tužiteljevo potraživanje regresa naknade štete isplaćeno putniku u automobilu koji je osigurao zastarijeva u roku od tri ili pet godina?"

 

Obrazlažući važnost navedenog pitanja ukazuje na različitu praksu županijskih sudova (presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1744/07 od 12. lipnja 2007. i broj Gžn-1860/09 od 4. listopada 2011. te presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-1960/08) tom pitanju.

 

Po ocjeni ovog suda pitanje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te je revizija dopuštena. Međutim, revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 371. ZOO potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

 

Stranke u ovoj pravnoj stvari osiguratelji su vozila koja su sudjelovala u prometnoj nezgodi  te su u odnosu na treću osobu – putnicu u vozilu B. J. solidarni dužnici.

 

Solidarni dužnik koji isplati više nego što iznosi njegov udio u šteti može tražiti od svakog od ostalih dužnika da mu naknadi ono što je platio za njega (čl. 208. st. 1. ZOO).

 

Isplatom naknade štete oštećenoj trećoj osobi po jednom od osiguratelja vozila (kao solidarnog dužnika), nije došlo do zakonske subrogacije u smislu čl. 939. ZOO, niti je između osiguratelja vozila, kao solidarnih dužnika, nastao odnos iz ugovora o osiguranju. Stoga u toj situaciji nema mjesta primjeni odredbi čl. 380. ZOO, kao posebnih odredaba koje propisuju zastarijevanje potraživanja iz ugovora o osiguranju.

 

Dakle, prema shvaćanju ovog suda regresno potraživanje osiguratelja, kao solidarnog dužnika (čl. 178. st. 4. ZOO) zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je naknada isplaćena.

 

Stoga su nižestupanjski sudovi, pošavši od utvrđenja da od dana kad je tužitelj mogao zahtijevati ispunjenje obveze od tuženika do podnošenja tužbe nije proteklo pet godina, pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 360. i 371. ZOO kada su otklonili istaknuti prigovor zastare.

 

Slijedom iznesenog, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 27. listopada 2015.