Broj: Rev 2523/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice M. M., vlasnice obrta „M.-M“ iz P., koju zastupa punomoćnica V. B., odvjetnica u K., protiv tuženika G. P., koga zastupa punomoćnica Đ. D.-G., odvjetnica u K., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv dijela presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1091/13-3 od 3. travnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-843/12-27 od 12. prosinca 2012., u sjednici održanoj 13. siječnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznose od 1.133.776,00 kn i iznos od 400.000,00 kn sa zateznom kamatom i troškovima postupka pobliže opisanima u toč. I. izreke. Toč. II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 85.470,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u toč. I. izreke tj. u pogledu glavne stvari (toč. I. izreke drugostupanjske presude), a preinačena je u toč. II. izreke na način da je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 56.826,00 kn (toč. II. izreke drugostupanjske presude). U toč. III. izreke drugostupanjske presude odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Protiv dijela navedene drugostupanjske presude s kojim nije uspjela u žalbenom postupku reviziju je izjavila tužiteljica, navodeći  da reviziju podnosi na temelju čl. 382. st. 1. u vezi čl. 385. toč. 3. i 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda, ili da, podredno, ukine obje nižestupanjske odluke i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

 

Predmet spora u konkretnoj stvari je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete – izgubljene zarade u iznosu od 1.133.776,00 kn i neimovinske štete – povrede prava osobnosti u iznosu od 400.000,00 kn, koju joj je, prema njenim navodima, prouzročio tuženik kada je, nakon provedenog javnog natječaja za dodjelu koncesije za obavljanje pogrebnih usluga, istu koncesiju dodijelio drugom ponuditelju.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tuženik u lipnju 2003. oglasio javni natječaj za davanje koncesije za obavljanje pogrebnih usluga na koji natječaj su se javila dva ponuditelja: tužiteljica i K. d.o.o.;

 

- da je tuženik 18. srpnja 2003. donio odluku kojom je koncesiju dodijelio K. d.o.o. te je tužiteljica protiv iste odluke podnijela tužbu tada Upravnom sudu Republike Hrvatske;

 

- da je Upravni sud Republike Hrvatske presudom od 11. listopada 2007. broj Us-7891/03-5 uvažio tužbu tužiteljice i poništio odluku tuženika od 18. srpnja 2003.;

 

- da je nakon toga, a sukladno uputi iz presude Upravnog suda Republike Hrvatske, 13. veljače 2008. tuženik donio novu odluku o davanju koncesije kojom je koncesiju ponovo dodijelio K. d.o.o., a protiv koje odluke je tužiteljica opet podnijela tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske;

 

- da je Upravni sud Republike Hrvatske 19. svibnja 2011. donio presudu broj Us-3150/08-5 kojom je tužbu tužiteljice odbio.

 

Na temelju nižestupanjskih utvrđenja sudovi su ocijenili tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovanim iz razloga jer tužiteljica tijekom postupka nije dokazala pretpostavke izvanugovorne odgovornosti za štetu u smislu čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO), osobito postojanje štetne radnje tuženika.

 

Pritom sudovi polaze od shvaćanja da su obje gore spomenute odluke tuženika o dodjeli koncesije – upravni akti dio jednog upravnog postupka, bez obzira što su u odnosu na oba upravna akta donesene dvije potpuno različite odluke Upravnog suda Republike Hrvatske.

 

I prema shvaćanju ovoga revizijskog suda takva ocjena nižestupanjskih sudova je pravilna, imajući na umu da je tuženik, donoseći kasniju odluku o dodjeli koncesije (u odnosu na koju je tužba tužiteljice odbijena), samo postupio u skladu sa ranijom presudom Upravnog suda Republike Hrvatske od 11. listopada 2007. Drugim riječima, tom ranijom presudom Upravnog suda Republike Hrvatske upravni postupak je vraćen u stadij prije donošenja prve tuženikove odluke o dodjeli koncesije (koja je poništena) te je, kako revidentica to i sama točno opisala u reviziji, tuženik sukladno uputi Upravnog suda Republike Hrvatske iz navedene presude, ponovio „postupak izbora“ za dodjelu predmetne koncesije (zapravo je ponovo odlučio u istom javnom natječaju).

 

Budući da tužiteljica nije u upravnom postupku (niti tijekom upravnog spora) uspjela osporiti pravilnost provedenog javnog natječaja za dodjelu koncesije, proizlazi da nema protupravne štetne radnje, a kako su to obrazložili i nižestupanjski sudovi.

 

Napominje se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka (npr. odluka broj Revr-160/08 od 4. veljače 2009., Revr-501/08 od 25. studenoga 2009., Revr-1547/10 od 26. siječnja 2011., Rev-1719/09 od 18. svibnja 2010., Rev-196/10 od 21. veljače 2012., Revx-471/10 od 29. veljače 2012. i Rev 1404/09 od 22. siječnja 2013.) zauzeo pravno shvaćanje da je parnični sud vezan pravomoćnom odlukom donesenom u upravnom postupku kao prethodnom pitanju (čl. 12. st. 1. ZPP-a) i da stoga nema mogućnosti preispitivanja njezine zakonitosti ili pravilnosti u sudskom parničnom postupku.

 

Stoga, a kako nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primijenjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju tužiteljice i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 13. siječnja 2016.