Broj: Rev 2719/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, zastupan po Općinskom državnom odvjetništvu u Vinkovcima, Građansko-upravni odjel, protiv tuženih T. K. i K. K., oboje iz S. J., oboje zastupani po punomoćniku M. M., odvjetniku u V., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1969/2012-2 od 27. rujna 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1013/11-10 od 16. prosinca 2011., u sjednici održanoj 27. siječnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tuženika T. K. i K. K.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je presuđeno:

 

              „I. Utvrđuje se da je Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju koji je sklopljen između T. K. iz S. J., ... kao primatelja uzdržavanja i K. K. iz S. J., ... kao davatelja uzdržavanja ovjeren kod Javnog bilježnika N. V. iz V. pod brojem ... od 17.rujna 2010. godine koji se odnosi na nekretninu označenu kao k.č.br. 1141/1 kuća i dvorište u selu sa 976 m2 upisanu u z.k.ul.br.157 k.o. S. J. bez pravnog učinka u odnosu na tužiteljicu Republiku Hrvatsku i to u dijelu koji je potreban da se namiri tužiteljičina tražbina s osnova poreza u iznosu od 314.232,18 kuna.

 

              II. Tuženik K. K. iz S. J., ... dužna je trpjeti namirenje tužiteljičine tražbine u iznosu od 314.232,18 kuna sudskom prodajom nekretnina upisanih u z.k.ul.br.157 k.o. J. i to iz cijene postignute prodajom navedene nekretnine time da se tuženik može osloboditi naložene prodaje nekretnine ako tužiteljici isplati ukupna iznos tražbine.

 

              III. Tuženici T. K. i K. K., oboje iz S. J., ... dužni su solidarno naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 20.000,00 kuna u roku od 15 dana.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnose tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Makar se u reviziji tuženici pozivaju na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka ne navode određeno u čemu bi se te povrede sastojale, a ostali prigovori koje navode svode se na oponiranje činjeničnim utvrđenjima sudova nižeg stupnja koji prigovor se u ovoj fazi postupka ne može isticati slijedom odredbe čl. 385. ZPP-a.

 

U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je da su tuženici 17. rujna 2010. sklopili Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju temeljem kojeg je prvotuženik kao primatelj uzdržavanja svoje nekretnine opisane u izreci presude suda prvog stupnja prenio na drugotuženicu kao davateljicu uzdržavanja.

 

Utvrđeno je nadalje da je prvotuženik na ime poreza i doprinosa za vrijeme od 2004. do 2010. dužan tužiteljici ukupan iznos 314,232,18 kuna.

 

Odredbom, čl. 66. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 - dalje: ZOO) propisano je da svaki vjerovnik čija tražbina je dospjela na naplatu, i brz obzira kada je nastala može pobijati radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine, koja činjenica u ovoj fazi postupka nije sporna.

 

Tuženici ističu prigovor da tražbina tužiteljice nije dospjela pa da stoga nije bilo uvjeta za usvajanje tužbenog zahtjeva, argumentirajući taj prigovor činjenicom da je rješenje o ovrsi kojim se dopušta prisilna naplata tražbine tužiteljice doneseno nakon što je Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen.

 

Takav prigovor pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan.

 

Naime, iako je Rješenje o ovrsi doneseno 9. veljače 2011. pravilno sudovi nižeg stupnja utvrđuju da se radi o prisilnoj naplati već dospjelih tražbina tužiteljice protiv tuženika, jer ne bi niti bilo mjesta donošenju rješenja o ovrsi, da takve tražbine nisu dospjele i utvrđene ovršnim ispravama, odlukama nadležnih tijela uprave (čl. 23. st. 4. Ovršnog zakona - „Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 68/08 - dalje: OZ).

Nije niti utemeljen prigovor revidenata da nije bilo mjesta usvojiti tužbeni zahtjev naspram čitave nekretnine jer je jedna polovica suvlasničkog dijela vlasništvo drugotužiteljice s naslova bračne stečevine.

 

Iako je načelno revizija u pravu da je na imovini koja je stečena radom u vrijeme trajanja bračne zajednice postoji suvlasništvo oba tuženika i da se radi u načelu o dijelu imovine s kojim prvotužitelj nije mogao raspolagati ovaj prigovor u okolnostima konkretnog slučaja nije osnovan, pa kada bi ove činjenice bile točne iako ih tuženici tijekom postupka nisu dokazali niti su u tom smislu predlagali potrebne dokaze.

 

Naime, kako nije sporno da su sporne nekretnine bile upisane kao samovlasništvo prvotuženika, da je drugotuženica sama sklopila ugovor s prvotuženikom kojim je na nju preneseno vlasništvo na nekretninama na kojima bi navodno postojalo njeno pravo suvlasništva u jednoj polovici dijela, da se tome nije protivila protivno je načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a isticati takav prigovor jer drugotužena nije bila u dobroj vjeri kada je pristala steći temeljem ugovora i onaj suvlasnički dio nekretnine na kojem bi eventualno imala vlasničko pravo.

 

Iz svih gore navedenih razloga odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 27. siječnja 2008.