Broj: Rev 2667/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. Š. iz V. R., kojeg zastupa punomoćnik K. R., odvjetnik u O., protiv tuženika Općine Crnac, kojeg zastupa punomoćnik B. J., odvjetnik u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-1491/12-2 od 12. rujna 2013., kojom je preinačena međupresuda Općinskog suda u Slatini, Stalna služba u Orahovici br. P-213/10-24 od 27. listopada 2011., u sjednici održanoj 27. rujna 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Međupresudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan i da postoji odgovornost tuženika za štetu koja je nastala tužitelju prema zahtjevu od 18. ožujka 2010., 18. svibnja 2010. i 22. ožujka 2011. Ujedno je odlučeno da će se do pravomoćnosti međupresude zastati s raspravljanjem o visini tužbenog zahtjeva, te da će se odluka o troškovima postupka donijeti u kasnijoj presudi.

 

Presudom suda drugoga stupnja prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je međupresuda na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji je tražio naknadu štete u iznosu od 541.005,07 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, a kako je to pobliže navedeno u izreci drugostupanjske presude. Ujedno je tužitelj obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 86.784,05 kn.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) i to zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se prihvatiti reviziju i pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije žalba tuženika i potvrdi međupresuda prvostupanjskog suda, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik pobija navode revizije i predlaže da se revizija tužitelja odbije kao neosnovana, time da tuženik traži naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ispitujući pobijanu presudu u smislu istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP revizijski sud ne nalazi da bi drugostupanjski sud počinio navedenu bitnu povredu, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između razloga navedenih u obrazloženju i provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu.

 

Nije sporno da je u konkretnom slučaju predstavničko tijelo tuženika poništilo svoju odluku o raspisivanju javnog natječaja za prodaju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske na području Općine Crnac, a koji natječaj je obavljen 18. rujna 2006. u G. S. Natječaj je bio raspisan i radi prodaje sporne čkbr. 1176 upisane u zk. ul. 245 k.o. C., te da je do poništenja natječaja došlo usprkos činjenice da su po raspisanom natječaju pristigle valjane ponude.

 

Nadalje nije sporno da na odluku o izboru najpovoljnijeg ponuditelja (izabrana V. B.) nadležno Ministarstvo nije dalo suglasnost, već je Ministarstvo navelo da je dopunom odluke potrebno izabrati najpovoljnijeg ponuditelja. Unatoč takvom mišljenju Ministarstva tuženik nije izabrao najpovoljnijeg ponuditelja, već je donio odluku o djelomičnom poništenju javnog natječaja, te raspisivanju novog natječaja za spornu česticu, time da je na tom novom natječaju izabran najpovoljniji ponuditelj. Niti na tu odluku tuženika nadležno Ministarstvo nije dalo suglasnost.

 

U konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu štete od tuženika i to u visini vrijednosti zemljišta koju je tužitelj ponudio na poništenom natječaju, odnosno štete u vidu izmakle dobiti jer da bi tužitelj raspolaganjem i korištenjem sporne nekretnine mogao godišnje ostvariti čistu dobit od cca 100.000,00 kn.

 

Pravilno nižestupanjski sudovi navode da Odluka o raspisivanju javnog natječaja ne predstavlja javnu ponudu iz čl. 254. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO), već poziv da se učini ponuda iz čl. 256. st. 1. ZOO. S druge strane, pravilno tuženik navodi da nema propisa koji bi obvezivao osobu koja upućuje javni poziv da se učini ponuda, na prihvaćanje ponude.

 

Pravilno kod toga sud drugoga stupnja smatra da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 256. st. 2. ZOO. Naime, prema odredbi čl. 23. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, br. 66/01, 87/02, 48/05, 90/05 - dalje: ZPZ) poljoprivredno zemljište u vlasništvu države (Republike Hrvatske) prodaje se javnim natječajem koju odluku donosi općinsko odnosno gradsko vijeće na čijem se području zemljište nalazi uz suglasnost Ministarstva, sve uz pridržavanje kriterija propisanih u čl. 26. i 26.a ZPZ. Ako bi došlo do sklapanja ugovora o kupoprodaji poljoprivrednog zemljišta protivno navedenim odredbama ZPZ, tada bi takav ugovor bio ništetan i mogao bi biti predmetom osporavanja u parničnom postupku.

 

Kod toga prodaja zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske predstavlja akt raspolaganja Republike Hrvatske kao vlasnika, putem tijela koja za to imaju javne ovlasti, slijedom čega prodavatelj nije u obvezi prihvatiti niti jednu od prispjelih ponuda, budući da niti jednim aktom nije predviđena takva obveza vlasnika. Slijedom navedenog nadležno tijelo tuženika imalo je ovlast odustati od započetog postupka, odnosno poništiti provedeni natječaj i raspisati novi.

 

Sama činjenica da su se na javni natječaj javile određene osobe, da te osobe ispunjavaju određene zakonom propisane kriterije, ne znači da se mora prihvatiti neka od tih ponuda. Isto tako činjenica da predstavničko tijelo tuženika nije prihvatilo mišljenje nadležnog Ministarstva i umjesto da donese odluku o prodaji, isto je poništilo raniji natječaj i raspisalo novi, znači da je postupak prodaje sporne nekretnine i dalje u tijeku i da se za sada ne zna je li tužitelju nastupila kakva šteta ili ne.

 

Pravilno sud drugoga stupnja navodi da tužitelju šteta u visini vrijednosti sporne nekretnine nije niti nastala, jer tužitelj nije bio izabran na javnom natječaju, niti je za njega dana suglasnost nadležnog Ministarstva za sklapanje ugovora. Jednako tako tužitelju nije mogla nastati niti šteta u vidu izmakle dobiti, jer takav vid štete može nastati samo osobi koja je vlasnik predmetnog zemljišta, a ne osobi koja se javlja na natječaj za kupnju poljoprivrednog zemljišta.

 

Stoga je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja odbijen, jer je utvrđeno da ne postoji uzročno posljedična veza između radnje tuženika - propuštanju da se prihvati ponuda tužitelja i nastale štete.

 

Radi navedenog valjalo je odbiti reviziju tužitelja na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Ujedno je valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

 

Zagreb, 27. rujna 2016.