Broj: Pž-8201/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Jagodi Crnokrak, u pravnoj stvari tužitelja U. K. D. S., S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u S., protiv 1. tuženika H. A. R. A., Republika Austrija, OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva M., P., R., R. d.o.o. iz Z., 2. tuženika E. U. iz T., OIB ... i 3. tuženika L. d.o.o. T., OIB ..., radi utvrđenja ništetnosti i brisanja založnog prava, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-611/14 od 29. srpnja 2016., 21. ožujka 2017.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-611/14 od 29. srpnja 2016. u točki I. izreke i u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku H. A. R. A. iz R. A. parnični trošak u iznosu od 125.000,00 kn.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika H. A. R. A. iz R. A. za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 125.000,00 kn.

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-611/14 od 29. srpnja 2016. u točki I. izreke odbačena je tužba, a u točki II. izreke naloženo je tužitelju u roku od osam dana naknaditi prvotuženiku parnični trošak u iznosu od 125.000,00 kn, dok je za više traženu naknadu troška parničnog postupka i to za iznos od 2.500,00 kn zahtjev prvotuženika odbijen.

 

              Protiv ovog rješenja žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da drugostupanjski sud pobijano rješenje preinači u smislu žalbenih navoda ili ga ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio pojmove pravnog interesa iz odredbe članka 187. Zakona o parničnom postupku i zainteresirane osobe iz odredbe članka 327. Zakona o obveznim odnosima.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Pobijano rješenje ispitano je u skladu s odredbom članka 381. u vezi s odredbom članka 365. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11-pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a. Ovaj sud nalazi da je pobijano rješenje pravilno i osnovano na zakonu.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari jest utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditnom poslu s inozemstvom – Ugovora o kreditu br. HR/1562 od 27. lipnja 2007. koji je zaključen između prvo do treće tuženika, utvrđenja ništetnim Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine solemniziranog po javnom bilježniku 27. lipnja 2007. i brisanja prava zaloga uknjiženog na teret nekretnina, te utvrđenja ništetnim Aneksa br. 1. Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine od 23. kolovoza 2007.

 

Prema činjeničnim navodima tužbe, tužitelj tvrdi da su prvotuženik (tada kao) H. A.-A.-B. I. A. iz K., Republika Austrija, drugotuženik i trećetuženik 27. lipnja 2007. u Splitu zaključili Ugovor o kreditnom poslu s inozemstvom – Ugovor o kreditu br.: HR/1562 kojim je tada označeni prvotuženik kao kreditor odobrio drugotuženiku kao korisniku kredita kredit u iznosu od 1.850.000,00 EUR; trećetuženik da je sudjelovao u zaključenju ugovora kao jamac platac te se prvotuženiku obvezao dostaviti/ispustiti odgovarajuće instrumente osiguranja; drugo i treće tuženici su preuzeli obvezu s prvotuženikom zaključiti Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, a isti Sporazum da su zaključili 27. lipnja 2007., čime je zasnovano založno pravo na nekretninama; u konkretnom slučaju da je riječ o hipotekarnom kreditu, a zasnivanje založnog prava na nekretninama da predstavlja uvjet davanja kredita. Prema shvaćanju tužitelja, Ugovor o kreditu i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine su ništetni pravni poslovi jer je prvotuženik mogao pružati bankovne i/ili ostale financijske usluge na području Republike Hrvatske isključivo preko podružnica osnovanih u Republici Hrvatskoj, a u vrijeme zaključenja istih nije postojala mogućnost pozajmljivanja deviza između domaćih fizičkih osoba i stranih osoba radi čega je riječ o dvostrukom kršenju kogentnih odredaba Zakona o deviznom poslovanju. Spornim pravnim poslovima prema shvaćanju tužitelja povrijeđene su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača jer ugovor nije udovoljio svim njegovim kogentnim odredbama, budući da ne sadrži odredbe o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena, niti odredbe o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, kao i kamate i ostale troškove koje potrošač mora platiti kako bi otplatio zajam.

 

Prvostupanjski je sud ocijenio da tužitelj nije ovlašten za podnošenje predmetne tužbe za utvrđenje jer nema konkretan pravni interes. Prema utvrđenju suda, tužitelj nije stranka Ugovora o kreditu niti Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine, pa se eventualno dobivanje povoljne presude u ovoj parnici ne može odraziti na pravnu sferu tužitelja. Tužitelj bi mogao tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih pravnih akata kada bi se moglo očekivati postojanje njegovog subjektivnog interesa, tj. da očekuje neku pravnu korist od presude koja bude donesena u ovom pravnom postupku. Podredno, prvostupanjski sud navodi da tužitelj kao udruga ni po Zakonu o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14) ne bi mogao ustajati ovakvim tužbama, jer nije dostavio dokaze iz kojih bi bilo razvidno da su ispunjene pretpostavke iz članka 107. navedenog Zakona, odnosno da ga je Vlada Republike Hrvatske ovlastila za pokretanje postupka. Stoga je na temelju odredbe članka 187. stavak 2. ZPP-a odbacio tužbu bez upuštanja u utvrđenje koje materijalno pravo se u konkretnoj situaciji ima primijeniti, odnosno jesu li predmetni pravni poslovi doista ništetni.

 

U postupanju prvostupanjskog suda koje je prethodilo donošenju pobijane odluke, niti u pobijanoj odluci, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud za odluku o odbacivanju tužbe dao jasne i razumljive razloge, zasnovane na činjenicama utvrđenim u postupku koje prihvaća i ovaj sud bez potrebe ponavljanja u smislu odredbe članka 375. stavak 5. ZPP-a.

 

              Prema mišljenju ovog suda prvostupanjski je sud pravilno primijenio odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku kada je odbacio tužbu zbog nepostojanja pravnog interesa.

 

Iako tužitelj pravilno ukazuje da se na ništetnost ugovora ili njegovih pojedinih odredaba može, prema odredbi članka 327. stavak 1. ZOO-a, „pozivati svaka zainteresirana osoba“, navedenu sintagmu tužitelj pogrešno tumači kao posebnu odredbu na temelju koje bi tužitelj imao ovlaštenje na podnošenje tužbe za utvrđenje, bez potrebe dokazivanja pravnog interesa. Suprotno žalbenim navodima, u slučaju primjene članka 327. stavak 1. ZOO-a tužitelj je dužan učiniti vjerojatnim pravni interes, jer navedena odredba ne predstavlja posebni propis u smislu odredbe članka 187. stavak 2. ZPP-a, što je vidljivo iz samog sadržaja navedene zakonske odredbe. Pravni interes u procesnom smislu neophodan je čimbenik deklaratorne pravne zaštite, koja se u pravilu pruža prije nego što je do povrede prava uopće došlo. Svoj pravni interes subjekt s potrebom pravne zaštite, mora učiniti vjerojatnim u početku parnice, a i sud na njegovo postojanje pazi po službenoj dužnosti. Za dopustivost deklaratorne tužbe, kako bi sud bio dužan o postavljenom tužbenom zahtjevu raspravljati i donijeti meritornu odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, tužitelj mora iznijeti tvrdnju da traži pravnu zaštitu određenog sadržaja, jer je njegovo subjektivno pravo povrijeđeno ili ugroženo te učiniti vjerojatnim da će njegov tužbeni zahtjev, ako bude usvojen, za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi, koju bez povoljne sudske odluke ne bi mogao ostvariti.

 

Sukladno odredbi članka 288. stavak 1. i 2. ZPP-a sud je ovlašten na pripremnom ročištu raspraviti o pitanjima koja se odnose na smetnje za daljnji tok postupka, te o tim pitanjima može na pripremnom ročištu izvoditi dokaze kad je to potrebno. Tako je sud na pripremnom ročištu ovlašten donijeti rješenje o odbacivanju tužbe, ako utvrdi da postoje negativne procesne pretpostavke ili da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje. To sud mora učiniti na pripremnom ročištu ili na prvom ročištu za glavnu raspravu, a ne odmah kad zaprimi tužbu, već u fazi prethodnog ispitivanja tužbe prije zakazivanja pripremnog ročišta odnosno prvog ročišta za glavnu raspravu. Kako je već naprijed istaknuto, na pravni interes kao opću procesnu pretpostavku pazi sud po službenoj dužnosti, ali i povodom prigovora tuženika. Ukoliko tuženik istakne prigovor nepostojanja pravnog interesa, sud o tom prigovoru mora donijeti odgovarajuće rješenje pa ukoliko ga usvoji, posljedica konstatacije nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe jest rješenje o odbačaju tužbe, a ukoliko taj prigovor ocijeni neosnovanim treba taj prigovor odbiti ili posebnim rješenjem ili o njemu odlučiti zajedno s odlukom o glavnoj stvari (članak 288. stavak 3. ZPP-a). O prigovoru nedostatka pravnog interesa valja odlučiti odmah, iz razloga što je pravni interes procesna pretpostavka čije preispitivanje ima smisla samo na početku sudskog postupka zbog ekonomičnosti postupka iz kojeg načela i izvire, što je pravilno učinio prvostupanjski sud.

 

Konačno, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije dokazao niti ovlaštenje za podnošenje tužbe u smislu članka 107. Zakona o zaštiti potrošača.

 

Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske napominje se da je ovaj sud vezan samo pravnim shvaćanjem prihvaćenim na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe članka 40. stavak 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16), odnosno pravnim shvaćanjem revizijskog suda (Vrhovnog suda Republike Hrvatske) na kojemu se temelji rješenje tog suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska ili drugostupanjska i prvostupanjska presuda (članak 394.a ZPP-a). Podredno se napominje i da se revizijske odluke koju je tužitelj dostavio u privitku svoje žalbe ne odnose na istu pravnu situaciju kao što je ona o kojoj se raspravlja u ovom postupku.

 

Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značaja u smislu odredbe članka 375. stavak 1. ZPP-a.

 

Konačno, što se tiče odluke o trošku, tužitelj u navedenom dijelu nije iznio određene žalbene razloge pa je slijedom toga odluka o trošku ispitana po službenoj dužnosti u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava te je utvrđeno da je navedena odluka pravilna i zakonita.

 

Stoga je na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a riješeno kao u izreci.

 

Prvotuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer isti, s obzirom na njegov sadržaj, nije bio od utjecaja na donošenje odluke o žalbi, odnosno nije bio, u smislu odredbe članka 155. ZPP-a, potreban trošak. Zato je odlučeno kao u izreci.

 

U Zagrebu 21. ožujka 2017.