Broj: Gž-186/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sucu pojedincu Darku Lupi, u pravnoj stvari tužitelja V. d.o.o Z. iz Z., ( OIB: …) zastupanog po punomoćniku H. T., odvjetniku iz Z. protiv tuženika M. M. iz D. R., (OIB: …), radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja V. d.o.o. Z. kao pravnog slijednika D. s. t. d.o.o., protiv tuženika M. M. iz D. R., ( OIB: …), radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-2654/2013-10 od 17. srpnja 2014. godine, dana 7. travnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Uvažanjem žalbe tužitelja presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-2654/2013-10 od 17. srpnja 2014. godine preinačuje se te se sudi:

 

I Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika V. Z. iz Z. poslovni broj Ovrv-3633/12 od 18. rujna 2012. godine u dijelu u kojem je naloženo ovršeniku-tuženiku M. M. namiriti tražbinu od 135,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog obroka od po 45,00 kuna do isplate, održava se na snazi.

 

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 1380,00 kuna u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"Platni nalog tj. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice V. Z. iz Z. poslovni broj Ovrv-3633/12 od 18. rujna 2012. godine ukida se u cijelosti i odbija se tužbeni zahtjev tužitelja V. d.o.o. Z. u cijelosti kao neosnovan."

 

Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tužitelj pozivajući se na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U žalbi ustvrđuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 232. st. 1. t. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 78/15 i 87/15; dalje ZOO) jer da se u konkretnom slučaju ne radio o tražbinama radiotelevizijske postaje za uporabu radioprijemnika i televizijskog prijemnika nego se radi o tražbini nastaloj pružanjem usluga tzv. "direct to home tehnologije" putem kojeg se pretplatnicima isporučuje televizijski i slični program kako je navedeno u čl. 2. t. 1. Ugovora za zasnivanje pretplatničkog odnosa. Nastavno, da tužitelj u konkretnom slučaju nije ni radio postaja niti televizijska postaja koja naplaćuje usluge za uporabu radio prijemnika ili televizijskog prijemnika nego se isključivo radi o omogućavanju usluge pretplatniku pristupa radiotelevizijskim programima koje pružaju druge radiopostaje i televizijske postaje i to uporabom posebne digitalne tehnologije. Nastavno, da je čl. 5. t. 1. pretplatničkog ugovora izričito propisano da cijene i pristojbe koje pretplatnik, u predmetnom slučaju tuženik plaća temeljem ugovornog odnosa ne uključuju pretplatu koju vlasnici tv aparata plaćaju na ime HRT pretplate te je time određena jasna distinkcija između pružanja usluge pristupa televizijskim programima putem digitalne tehnologije koje pruža tužitelj i pretplate pružatelju usluge za uporabu radioprijamnika ili televizijskog prijamnika kao što je npr. Hrvatska radiotelevizija u kojem se slučaju primjenjuje zastarni rok od jedne godine pa da proizlazi da je sud pogrešno primijenio pravo jer je umjesto čl. 232. st. 1. t. 2. trebao primijeniti odluku čl. 225. ZOO-a kojim je propisan opći zastarni rok od pet godina.

 

Zaključno, predlaže da ovaj sud preinači prvostupanjsku presudu tako što će u cijelosti održati na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika V. Z. Ovrv-3633/2012 od 18. rujna 2012. godine.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je osnovana.

 

              Ispitujući pobijanu presudu a pazeći na postojanje apsolutno bitnih povreda odredaba postupka prema odredbama iz čl. 365. st. 2. u vezi čl. 467. st. 1. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem iste bila ostvarena neka od propisanih apsolutno bitnih povreda odredaba postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Ostvaren je međutim žalbeni razlog pogrešne primijene materijalnog prava što će se nastavno obrazložiti.

 

Iz stanja u spisu proizlazi:

 

- da je prvotni ovrhovoditelj „D. s. t.“ d.o.o. Z. protiv ovršenika M. M. podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave ,financijske kartice korisnika M. M. radi naplate iznosa od 135,00 kn., a temeljem ugovora sklopljenog 16. svibnja 2008. godine (list 3 spisa),

 

- da je sud prvog stupnja donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave protiv kojeg je ovršenik, ovdje tuženik pravovremeno podnio prigovor ističući prigovor zastare tražbine tvrtke D. s. t. d.o.o. (list 11 spisa),

 

- da su u postupku pred Općinskim sudom u Rijeci koji je preuzeo postupak kao delegirani sud stranke učinile nespornim visinu potraživanje tužitelja naznačeno u ovršnom prijedlogu te dospijeće pojedinih računa kao i da je prvotni ovrhovoditelj pripojen sadašnjem tužitelju, V. d.o.o. temeljem Ugovora o pripajanju  od 16.10.2013. godine te da je V. d.o.o. pravni slijednik trgovačkog društva D. s. t. d.o.o. Zagreb.

 

              Nastavno, iz razloga pobijane presude proizlazi utvrđenje suda prvog stupnja da je prigovor zastare osnovan jer da iz stanja u spisu proizlazi da posljednji, najkasniji utuženi račun dospijeva na naplatu 27. veljače 2011. godine, da je prijedlog za ovrhu podnesen 18. rujna 2012. godine, slijedom čega kako se radi o tražbini iz čl. 232. ZOO-a kojom odredbom je propisan jednogodišnji rok zastare,  je nastupila zastara utužene tražbine.

 

              Slijedom navedenog sud prvog stupnja odlučuje kao u izreci pobijane presude.

 

              Naprijed izneseni pravni zaključak suda prvog stupnja o osnovanosti prigovora zastare nije osnovan.

 

              Potrebno je istaknuti da je čl. 232. ZOO-a propisan jednogodišnji rok zastare za taksativno navedene tražbine pa je između ostalog čl. 232 st.1 toč. 2 ZOO-a propisano da zastarijeva za jednu godinu i tražbina radiopostaje i radiotelevizijske postaje za uporabu radio prijemnika i televizijskog prijemnika. Nastavno,  proizlazi utvrđenje suda prvog stupnja da se odredba iz čl. 232 st. 1 ZOO-a može primijeniti analogno i na pretplatu na satelitsku televiziju.

 

              U predmetnom slučaju kada se radi o zastari tražbina pretplate na uslugu operatera prvotnog tužitelja „D. s. t.“ d.o.o. ne primjenjuje se predmetni jednogodišnji rok zastare već opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

 

              Ovo iz razloga što su rokovi zastare propisani pozitivnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, prisilne-kogentne naravi te se ne mogu se tumačiti na ekstenzivan način, a niti stranke mogu pravnim poslom odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onog vremena koje je određeno zakonom(čl. 218 ZOO-a). Odredbom čl. 232. ZOO-a taksativno su navedene tražbine za koje je propisan jednogodišnji rok zastare i to čl. 232 st. 1. t. 1. tražbine naknade za isporučenu električnu, toplinsku energiju, plin, vodu, dimnjačarske usluge i održavanje čistoće kad je isporuka odnosno usluga obavljena za potrebe kućanstva, st. 1. t. 2. čl. 232 ZOO-a tražbine radio postaje i radiotelevizijske postaje za uporabu radio prijamnika i televizijskog prijamnika, st. 1. t. 3. čl. 232 ZOO-a tražbine pošte, telegrafa i telefona za uporabu telefona i poštanskih pretinaca te njihove tražbine koje se naplaćuju u tromjesečnim ili kraćim rokovima te st. 1. t. 4. čl. 232. tražbina pretplate na povremene tiskovine, računajući od isteka vremena za koje je tiskovina naručena.

 

              U slučaju kada je prisilnom zakonskom normom taksativno određeno za koja potraživanja koja potječu iz određenog ugovornog odnosa je određen jednogodišnji rok zastare, takva zakonska odredba ne može tumačiti na ekstenzivan način odnosno analogijom proširiti primjenu jednogodišnjeg roka zastare i na one ugovorne odnose koji nisu izričito navedeni u zakonskoj normi.

 

              U predmetnom slučaju ne radi se, kao što se ističe u žalbi, o tražbini radio postaje i radiotelevizijske postaje za uporabu radio ili televizijskog prijamnika već se radi o tražbini s osnove usluge kojom se pretplatniku isporučuje radiotelevizijski ili slični digitalni programi primjenom posebne digitalne tehnologije, a koji ugovorni odnos kao što je naprijed navedeno nije obuhvaćen naprijed citiranom zakonskom odredbom iz čl. 232 st. 1 ZOO-a  te se u takvom slučaju primjenjuje opći zastarni rok.

 

              Slijedom naprijed izloženog, kako visina i dospijeće potraživanja tužitelja nije sporno, valjalo je odlučujući o žalbi tužitelja preinačiti presudu suda prvog stupnja na način da je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika V. Z. poslovni broj Ovr-3633/12 od 18. rujna 2012. godine održan na snazi.

 

              Kako je tužitelj uspio u žalbenom postupku valjalo mu je dosuditi trošak i to jednokratni trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 500,00 kuna (50 bodova, tbr. 8), jednokratni trošak žalbenog postupka od 300,00 kuna (30 bodova, tbr.10 toč. 3), pripadajući PDV od 200,00 kuna, trošak pristojbe na presudu od 100,00 kn, pristojbe na žalbu u iznosu od 200,00 kuna, ukupno 1.300,00 kuna kojem se iznosu pridodaje trošak javnobilježničke nagrade od 80,00 kuna, te je konačno tužitelju dosuđena naknada troškova od 1.380,00 kuna , sve primjenom odredbe iz čl. 166 st.2 u vezi čl.154 st.1 i čl. 155 ZP-a.

 

              Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Rijeci 7. travnja 2017. godine