Broj: Gž-2377/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci po sutkinji Mileni Vukelić Margan u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKE HRVATSKE, Agencija za upravljanje državnom imovinom, OIB: ................, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravni odjel, protiv tuženika A. O. iz Z., OIB: ................., zastupanog po punomoćnici J. G., odvjetnici u Z., radi isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 121 P-94/15-17 od 16. rujna 2016. godine, dana 11. travnja 2017. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka i  p o t v r đ u j e   presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 121 P-94/15-17 od 16. rujna 2016. godine u točki I. izreke, u točki II. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev radi isplate zakonske zatezne kamate na iznos od 17.521,80 kn te u točki III. izreke.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 17.521,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 14. svibnja 2014. godine do isplate, u točki II. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 4.149,90 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose od 461,10 kn u razdoblju od veljače 2009. do listopada 2009. godine od svakog desetog dana u mjesecu do isplate, te u dijelu u kojem je zatražena isplata zakonske zatezne kamate na iznos od 17.521,80 kn na mjesečne iznose od 461,10 kn u razdoblju od studenoga 2009. do prosinca 2012. godine, dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.200,00 kn, u roku od 15 dana.

              Protiv presude žalbu podnose obje stranke, s tim što tužitelj presudu pobija u dijelu točke II. izreke u kojem je odbijen zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 17.521,80 kn te kao žalbeni razlog navodi pogrešnu primjenu materijalnog prava, dok tuženik pobija presudu u točkama I. i III. izreke, te se poziva na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; ZPP).

              Tužitelj u žalbi navodi da je podnio prijedlog za upis prava vlasništva 9. studenoga 2010. godine (broj plombe Z-55229/10) pa ukazuje na odredbu čl. 98. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13; ZZK), prema kojem propisu zemljišnoknjižni sud odmah učini vidljivim da je stigao prijedlog za upis (plomba) uz upis broja dnevnika pod kojim je prijedlog zaprimljen. Nadalje ukazuje na odredbe čl. 107. ZZK-a i čl. 75. Zemljišnoknjižnog poslovnika prema kojima se upis smatra provedenim onog trenutka kada je podnesen prijedlog za upis, bez obzira na činjenicu kada je upis doista proveden u zemljišnoj knjizi. Stoga da se tuženik ima smatrati nepoštenim posjednikom od 9. studenoga 2010. godine, od kada tužiteljica ima pravo na zatezne kamate.

              Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti te prihvatiti tužbeni zahtjev radi isplate zakonske zatezne kamate na iznos od 17.521,80 kn, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

              Tuženik u žalbi ukazuje da je obrazloženje presude nejasno i proturječno dokazima koji su priloženi u spisu i koji su provedeni, a sadržajno ukazuje na povredu postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Ističe da je sporan iznos najamnine za utuženi period, budući da nije imao nikakvih saznanja da je upravo tužitelj postao suvlasnikom predmetne nekretnine. Navodi da je upravo u tom razdoblju bio u pregovorima sa Gradom Z. glede otkupa suvlasničkog udjela, jednako kao i sa ostalim suvlasnicima te ni na koji način nije bio upoznat sa činjenicom stjecanja prava vlasništva tužitelja na suvlasničkom udjelu. Na te okolnosti da je predložio saslušanje tuženika kao stranke, što očigledno sud prvog stupnja nije prihvatio niti je o tome dao razloge u obrazloženju presude.

              Predlaže preinačiti u pobijanom dijelu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

              Žalbe stranaka nisu osnovane.

              Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

              Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće činjenice:

-          da je u zemljišnim knjigama kao suvlasnik u 5578/10000 dijela na jednosobnom stanu u Z., na prvom katu lijevo, površine 55,11 m2 upisan tužitelj,

 

-          da je upis izvršen na temelju pravomoćnog rješenja Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, Odjel za upravno-pravne poslove, Drugi područni odsjek, KLASA: UP/I-942-02/08-06/87, Ur. broj:251-14-02/304-08-10 od             8. prosinca 2008. godine kojim je utvrđeno da je tužitelj stekao pravo vlasništva u 5578/10000 dijela narečenog stana,

 

-          da je rješenje doneseno u upravnom postupku, u postupku povrata oduzete imovine te je postalo pravomoćno 8. siječnja 2009. godine,

 

-          da tuženik koristi narečeni stan bez pravne osnove,

 

-          da je tužitelj tuženiku podnio zahtjev za mirno rješenje spora 14. svibnja 2014. godine,

 

-          da tuženik od 8. srpnja 2016. godine tužitelju uredno podmiruje tekuće obveze stanovanja,

 

-          da tužitelj zahtijeva od tuženika isplatu naknade za korištenje stana, odnosno suvlasničkog dijela tužitelja za razdoblje od veljače 2009. godine do prosinca 2012. godine.

Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je tužitelj stekao pravo vlasništva nekretnine danom pravomoćnosti odluke nadležnog upravnog tijela, dakle 8. siječnja 2009. godine te je ovlašten od tuženika zahtijevati naknadu za korištenje nekretnine primjenom odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11; ZOO) pri čemu ocjenjuje irelevantnim da li ga je tužitelj pozvao na plaćanje najamnine te da li je tuženiku bilo poznato da je tužitelj stekao suvlasništvo narečene nekretnine. Glede istaknutog prigovora zastare tužiteljeve tražbine, ocjenjuje da se u nazočnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, da je zastarijevanje zastalo podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora, sukladno odredbi čl. 186. st. 3. ZPP-a, koji zahtjev je podnesen 14. svibnja 2014. godine, te je zastara ponovo počela teći 23. kolovoza 2014. godine, a podnošenjem tužbe 12. siječnja 2015. godine je nastupio prekid zastare. Stoga je, prema stajalištu suda prvog stupnja tuženik dužan platiti naknadu za korištenje nekretnine za razdoblje od studenoga 2009. godine do prosinca 2012. godine u ukupnom iznosu od 17.521,80 kn pa u tom dijelu prihvaća tužbeni zahtjev, a u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan. Glede zakonske zatezne kamate na glavnu tražbinu, sud prvog stupnja ocjenjuje da je tuženik kao stjecatelj postao nepošten od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora pri čemu ne prihvaća stajalište tužitelja da je tuženik postao nesavjestan od dana podnošenja prijedloga za upis prava vlasništva na temelju pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku (19. studenoga 2010. godine). Stoga ocjenjuje osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate od 14. svibnja 2014. godine do isplate, pa u tom dijelu prihvaća tužbeni zahtjev, a u preostalom dijelu zahtjev odbija. Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a te tužitelju priznaje trošak zastupanja primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; Tarifa), što razmjerno uspjehu u parnici iznosi 3.200,00 kn.

              Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da je tužitelj bio ovlašten zahtijevati od tuženika naknadu zbog uporabe tužiteljeve stvari u korist tuženika, primjenom odredbe čl. 1120. ZOO-a, budući da je na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove u visini najamnine koju bi inače plaćao za korištenje iste nekretnine, i to od dana pravomoćnosti upravnog rješenja kojim je utvrđeno pravo suvlasništva tužitelja na toj nekretnini. Također je pravilno stajalište da je u nazočnom slučaju neodlučno da li je tužitelj pozvao tuženika na plaćanje najamnine te kada je tuženik saznao za činjenicu stjecanja prava suvlasništva, budući da te okolnosti ne utječu na pravo tužitelja kao suvlasnika zahtijevati naknadu za korištenje njegove nekretnine. Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da je tuženik postao nepošten glede obveze plaćanja naknade u visini najamnine od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, 14. svibnja 2014. godine, od kada tužitelju pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu na iznos glavne tražbine, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

              Na žalbene navode tužitelja valja odgovoriti da bi iz priloženog izvatka iz zemljišne knjige proizlazilo da je doista prijedlog za upis podnesen 9. studenoga 2010. godine, međutim tužitelj nije priložio ispravu (presliku zemljišne knjige) iz koje bi bilo razvidno da je odmah nakon zaprimanja prijedloga stavljena plomba sukladno odredbi čl. 98. ZZK-a, a kojom se čini vidljivim da je stigao prijedlog za upis, niti ispravu kao dokaz kada je proveden upis u korist tužitelja, pa je stoga pravilno stajalište suda prvog stupnja da se tuženik ima smatrati nepoštenim glede obveze plaćanja naknade u visini najamnine od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, što znači da je pravilno odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate do 14. svibnja 2014. godine.

              Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na činjenicu da nije znao za suvlasništvo tužitelja, budući da je najkasnije za to morao saznati danom podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, u kojem zahtjevu je tužitelj obrazložio činjenice glede stjecanja prava suvlasništva na stanu i pozvao tuženika na plaćanje naknade za korištenje. Zaključak suda o saznanju tuženika za obvezu plaćanja najamnine je utvrđeno na temelju odgovarajućih isprava, pa na te okolnosti nije bilo potrebno provoditi dokaz saslušanjem tuženika, kako to bez osnove sugerira tuženik u žalbi.

              Pravilna je i odluka o parničnom trošku. Tužitelj je djelomično uspio u parnici, pa mu primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu troška razmjerno uspjehu u sporu. Trošak je pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife.

              Zbog izloženog je valjalo žalbe stranaka odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je presuda u točki II. izreke, u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.149,90 kn sa zakonskom zateznom kamatom, kao nepobijana ostala neizmijenjena.

 

U Rijeci, 11. travnja 2017. godine