Broj: Gž-2581/2015

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sucu Mileni Vukelić Margan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja H. T. d.d. Z., ranije H. t. d.d. Z., R. 3, Sjedište R., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., protiv tuženika D. P. iz O., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Opatiji, poslovni broj P-602/2013 od 5. veljače 2015. godine, dana 24. srpnja 2017. godine,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i   p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Opatiji poslovni broj 10 P-602/2013 od 5. veljače 2015. godine.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja te je ukinut platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika V. Ć. iz R. poslovni broj Ovrv-835/09 od 6. travnja 2009. godine kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 778,24 kn u roku od 8 dana te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

              Protiv presude žalbu podnosi tužitelj te se poziva na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP).

              U žalbi navodi da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, da postoji proturječnost između onoga što se u obrazloženju navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava pa da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Osim toga tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, budući da je dokazao i osnovu i visinu tražbine. Navodi da je tuženik 8. svibnja 2008. godine putem teleprodaje uputio zahtjev za zasnivanje pretplatničkog odnosa, što znači da je zahtjev primljen telefonskim putem, zbog čega da tužitelj nije znao da je tuženik slijepa osoba. Stoga da nije mogao biti upoznat s činjenicom da se na njega primjenjuje odredba čl. 292. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05, 41/08 i 125/11 u nastavku teksta: ZOO). Tvrdi da ga tuženik nije izvijestio da je osoba s invaliditetom, odnosno slijepa osoba već je postupio po obavijesti tužitelja i dostavio uredno potpisani zahtjev za zasnivanje pretplatničkog odnosa, nakon čega je 26. srpnja 2008. godine tuženiku aktivirana opcija Halo usluge. Navodi da sud prvog stupnja nije argumentirano obrazložio zbog čega smatra nedokazanom činjenicu aktiviranja pretplatničkog odnosa, kada je dostavljen službeni dopis ugovornog izvođača kojim je potvrđeno uključenje.

              Smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, jer da se narečena odredba ZOO-a ne primjenjuje u nazočnom slučaju, da je jedina relevantna odredba čl. 294. ZOO prema kojoj ugovor konvalidira ako su stranke u cijelosti ili u pretežitom dijelu ispunile obveze koje iz njega proizlaze, a s obzirom na činjenicu da je tužitelj aktivirao zatraženu uslugu tuženiku, smatra da su ispunjeni uvjeti za primjenu tog propisa te da je ugovor valjan unatoč invaliditetu tuženika.

              Predlaže preinačiti presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev i obvezati tuženika na nadoknadu parničnog troška tužitelju.

              Žalba nije osnovana.

              Prije svega valja istaći da je ovo spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. ZPP-a te se presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi pobijane presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati. Mjerodavno materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno kada je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika.

              Sud prvog stupnja utvrđuje da se tražbina tužitelja odnosi na neplaćene telekomunikacijske usluge u okviru korisničkog paketa "Halo usluge" za priključak 051/701656 u razdoblju od srpnja do rujna 2008. godine. Nadalje utvrđuje da je tužitelj priložio u spis tuženikov Zahtjev za T-Com uslugama broj 12552302/08 od 8. svibnja 2008. godine i presliku osobne iskaznice tuženika, s tim što je tuženik osporio da bi potpisao zahtjev, uz obrazloženje da je kao slijepa osoba zahtjev trebao potpisati rukoznakom. Također utvrđuje da je tužitelj činjenicu uključenja tuženika u telefonsku mrežu pokušao dokazati dopisom trgovačkog društva T.E.L.E. T. d.o.o. L. kao ugovornog vanjskog izvođača radova za tužitelja, u kojem dopisu je potvrđeno da je tuženik uključen u mrežu 26. srpnja 2008. godine u 12,45 sati otkada je tuženiku omogućeno korištenje usluge.

              Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja zauzima stajalište da pisani ugovor među strankama ne proizvodi pravne učinke ugovora o zasnivanju pretplatničkog odnosa jer je zaključen protivno odredbi čl. 292. ZOO (u presudi se pogrešno navodi čl. 299 ZOO), zbog čega se radi o ništetnom ugovoru u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a. Prema stajalištu suda prvog stupnja za valjanost ugovora bilo je potrebno sastaviti ispravu na kojoj će rukoznak slijepe osobe ovjeriti javni bilježnik. Pored toga sud prvog stupnja ocjenjuje nedokazanom tvrdnju tužitelja da je tuženik priključen na telefonsku mrežu tužitelja, uz obrazloženje da se takva tvrdnja ne dokazuje dopisom izvođača radova već odgovarajućim radnim nalogom koji nije dostavljen u spis, niti je dostavljen ispis poziva na temelju kojeg bi se utvrdilo postojanje telekomunikacijskog prometa. Stoga primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrđuje da u nazočnom slučaju nije dokazano postojanje tražbine tužitelja prema tuženiku u utuženom iznosu, zbog čega odbija tužbeni zahtjev odnosno ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a.

Kako je već uvodno navedeno, ovo je spor male vrijednosti pa se presuda ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tužitelj u dijelu žalbe upravo osporava izložena utvrđenja suda prvog stupnja te iznosi neke nove činjenice što u stadiju žalbenog postupka sukladno odredbi čl. 352. ZPP-a nije dopušteno. Tako se iznose tvrdnje da je tuženik uputio zahtjev za zasnivanje pretplatničkog odnosa putem teleprodaje, da je zahtjev primljen telefonskim putem te da tužitelj nije mogao znati da je tuženik slijepa osoba. Međutim, o načinu sklapanja konkretnog ugovora tužitelj nije iznosio činjenice, niti je na te okolnosti predlagao provođenje odgovarajućih dokaza tijekom postupka, sukladno odredbi čl. 219. ZPP-a.

Tuženik je dostavio dokaz da je on slijepa osoba te se na njega primjenjuje Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom te Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom („Narodne novine“ međunarodni ugovori broj 6/07- dalje Konvencija) koja je u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na snagu 3. svibnja 2008. godine, a kojom je propisano da će države stranke osigurati djelotvorni pristup pravosuđu osobama s invaliditetom na jednakoj osnovi s drugim osobama pa i putem osiguravanja postupovnih prilagodbi kako bi se olakšala njihova djelotvorna uloga sudionika u sudskim postupcima. Primjenjujući relevantne odredbe Konvencije sud prvog stupnja je omogućio raspravljanje tuženiku u postupku na način da je sva pismena tuženiku dostavljao na Brailleovom pismu uz sudjelovanje sudskog tumača.

Glede primjene mjerodavnog materijalnog prava, valja istaći da se i prema stajalištu ovog suda u nazočnom slučaju u odnosu na pitanje valjanosti Ugovora o zasnivanju pretplatničkog odnosa na odgovarajući način primjenjuje odredba čl. 292. st. 2. ZOO-a (stavljanje rukoznaka uz ovjeru javnog bilježnika) pri čemu treba ukazati da je poseban postupak za slijepe osobe propisan i za postupanje upravnog tijela kod ovjere potpisa ili rukoznaka slijepih osoba, odnosno osoba koje ne znaju čitati. Tako je odredbom čl. 7. Zakona o ovjeravanju potpisa, rukopisa i prijepisa ("NN" 6/74, 47/09 i 72/94) propisano da se slijepoj osobi prije ovjere rukoznaka treba pročitati isprava na kojoj se rukoznak ovjerava te se u potvrdi o ovjeri mora naznačiti da je tako i postupljeno. Stoga valja zaključiti da je posebna forma i u tom slučaju propisana u cilju zaštite prava i obveza slijepih osoba.

Ovaj sud prihvaća kao pravilan i zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao da je priključio tuženika na telekomunikacijsku mrežu te da je između stranaka zasnovan pretplatnički odnos na temelju kojeg bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju troškove priključenja (jednokratna nagrada) te mjesečnu naknadu za priključak na nacionalnu nepokretnu mrežu tužitelja. 

Stoga tužitelj nije dokazao ni da bi Ugovor o zasnivanju pretplatničkog odnosa bio u pretežitom dijelu ispunjen te da bi konvalidirao primjenom odredbe iz čl. 294. ZOO, kako to bez osnove tužitelj ponavlja u žalbi.

Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 24. srpnja 2017. godine