Broj: Gž-1414/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Rist, predsjednika vijeća te Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i Larise Crnković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B., OIB:…, iz B., zastupanog po punomoćniku Z. M., odvjetniku iz S. B., protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, OIB:…, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u V., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, posl.br. P-1214/13-21 od 17. ožujka 2017. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 13. rujna 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, posl.br. P-1214/13-21 od 17. ožujka 2017. godine.

 

              2. Odbija se zahtjev tužene za naknadom troška odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Citiranom presudom u točki 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tužena naknadi štetu u iznosu od 250.000,00 kn, dok je točkom 2. izreke naloženo tužitelju da tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 13.750,00 kn.

 

Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11; dalje-ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

 

U odgovoru na žalbu tužena osporava žalbene navode, predlažući da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tužena naknadi štetu u iznosu od 250.000,00 kn nastalu time što nije udovoljeno standardu smještaja zatvorenika (4 m2 i 10 m3) u Zatvoru u Z., a potom u Kaznionici u L..

 

Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud utvrđuje da je, zbog djelomične osnovanosti istaknutog prigovora zastare, odlučivao o naknadi štete zbog smještajnih uvjeta u Zatvoru u Z. u razdoblju od 29. 08. 2009. godine do 08. 09. 2009. godine, kada je tužitelj premješten u Kaznionicu u L. gdje je boravio do dana 14.12. 2012. godine. Utvrđuje da je u utuženom razdoblju tužitelj bio smješten u zatvorsku prostoriju koja nije odgovarala uvjetima iz čl.74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora (NN br. 128/99 i 190/03; dalje: ZIKZ), ali da takav smještaj tužitelja ne  znači  da  je  time  bio  izložen  nečovječnom  ili  ponižavajućem postupanju koje bi posljedično opravdavalo dosuđivanje naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti. Utvrđuje da se smještajni uvjeti u kojima je tužitelj boravio nisu reflektirali na povredu njegovog tjelesnog i duševnog zdravlja s obzirom na raspoložive i iskoristive mogućnosti slobodnih aktivnosti, radnih aktivnosti, mogućnost korištenja ostalog prostora i radnu angažiranost tužitelja, pa da stoga tužitelju nije pričinjena šteta jer da nije utvrđeno da bi tužitelj zbog nedovoljnog prostora zatvorske sobe trpio duševnu bol koja prelazi neizbježni element trpljenja ili poniženja povezanog s oblikom legitimnog postupanja prema osobi lišenoj slobode, niti oblik poniženja ili nečovječnog postupanja od strane tužene do mjere koja bi opravdavala dosuđivanje pravične novčane naknade primjenom čl. 1100. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08). Stoga je odbio tužbeni zahtjev.

 

Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za što je dao opravdane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud (članak 375. stavak 5. ZPP-a). Pri tome nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju ukazuje tužitelj u žalbi, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema protupravnosti i može se ispitati.

 

Iako je tužitelj u tužbi iznio razne prigovore na smještaj u zatvoru u Z. i L., na kraju je ustrajao prvenstveno na prigovoru da je bio smješten u zatvorskoj sobi manje površine od propisane, zbog čega da mu je povijeđeno pravo osobnosti.

 

Nesporno je da je u većem dijelu utuženog razdoblja tužitelj bio smješten u zatvorskim sobama koje su imale manju površinu od propisane. Naime, člankom 74. stavkom 3. ZIKZ propisano je da prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane i da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora. Međutim, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, sama ta činjenica ne znači automatski da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti uslijed čega bi bio osnovan njegov zahtjev za naknadom štete.

 

Naime, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (dalje: ESLJP) u više je navrata zauzeo stav da su u članku 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) zapisane najvažnije temeljne vrijednosti demokratskog društva, odnosno zabrana mučenja ili nečovječnog i ponižavajućeg postupanja bez obzira na okolnosti i na ponašanje žrtve. Da bi zlostavljanje ulazilo u domašaj članka 3. mora doseći minimalni stupanj težine. Iako je svrha takvog postupanja čimbenik o kojemu treba voditi računa, osobito je li mu namjera bila poniziti ili omalovažiti žrtvu, nepostojanje takve svrhe ne dovodi neizbježno do utvrđenja da nije bilo povrede članka 3. Konvencije. Dakle, država se treba pobrinuti da se osoba liši slobode u uvjetima koji su spojivi s njezinim ljudskim dostojanstvom, da je način i metoda izvršenja mjere ne izlažu nelagodi ili trpljenju one jačine koja bi prelazila neizbježnu razinu trpljenja svojstvenu lišenju slobode, te da, s obzirom na praktične zahtjeve boravka u zatvoru, njezino zdravlje i dobrobit budu odgovarajuće osigurani.

 

U ovom konkretnom slučaju, kao što je i naprijed navedeno, tužitelj je u većem dijelu utuženog razdoblja boravio u zatvorskim sobama koje su bile površinom manje od propisane, dakle, osobni prostor koji je bio osiguran tužitelju kao zatvoreniku bio je ispod zahtijevanog standarda. Međutim, prema stavu ESLJP, prenapučenost soba ne može se razmatrati izdvojeno, već je treba ispitati u svjetlu svih drugih fizičkih uvjeta  boravka u zatvoru. Ograničeni prostor može se nadoknaditi dopuštenom slobodom kretanja (predmet Valašinas protiv Litve, br. 44558/98, stavci 103.-107., ECHR 2001-VIII i Nurmagomedov protiv Rusije (odl.), br. 30138/02, 16. rujna 2004.), tako da u nekim predmetima nije utvrđena povreda članka 3. Konvencije jer je ograničenost prostora u spavaonicama bila nadoknađena slobodom kretanja što su je zatvorenici uživali tijekom dana. Upravo je i u konkretnom slučaju ta ograničenost prostora „kompenzirana“ slobodom kretanja i raznim sadržajima koji su tužitelju bili omogućeni tijekom dana. Naime, tužitelj je u sobi samo trebao spavati (boraviti od 23,00h do jutra), a ne u njoj provoditi 24 sata dnevno. U određenom vremenskom razdoblju unutar utuženog razdoblja tužitelj je radio, pa je tada na radu boravio od 7,00-15,00h, a do 23,00h je mogao provoditi vrijeme na odjelu sa različitim sadržajima (TV, šetnja, terapijske radionice...). Naime, u zatvoru su bile organizirane različite terapijske radionice, osposobljavanja za određena zanimanja, razni događaji, sportske aktivnosti i sl., tako da proizlazi da je zatvor nudio razne aktivnosti za sadržajno provođenje vremena, pa su sobe služile samo za spavanje, slijedom čega su ograničenja u prostoru zatvorskih soba nadoknađena slobodom kretanja i različitim sadržajima. Stoga je mišljenje i ovog suda da uvjeti tužiteljevog boravka u zatvoru nisu predstavljali ponižavajuće postupanje nespojivo sa zahtjevima članka 3. Konvencije, pa je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odbio njegov zahtjev za naknadom štete.   

 

U odnosu na žalbene navode tužitelja da je prvostupanjski sud povjerovao iskazima saslušanih svjedoka bez provjere njihovih navoda, valja reći slijedeće. Tužitelj je imao mogućnost prigovoriti iskazima svjedoka za koje je smatrao da nisu bili istiniti, međutim, on nije prigovorio niti jednom iskazu, niti je tijekom postupka iznio činjenice koje bi bile u suprotnosti s iskazima saslušanih svjedoka, a nije niti dao svoj iskaz kojim bi eventualno osporio iskaze svjedoka.

 

Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je odbio provesti dokaz očevidom zatvora i zatvorskih soba u kojima je boravio tužitelj. Naime, dokazi se provode radi utvrđenja spornih činjenica. Nesporno je da su zatvorske sobe u kojima je boravio tužitelj bile manjih dimenzija od dopuštenih, pa nije bilo potrebno utvrđivati tu činjenicu. U odnosu na sve ostale činjenice koje se odnose na boravak u zatvoru provedeni su dokazi saslušanjem svjedoka i iskazima tih svjedoka tužitelj nije prigovorio, pa bi bilo protivno načelu ekonomičnosti činjenice utvrđivati očevidom.

 

Podredno, tužitelj je provođenje dokaza očevidom predložio u tužbi, kasnije tijekom postupka više nije inzistirao na provođenju navedenog dokaza, a na posljednjem ročištu izričito je izjavio da nema daljnjih dokaznih prijedloga, iz čega se može zaključiti da je odustao od navedenog dokaznog prijedloga. Identično je i s dokazom psihijatrijskog vještačenja. Naime, i taj je dokaz tužitelj predložio u tužbi, iako nije naveo koje bi se činjenice trebale utvrditi tim dokazom, i kasnije ga tijekom postupka više nije spominjao, već je, naprotiv, na posljednjem ročištu izjavio da nema daljnjih dokaznih prijedloga. Kako sud ne može po službenoj dužnosti provoditi dokaze, već isključivo po prijedlogu stranaka, a tužitelj nije niti naveo koje bi se činjenice trebale utvrditi predloženim dokazima (psihijatrijsko vještačenje, odnosno očevid zatvora), te je na posljednjem ročištu izjavio da nema daljnih dokaznih prijedloga, nije bilo osnove za provođenje tih dokaza.

 

Tuženoj nije dosuđen trošak odgovora na žalbu primjenom odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe članka 368. stavka 1. u vezi s člankom 375. stavkom 5. ZPP-a.

 

U Rijeci, dana 13. rujna 2017. godine