Broj: Gž-1040/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

             

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Luke Grgata, kao predsjednika vijeća te Andree Boras-Ivanišević kao člana vijeće i suca izvjestitelja i Borisa Mimice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. r.S., O.:, iz M., K., K. strasse 46, 81737 M., N., zastupana po punomoćniku T. B., odvjetnik u S., G. 12, protiv tuženika M. B., O.:, iz K., B. 29, zastupan po punomoćnicima I. B. i P. B., odvjetnicima u Z. odvjetničkom uredu u S., G. 26A, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude O. suda u S., S. službe u I. pod poslovnim brojem P-352/15, u sjednici vijeća održanoj dana 14. rujna 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Ukida se presuda O. suda u S., S. službe u I. pod poslovnim brojem P-352/15, od 23. studenog 2015. te predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženika isplatiti tužiteljici iznos od 17.000,00 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od podnošenja tužbe  tj. 4. lipnja. 2012. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te da joj isplati troškove postupka u iznosu od 23.368,75 kuna.

 

              Protiv navedene presude žale se tuženici, kako iz žalbenih navoda proizlazi zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice obvezujući tuženika na isplatu iznosa od 17.000,00 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tj. od 4. lipnja 2012. do isplate jer je smatrao utvrđenim da je tuženik potpisao pismenu ispravu – potvrdu tužiteljici od 28. listopada 2011., iz koje proizlazi da se tuženik obvezao tužiteljici vratiti iznos od 17.000,00 eura na ime podmirenja duga koji trebao primiti njezin muž u iznosu od 20.000,00 eura.

 

              Međutim,navedeno utvrđenje odnosno pravni zaključak prvostupanjskog suda, na kojim je pobijana presuda utemeljena, za sada nije moguće prihvatiti kao pravilan na što osnovano ukazuje žalitelj u žalbenim navodima.

 

              Naime, u ovoj fazi postupka jedino što je sa sigurnošću utvrđeno jest da se na predmetnoj ispravi – potvrdi od 28. listopada 2011., na kojoj sud temelji svoju odluku, nalazi potpis tuženika, te da je sadržaj istog napisala tužiteljica.

 

              S pravom žalitelj u žalbenim navodima ukazuje da navedena okolnost, u kontekstu izvedenih dokaza ne upućuje na zaključak i o postojanju obveze tuženika na isplatu tužiteljici upravo utvrđene tražbine.

 

              Naime, iz sadržaja predmetne potvrde dade se iščitati da se u konkretnom slučaju radi o podmirenju duga sada pokojnog supruga tužiteljice u visini od 20.000,00 eura, od čega je 28. listopada 2011. tužiteljica preuzela iznos od 3.000,00 eura.

 

              U navedenom proizlazilo bi se radi o dugu supruga tužiteljice pa bi u konkretnom slučaju u primjeni bila odredba članka 164. stava 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) prema kojoj se obveza može ispuniti vjerovniku, ali i osobi određenoj zakonom odnosno sudskom odlukom ili ugovorom između vjerovnika i dužnika ili onog kojeg odredi vjerovnik.

 

              Tužiteljica je tužbenim zahtjevom istaknula da svoju tražbinu temelji upravo na predmetnoj potvrdi da bi tijekom postupka, obrazlažući sadržaj postojanja uzajamnog odnosa između tuženika i svoga pokojnog supruga M., navela da se zapravo radi o ugovornom odnosu zajma, temeljem kojeg je tuženik ostao u obvezi isplatiti na ime duga njezinog supruga iznos od 17.000,00 eura.

 

              S druge strane iz kazivanja tijekom postupka saslušanog tuženika, uvažavajući njegovu životnu dob i zdravstveno stanje, proizlazilo bi da je predmetna potvrda sačinjena istog dana kada i sporazum između tužiteljice i njegove tadašnje supruge S. B., vezano za postupak vođen pred istim sudom pod poslovnim brojem P-693/11 u pravnoj stvari tužiteljice protiv njegove sadašnje supruge.

 

       Iako tužiteljica osporava bilo kakovu povezanost između predmetnog sporazuma i sporne potvrde, indikativno je da se radi o pismenima s istim nadnevkom, u kojem kontekstu je i bilo promatrati sadržaj dostavljenog sporazuma, a kojim su nedvojbeno bilo razriješeni međusobni odnosi stranaka vezano za obiteljsku kuću u B., koju je sadašnjoj supruzi tuženik ustupio ugovorom o darovanju i koji je kao takav proveden u zemljišne knjige.

 

              Osim toga iz obrazloženja pobijane odluke nije razvidno temeljem kojih činjeničnih i pravnih utvrđenja prvostupanjski sud izvodi zaključak o dospijeću utužene tražbine jer rezultati provedenog dokaznog postupka  ne daju  odgovor na pitanje kada dospjeva obveza tuženika.

 

         Naime, iz sadržaja predmetne potvrde na kojoj tužiteljici temelji tražbinu u ovom postupku dade se iščitati da tuženik preuzima obvezu preostali dug pokojnog supruga tužiteljice podmiriti od prve prodaje imovine u B., a spisu prileži tek predugovor o kupoprodaji nekretnina položenih u K.O. B.-B. voda.

 

              Osim toga za ukazati je sudu da o odlučnoj činjenici radi li se u konkretnom slučaju pozajmljivanju strane valute (deviza) u vrijeme kada je bilo zabranjeno pozajmljivanje strane valute, ovisi opseg vraćanja isplaćenog. Naime, Zakonom o deviznom poslovanju („Narodne novine“ broj 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10 i 76/13) u članku 15. propisano je da plaćanje i naplata u stranim sredstvima plaćanja između rezidenata te između rezidenata i nerezidenata u Republici Hrvatskoj dopušteni su u slučajevima propisanima zakonom ili odlukom Hrvatske narodne banke. Članak 2. citiranog Zakona propisano je da se u smislu ovoga Zakona rezidentima se smatraju između ostalog fizičke osobe s prebivalištem u Republici Hrvatskoj, dok je tada važećom Odlukom HNB( „Narodne novine“ broj 111/2005.) u članku IV. taksativno određen djelokrug poslova kojima je dopuštena mogućnost plaćanja u stranoj valuti između rezidenata, unutar kojih nije ugovor o zajmu.

 

               Budući da je navedeni propis kogentne prirode, ugovor o zajmu strane valute sklopljen usprkos takvoj zabrani je ništav, kako propisuje odredba čl. 322. st. 1. ZOO-a. Primjenom odredbe čl. 323. ZOO tuženik bi u tom slučaju bio dužan vratiti tužitelju sve ono što je primio po osnovi takvih ugovora. Naime, obveza vraćanja onoga što je primljeno po osnovi ništavog ugovora o zajmu dospijeva u trenutku nastupa ništavosti, koja je u konkretnom slučaju nastupila u vrijeme sklapanja ugovora o zajmu.

 

              Slijedom iznesenog, uvažavanjem žalbe tuženika temeljem odredbe članka 370. ZPP-a pobijanu presudu suda prvog stupnja je valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

 

              U nastavku postupka prvostupanjski sud će nadopuniti činjenično stanje sukladno iznesenim primjedbama i uputama te će, uz valjanu primjenom materijalnog prava, savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja.

 

U Splitu 14. rujna 2017.