Broj: Gž-400/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

                            Županijski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Dubravki Šimić, u pravnoj stvari tužitelja K. H. iz P. (OIB: …), zastupanog po punomoćniku D. K., odvjetniku u V., protiv tuženika M. B. iz V. T., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku F. Š., odvjetniku u V., radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu od 24. siječnja 2017., broj Pn-91/15-32., dana 1. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

                            Prihvaća se žalba tuženika M. B., preinačuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu od 24. siječnja 2017., broj Pn-91/15-32. u pobijanom dijelu (točka I., II. i IV. izreke) i sudi:

 

                            Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja s osnova naknade neimovinske štete u iznosu od 49.010,00 kn i imovinske štete u iznosu od 3.800,00 kn.

             

                            Tužitelj je dužan nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 13.437,50 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

                            Presudom suda prvog stupnja tuženiku je naloženo da tužitelju isplati na ime naknade neimovinske štete iznos od 49.010,00 kn, a na ime imovinske štete iznos od 3.800,00 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom pobliže naznačenoj u izreci presude (točka I. i II. izreke), kao i naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.367,10 kn (točka IV. izreke); sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj je odbijen (točka III. izreke).

                                                       

                            Protiv odbijajućeg dijela presude i odluke o troškovima postupka (točka I., II. i IV. izreke) tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog razloga navedenih u članku 353. stavak 1. točka 1-3.  Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 – dalje: ZPP). Predlaže da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe.

 

                            Odgovor na žalbu nije podnesen.

             

                            Žalba je osnovana.

                           

                            Tuženik žalbom osporava zaključak prvostupanjskog suda da u ovom slučaju nije nastupila zastara zahtjeva za naknadu štete koja je počinjena kaznenim djelom i ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

 

                            Prvostupanjski sud je prigovor zastare ocijenio primjenom odredbe članka 231. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15 – dalje: ZOO).

 

                            Prema navedenoj zakonskoj odredbi, kada je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja.

 

                            U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je rješenjem Općinskog suda u Varaždinu od 14. travnja 2011., poslovni broj K-388/2010. tuženiku izrečena odgojna mjera posebnih obveza zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela – tjelesnom ozljedom iz nehaja iz članka 101. stavak 1. Kaznenog zakona, jer je 19. prosinca 2009. na vrhu stepenica kod ulaza u caffe bar K. nakon kraće prepirke uhvatio tužitelja za majicu i odgurnuo ga prema stepenicama, uslijed čega je tužitelj izgubio ravnotežu i pao u podnožje zadobivši pri tome teške tjelesne ozljede, te da je za navedeno kazneno djelo propisana novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine, a da zastarni rok gonjenja iznosi tri godine (relativni rok), odnosno šest godina (apsolutni rok).

 

                            Temeljem navedenog utvrđenog činjeničnog stanja, obzirom da se kazneno djelo dogodilo 19. prosinca 2009., a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 16. prosinca 2015., prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim prigovor zastare, jer je tužba podnesena unutar apsolutnog zastarnog roka od šest godina od počinjenja kaznenog djela.

                           

                            Osnovano se ukazuje žalbom da je navedeni zaključak prvostupanjskog suda pogrešan.

 

                            U ovom konkretnom slučaju, obzirom da je šteta prouzročena kaznenim djelom i da je tuženik kao počinitelj kaznenog djela osuđen odlukom kaznenog suda, odluka kaznenog suda dovodi do prekida zastarijevanja koje ponovno počinje teći od pravomoćnosti odluke kaznenog suda, pa o prigovoru zastare treba odlučiti primjenom članka 231. stavak 2. ZOO, kojim je propisano da prekid zastarijevanja kaznenog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete, a ne primjenom članka 231. stavak 1. ZOO, kako je to učinio prvostupanjski sud.

 

                            Rješenje Općinskog suda u Varaždinu od 14. travnja 2011., poslovni broj               K-388/2010-29. postalo je pravomoćno 14. travnja 2011., iz čega proizlazi da je kazneni postupak protiv tuženika završen unutar roka kaznenog gonjenja od tri godine od počinjenja djela (19. prosinca 2009. – 14. travnja 2011.), pa je u konkretnom slučaju nastupila zastara u smislu članka 231. stavak 2. ZOO jer je zastarni rok gonjenja tri godine, a zastara teče od pravomoćnosti odluke kaznenog suda (14. travnja 2011.), te je od toga dana do podnošenja tužbe u ovom predmetu (16. prosinca 2015.) prošao zastarni rok od tri godine, kako se osnovano iznosi u žalbi.

 

                            U ovom slučaju se ne primjenjuje apsolutni rok zastare od šest godina (koji teče od počinjenja kaznenog djela), kako pogrešno zaključuje prvostupanjski sud, jer taj rok dolazi u obzir ako kazneno gonjenje nije poduzeto, odnosno ako nije završeno unutar roka zastare kaznenog gonjenja (što ovdje nije slučaj).

 

                            Obzirom da je šteta tužitelju počinjena kaznenim djelom prigovor zastare treba ocijeniti i primjenom članka 230. ZOO jer se u tom slučaju primjenjuje onaj propis po kojem zastara nije nastupila, što je prvostupanjski sud propustio učiniti zbog pogrešnog pravnog stava da nije nastupila zastara temeljem odredbe čl. 231. stavak 1. ZOO.

 

                            Stoga u tom dijelu presuda prvog stupnja nema razloga o odlučnim činjenicama, čime je u prvostupanjskom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

                            Međutim, unatoč postojanju navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud je, obzirom da je moguće utvrditi bitne činjenice na temelju izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome što prvostupanjski sud prilikom donošenja svoje odluke nije uzeo u obzir te izvedene dokaze, preinačio prvostupanjsku presudu, sukladno članku 373. a. ZPP-a.

 

                            Prema odredbi članka 230. ZOO tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila (subjektivni zastarni rok – stavak 1.), a u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala (objektivni zastarni rok - stavak 2.).

 

                            Početak tijeka objektivnog zastarnog roka iz članka 230. ZOO računa se od dana nastanka štete. U ovom slučaju štetni događaj se zbio 19. prosinca 2009., a u prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je liječenje tužitelja završeno u lipnju 2010., pa

su štetne posljedice kod tužitelja nastale u lipnju 2010., kada je završeno liječenje i zdravstveno stanje tužitelja se stabiliziralo.

 

                            Stoga je nastupila zastara i po navedenoj zakonskoj odredbi jer je tužitelj podnio tužbu i nakon proteka petogodišnjeg roka od nastanka štete (šteta nastala u lipnju 2010., a tužba podnesena 16. prosinca 2015.), pa je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev zbog zastare trebalo odbiti, te je žalba prihvaćena i prvostupanjska presuda preinačena, sukladno članku 373. a. ZPP-a.

             

                            Nakon preinake prvostupanjske presude tuženik je uspio u cijelosti u postupku, pa mu je tužitelj dužan naknaditi troškove parničnog postupka.

 

                            Tuženiku je u prvostupanjskom postupku priznat trošak u iznosu od 11.875,00 kn, dok mu u drugostupanjskom postupku pripada trošak sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn sa PDV-om, pa je tužitelj dužan naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 13.437,50 kn.                            

                           

                            Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci.

 

Slavonski Brod, 19. rujna 2017.