Broj: Rev 1544/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća te Jasne Guštek, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. K. iz K., i M. Z. iz P., koje zastupa punomoćnik R. K., odvjetnik u V., protiv tuženika Z. C. iz D., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu S. i R. u V., radi utvrđenja pravne valjanosti oporuke, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1169/09-2 od 11. siječnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1109/09-13 od 15. rujna 2009., u sjednici održanoj 10. siječnja 2012.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tuženikova revizija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom poništena je pisana oporuka koju je 10. prosinca 2003. sačinio oporučitelj J. C., a koja je provedena i pohranjena pod posl. brojem Pi 33/08 (t. I. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku da tužiteljima naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 14.702,00 kn (t. II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja, a odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev. Zahtjeva da mu se naknade troškovi postupka, uključujući i trošak žalbe i revizije.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08i 123/08 – dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju se ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika te iskaza saslušanih svjedoka i tuženika i samih tih isprava i zapisnika. Presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

 

Drugostupanjski sud je u žalbenom postupku  postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP i u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu.

 

Navodi revizije koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, zapravo su činjenični prigovori. Tuženik iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza i iznosi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova u odnosu na činjenicu je li sada pokojni ostavitelj J. C. znao i mogao čitati i pisati u vrijeme sačinjenja oporuke. Međutim, treba reći da se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa navodi revizije koji se odnose na taj razlog nisu uzeti u razmatranje.

 

Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud je proveo postupak i ocijenio izvedene dokaze na kojima je utemeljio presudu u skladu sa čl. 8. ZPP, za što je naveo jasne i neproturječne razloge, a takvu ocjenu dokaza prihvatio je i drugostupanjski sud. Takva ocjena dokaza revizijom nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i izvedenih dokaza.

 

U postupku pred Općinskim i Županijskim sudom utvrđeno je da su tužitelji kao zakonski nasljednici ostavitelja J. C. rješenjem Općinskog suda u Varaždinu posl. broj O-216/08 od 11. veljače 2009. upućeni na parnicu radi utvrđenja pravne valjanosti oporuke, da je J. C. sačinio oporuku 10. prosinca 2003, da je ista pisana pisaćom mašinom, da se nakon teksta oporuke nalaze potpisi svjedoka oporuke B. M. i K. D. i oporučitelja J. C., da je oporuku pisala M. C. po kazivanju oporučitelja, da su svjedoci oporuke bili prisutni pisanju oporuke te su je potpisali u prisustvu oporučitelja. Također je utvrđeno da se je J. C. znao potpisati, ali da nije znao čitati i pisati.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev.

 

Naime, prema odredbi čl. 29. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, dalje: ZN) valjana je ona oporuka koja je napravljena u obliku utvrđenom zakonom i uz pretpostavke predviđene zakonom, a prema čl. 31. ZN oporučitelj koji zna i može čitati i pisati može sastaviti oporuku tako što će za ispravu, bez obzira tko ju je sastavio, izjaviti pred dva istodobno nazočna svjedoka da je to njegova oporuka te je pred njima i potpisati, koji će se svjedoci također potpisati na samoj oporuci.

 

U postupku je utvrđeno da oporučitelj J. C. završio jedan razred osnovne škole i da se znao samo potpisati pa su sudovi pravilno utvrdili da se radi o osobi koja ne zna čitati i pisati. Naime, za osobu koja se zna samo potpisati ne može se smatrati da se radi o osobi koja zna čitati i pisati pa takva osoba ne može valjano sastaviti pisanu oporuku pred svjedocima u smislu čl. 31. ZN. Zbog toga, oporuka ostavitelja sačinjena 10. prosinca 2003. u nazočnosti dva svjedoka koja je pisana po trećoj osobi nije valjana pa su sudovi pravilno prihvatili tužbeni zahtjev u smislu čl. 29. st. 3. ZN-a.

 

Prema tome, nije se ostvario niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. t. 3. ZPP).

 

Zbog iznesenog na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 10. siječnja 2012.