Broj: Gž-5113/2012

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić Orešković, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, sutkinje izvjestiteljice i Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. B. iz J., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. i J. iz R., protiv tuženice M. K.iz L., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. J., K. L. i V. J. P. iz O., radi utvrđenja i vraćanja dara radi povrede nužnog dijela, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-368/07 od 31. srpnja 2012. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 20. veljače 2013. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Uvaženjem žalbe tuženice   p r e i n a č u j e  s e   presuda Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-368/07 od 31. srpnja 2012. godine i sudi:

 

1. Odbija se  tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"I- Utvrđuje se da učinjeno raspolaganje imovinom temeljem Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju zaključenog između M. K. kao davatelja uzdržavanja i pok. J. B. kao primatelja uzdržavanja predstavlja darovanje.

 

II.- U ostavinsku imovinu iza pok. J. B. iz O.vraća se dar učinjen tuženici M.K. na temelju Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od dana 12. prosinca 2000. g. i to u pogledu ¼ dijela nekretnine koja je opisana u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Opatiji kao stan koji se sastoji od 3 sobe i kuhinje, izbe, kupaonice i predsoblja površine 103,29 m2, a nalazi se u O. prizemlje, broj stana 000 i nalazi se u zgradi sagrađenoj na grč. 15, z.k.u.561 k.o. V..

 

III. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 13.343,37 kn, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 10.890,62 kn u roku od 15 dana te se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

 

Obrazloženje

 

Citiranom presudom u toč. I. izreke utvrđeno je da učinjeno raspolaganje imovinom temeljem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju zaključenog između M. K. kao davatelja uzdržavanja i pok. J. B. kao primatelja uzdržavanja predstavlja darovanje. Točkom II. izreke odlučeno je da se u ostavinsku imovinu iza pok. Jo. B. vraća dar učinjen tuženici na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i to u pogledu dijela nekretnine koja je upisana u zemljinim knjigama Općinskog suda u Opatiji kao stan koji se sastoji od tri sobe i kuhinje, izbe, kupaonice i predsoblja površine 103,29 m2 a nalazi se u O., ulaz 1, prizemlje, broj stana 000 i nalazi se u zgradi izgrađenoj na grč.15, zk.ul.561 k.o. V..

 

Točkom III. izreke presude naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 13.343,37 kn u roku od 15 dana.

 

Protiv te presude žali se tuženica pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl.353. st.1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11; ZPP). Ističe kako je donošenjem presude počinjena apsolutno bitna procesna povreda iz odredbe čl.354. st.2. toč.11. ZPP-a jer da su razlozi presude nejasni i proturječni te da u odnosu na pojedine odlučne činjenice razlozi nisu niti izneseni. Iz obrazloženja da nije jasno na kojim je dokazima sud temeljio svoje zaključke jer da bi faktično proizlazilo da je odluka zasnovana samo na iskazu tuženice te podacima dobivenim od strane Porezne uprave glede vrijednosti spornog stana.

 

Smatra relevantnim u konkretnom slučaju utvrđenje o motivu i cilju sklapanja ugovora, odnosno da li je isti sklopljen na inicijativu primatelja uzdržavanja s namjerom da tuženici kao davateljici uzdržavanja u vlasništvo prenese stan bez potrebe za uzdržavanjem ili je prava volja bila sklapanje dvostrano obveznog pravnog posla sa svim pravima i obvezama koji iz istog proizlaze. Ističe kako iz iskaza svjedoka proizlazi da je ugovor sklopljen na inicijativu oca stranaka da si kao starija osoba osigura mirnu starost i pomoć u svakodnevnom životu koja mu je bila potrebna i koju mu je tuženica davala, što da je sud prvog stupnja propustio analizirati zbog čega su uslijedili i pogrešni pravni zaključci. Potvrđuje kako otac stranaka nije imao potrebe za njenom financijskom pomoći ali da se njena obveza iz predmetnog ugovora nije u tome niti sastojala već da je izvršavala sve one obveze i podmirivala potrebe pok. oca u dijelu koji je njemu s obzirom na životnu dob i zdravstveno stanje to bilo neophodno. U svrhu sklapanja ugovora da su se obratili odvjetniku kojem su saopćili svoju namjeru i motiv sklapanja ugovora i po čijoj su preporuci i sklopili predmetni ugovor na temelju svoje slobodne volje.

 

Nadalje, smatra pogrešnim stav suda prvog stupnja da postoji očiti nerazmjer između datog i primljenog, izgubivši pri tome iz vida činjenicu da se radi o aleatornom ugovoru pa da nije isključivo odlučno to da li je netko iz tog ugovora dobio više nego je dao što da je prihvaćeno u sudskoj praksi u brojnim odlukama u identičnim pravnim situacijama.

 

Predlaže da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije te tužitelja obveže da joj naknadi parnične troškove uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je osnovana.

 

Protivno žalbenim navodima tuženice sud prvog stupnja je u obrzaloženju presude iznio razloge o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni i proturječni, tako da donošenjem presude nije počinio apsolutno bitnu procesnu povredu iz čl.354. st.2. toč.11. ZPP-a jer je presudu u svemu moguće ispitati. Ispitujući presudu u povodu izjavljene žalbe nije utvrđeno da bi bila počinjena koja od drugih apsolutno bitnih procesnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl.365. st.2. ZPP-a.

 

Neprijeporno je da su stranke djeca pok. J.B. koji je umro 24. veljače 2002. godine. Sa kćerkom – tuženicom sklopio je dana 12. prosinca 2000. godine Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju kojim se tuženica kao davateljica uzdržavanja (čl.2.) obvezala uzdržavati istog kao primatelja uzdržavanja i to: osigurati redovnu prehranu i nabavku potrebne odjeće i obuće, pribaviti potrebne lijekove i osigurati liječnika, pružiti mu na svaki drugi način svu njegu, pažnju i skrb a za slučaj smrti pokopati ga sukladno mjesnim običajima, snositi pogrebne troškove, brinuti se o održavanju i uređenju grobnice te snositi sve pripadajuće izdatke.

 

Prijeporno je i u ovoj fazi postupka da li se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju ili darovnom ugovoru, s obzirom na motiv i cilj sklapanja predmetnog ugovora te da li s obzirom na trajanje ugovora i izvršavanje obveza te vrijednost stana postoji nesrazmjer između međusobnih davanja.

 

Sud prvog stupnja analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka i to sadržaja dokumentacije priložene u spis te iskaza svjedoka i stranaka zaključuje kako je do sklapanja ugovora došlo na inicijativu oca tako da kćerki da stan na najbrži i najjednostavniji način a da nije bila u pitanju potreba za uzdržavanjem, već ideja i želja oca da kćerka postane vlasnicom predmetnog stana. Smatra da neposredni motiv nije bio sklopiti ugovor o dosmrtnom uzdržavanju već ugovor o darovanju jer da je tuženica i navela da bi se bez obzira na ugovor i dalje brinula o ocu kao što je to činila i prije sklapanja ugovora. Stoga zaključuje da se u smislu odredbe čl.66. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; u nastavku teksta ZOO) radi o prividnom ugovoru, odnosno da isti prikriva darovni ugovor pa da važi taj a ne ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, na temelju kojeg je tuženica upisala vlasništvo stana na svoje ime i stupila u posjed stana. Utvrđuje nadalje kako su stranke zakonski odnosno nužni nasljednici iza ostavitelja pa da je dar potrebno vratiti u ostavinsku imovinu radi povrede nužnog dijela u smislu odredbe čl.91. Zakona o nasljeđivanju (NN  48/03, 81/03, 163/03 i 35/05; u nastavku teksta ZN).

 

Osnovano tuženica žalbenom navodima ukazuje na pogrešne pravne zaključke suda prvog stupnja s obzirom na utvrđenja iz rezultata dokaznog postupka. Naime, sud prvog stupnja iz iskaza stranaka i svjedoka utvrđuje da je J. B.živio sam u predmetnom stanu u O. nakon smrti supruge, da je pok. supruga imala izvabračno dijete - sina I. S. koji je tijekom prvostupanjskog postupka preminuo te da je sa svima bio u dobrim odnosima. Za svoju životnu dob bio je relativno dobrog fizičkog i psihičkog zdravlja osim što je bio dijabetičar, što je zahtijevalo odgovarajući način prehrane. Sve do neposredno pred smrt kada je zbog zdravstvenih komplikacija završio na bolničkom liječenju gdje je i umro, bio je vitalan i pokretan, vozio je automobil, odlazio na tržnicu radi nabavke živežnih namirnica i potreba za kućanstvo. Kod tuženice je jeo tako da je uglavnom redovito dolazio na ručak i uzimao hranu za večeru, s time da se sam vozio automobilom jer je međusobna udaljenost predmetnog stana i obiteljske kuće tuženice oko 10 km. S tužiteljem je također redovno kontaktirao na način da bi povremeno došao kod njega i da su uglavnom petkom odlazili zajedno na marende kada se jela riba. Sa strankama i I. S. sastajao se prigodno prilikom rođendana, obiteljskih slavlja ili blagdana. Primao je mirovinu u visini od oko 2.300,00 kn a uz to ostvario je i pravo na talijansku mirovinu u iznosu od oko tadašnjih 650.000,00 LIT. Kod ostvarenja prava na mirovinu dobio je oko 45.000,00 USD s time da je strankama i pastorku dao svakom odgovarajuće iznose a dio ostavio za svoje potrebe, između ostalog i za kupnju predmetnog stana. S obzirom na primanja koja je ostvarivao nije imao potrebe za tuđom financijskom pomoći što je potvrdila i tuženica. Za predmetni ugovor tužitelj i polubrat stranaka I. S. saznali su nakon smrti J. kada su se sastali radi podmirenja troškova vezanih uz sahranu. Sahranu su organizirali tužitelj i suprug tuženice s time da su svi računi bili ispostavljeni na ime tužitelja pa nakon što je rečeno da će troškove snositi na jednake dijelove, tuženica je istima saopćila da je sa ocem sklopila predmetni ugovor nakon čega je prema navodima tužitelja njoj predao račune da bi iste podmirila.

 

Iz iskaza svjedoka K. S. koja je svakodnevno viđala pok. J. i njegovu suprugu, jer su u neposrednom susjedstvu živjeli oko 40 godina, utvrđuje  da su i ona suprug u više navrata razgovarali sa J. o tome da bi nešto vezano za imovinu trebalo učiniti jer da se djeca obično svađaju nakon smrti roditelja, da joj je isti u srpnju 2001. godine rekao da je napravio to ali da nije navodio kome je ostavio svoju imovinu. Tužitelj je prigovarao iskazu ove svjedokinje kao neobjektivnom jer da je iznosila neistine vezane uz njegov odnos sa ocem pa tako npr. da je ocu prilikom popravka automobila naplatio kao i svakom drugom za učinjeni servis a da mu je otac uz to platio i ručak, da se nikada nije pohvalio da bi kod tužitelja jeo ili pio te da ga sin nikada nije posjetio u bolnici a da je nakon što je došao k svijesti zvao zeta a ne sina. Iako bi i prema mišljenju ovoga suda opisani navodi o odnosima tužitelja i pok. oca u tom dijelu upućivali na određenu pristranost u iskazivanju jer takve navode ne potvrđuju rezultati preostalog dokaznog postupka, to ne bi bio razlog neprihvaćanja njenog iskaza u preostalom dijelu u kojem je iskazivala o odnosu tuženice prema ocu i izvršavanju obveza iz ugovora. Naime, sud prvog stupnja iz njenog iskaza utvrđuje da je  s obzirom da živi u neposrednom susjedstvu viđala redovno oca stranaka koji joj je govorio da odlazi kod kćerke na ručak, da mu je ona prala, čistila kuću i održavala da je suprug tuženice nabavljao drva, cijepao ih i nosio mu u kuću, da je vrlo često dolazila kod njega, vozila ga na preglede i u bolnicu te da je za tuženicu kao kćerku bio vezan i u starijoj životnoj dobi uglavnom računao na njezinu pomoć te da je njezinim postupanjem bio u potpunosti zadovoljan.

 

Naime, isto sud prvog stupnja utvrđuje iz iskaza svjedoka M. P.koja je također J. poznavala dugi niz godina. Tako iz njena iskaza utvrđuje da je bila po zanimanju frizerka kod koje se dolazio šišati dugi niz godina pa i nakon što je otišla u mirovinu ali sada u D., kada bi se s obzirom na dugogodišnje poznanstvo s njoj zadržao i duže vremena nakon što bi došao kod kćerke. Po smrti supruge da je sam dolazio u D., govorio da mu je teško, da mu supruga nedostaje i "što bi da mu nema njegove P." – tuženice, da je samo nju spominjao i o njoj govorio te da je bezbroj puta vidjela da dolazi kod kćerke više puta tjedno i da je ona odlazila k njemu, s time da o ugovoru nikada nisu razgovarali jer da nije ulazila u njegov privatni život niti da bi joj on spominjao što će nekome o djece ostaviti. Međutim, ista da je potvrdila da se nikada nije požalio na odnos tuženice i da je uvijek o njoj govorio.

 

Isto utvrđuje sud prvog stupnja iz iskaza svjedoka D. B. koja sa strankama nije bila u takvim odnosima koji bi doveli u sumnju objektivnost njena iskaza a živi u neposrednoj blizini kuće tuženice. Ista da je također potvrdila kako je J. kod kćerke dolazi skoro svaki dan, da je u razgovoru znao spominjati da što bi bez tuženice s obzirom da je sam, drugu djecu nije spominjao, da je dolazio kod kćerke na ručak i odnosio hranu za večeru a kada je trebalo da je kćerka odlazila kod njega s time da nisu pričali o imovinskim odnosima unutar obitelji.

 

Konačno, iz iskaza I.S. polubrata stranaka utvrđuje da je J. odlazio kod tuženice na ručak nakon smrti supruge i da bi se uglavnom svaki dan oko 11 sati spremio i otišao a da je posljednje tri - četiri godine znala kod njega boraviti po nekoliko mjeseci teta iz Italije kada bi mu ona kuhala.

 

Iz svega iznesenog proizlazi da je otac stranaka bio relativno dobrog psihičkog i fizičkog općeg stanja s obzirom na životnu dob te nije bio ovisan o ičijoj financijskoj pomoći jer je imao takva primanja od kojih je mogao podmirivati svoje potrebe. Međutim, da unatoč tome nije mogao sam funkcionirati jer nije kuhao niti održavao kuću i domaćinstvo, prao odjeću i ostalo. Na to upućuje iskaz tuženice u kojem tvrdi da je za života uvijek održavala domaćinstvo i kuhala majka a da otac nije bio vičan kućanskim poslovima tako da "nikada nije sam ni jaje ispekao". Iz opisanih utvrđenja slijedi da je unatoč dobrom općem stanju, otac stranaka imao potrebu za pomoći druge osobe u prvom redu iz razloga što je bio dijabetičar što svakako uključuje odgovarajući režim i način prehrane u smislu svakodnevnog pripremanja  svježe hrane, povrća i druge prehrane vezane uz taj zdravstveni problem. Kako nije sam kuhao niti bio vičan kućanskim poslovima to mu je bila svakako potrebna pomoć druge osobe. Niti jedan dokaz pa konačno niti utvrđenja iz iskaza tužitelja ne upućuju na dvojbu da li bi odnos između tuženice i oca bio dobar te odnos međusobnog povjerenja i poštovanja, već dapače svi provedeni dokazi potvrđuju da je to bio skladan dugogodišnji odnos, da je J. bio vezan uz kćerku, da je imao povjerenje u nju i oslanjao se u svemu na njenu pomoć te da mu je ona takvu pomoć i pružala. Dapače, proizlazi da je i ona uglavnom u većoj mjeri u odnosu na ostalu djecu pružala pomoć još za života majke da je to osobito bilo nakon majčine smrti. Isti je bio u dobrim odnosima i sa sinom i pastorkom ali svi dokazi upućuju na zaključak o njegovoj osobitoj vezanosti i upućenosti na tuženicu tako da je ona i prije sklapanja predmetnog ugovora pomagala mu onoliko koliko su to životne prilike i zdravstveno stanje zahtijevali.

 

Iz opisanih utvrđenja protivno zaključku suda prvog stupnja motiv i cilj sklapanja predmetnog ugovora, u prvom redu odluka oca da sa tuženicom sklopi ugovor jeste da mu ona pruža pomoć i brine se o njemu a da za uzvrat njoj pripadne stan u vlasništvo, a ne da joj isti daruje. Neprihvatljiv je stav suda prvog stupnja da je ustvari njegova želja i motiv bio da on nešto napravi za kćerku a ne ona za njega, pa da je to protivno cilju i svrsi ugovora o dosmrtnom uzdržavanju koji ustvari kao naplatni pravni posao podrazumijeva da davatelj uzdržavanja pruža usluge primatelju usluge a za uzvrat dobiva u vlasništvo njegovu imovinu.

 

Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je pok. Joakim unatoč tome što je sa ostalom djecom bio u dobrim odnosima radi pomoći se obraćao isključivo tuženici i da mu je ona svakodnevno istu pružala, jer tužitelj niti I.S. a niti svjedok S. B. supruga tužitelja ne potvrđuju da bi bilo tko drugi osim tuženice pospremao stan, čistio ga i održavao, da bi redovito kuhao za njega, pripremao mu hranu, održavao domaćinstvo, brinuo se o čistoći njegove odjeće i odvozio ga liječniku i brinuo se o svim drugim svakodnevnim potrebama.

 

Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje kako je pred susjedima govorio "što bi ja bez moje P." misleći pri tome na tuženicu što upućuje na zaključak da je upravo u pružanju svakodnevne pomoći računao na tuženicu i da mu je ona takvu pomoć i pružala pa je njegova odluka da joj za uzvrat za to ostavi stan u vlasništvo logična i životno uvjerljiva. Iako je tuženica navela da bi ona takve usluge svom ocu pružala i pomagala mu bez obzira na ugovor i da je to radila i prije sklapanja ugovora ne upućuju na drugačiji zaključak, već potvrđuju upravo međusobni odnos povjerenja te da je otac stranaka takvu odluku donio nakon što se uvjerio da mu tuženica osobito nakon smrti supruge pruža pomoć i brine se i njemu. Da je prava volja ugovornih stranaka bila sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju proizlazi i iz utvrđenja suda prvog stupnja iz iskaza svjedoka S. K. kojem su se kao odvjetničkom vježbeniku u uredu odvjetnika S.V.tuženica i pok. otac obratili za pravnu pomoć. Isti je potvrdio da im je nakon što su mu ispričali svoju životnu situaciju predložio sklapanje predmetnog ugovora te isti sastavio upravo iz razloga što je otac govorio da se isključivo kćerka brine o njemu i da je želio da stan pripadne njoj. Stoga se protivno stavu suda prvog stupnja u konkretnom slučaju ne radi o prividnom ugovoru u smislu odredbe čl. 66. st. 2. ZOO-a, odnosno o darovnom ugovoru, već ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju.

 

Nadalje, protivno stavu suda prvog stupnja u konkretnom slučaju predmetni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju niti djelomično se ne može smatrati ugovorom o darovanju zbog nesrazmjera u davanju primatelja uzdržavanja u odnosu na vrijednost predmetnog stana i protučinidbe odnosno pruženih usluga tuženice kao davateljice uzdržavanja. Naime, od sklapanja predmetnog ugovora do smrti oca stranaka prošlo je godina i dva mjeseca, u kojem vremenu je tuženica pomagala istom na način da je redovno pripremala hranu (ručak i večeru), prala odjeću, održavala stan i domaćinstvo po potrebi ga odvozila u bolnicu, uzimala lijekove i ostalo, a što je također činila i prije sklapanja predmetnog ugovora. Otac stranaka je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora imao 77 godina i kao što je prethodno navedeno dijabetičar ali relativno fizički i psihički vitalan za svoju životnu dob tako da je sam vozio automobil, odlazio na tržnicu i ostalo. S obzirom na navedeno niti jedna okolnost objektivno nije upućivala na to koliko će se dugo ugovor izvršavati, odnosno da li će to biti kraće razdoblje kao što je to s obzirom na njegovu smrt bilo ili će eventualno trajati daleko više. Dakle, kod ugovora o dosmrtnom kao i ugovora o doživotnom uzdržavanju važan je element aleatornost, a pravna valjanost takvih ugovora dovodi se u pitanje tek ako je riječ o iskorištavanju tuđe nevolje radi postizanja nerazmjerne imovinske koristi. Prema mišljenju ovoga suda time što se radi o stanu od 103 m2 (vrijednosti oko 150.000,00 EUR-a) ne upućuje na očiti nesrazmjer između datog i primljenog pa da bi se iz tog razloga barem i djelomično predmetni ugovor imao smatrati ugovorom o darovanju, s obzirom na opisana utvrđenja o načinu izvršavanja ugovornih obveza, međusobnom odnosu ugovornih stranaka te onome što je prethodilo njegovu sklapanju.

 

Slijedom iznesenog valjalo je uvaženjem žalbe tuženice pobijanu presudu preinačiti i zahtjev tužitelja odbiti.

 

S obzirom na ovakav ishod postupka valjalo je primjenom odredbe čl. 154. st. 1., čl.155. i čl. 166. st. 2. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka te tužitelja obvezati naknaditi tuženici prouzročene parnične troškove. Tako tuženici na ime troškova zastupanja po odvjetniku i to primjenom odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 69/93, 87/93, 16/94, 11/96; Tarifa/96 91/04, 37/05, 59/07; Tarifa/04 i 148/09; Tarifa/09) pripada na ime sastava odgovora na tužbu i sastava tri podneska iznos od po 450,00 kn (Tbr.8. toč.1. Tarife/96) te isti iznos na ime zastupanja na ročištu od 18. rujna 2002. godine, 22. siječnja 2004. godine i 23. ožujka 2004. godine, a na ime zastupanja na ročištima od 06. lipnja 2002. godine i 10. rujna 2003. godine iznos od po 225,00 kn (Tbr.9. toč.1. i 2. Tarife/96). Nadalje, na ime zastupanja na ročištima od 06. prosinca 2007. godine, 24. travnja 2012. godine i 16. srpnja 2012. godine iznos od po 750,00 kn, a za zastupanje na ročištima od 07. ožujka 2012. i 15. lipnja 2012. godine iznos po 375,00 kn (Tbr.9. toč.1. i 2. Tarife/04 i Tarife/09). Nadalje, pripada mu i za sastav dva podneska za svaki iznos od po 187,50 kn (Tbr.8. toč.3. Tarife/04 i Tarife/09), kao i na ime sastava žalbe iznos od 937,50 kn (Tbr.10. toč.1. Tarife/09). Dakle, tužitelju na ime svih opisanih troškova te uz daljnji trošak PDV-a (Tbr.42. Tarife/09) pripada ukupan iznos od 9.890,62 kn kao i trošak sudskih pristojbi (200,00 kn za odgovor na tužbu i 800,00 kn na žalbu), odnosno ukupan iznos od 10.890,62 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženice neosnovan.

 

Slijedom iznesenog primjenom odredbe čl.373. toč.3. ZPP-a, čl.154. st.1. i čl.166. st.2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

 

U Rijeci, 20. veljače 2013. godine