Odluka USRH iz 91/12 od 06.08.2012.:

 

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Antun Palarić, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, odlučujući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01. i 76/10.), na sjednici održanoj 19. srpnja 2012. donio je

ODLUKU

I. Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09. i 80/11.) te se ukidaju:

– članak 2. stavak 5.;

– članak 10. stavak 3. u dijelu koji se odnosi na pravo na dostojanstvo iz članka 10. stavka 2. točke 2.;

– članak 34. stavak 2. u dijelu koji glasi: »isključenja (članak 32. stavak 1.)«;

– članak 70. stavak 5.;

– članak 75. stavci 2. i 3.;

– članak 76. stavci 2., 3. i 4.;

– članak 86. stavak 1. u dijelu koji glasi: »najkasnije do završetka istrage, odnosno nakon primitka optužnice na potvrđivanje, a prije njezina ispitivanja (članak 344. stavak 4.)«;

– članak 97. stavak 7.;

– članak 102. stavak 1. u dijelu koji glasi: »točki 1. do 3.«;

– članak 104. stavak 2. druga rečenica koja glasi: »Tako sud može odlučiti, na prijedlog državnog odvjetnika, i ako postoji ozbiljna vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima rješenja o jamstvu.«;

– članak 106. stavak 3.;

– članak 112. stavak 2. druga do šesta rečenica koje glase: »Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može obrazloženim rješenjem produljiti pritvor za daljnjih četrdeset i osam sati ako je to neophodno radi prikupljanja dokaza o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina. Protiv rješenja suca istrage o produljenju pritvora pritvorenik se može žaliti u roku od šest sati. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Pritvorenik može žalbu izjaviti na zapisnik.«;

– članak 184. stavak 2. točka 1.;

– članak 186. stavak 1.;

– članak 217. stavci 1. i 2.;

– članak 218. stavak 3.;

– članak 229. stavak 2. druga rečenica koja glasi: »U svakom slučaju smatra se da je državni odvjetnik odustao od kaznenog progona ako optužnica nije podignuta šest mjeseci nakon završetka istrage.«;

– članak 230. stavci 3., 4. i 5.;

– članak 246. stavak 1.;

– članak 247. stavci 2. i 3.;

– članak 251. stavak 1.;

– članak 272. stavak 1. u dijelu koji glasi: »koje je narodnosti i«;

– članak 286. stavci 2., 3. i 4.;

– članak 298.;

– članak 326. stavci 1., 2. i 3.;

– članak 327. stavci 6. i 7.;

– članak 332. stavak 2.;

– članak 334. stavak 2.;

– članak 335. stavak 3.;

– članak 337. stavci 1. i 2.;

– članak 342. stavak 2. u dijelu koji glasi: », ako ukazuju na nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti«;

– članak 353. stavci 2. i 3.;

– članak 369. stavak 2.;

– članak 377. stavak 1. druga rečenica koja glasi: »Pri tome će predsjednik vijeća upozoriti stranke i oštećenika da se na raspravi neće izvesti oni dokazi za koje su znale ali ih, bez opravdanog razloga, nisu na pripremnom ročištu predložile.«;

– članak 399. stavci 2. i 3.;

– članak 421. stavak 2. točka 1.;

– članak 442. stavak 1. u dijelu koji glasi: »Ako optuženik u tijeku rasprave u zasjedanju počini kazneno djelo ili«;

– članak 459. stavak 5.;

– članak 462. stavci 2. i 3.;

– članak 508. stavak 1.;

– članak 530. stavak 3.;

– članak 531. stavak 2.;

– članak 532. stavak 2. u dijelu koji glasi »i 526.«.

II. Odredbe ili dijelovi odredaba Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09. i 80/11.) iz točke I. ove izreke prestaju važiti na dan stupanja na snagu izmjena i dopuna tog zakona ili novog zakona usklađenog s pravnim stajalištima izraženim u ovoj odluci, a najkasnije 15. prosinca 2013.

III. Na temelju članka 31. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02.) Ustavni sud određuje da usklađivanje Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09., 80/11.) u smislu točke II. ove izreke uključuje i izvršenje pozitivnih ustavnih obveza utvrđenih u točki 246. ove odluke.

IV. Ova odluka nema učinaka na postupke koji su pokrenuti ni na radnje i mjere koje su poduzete prema Zakonu o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09. i 80/11.) za vrijeme njegova važenja.

V. Za vrijeme važenja Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09. i 80/11.) nitko se ne može pozivati na ovu odluku kao na pravnu osnovu za podnošenje zahtjeva iz članka 58. stavka 1. ili članka 59. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

VI. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08.) donio je Hrvatski sabor na sjednici održanoj 15. prosinca 2008. Za kaznena djela iz članka 21. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (»Narodne novine« broj 76/09., 116/10., 145/10. i 57/11.) taj je zakon stupio na snagu 1. srpnja 2009. Za sva ostala kaznena djela taj je zakon stupio na snagu 1. rujna 2011. Do danas je dva puta izmijenjen i dopunjen (»Narodne novine« broj 76/09. i 80/11.).

U ovom ustavnosudskom postupku razmatra se zakonski tekst koji je na snazi od 21. srpnja 2011., a koji je sadržan u pročišćenom tekstu Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 121/11.).

2. Prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti više članaka Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08.) i više članaka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 76/09.) podnijeli su:

– Odvjetničko društvo Nobilo i dr. (u daljnjem tekstu: O. d. Nobilo) iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-602/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 11. veljače 2009.),

– odvjetnice Jasna Novak i Višnja Drenški Lasan (u daljnjem tekstu: predlagateljice Novak i Drenški Lasan) iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-18153/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 18. rujna 2009.),

– odvjetnik Zrinko Zrilić (u daljnjem tekstu: predlagatelj Zrilić) iz Zadra (prijedlog broj: U-I-448/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 3. veljače 2009. i prijedlog broj: U-I-1710/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 9. travnja 2009.),

– odvjetnica mr. sc. Laura Valković (u daljnjem tekstu: predlagateljica Valković) iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-5813/2010 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 5. studenoga 2010.),

– Igor Rzaunek (u daljnjem tekstu: predlagatelj Rzaunek) iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-2871/2011 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 2. lipnja 2011.).

U tijeku rada na predmetima zaključeno je da se svi prijedlozi objedine i o njima zajednički odluči u jednom ustavnosudskom postupku, pri čemu će se zbog opsežnosti osporenih odredaba odluka donijeti odvojeno od rješenja, ali će oba akta biti objavljena u istom broju »Narodnih novina«.

Kad se u ovoj odluci poziva na rješenje broj: U-I-448/2009, U-I-602/2009, U-I-1710/2009, U-I-18153/2009, U-I-5813/2010, U-I-2871/2011 od 19. srpnja 2012. Ustavni sud koristi kraticu »rješenje broj: U-I-448/2009 i dr.« u odgovarajućem padežu.

3. Bez prijelaznih i završnih odredaba Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09. i 89/11.) ima ukupno 569 članaka. Predlagatelji su osporili ustavnost više od 150 članaka odnosno njihovih pojedinih stavaka, točaka, rečenica ili dijelova rečenica unutar pojedinih stavaka ili točaka.

3.1. Zbog izrazite složenosti i osobitih obilježja kaznenog procesnog zakonodavstva te mnogobrojnih osporenih odredaba Zakona o kaznenom postupku predsjednica Ustavnog suda imenovala je na prijedlog suca izvjestitelja radnu skupinu od četiriju sudaca i triju ustavnosudskih savjetnika za obradu predmeta i periodično izvješćivanje sjednice Suda o radnjama provedenim u pripremnom dijelu ustavnosudskog postupka.

4. Na temelju članka 25. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske Ustavni sud zatražio je očitovanje o podnesenim prijedlozima od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravosuđa). Ministarstvo pravosuđa dostavilo je 16. prosinca 2009. pisano očitovanje, klasa: 703-01/09-01/342, ur. broj: 514-05-02-01-01/09-2 od 10. prosinca 2009.

4.1. Na temelju članka 25. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske Ustavni sud zatražio je 5. srpnja 2012. od Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: DORH) statističke podatke o radu državnih odvjetništava i Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (u daljnjem tekstu: USKOK) u prethodnom postupku od 1. rujna 2011., to jest od stupanja na snagu Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09. i 89/11.) za sva kaznena djela. DORH je te podatke dostavio u pisanom dopisu broj: A-283/12 od 6. srpnja 2012.

5. Ustavni sud zatražio je i dobio stručna mišljenja o podnesenim prijedlozima od prof. dr. sc. Zlate Đurđević (Pravni fakultet u Zagrebu)., prof. dr. sc. Berislava Pavišića (Pravni fakultet u Rijeci) i prof. dr. sc. Gorana Tomaševića (Pravni fakultet u Splitu). Zatraženo je i stručno mišljenje prof. dr. sc. Vladimira Ljubanovića (Pravni fakultet u Osijeku) koji ga nije dostavio. Dostavljena stručna mišljenja smatraju se sastavnim dijelom ustavnosudskog spisa.

6. U ovoj odluci koriste se sljedeće kratice za zakone, međunarodne ugovore i njihova tijela:

– Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst): Ustavni zakon;

– Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. i 115/06.): ZKP/97;

– Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08.): ZKP/08;

– Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 76/09.), koji je stupio na snagu 1. srpnja 2009.: ZID ZKP/09;

– Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 80/11.), koji je stupio na snagu 21. srpnja 2011.: ZID ZKP/11;

– Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09., 89/11. i 121/11. – pročišćeni tekst): ZKP;

– Zakon o državnom odvjetništvu (»Narodne novine« broj 76/09., 153/09, 116/10., 145/10., 57/11. i 130/11.): ZODO;

– Zakon o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (»Narodne novine« broj 76/09., 116/10., 145/10. i 57/11.): ZUSKOK;

– Kazneni zakon (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98. – ispravak, 129/00., 51/01., 111/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 125/11.): KZ;

– Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06.): Konvencija;

– Europski sud za ljudska prava: Europski sud;

– Europska komisija za ljudska prava: Europska komisija.

II. MJERODAVNO PRAVO

1) Ustav Republike Hrvatske

7. Za ocjenu osnovanosti prijedloga mjerodavni su sljedeći članci Ustava:

»Članak 3.

(...) sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova ... poštovanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, vladavina prava ... najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.«

»Članak 5.

U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom.

Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštovati pravni poredak Republike Hrvatske.«

»Članak 14.

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki.«

»Članak 16.

Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.«

»Članak 17.

(...)

Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi ovoga Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, o pravnoj određenosti kažnjivih djela i kazni, te o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijedi.«

»Članak 18.

Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.

Pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenima zakonom ako je osigurana druga pravna zaštita.«

»Članak 21.

Svako ljudsko biće ima pravo na život.

(...)«

»Članak 22.

Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva.

Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.«

»Članak 23.

Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ili, bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim pokusima.

Zabranjen je prisilni i obvezatni rad.«

»Članak 24.

Nitko ne može biti uhićen ili pritvoren bez pismenoga, sudbenog i na zakonu utemeljenog naloga. Takav nalog mora biti pročitan i uručen uhićeniku prilikom oduzimanja slobode.

Bez sudbenoga naloga redarstvo može uz obvezu da je odmah preda sudu uhititi osobu protiv koje postoji osnovana sumnja da je počinila teško kazneno djelo određeno zakonom. Uhićena osoba mora odmah na način njoj razumljiv biti obaviještena o razlozima uhićenja, te o svojim pravima utvrđenima zakonom.

Svaka se osoba koja je uhićena ili pritvorena ima pravo žaliti sudu, koji će bez odgode odlučiti o zakonitosti lišenja slobode.«

»Članak 25.

Sa svakim se uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštovati njegovo dostojanstvo.

Tko je god pritvoren i optužen zbog kaznenog djela, ima pravo u najkraćem roku, određenom zakonom, biti izveden pred sud i u zakonskom roku oslobođen ili osuđen.

Pritvorenik se, uz zakonsko jamstvo, može pustiti da se brani sa slobode.

Svatko tko je bio nezakonito lišen slobode ili osuđen ima, u skladu sa zakonom, pravo na odštetu i javnu ispriku.«

»Članak 27.

Odvjetništvo kao samostalna i neovisna služba osigurava svakome pravnu pomoć, u skladu sa zakonom.«

»Članak 28.

Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.«

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo:

– da u najkraćem roku bude obaviješten potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete,

– da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu obrane,

– na branitelja i nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem, i s tim pravom mora biti upoznat,

– da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava da plati branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja pod uvjetom propisanim zakonom,

– da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, ukoliko je dostupan sudu,

– da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe,

– na besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu.

Osumnjičenik, okrivljenik i optuženik ne smije se siliti da prizna krivnju.

Dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu se uporabiti u sudskom postupku.

Kazneni postupak može se pokrenuti samo pred sudom na zahtjev ovlaštenog tužitelja.«

»Članak 30.

Kaznena osuda za teška i osobito nečasna kaznena djela može, u skladu sa zakonom, imati za posljedicu gubitak stečenih ili zabranu stjecanja na određeno vrijeme nekih prava na obavljanje određenih poslova, ako to zahtijeva zaštita pravnog poretka.«

»Članak 34.

Dom je nepovrediv.

Samo sud može obrazloženim pismenim nalogom utemeljenim na zakonu odrediti da se dom ili drugi prostor pretraži.

Pravo je stanara da on ili njegov zastupnik i obvezatno dva svjedoka budu nazočni pri pretrazi doma ili drugoga prostora.

U skladu s uvjetima što ih predviđa zakon, redarstvene vlasti mogu i bez sudskog naloga ili privole držatelja stana ući u dom ili prostorije te izvršiti pretragu bez nazočnosti svjedoka, ako je to neophodno radi izvršenja naloga o uhićenju ili radi hvatanja počinitelja kaznenog djela odnosno otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovinu većeg opsega.

Pretraga radi pronalaženja ili osiguranja dokaza za koje postoji osnovana vjerojatnost da se nalaze u domu počinitelja kaznenog djela, može se poduzeti samo u nazočnosti svjedoka.«

»Članak 35.

Svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.«

»Članak 36.

Sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika općenja zajamčena je i nepovrediva.

Samo se zakonom mogu propisati ograničenja nužna za zaštitu sigurnosti države ili provedbu kaznenog postupka.«

2) Konvencija

8. Za ocjenu osnovanosti prijedloga mjerodavni su sljedeći članci Konvencije:

»Članak 2.

Pravo na život

1. Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života ...

2. Nije u suprotnosti s odredbama ovog članka lišenje života proizašlo iz upotrebe sile koja je bila nužno potrebna:

a) pri obrani bilo koje osobe od protupravnog nasilja;

b) pri zakonitom uhićenju ili pri sprečavanju bijega osobe zakonito lišene slobode;

c) radi suzbijanja pobune ili ustanka u skladu sa zakonom.«

»Članak 3.

Zabrana mučenja

Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.«

»Članak 5.

Pravo na slobodu i sigurnost

1. Svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom:

a) ako je zatvoren u skladu sa zakonom nakon presude nadležnog suda;

b) ako je zakonito uhićen ili pritvoren zbog nepoštovanja zakonitog sudskog naloga radi osiguranja izvršenja neke zakonom propisane obveze;

c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprečavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega nakon njegova počinjenja;

d) ako se radi o zakonitom zatvaranju maloljetnika radi izricanja odgojne mjere nadzora ili o njegovu zakonitom pritvoru radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti;

e) ako se radi o zakonitom lišenju slobode osoba radi sprečavanja širenja zaraznih bolesti, o pritvaranju umobolnika, alkoholičara, ovisnika o drogi ili skitnica;

f) ako se radi o zakonitom uhićenju ili pritvoru neke osobe kako bi je se spriječilo da neovlašteno uđe u zemlju ili osobe protiv koje je u tijeku postupak protjerivanja ili izručenja.

2. Svatko tko je uhićen mora u najkraćem roku biti obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima toga uhićenja i o svakoj optužbi protiv sebe.

3. Svatko uhićen ili pritvoren u uvjetima predviđenim stavkom 1.c) ovoga članka mora se u najkraćem roku izvesti pred suca, ili pred drugo zakonom određeno tijelo sudbene vlasti, i ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju.

4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

5. Svatko tko je žrtva uhićenja ili pritvaranja suprotno odredbama ovoga članka ima izvršivo pravo na odštetu.«

»Članak 6.

Pravo na pošteno suđenje

1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.

2. Svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom.

3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

a) da u najkraćem roku bude obaviješten, potanko i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima optužbe koja se podiže protiv njega;

b) da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu svoje obrane;

c) da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalažu interesi pravde;

d) da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da se osigura prisutnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe;

e) besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu.«

»Članak 8.

Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života

1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.«

»Članak 13.

Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.«

3) Ostalo međunarodno i domaće pravo

9. Ostalo međunarodno i domaće pravo mjerodavno za ocjenu osnovanosti prijedloga predlagatelja navodi se na odgovarajućim mjestima u obrazloženju ove odluke.

III. GRANICE OVLASTI USTAVNOG SUDA U KONTROLI ZKP-a

10. Zakon o kaznenom postupku jedan je od najvažnijih pravnih akata u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava i zaštiti ljudskih prava. Država kroz kaznene procesne zakone osigurava odgovarajući pravni okvir za kazneni progon i kažnjavanje počinitelja kaznenih djela. Njime se određuju pravila kojima se osigurava da u zakonito provedenom postupku pred nadležnim sudom nitko nedužan ne bude osuđen, a da se počinitelju kaznenog djela izrekne kazna ili druga mjera uz uvjete koje predviđa zakon (načelo zakonitosti propisano člankom 1. stavkom 1. ZKP-a).

Kroz način na koji su uređeni predistražni i istražni postupci i sudski kazneni postupak (u daljnjem tekstu: kazneni proces) u prvom se redu izražava državna kaznena politika prema sprečavanju i suzbijanju kriminaliteta. ZKP, KZ i ZUSKOK u tom su smislu pravni (normativni) izraz te politike. O njoj su nadležni odlučivati Hrvatski sabor i Vlada Republike Hrvatske, svaki u okviru svoje nadležnosti, a ne Ustavni sud. Drugim riječima, zakonodavac u okvirima Ustava samostalno i slobodno odabire i uređuje normativni okvir ili zakonodavni model kaznenog procesnog i materijalnog prava radi zaštite individualnih, društvenih i državnih dobara od kaznenih djela ovisno o ciljevima koje kaznenom politikom želi postići.

Sloboda izbora normativnog okvira ili zakonodavnog modela kaznenog procesa pretpostavlja i zakonodavčevu ovlast da na odgovarajući način uređuje organizaciju i nadležnost policije te tijela kaznenog progona i kaznenih sudova, uključujući i njihov međusobni odnos.

Ustavni sud nije ovlašten miješati se u pitanja državne kaznene politike, a s time ni u normativni okvir ili zakonodavni model kaznenog procesa kao njegov pravni izraz. Odabir je po sili Ustava u isključivoj nadležnosti zakonodavca.

To znači da nitko osim zakonodavca nema ovlast, primjerice, vratiti u zakonodavni poredak Republike Hrvatske tip mješovitog kaznenog postupka ili sudsku istragu koji su prije stupanja na snagu ZKP/08 tradicionalno obilježavali hrvatsko kazneno procesno pravo više od 130 godina. Osim toga, nitko osim zakonodavca nema ovlast trajno uklanjati iz kaznenog procesnog prava pravne institute predviđene u novom kaznenoprocesnom modelu kao što je, primjerice, parcijalni procesni imunitet svjedoka (članak 286. ZKP-a), ma koliko se činili stranim tradicionalnim postavkama hrvatskog kaznenog procesnog prava. Isključiva je ovlast zakonodavca da pojedine kaznenoprocesne institute prihvati, zadrži ili ukloni iz prihvaćenog modela kaznenog procesa odnosno promijeni sam model. S ustavnopravnog je aspekta jedina obveza zakonodavca da pri uređivanju kaznenoprocesnih instituta uvažava zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav, a osobito one koji proizlaze iz načela vladavine prava i one kojima se štite određena ustavna dobra i vrednote. Drugim riječima, njihovo uređenje uvijek mora biti takvo da osigurava ostvarenje legitimnih ciljeva kaznenog procesa, pravnu sigurnost objektivnog pravnog poretka, određenost, pristupačnost, predvidljivost i pravnu izvjesnost kaznenoprocesnih normi, poštovanje prava okrivljenika i oštećenika (žrtve) koja im jamči Ustav te procesnu ravnopravnost položaja stranaka u kaznenopravnim postupcima u Republici Hrvatskoj u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz vladavine prava, najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske koja je temelj za tumačenje Ustava (članak 3. Ustava). Ustavna je zadaća Ustavnog suda osigurati da ti zahtjevi budu poštovani.

11. Pri ostvarenju svoje nadzorne ovlasti da odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom in abstracto Ustavni sud vodi se određenim pravilima.

U prvom je redu riječ o tome da vladavina prava, kao najviša vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, sadržava i zahtjeve o općim obilježjima koje bi zakoni morali imati kako bi s vladavinom prava bili usklađeni. Iako pretpostavlja punu ustavnost i zakonitost u smislu članka 5. Ustava, vladavina prava više je od samog zahtjeva za postupanje u skladu sa zakonom, budući da uključuje i zahtjeve koji se tiču sadržaja zakona. U tom smislu, u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih neposredno primjenjuje (v. odluku broj: U-I-659/1994, U-I-146/1996, U-I-228/1996, U-I-508/1996, U-I-589/1999 od 15. ožujka 2000., »Narodne novine«broj 31/00.). U području kaznenog procesnog zakonodavstva riječ je u prvom redu o zahtjevu za pristupačnošću, određenošću i predvidljivošću kaznenih procesnih normi.

12. Drugo, pri provedbi ustavnog nadzora domaćeg zakonodavstva in abstracto mora se uzimati u obzir i ustaljena, stabilna i ujednačena sudska praksa u primjeni osporenih pravnih normi na konkretne slučajeve. Ustavni sud u tom smislu prihvaća pravno stajalište Europskog suda o ulozi i značenju sudske prakse u razvitku kaznenog zakonodavstva. Taj ga je sud izrekao u predmetu S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda, 22. studenoga 1995., zahtjev br. 20166/92) u kojem je tumačio načelo nullum crimen, nulla poena sine lege zajamčeno člankom 7. Konvencije:

»35. ... kad govori o ‘zakonu’, članak 7. upućuje na isti pojam na koji se Konvencija poziva na drugim mjestima kad koristi taj termin, pojam koji, dakle, obuhvaća i pisano i nepisano pravo i podrazumijeva kvalitativne zahtjeve, posebno pristupačnost i predvidljivost (...).

36. Koliko god da je precizno formulirana zakonska odredba, u bilo kojem pravnom sustavu, uključujući i kazneno pravo, postoji neizbježan element sudskog tumačenja. Uvijek će postojati potreba za preciziranjem (elucidation)spornih točaka i za prilagođavanjem izmijenjenim okolnostima. Doista, u Ujedinjenom Kraljevstvu, kao i u drugim državama Konvencije, progresivan razvoj kaznenog prava putem sudskog stvaranja prava (judicial law-making)duboko je ukorijenjen i potreban dio pravne tradicije (well entrenched and necessary part of legal tradition). Članak 7. Konvencije ne može se čitati kao da zabranjuje postupno razjašnjavanje pravila kaznene odgovornosti putem sudske interpretacije od slučaja do slučaja, pod uvjetom da je razvitak koji se postiže (resultant development) u suglasnosti s bićem kaznenog djela (essence of the offence) i da se može razumno predvidjeti’.«

Sukladno tome, s aspekta zaštite ljudskih prava i ostvarivanja vladavine prava u kaznenom procesnom zakonodavstvu, izgrađena, ustaljena, stabilna i ujednačena državnoodvjetnička i sudska praksa u primjeni osporene pravne norme na konkretne slučajeve relevantna je za prosudbu o (ne)suglasnosti s Ustavom same osporene pravne norme. Naime, praksa je sposobna upotpuniti manjkavu pravnu normu, razjasniti neodređenu pravnu normu ili utvrditi opseg primjene preširoko postavljene pravne norme u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz Ustava i Konvencije. Pri provedbi ustavnog nadzora nad takvom pravnom normom in abstracto praksa je uvijek ustavnopravno relevantna jer s aspekta vladavine prava i zaštite ljudskih prava dobiva kvalitetu obvezujućeg prava.

12.1. U ovom je ustavnosudskom postupku Ustavni sud dužan uzeti u obzir činjenicu da, zbog kratkog razdoblja važenja ZKP-a, ni tijela kaznenog progona i istraživanja ni kazneni sudovi do sada nisu bili u mogućnosti izgraditi, standardizirati i stabilizirati državnoodvjetničku odnosno sudsku praksu u primjeni ZKP-a na konkretne slučajeve koja bi se mogla smatrati obvezujućim pravom u postupcima ocjene ustavnosti ZKP-a in abstracto. Naime, članak 575. ZKP/08 propisao je da taj zakon »stupa na snagu 1. srpnja 2009. osim: – članaka 1. – 230., 232. – 496. i 509. – 569. koji stupaju na snagu 1. rujna 2011.«. Drugim riječima, 1. srpnja 2009. ZKP/08 stupio je na snagu samo za kaznena djela iz članka 21. ZUSKOK-a. Za sva ostala kaznena djela stupio je na snagu tek 1. rujna 2011. Od 1. srpnja 2009. do 1. rujna 2011., dakle, u Republici Hrvatskoj bila su na snazi dva različita kaznenoprocesna režima. Osim toga, ZKP/08 do sada je noveliran već dva puta: ZID-om ZKP/09 i ZID-om ZKP/11.

Nadalje, zbog kratkog razdoblja primjene ZKP-a u praksi Ustavni sud do sada nije imao priliku baviti se ispitivanjem navodnih povreda ustavnih prava podnositelja ustavnih tužbi u vezi s primjenom ZKP-a na pojedinačne pravomoćno okončane predmete. Prvi takvi postupci u povodu ustavnih tužbi mogu se očekivati tek u predstojećem razdoblju. Stoga procjenu stupnja izgrađenosti, standardiziranosti i stabiliziranosti državnoodvjetničke odnosno sudske prakse u primjeni ZKP-a na konkretne slučajeve još uvijek nije moguće provesti.

12.2. Treće, kazneno procesno pravo sadržano je, osim u ZKP-u, i u drugim zakonima: u pet puta noveliranom ZODO-u i u tri puta noveliranom ZUSKOK-u. Postoje i tzv. sporedni izvori kaznenog procesnog prava sadržani u »doticajnim« zakonima, kao što su zakoni koji uređuju policijsku djelatnost te zakoni o sudovima i odvjetništvu. Hrvatsko kaznenoprocesno zakonodavstvo stoga je iznimno složeno, a u posljednjih nekoliko godina i podložno stalnom noveliranju, što upućuje na zaključak da je i sam normativni okvir novog kaznenoprocesnog modela još uvijek u izgradnji.

13. Ustavni sud nadalje podsjeća da su kaznene odredbe Ustava utemeljene na više od 130 godina dugoj hrvatskoj kaznenopravnoj tradiciji koju je obilježavala sudska istraga i tripartitna podjela procesnih funkcija, a koju je zakonodavac napustio donošenjem ZKP/08. Te se odredbe Ustava u osnovi nisu mijenjale od 1990. godine.

Ustavni položaj i ustavnopravna obilježja državnog odvjetništva izmijenjena su 2000. godine, stupanjem na snagu Promjena Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 113/00.). Cjelokupno ustrojstvo državne vlasti (glava IV. Ustava) koju su dotada činili Hrvatski sabor (odjeljak 1.), predsjednik Republike (odjeljak 2.), Vlada Republike Hrvatske (odjeljak 3.) i sudbena vlast (odjeljak 4.) promijenjeno je dodavanjem u tu glavu Ustava petog odjeljka pod nazivom: Državno odvjetništvo. Time je državno odvjetništvo izdvojeno iz odjeljka 4. (sudbena vlast) odnosno iz članka 116. Ustava koji je istodobno uređivao i nadležnost Vrhovnog suda Republike Hrvatske i djelokrug i ustrojstvo sudova. Člankom 60. Promjene Ustava iz 2000. državnom odvjetništvu priznata su svojstva pravosudnog tijela te institucionalna ustavna jamstva samostalnosti i neovisnosti. Članak 121.a stavak 1. Ustava danas glasi:

»Članak 121.a

Državno odvjetništvo je samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i prava.

(...)«

Prema Ustavu, funkcija suđenja u isključivoj je nadležnosti sudova. U kaznenim je postupcima riječ o kaznenim raspravnim sudovima (trial courts) koji »sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava« (članak 115. stavak 3. Ustava).

Ustavna je zadaća Ustavnog suda da razvitak nacionalnog kaznenog procesnog prava razmatra u skladu s razvitkom demokratskog društva i u skladu s promjenama koje taj razvitak donosi. U jezgri je hrvatskog Ustava razvitak i napredovanje. Stoga Ustavni sud prihvaća dinamičku ili evolutivnu interpretaciju »kaznenih« odredaba Ustava koja uvažava promijenjene životne okolnosti i potrebu stalnog unapređenja hrvatskog kaznenog procesnog prava u skladu s mjerodavnim europskim pravnim standardima i suvremenom državnom kaznenom politikom čiji se ciljevi stalno usklađuju s promjenama u društvu i na nacionalnoj i na regionalnoj (europskoj) i na globalnoj razini.

14. Sve činjenice navedene u prethodnim točkama obrazloženja ove odluke odredile su opseg ustavnosudskog nadzora ZKP-a u ovom postupku, ali i način ispitivanja suglasnosti s Ustavom osporenih odredaba tog zakona in abstracto.

Ustavni sud na kraju ponavlja da nije nadležan ocjenjivati suglasnost zakonodavnog modela kaznenog postupka koji je Hrvatski sabor prihvatio u ZKP/08 i novelirao u ZID-u ZKP/09 i ZID-u ZKP/11. Njegova je zadaća ispitati ispunjava li ZKP, u okviru normativnog modela koji je odabrao Hrvatski sabor, obje svoje funkcije promatrane u svjetlu dinamičke interpretacije Ustava u skladu s europskim pravnim standardima: prvo, omogućuje li djelotvoran progon i kažnjavanje počinitelja kaznenih djela i, drugo, štiti li istodobno u dovoljnoj mjeri ustavna i konvencijska prava osumnjičenika, okrivljenika i optuženika od nezakonitih i arbitrarnih postupaka nadležnih državnih tijela.

IV. MODEL KAZNENOG POSTUPKA U HRVATSKOJ

1) Povijesni pregled (1873. – 2008.)

15. Donošenjem ZKP/08 (i njegovih novela) ostvarena je prva velika reforma hrvatskog kaznenog procesnog zakonodavstva nakon više od 130 godina postojanja mješovitog tipa kaznenog postupka u Hrvatskoj. Taj je tip kaznenog postupka bio uveden na hrvatskim područjima pod Austro-Ugarskom monarhijom Kaznenim postupovnikom za Hrvatsku i Slavoniju iz 1875. godine. Uzor tom zakonu bio je Kaznenoprocesualni red (die Strafprozessordnung) utemeljen na konstruktivnim elementima francuskog zakona koji je vrijedio i za hrvatske zemlje u sastavu austrijskog dijela Monarhije (Istru, Dalmaciju). Oslanjajući se na liberalni i pravnotehnički uređen austrijski ZKP iz 1873. godine, predviđao je tripartitnu strukturu kaznenog postupka: državno odvjetništvo obnašalo je funkciju kaznenog progona, sud je istraživao (istražni sudac prikupljao je dokaze i preliminarno utvrđivao činjenice) i sudio, a obrana je imala široka prava sudjelovanja u sudskoj istrazi i na glavnoj raspravi pred sudom. Tripartitni postupak tim je zakonom bio ugrađen u temelje hrvatskog kaznenog procesnog zakonodavstva. To je ostao daljnjih 130 godina odnosno tijekom svih njegovih kasnijih reformi.

16. Poslije osamostaljenja, Republika Hrvatska preuzela je 1991. godine Zakon o krivičnom postupku (1977.). Primjenjivala ga je kao državni (republički) zakon sve do donošenja ZKP/97. To je posljednji zakon u koji je bio ugrađen tradicionalni mješoviti tip hrvatskog kaznenoprocesnog poretka utemeljen na načelima sudske istrage i tripartitne strukture kaznenog postupka.

2) Model kaznenog postupka u Hrvatskoj od 2008. godine

17. Donošenjem ZKP/08 hrvatsko kazneno procesno pravo bitno se udaljilo od tradicionalnog mješovitog tipa kaznenog postupka. Zakonodavac je razdvojio istragu od kaznenog postupka, premjestio je u prethodni postupak i unutar njega spojio uloge kaznenog progona i istraživanja u rukama državnog odvjetnika. ZKP/08 promijenio je, dakle, tijek postupanja s kaznenim stvarima.

3) Normativna obilježja kaznenog postupka prema ZKP/08

18. ZKP/08 uveo je četiri stadija redovitog postupka.

a) Tzv. prethodni postupak obuhvaća:

– kazneni progon koji se sastoji od podnošenja kaznene prijave, ovlasti policije i državnog odvjetnika u provođenju izvida, odbačaja kaznene prijave (članci 204. do 211. ZKP-a) i dokaznih radnji prije početka postupka (članci 213. do 215. ZKP-a), i

– istragu (članci 216. do 239. ZKP-a).

Formalne dokazne radnje provode se pod zakonom propisanim pretpostavkama u oba stadija prethodnog postupka (članci 240. do 340. ZKP-a).

Slijedi stadij optuživanja koji je formalno također smješten unutar prethodnog postupka. Međutim, riječ je o odvojenom postupku uređenom u člancima 341. do 367. ZKP-a koji slijedi poslije istrage ili provođenja dokaznih radnji i koji se u pravilu promatra zajedno sa sudskom kontrolom optužnice (točka b);

b) sudska kontrola optužnice;

c) rasprava pred sudom koja započinje potvrđivanjem optužnice;

d) sudski postupak po pravnim lijekovima.

Iz prethodne je formalne klasifikacije postupaka koje uređuje ZKP vidljivo da dotadašnja tradicionalna sudska istraga, koja se provodila u okviru formalnog kaznenog postupka nakon što je utvrđena osnovana sumnja da je osoba počinila kazneno djelo, više ne postoji. Za provedbu novouvedene formalne državnoodvjetničke istrage dovoljne su samo pojedine »osnove sumnje« (v. točku 56.2. obrazloženja ove odluke), a ne više osnovana sumnja u počinjenje kaznenog djela. Stupanj osnovane sumnje vremenski je premješten iz stadija formalne istrage u stadij optuživanja odnosno podizanja optužnice (osnovana sumnja iznimno se traži za određivanje istražnog zatvora – članak 123. stavak 1. ZKP-a). Stadij optuživanja u novom modelu slijedi poslije okončane istrage ili provođenja dokaznih radnji i vezuje se uz sudsku kontrolu optužnice.

19. Polazeći od članka 29. stavka 5. Ustava koji propisuje da se »kazneni postupak može ... pokrenuti samo pred sudom na zahtjev ovlaštenog tužitelja«, zakonodavac je »kaznenim postupkom« nazvao samo »raspravu pred sudom«, to jest postupak pred sudom koji započinje potvrđivanjem optužnice, određivanjem rasprave na temelju privatne tužbe ili donošenjem presude o izdavanju kaznenog naloga (članak 17. stavak 1. ZKP-a).

U formalnom smislu i u skladu s člankom 29. stavkom 5. Ustava prethodni postupak, dakle, nije kazneni postupak. Cilj prethodnog postupka jest provjeriti postojanje osnova sumnje o tome da je konkretna osoba počinila određeno kazneno djelo, prikupiti za to potrebne dokaze i u pozitivnom slučaju podignuti optužnicu. Povjeren je državnom odvjetniku.

Za razliku od ZKP/97 u kojemu su se uloge istraživanja i suđenja sjedinjavale u sudu, prema ZKP/08 dvije se uloge sjedinjuju u državnom odvjetniku: uloga tužitelja i uloga istražitelja (prije u rukama istražnog suca). Državni odvjetnik je dominus litis progona i istraživanja: jednostrano odlučuje o pretpostavkama za kazneni progon, istražuje i prikuplja sve dokaze i predlaže primjenu prisilnih procesnih mjera. Sudska kontrola u prethodnom postupku predviđena je samo iznimno, za pojedine prisilne procesne radnje i mjere.

U novoj ulozi istražitelja državni odvjetnik odgovoran je za neovisno i nepristrano prikupljanje i dokaza koji upućuju na osnovanost optužbe i dokaza koji upućuju na nedužnost te na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti u vezi s osumnjičenikom (članak 4. stavak 3. ZKP-a govori o dužnosti državnog odvjetništva, istražitelja i policije da s jednakom pozornošću prikupljaju »podatke o krivnji i nedužnosti okrivljenika«). S druge strane, u kontradiktornoj raspravi pred sudom državni odvjetnik pojavljuje se u svojstvu tužitelja, to jest protivne stranke okrivljeniku optuženom za počinjenje kaznenog djela i njegovoj obrani. Stoga postoje procesni zahtjevi za osiguravanjem nepristranosti državnog odvjetnika. Moraju biti poštovana i osigurana odgovarajuća ustavna i konvencijska postupovna jamstva zajamčena osobi koju državni odvjetnik kazneno progoni ili vezana uz postupanje koje istražuje. Zbog tih se zahtjeva na državne odvjetnike i njihovo postupanje protegnula obveza poštovanja i osiguranja odgovarajućih kaznenoprocesnih jamstava propisanih Ustavom i Konvencijom, a s time, po naravi stvari, i nadzor Ustavnog suda i Europskog suda nad njihovim radom.

19.1. Takav je položaj doveo i do bitnih promjena u odnosima državnog odvjetnika i policije. Kad je riječ o kaznenom progonu, policija odgovara državnom odvjetniku i dužna je provoditi mjere i radnje koje on naloži. Članak 208. stavak 2. ZKP-a izrijekom propisuje da »državni odvjetnik ima pravo i dužnost stalnog nadzora nad provođenjem izvida koji su naloženi policiji. Policija je dužna izvršiti nalog ili zahtjev državnog odvjetnika u provođenju nadzora nad izvidima i za taj rad odgovaraju državnom odvjetniku«. Riječ je, dakle, o novoj funkciji državnog odvjetnika: funkciji usmjeravanja rada policije i nadzora nad policijom.

19.2. S druge strane, spajajući u postupku prije suđenja zadaće kaznenog progona i istraživanja u rukama državnog odvjetnika te ukidajući institut istražnog suca i s njim povezan oblik sudske istrage inherentne mješovitom tipu kaznenog postupka, ZKP/08 izmijenio je ulogu obrane u tom postupku, osobito kad je riječ o prikupljanju dokaza. U novom kaznenoprocesnom modelu državni odvjetnik prikuplja dokaze i u korist osumnjičenika. Branitelj okrivljenika prati kazneni progon uvidom u spis predmeta i tako ima saznanja o dokazima kojim raspolaže državni odvjetnik. U svrhu pripremanja obrane ovlašten je poduzimati određena istraživanja i prikupljati dokaze izvođenje kojih će, međutim, u pravilu moći predlagati nakon potvrđivanja optužnice u raspravnom stadiju postupka.

19.3. Konačno, ZKP je gotovo u cijelosti vezao ulogu suda uz funkciju suđenja. U kaznenom sudskom postupku u punoj se mjeri ostvaruju tradicionalna načela tripartitnog postupka u kojem dominiraju stranke, kao što su kontradiktornost, neposrednost, javnost i usmenost. U svom glavnom stadiju (rasprava) sudski kazneni postupak utemeljen je na načelu stranačke inicijative u postupanju i načelu stranački koncipirane glavne rasprave na kojoj protustranke (državni odvjetnik u svojstvu tužitelja i obrana) međusobno suprotstavljaju svoje argumente i dokaze.

Što se tiče prethodnog postupka, sud u tom postupku više ne istražuje nego odlučuje. ZKP/08 osnovao je nov institut suca istrage koji je ovlašten provoditi postupovne radnje poslije okončanog kaznenog progona, i to:

– tijekom državnoodvjetničke istrage sudac istrage može biti sudionik te istrage kad provodi dokazno ročište (članak 235. ZKP-a),

– sudac istrage iznimno može provoditi i samu istragu na prijedlog oštećenika koji je preuzeo kazneni progon (članak 225. stavak 1. ZKP-a),

– tijekom optuživanja i rasprave kad radnja državnog odvjetnika zahvaća u prava i slobode osumnjičenika (primjerice, članak 344. stavak 4. i dr.).

Što se tiče nadzorne uloge suda, sudska kontrola prema ZKP-u osigurana je u stadiju optuživanja (glava XIX. ZKP-a). Tijekom kaznenog progona i državnoodvjetničke istrage sudska kontrola osigurana je samo kod pojedinih istražnih radnji ili mjera, kao što su pretraga stana, pritvor, istražni zatvor ili oduzimanje predmeta. Takvom kontrolom posredno se provjerava i postojanje zakonskih pretpostavki za vođenje prethodnog postupka.

20. U prethodnoj je točki obrazloženja ove odluke prikazano formalnopravno razvrstavanje postupaka koje uređuje ZKP i njihov normativni slijed. Te postupke provode različita tijela (upravna, pravosudna i sudska), a svaki ima više faza odnosno instancija. Međutim, za ustavnosudski nadzor nije relevantna formalna klasifikacija nego funkcionalno značenje. Promatra li se ZKP u tom svjetlu, različitost tijela koja provode pojedine postupke (policija, državni odvjetnik, sud), njihova različita pravna narav (upravna, pravosudna, sudska), različitost državnoodvjetničkih i sudskih instancija, kao i samih postupaka uređenih ZKP-om nisu prepreka da ih se sagledava kao jedinstvenu cjelinu, osobito kad je to potrebno radi donošenja zaključaka o (ne)funkcionalnosti cijelog ili dijela tog normativnog sustava ili o (ne)suglasnosti s Ustavom pojedinih rješenja propisanih u ZKP-u. S tog je aspekta ustavnopravno relevantna samo jedna činjenica: da se sva ta različita tijela ili njihove instancije bave odnosno da se svi ti različiti postupci provode u istoj kaznenoj stvari.

Usporedi li se s mješovitim tipom kaznenog procesnopravnog poretka koji je na hrvatskim područjima bio prihvaćen više od 130 godina, očito je da su krucijalne promjene u ZKP-u vezane uz stadij prethodnog postupka. U sljedećim se točkama navode temeljna obilježja prethodnog postupka, to jest kaznenog progona i istrage (stadij optuživanja u pravilu se vezuje već uz sudsku kontrolu optužnice).

a) Prethodni postupak

21. Prethodni postupak čini mreža međusobno isprepletenih neformalnih postupanja i formaliziranih radnji državnog odvjetnika (i policije po njegovu nalogu) koji nisu podvrgnuti vremenskom redoslijedu i ne ovise izravno o upisu kaznene prijave u upisnik. U okviru prethodnog postupka predviđen je samo jedan formalni postupak. Riječ je o istrazi. Ona se u praksi, međutim, provodi rijetko (v. točku 23 obrazloženja ove odluke).

22. Prema kaznenoprocesnom modelu koji je prihvatio ZKP, kazneni progon započinje upisom kaznene prijave u upisnik ili svakom radnjom ili mjerom ograničenja osobnih prava i sloboda koju poduzima nadležno tijelo, a usmjerena je razjašnjavanju sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo (članak 2. stavak 5. u vezi s člancima 204. do 215. koji su sadržani u glavi XVI. ZKP-a pod nazivom: Kazneni progon).

23. Ako prikupljeni podaci koji se odnose na kazneno djelo i počinitelja daju dovoljno osnova za podizanje optužnice državni odvjetnik može podignuti optužnicu bez provođenja istrage (članak 341. stavak 2. ZKP-a).

Istraga (glava XVII. ZKP-a pod nazivom: Istraga; članci 216. do 239. ZKP-a) obvezna je samo za kaznena djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora, a fakultativna je za sva ostala djela za koja se vodi redoviti kazneni postupak iz nadležnosti županijskih sudova. U njoj se prikupljaju dokazi i podaci potrebni da bi se moglo odlučiti hoće li se podignuti optužnica ili obustaviti postupak te dokazi za koje postoji opasnost da se neće moći ponoviti na raspravi ili bi njihovo izvođenje bilo otežano (članak 216. ZKP-a).

Izvan slučaja obvezne istrage, ZKP ne sadržava nikakve smjernice ili mjerila koja bi obvezivala državnog odvjetnika pri donošenju ocjene o tome hoće li ili neće provesti istragu. Pođe li se od prethodno navedenog mjerila iz članka 341. stavka 2. ZKP-a proizlazilo bi, argumentum a contrario, da državni odvjetnik može naložiti provođenje istrage ako prikupljeni podaci koji se odnose na kazneno djelo i počinitelja ne daju dovoljno osnova za podizanje optužnice.

Prema očitovanju DORH-a (v. točku 4.1. obrazloženja ove odluke) statistički podaci pokazuju da županijska državna odvjetništva provode istragu iznimno rijetko. Prema općem pravilu na koje upućuje dosadašnja praksa DORH-a, broj spisa u pravilu je prosječno za jednu trećinu manji od broja prijavljenih osoba. Tako je, primjerice, u razdoblju od 1. rujna 2011. do 1. lipnja 2012. ukupno otvoreno oko 22.400 spisa (dvije trećine od 33.601 prijavljene osobe). U istom su razdoblju provedene samo 233 istrage (cca 1%). Što se tiče rada USKOK-a, u prvih pet mjeseci 2012. ukupno je otvoreno oko 702 spisa (dvije trećine od 1.053 prijavljene osobe). Provedeno je 149 istraga, što prema istoj metodologiji izračuna znači da je istraga provedena u oko 21% zaprimljenih predmeta. USKOK u prethodnom postupku općenito provodi više istraga no redovna državna odvjetništva.

Ta je državnoodvjetnička praksa važna pri razmatranju suglasnosti ZKP-a s Ustavom in abstracto.

24. U cijelom razdoblju trajanja prethodnog postupka, od započinjanja kaznenog progona (v. točku 22. obrazloženja ove odluke) do podizanja optužnice, ZKP ne traži postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo koje se istražuje. ZKP traži postojanje pojedinih »osnova sumnje«.

Stvarna gradacija sumnje tijekom prethodnog postupka u ZKP-u nije vidljiva na razini pravnih pojmova. U ZKP-u je uvijek riječ samo o »osnovama sumnje«. Gradacijsku je promjenu u stupnju sumnje moguće uočiti tumačenjem pojedinih zakonskih izričaja. Tako je započinjanje kaznenog progona usmjereno razjašnjavanju sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo (članak 2. stavak 5. ZKP-a; v. točke 35. do 40.4. obrazloženja ove odluke). Nasuprot tome, prethodni postupak bliži se kraju onda kad prikupljeni podaci koji se odnose na kazneno djelo i počinitelja daju dovoljno osnova za podizanje optužnice(članak 341. stavak 2. ZKP-a) ili za zaključak da postupak treba obustaviti.

V. EUROPSKI PRAVNI STANDARDI VEZANI UZ POSTUPKE PRIJE SUĐENJA

25. Ustavni sud podsjeća da sve postupke koji prethode sudskom kaznenom postupku Europski sud podvodi pod zajednički pojam »predsudskog stadija« (pre-trial stage) ili »predsudskog postupka« (pre-trial proceedings), to jest postupka prije suđenja.

U postupke prije samog suđenja Europski sud općenito ubraja: – predistražni stadij ili prethodno istraživanje (pre-investigation stage, preliminary investigation) u koji ubraja i policijsko ispitivanje (police questioning) odnosno policijsko ili drugo istraživanje (police and other investigations) i različite izvide (inquiry), te – istragu(investigation). Sve te postupke promatra kao jedinstvenu cjelinu i međusobno ih ne razlikuje.

Prethodni postupak koji uređuje ZKP usporediv je s tom shemom, pri čemu su pojmovi izvida ili predistražnog postupka odnosno prethodnih istražnih radnji načelno usporedivi s početnim stadijem kaznenog progona u smislu ZKP-a (u kojem se u pravilu provode predistražne radnje neformalne naravi), a pojam istraga s istragom uređenom u glavi XVII. ZKP-a odnosno s provedbom dokaznih radnji kad se takva istraga ne provodi.

1) Postupci prije suđenja i članak 6. Konvencije

26. Prema ustaljenoj i stabilnoj sudskoj praksi Europskog suda pojedini zahtjevi iz članka 6. Konvencije mogu biti relevantni i u stadijima postupka prije suđenja, poput zahtjeva za razumnim trajanjem prethodnog postupka ili za osiguravanjem prava obrane (right of the defence), budući da poštenost suđenja može biti ozbiljno narušena ako dođe do propusta u početnim fazama postupka (predmet Kuralić protiv Hrvatske, presuda, 15. listopada 2009., zahtjev br. 50700/07). U toj je presudi istaknuto:

»44. Sud ponavlja da, iako je primarna svrha članka 6. u mjeri u kojoj se tiče kaznenog postupka, osigurati pošteno suđenje pred ‘sudištem’ (tribunal) koje je nadležno utvrditi ‘svaku kaznenu optužbu’, iz toga ne proizlazi da se taj članak ne primjenjuje i na postupke prije suđenja (pre-trial proceedings). Prema tome, članak 6. – posebno stavak 3. – može biti mjerodavan prije nego predmet bude poslan na suđenje ako i u mjeri u kojoj je vjerojatno da će poštenost suđenja biti ozbiljno narušena početnim propuštanjem da se poštuju njegove odredbe (to be seriously prejudiced by an initial failure to comply with its provisions) (vidjeti Imbrioscia protiv Švicarske, 24. studenoga 1993., § 36., ..., i Salduz protiv Turske [VV], br. 36391/02, § 50., 27. studenoga 2008.). Kao što je Sud već utvrdio u prijašnjim presudama, pravo propisano stavkom 3. točkom (c) članka 6. Konvencije element je, između ostalih, pojma poštenog suđenja u kaznenom postupku koji je sadržan u stavku 1. (vidjeti Imbrioscia, naprijed citiran, § 37., i Brennan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 39846/98, § 45., EHCR 2001. ...).«

a) Važnost domaćeg kaznenog procesnog zakonodavstva u konvencijskom pravu

27. Važnu ulogu u osiguranju zahtjeva iz kaznenog dijela članka 6. Konvencije ima i domaće zakonodavstvo, a ne samo njegova primjena u praksi. Važnost ugradnje u postupke prije suđenja koje uređuju domaći zakoni o kaznenom postupku odgovarajućih jamstava iz članka 6. Konvencije Europski sud posebno je jasno naznačio u slučaju Salduz protiv Turske (presuda, veliko vijeće, 27. studenoga 2008., zahtjev br. 36391/02):

»52. Nacionalni zakoni mogu držanju okrivljenika u početnim fazama policijskog ispitivanja pripisati posljedice koje su odlučujuće za izglede obrane u bilo kojem kasnijem kaznenom postupku. (...)

53. Ta načela ... također su u skladu s općepriznatim međunarodnim standardima ljudskih prava ... koji su u srži pojma poštenog suđenja i kojih je racionalni temelj (rationale) osobito usmjeren zaštiti okrivljenika od zlouporabe prisile od vlasti. Ona također pridonose izbjegavanju pogrešaka u provođenju suđenja (miscarriages of justice) i ispunjavanju ciljeva članka 6., osobito procesnoj ravnopravnosti (equality of arms) između tijela istraživanja ili progona (investigating or prosecuting authorities) i okrivljenika. (...)

54. U tom pogledu Sud naglašava važnost istražne faze (investigation stage) za pripremu kaznenog postupka jer dokazi dobiveni tijekom te faze određuju okvir u kojem će se na suđenju razmatrati djelo podvrgnuto optužbi ... Istodobno, okrivljenik je u toj fazi postupka često u osobito ranjivom položaju, učinak kojega pojačava činjenica da zakonodavstvo o kaznenom postupku postaje sve kompleksnije, osobito u pogledu pravila koja uređuju prikupljanje i upotrebu dokaza.«

Stajalište da su »istražni postupci od velike važnosti za pripremu suđenja jer određuju okvir u kojemu će djelo koje je podvrgnuto kaznenoj optužbi biti razmatrano na suđenju« i da se »ne može isključiti da će se presuda oslanjati na dokaze pribavljene u istražnom postupku« (predmet Can protiv Austrije, Europska komisija, izvješće, 12. srpnja 1984., zahtjev br. 9300/81, § 50.) u konvencijskom je pravu davno izgrađen i stabilan pravni standard.

28. Nadalje, važnost kvalitete domaćeg kaznenog procesnog zakonodavstva kad je riječ o lišavanju slobode osoba te obvezu da to zakonodavstvo bude usklađeno s Konvencijom Europski sud naznačio je u predmetu Mooren protiv Njemačke (presuda, veliko vijeće, 9. srpnja 2009., zahtjev br. 11364/03; v. i točku 87. obrazloženja ove odluke):

»β) Tražena kvaliteta domaćeg zakona

76. Štoviše, Sud mora utvrditi poštuje li samo domaće pravo Konvenciju, uključujući opća načela izražena ili implicirana u njoj. Što se tiče ove zadnje točke, Sud naglašava da je, što se tiče lišenja slobode, osobito važno osigurati provedbu općeg načela pravne sigurnosti (principle of legal certainty) (vidjeti Baranowski, ... §§ 51.-52.;Ječius, ... § 56. i Khudoyorov, ... § 125.). Kad navodi da svako lišenje slobode mora biti ‘zakonito’ i biti provedeno ‘u skladu s postupkom propisanim zakonom’, članak 5. stavak 1. ne upućuje tek natrag na domaće pravo; kao i izrazi ‘u skladu sa zakonom’ i ‘propisan zakonom’ u drugim stavcima članaka 8. do 11., on se također odnosi na ‘kvalitetu zakona’, tražeći da bude u skladu s vladavinom prava, konceptom sadržanim u svim člancima Konvencije. ‘Kvaliteta zakona’ u tom smislu podrazumijeva da kad nacionalni zakon dopušta lišenje slobode, on mora biti dovoljno pristupačan, precizan i predvidljiv u svojoj primjeni, kako bi se izbjegao rizik arbitrarnosti (vidjeti Amuur protiv Francuske, 25. lipnja 1996., § 50., ... i Nasrulloyev, ... § 71.).«

29. U tim okvirima, Europski sud ispituje i postojanje općih nedostataka ili strukturalnih manjkavosti u nacionalnim zakonodavstvima i njihov utjecaj na povrede temeljnih prava zajamčenih Konvencijom. Tako je, primjerice, u hrvatskom slučaju Branko Tomašić i drugi protiv Hrvatske (presuda, 15. siječnja 2009., zahtjev br. 46598/06) Europski sud uočio »manjkavosti nacionalnog sustava zaštite života ljudi«, to jest nedostatke kaznenoprocesnog okvira unutar kojeg se u Hrvatskoj provodila zaštita prava na život. Utvrdio je »povredu članka 2. Konvencije u njegovu materijalnom aspektu, zbog pomanjkanja odgovarajućih mjera za sprečavanje smrti M.T. i V.T.« (riječ je bila o kaznenom postupku protiv psihički oboljele osobe zbog nasilja u obitelji):

»64. (...) Sud smatra da glavni prigovor upućuje na manjkavosti nacionalnog sustava zaštite života ljudi od postupaka opasnih kriminalaca koji su kao takvi prepoznati od mjerodavnih vlasti i postupanja prema takvim pojedincima, uključujući i pravni okvir u kojemu nadležne vlasti trebaju djelovati i predviđene mehanizme (istaknuo Ustavni sud).«

2) Konstituiranje »optužbe za kazneno djelo« u konvencijskom pravu

30. Kad ocjenjuje primjenjivost jamstava iz kaznene glave članka 6. Konvencije na postupke prije suđenja ili njihove stadije Europski sud prvo utvrđuje postoji li »kaznena optužba« (engl. criminal charge, franc. ‘accusation en matière pénale’) u smislu članka 6. Konvencije. Taj pojam tumači materijalno, a ne formalno. To je naznačeno u predmetu Deweer protiv Belgije (presuda, 27. veljače 1980., zahtjev br. 6903/75):

»44. ... prominentno mjesto koje u demokratskom društvu zauzima pravo na pošteno suđenje ... navodi Sud da radije prihvati ‘materijalnu’ negoli ‘formalnu’ koncepciju ‘optužbe’ koju predviđa članak 6. stavak 1. ... Sud je dužan gledati ispod površine i istražiti zbilju postupka (realities of the procedure) o kojem je riječ.«

31. Pojam »kaznene optužbe« u smislu članka 6. Konvencije Europski sud obrazložio je u predmetu Foti i drugi protiv Italije (presuda, 10. prosinca 1982., zahtjevi br. 7604/76, 7719/76, 7781/77 i 7913/77):

»52. ... mora se započeti s utvrđenjem trenutka od kojeg je osoba bila ‘optužena’; to može biti prije datuma kad je slučaj došao pred raspravni sud (trial court) ... kao što su datum uhićenja, datum kad je osoba o kojoj je riječ službeno obaviještena da će biti kazneno progonjena ili datum kad su pokrenuta prethodna istraživanja (preliminary investigations) ... Dok ‘optužba’, u smislu članka 6. stavka 1. ... općenito može biti definirana kao ‘službena obavijest koju pojedincu daje nadležna vlast o tvrdnji da je počinio kazneno djelo’ (the official notification given to an individual by the competent authority of an allegation that he has committed a criminal offence), ona se može u nekim slučajevima preoblikovati u druge mjere koje impliciraju takvu tvrdnju i koje isto tako supstancijalno pogoršavaju situaciju osumnjičenika (take the form of other measures which carry the implication of such an allegation and which likewise substantially affect the situation of the suspect) (vidjeti, inter alia, presudu Eckleod 15. srpnja 1982., ... § 73.).«

Prema tome, optužba za kazneno djelo u smislu članka 6. Konvencije općenito se definira kao »službena obavijest koju pojedincu daje nadležna vlast o tvrdnji da je počinio kazneno djelo«. Međutim, i druge mjere ili radnje mogu konstituirati optužbu za kazneno djelo u smislu članka 6. Konvencije ako impliciraju da je osoba počinila kazneno djelo i supstancijalno pogoršavaju situaciju osobe isto kao i takva službena obavijest.

Tim se trenutkom aktiviraju i odgovarajuća procesna jamstva iz kaznene glave članka 6. Konvencije »u mjeri u kojoj je vjerojatno da će poštenost suđenja biti ozbiljno narušena početnim propuštanjem da se poštuju njegove odredbe«(presuda Kuralić protiv Hrvatske, presuda, 15. listopada 2009., zahtjev br. 50700/07, § 44.). Stoga je prethodni postupak od velike važnosti za pripremu suđenja jer »određuje okvir u kojemu će djelo koje je podvrgnuto kaznenoj optužbi biti razmatrano na suđenju« (izvješće u predmetu Can protiv Austrije, 1984., § 50.).

Primjerice, u predmetu Hozee protiv Nizozemske (presuda, 22. svibnja 1998., zahtjev br. 21961/93) Europski sud utvrdio je da je »optužba« nastala kad je osobna situacija podnositelja zahtjeva prvi put bila »supstancijalno pogoršana« postupkom istražnih organa. Naime, fiskalne kazne koje su bile nametnute podnositeljevoj tvrtki, a ne osobno podnositelju, upućivale su na to da nije imao razloga pretpostavljati da je pod istragom on osobno, zbog čega je njegova osobna situacija prvi put bila »supstancijalno pogoršana« tek na prvom ispitivanju u svojstvu osumnjičenika. Od tog se trenutka može govoriti o »optužbi« protiv njega u smislu članka 6. Konvencije.

32. Ostala relevantna pravna stajališta Europskog suda navode se na odgovarajućim mjestima u daljnjem tekstu obrazloženja ove odluke.

VI. OCJENA USTAVNOG SUDA (POJEDINAČNE ODREDBE ZKP-a NESUGLASNE S USTAVOM)

1) Glava I. Uvodne odredbe (članci 1. – 18.)

33. Glava I. ZKP-a sadržava 18 uvodnih članaka. U njoj su propisana temeljna načela kaznenog postupka (načela zakonitosti dokaza, akuzatornosti, legaliteta kaznenog progona, oficijelnosti, materijalne i formalne obrane, slobodne ocjene dokaza, zaštite osobne slobode, zaštite čovjekove osobnosti i dostojanstva, zabrane diskriminacije u kaznenom postupku, uporabe hrvatskog jezika, pravičnog postupka, pravne pomoći neupućenoj osobi i ekspeditivnog vođenja kaznenog postupka).

34. U glavi I. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 2. stavka 5., članka 4., članka 6., članka 7., članka 10. stavka 3., članka 11. stavaka 3. i 4., članka 17. i članka 18. stavka 3. ZKP-a.

Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom članak 2. stavak 5. i članak 10. stavak 3. u dijelu koji se odnosi na pravo na dostojanstvo iz članka 10. stavka 2. točke 2. ZKP-a.

1.1.) Članak 2. stavak 5.

35. Osporena odredba glasi:

»Članak 2.

(...)

(5) Kazneni progon započinje upisom kaznene prijave u upisnik (članak 205. stavak 4.) ili svakom radnjom ili mjerom ograničenja osobnih prava i sloboda koju poduzima nadležno tijelo, a usmjerena je razjašnjavanju sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo. Kazneni progon završava odustajanjem državnog odvjetnika ili drugog ovlaštenog tužitelja od progona ili sudskom odlukom.«

36. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da članak 2. stavak 5. ZKP-a ne osigurava pravo žalbe ili drugu pravnu zaštitu protiv započinjanja kaznenog progona, što je u nesuglasnosti s člancima 18. i 29. Ustava te s člancima 6. i 13. Konvencije. Navode:

»Zakonom o kaznenom postupku, a vezano uz započinjanje kaznenog progona kako je to opisano u prvom dijelu stavka 5 članka 2 ZKP-a, a koji prema zakonu predstavlja prvi akt kojim se određena osoba stavlja pod kazneni postupak koji sam po svojoj suštini predstavlja određenu vrstu ograničenja temeljnih prava i sloboda, ne osigurava se pravo žalbe niti se osigurava druga pravna zaštita protiv započinjanja kaznenog progona u odnosu na neku osobu. Tu pravnu zaštitu ne mogu zamijeniti eventualna druga pravna sredstva ili žalbe koja su predviđena Zakonom o kaznenom postupku za kasnije stadije postupka.«

Uz te su prigovore vezani i prigovori predlagateljica da odredbe članka 217. stavaka 1. i 2. ZKP-a koje uređuju način pokretanja istrage ne osiguravaju građanima »djelotvoran pravni lijek« protiv »odluka« o provođenju istrage.

37. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da se upisom kaznene prijave u upisnik »ustanovljuju dužnosti državnog odvjetnika da poduzme određene radnje (čl. 206. i dr. ZKP 1 čl. 57.-62. Zakona o državnom odvjetništvu). Državni odvjetnik je dužan o podnesenoj kaznenoj prijavi postupati na način uređen zakonom i u zakonom određenim rokovima (članci 205. i 206. ZKP). Posebno je dužan postupiti prema čl. 218. Međutim, time državni odvjetnik ne donosi pojedinačni pravni akt nego osumnjičenika obavještava da prikuplja podatke povodom podnesene kaznene prijave. Dakle, upisom kaznene prijave nije odlučeno o pravu osobe protiv koje je ta prijava podnesena niti bilo koje druge osobe. Ako je u prethodnom postupku nadležno tijelo poduzelo radnju ili mjeru ograničenja osobnih prava i sloboda, koja je usmjerena razjašnjavanju sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo, to je pojedinačni akt donesen u postupku kojega uređuje ZKP. O takvom zahvatu u prava okrivljenika odlučuje sud ili drugo nadležno tijelo. Protiv odluke nadležnog tijela predviđeno je u ZKP-u pravo žalbe (npr. čl. 98. st. 7., 112. st. 2., 127. st. 4.-6., 129. st. 5., 134. st. 2. i dr.).« Ministarstvo pravosuđa smatra da s time što je u članku 2. stavku 5. ZKP-a određen početak kaznenog progona navedeni članak nije u nesuglasnosti ni s člankom 18. Ustava ni s člankom 13. Konvencije.

38. Ustavni sud prvo napominje da članak 2. stavak 5. (započinjanje i završetak kaznenog progona) i članak 217. stavci 1. i 2. (provođenje istrage) ocjenjuje temeljnim odredbama ZKP-a koje upućuju na okvir, značenje i ciljeve prethodnog postupka. Stoga je dužan zajedno ih razmotriti, i to s nekoliko aspekata važnih za ustavnosudsku ocjenu uređenja prethodnog postupka.

Prigovori predlagateljica upućuju na nedostatak tzv. vela sudske zaštite protiv nezakonitog (arbitrarnog) kaznenog progona i istrage. Zakonitost (lawfulness) i zabranu arbitrarnosti (prohibition of arbitrariness) štite i Ustav i Konvencija. Stoga ih je Ustavni sud razmotrio i kao prigovore koji upućuju na strukturalne manjkavosti općeg normativnog uređenja prethodnog postupka zbog nepostojanja mehanizma sudske zaštite protiv nezakonitog (arbitrarnog) kaznenog progona i istrage (v. točku 39. obrazloženja ove odluke).

Nakon toga ispitao je i kvalitetu pravne norme sadržane u članku 2. stavku 5. ZKP-a s obzirom na način na koji su određeni započinjanje i završetak kaznenog progona (v. točku 40. obrazloženja ove odluke).

Ustavni sud podsjeća da se ustavnosudski nadzor ne zadržava na formi nego zadire »ispod površine« obuhvaćajući stvarno stanje koje je nastalo uređenjem prethodnog postupka u okvirima članka 2. stavka 5. i članka 217. stavaka 1. i 2. ZKP-a.

a) Sudska zaštita protiv nezakonitog (arbitrarnog) kaznenog progona i istrage

39. Zakonite predistražne i istražne radnje, uključujući postupanja policije, temeljne su pretpostavke i najbolja priprema poštenog suđenja koje poslije njih može uslijediti.

Stoga se postavlja pitanje: ima li zakonodavac ustavnu obvezu propisati pravno sredstvo protiv nezakonitog (arbitrarnog) kaznenog progona i istrage i tako osigurati svakoj osobi za koju postoje osnove sumnje da je počinila kazneno djelo sudsku zaštitu protiv takvog progona odnosno istrage?

39.1. Ustavni sud primjećuje da u državama koje su prihvatile državnoodvjetničku istragu postoje oprečna zakonska rješenja kad je riječ o sudskoj kontroli kaznenoprocesnog istražnog postupka. Primjeri su njemačko i austrijsko kazneno procesno zakonodavstvo. Dok njemački zakonodavac smatra da prava okrivljenika ne mogu biti povrijeđena ni pokretanjem istražnog postupka ni posljedicama istražnih radnji, a ni odlukom da se istražni postupak ne obustavi, zbog čega osoba nema ni pravo na obavijest o postojanju sumnje da je počinila kazneno djelo, austrijski zakonodavac predviđa određena sredstva pravne zaštite i u prethodnom postupku (v. točku 39.4. obrazloženja ove odluke). (Podrobnije Đurđević, Z.: Sudska kontrola državnoodvjetničkog kaznenog progona i istrage: poredbenopravni i ustavni aspekt, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Zagreb, vol. 17, broj 1/2010, str. 7.-24.).

Ni Europski sud zasada ne zahtijeva sudsku kontrolu prethodnog (predistražnog i istražnog) postupka, ali postavlja zahtjeve u vezi s tim postupkom, osobito kad je riječ o pravima zajamčenim člancima 2., 3., 5. i 6. Konvencije.

U tom pitanju, dakle, zasada nije stvoren europski pravni standard koji bi države članice Vijeća Europe bile dužne poštovati. To je znak da je riječ o pitanju na koje odgovor može dati samo nacionalni Ustav.

39.2. Promotri li se hrvatski Ustav u tom svjetlu, odgovor je na postavljeno pitanje pozitivan: zakonodavac ima ustavnu obvezu propisati pravno sredstvo protiv nezakonitog (arbitrarnog) kaznenog progona i istrage i tako osigurati svakoj osobi za koju postoje osnove sumnje (v. točku 56.2. obrazloženja ove odluke) da je počinila kazneno djelo sudsku zaštitu protiv takvog progona odnosno istrage.

Ta je obveza inherentna duhu hrvatskog Ustava. Na ovom je mjestu potrebno ponovo istaknuti: kaznene odredbe hrvatskog Ustava iz 1990. utemeljene su na više od 130 godina dugoj hrvatskoj kaznenopravnoj tradiciji sudske istrage i tripartitne podjele kaznenog postupka koju je zakonodavac napustio donošenjem ZKP/08 (v. točku 13. obrazloženja ove odluke). Cjelokupni tekst Ustava zrači jamstvima sudske zaštite. Cjelokupni katalog ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom usmjeren je prema sudskoj zaštiti. Cjelokupni ustavni poredak utemeljen je na vladavini prava i načelu zakonitosti kojih je središnji zaštitnik sud.

Prema tome, kad je riječ o kaznenoprocesnim pravilima sadržanim u ZKP-u, granicu interpretacije Ustava čini ukupnost kaznenih ustavnopravnih normi promatranih u svjetlu fundamentalne vrijednosti sudske zaštite koja prožima cjelokupni tekst Ustava.

Zahtjevi zakonitosti i zabrane arbitrarnosti u postupanju državnih tijela u kaznenim stvarima proizlaze iz vladavine prava koja je najviša vrednota ustavnog poretka i temelj za tumačenje Ustava (članak 3. Ustava) te iz načela ustavnosti i zakonitosti (članak 5. Ustava). Proizlaze i iz općih jamstava sadržanih u kaznenim dijelovima članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije (zajedno s ustavnim i konvencijskim odredbama koje štite osobu od arbitrarnog lišenja slobode) u dijelu u kojem se ta jamstva protežu i na prethodni postupak. U njihovu je središtu sud. Taj se »duh Ustava« mora poštovati.

Sukladno tome, postoji ustavna obveza zakonodavca da u normativnu strukturu prethodnog postupka ugradi sudski mehanizam zaštite protiv nezakonitog (arbitrarnog) kaznenog progona i istrage.

39.3. Što se tiče opsega zahtijevane sudske zaštite u predistražnoj i istražnoj fazi postupka, ta zaštita mora obuhvatiti temeljna pitanja zakonitosti prethodnog postupka. Sudovi moraju provoditi i kontrolu postojanja pretpostavki za kazneni progon i kontrolu zapreka za kazneni progon. To znači da bi sudska zaštita morala biti osigurana, primjerice, radi provjere:

– je li djelo koje se stavlja na teret osobi protiv koje je stvarno započeo kazneni progon (to jest za koju je državni odvjetnik utvrdio da je osumnjičenik odnosno da postoje osnove sumnje da je počinila kazneno djelo, a koja je o tome obaviještena – v. točku 39.7. obrazloženja ove odluke) kazneno djelo, ili

– postoje li druge zakonske pretpostavke za kazneni progon, primjerice postoje li osnove sumnje da je takva osoba počinila kazneno djelo, budući da je postojanje osnova sumnje zakonska pretpostavka za kazneni progon, ili

– je li djelo koje se stavlja na teret takvoj osobi obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem odnosno postoje li druge okolnosti koje isključuju kazneni progon.

39.4. Ustavni sud nije nadležan razmatrati koje bi zakonsko rješenje bilo prikladno za ispunjenje ustavne obveze zakonodavca da osigura djelotvornu sudsku zaštitu protiv nezakonitosti (arbitrarnosti) kaznenog progona i istrage u tim slučajevima.

Stoga Ustavni sud samo podsjeća da su rješenja moguća, a u praksi drugih država koje su prihvatile državnoodvjetničku istragu već i primijenjena. Primjer daje austrijski zahtjev za obustavu (Antrag auf Einstellung; Strafprozessreformgesetz – StPO, BGBl I 2004/19, BGBl I 2007/93, Bgbl I 2007/109, BGBl I 2007/112, § 108). Riječ je o pravu okrivljenika da podnese zahtjev sudu za obustavu istražnog postupka ako smatra »da djelo nije kazneno djelo, nema pretpostavki ili postoje zapreke za kazneni progon ili je trajanje postupka nerazmjerno ... Kod ovog pravnog sredstva dolazi do punog izražaja sudska zaštita od funkcije kaznenog progona i istraživanja od strane državnog odvjetništva i kriminalističke policije. ... zadatak tog propisa je osigurati da istražni postupak traje samo tako dugo koliko je za osudu okrivljenika nužno i primjereno (§ 5 st. 1 StPO) odnosno dati okrivljenom pravo na individualni zahtjev da se istraga koja zadire u subjektivna prava provodi samo u slučajevima i na način sukladno ZKP-u. Podnošenje ovog zahtjeva je ipak vremenski ograničeno. Okrivljenik ga može podnijeti najranije tri mjeseca, a ako se okrivljeniku stavlja na teret teže kazneno djelo (tzv. Verbrechen) šest mjeseci od početka kaznenog postupka (§ 108 StPO). ... Međutim, važno je istaknuti, da je sud kod kontrole rada državnog odvjetništva ... ograničen na ispitivanje onoga što je u nadležnosti sudova, a to je osiguranje provođenja načela zakonitosti i načela razmjernosti. Sud ne ispituje svrsishodnost provođenja istražnog postupka niti pojedinih istražnih radnji već samo njihovu zakonitost. Stoga, povreda subjektivnog prava ne postoji ako zakon ne sadržava obvezujući propis o ponašanju državnog odvjetništva ili kriminalističke policije već oni koriste ili ne koriste svoju diskrecijsku ovlast u smislu zakona« (Đurđević, isto, str. 13. – 15.).

39.5. Slično austrijskom zakonu, i ZKP uređuje obustavu kaznenog progona i istrage. Riječ je o članku 226. ZKP-a koji glasi:

»Članak 226.

(1) Kad sudac istrage odlučuje o nekom pitanju i ustanovi da postoje razlozi za ... obustavu istrage iz članka 224. stavka 1. točke 1.-3., donosi rješenje o ... obustavi istrage.

(2) Rješenje o ... obustavi istrage dostavlja se državnom odvjetniku, oštećeniku kao tužitelju i okrivljeniku, koji će se odmah pustiti na slobodu ako je u istražnom zatvoru.

(3) Na način određen u stavku 1. ovog članka sudac istrage postupa i kad provodi istragu na zahtjev oštećenika.«

Pretpostavke koje su propisane u članku 226. ZKP-a, međutim, sadrže personalna, supstancijalna i procesna ograničenja (v. podrobnije Đurđević, isto, str. 16. – 17.) koja onemogućuju da Ustavni sud kvalificira taj članak ZKP-a kao djelotvorno pravno sredstvo za sudsku kontrolu zakonitosti kaznenog progona i istrage. Za takvu bi kvalifikaciju bilo potrebno protezanje tog pravnog sredstva i na stadij kaznenog progona, proširenje kruga osoba ovlaštenih za podnošenje zahtjeva za obustavu (u prvom redu na osobu protiv koje se zbog utvrđenog postojanja osnova sumnje da je počinila kazneno djelo već poduzeo kazneni progon odnosno istraga) te redefiniranje zakonskih pretpostavki za podnošenje tog zahtjeva.

Bi li odgovarajuća izmjena članka 226. ZKP-a po uzoru na austrijski zahtjev za obustavu bilo rješenje prikladno za hrvatski kaznenoprocesni poredak ili bi za taj poredak bilo prikladnije neko drugo rješenje pitanje je na koje mora odgovoriti zakonodavac. Na njemu je da odredi djelotvorno pravno sredstvo zaštite (ili više njih) protiv nezakonitog (arbitrarnog) kaznenog progona i istrage. Koje god rješenje odabrao, postoji pridržaj ovlasti Ustavnog suda da ispita njegovu suglasnost s Ustavom.

39.6. Ustavni sud nadalje primjećuje da zbog načina na koji je u ZKP-u postavljen kazneni progon mogu postojati poteškoće pri ostvarenju tog ustavnog zahtjeva. Osim što zahtijevano pravno sredstvo ni u kom slučaju ne smije ugroziti djelotvornost ni usporiti brzinu provođenja predistražnih i istražnih radnji tijekom prethodnog postupka, poteškoće su vezane i uz određivanje trenutka u kojem bi to pravno sredstvo trebalo biti dopušteno ili okolnosti pod kojima bi trebalo bilo dopušteno.

Prema članku 2. stavku 5. ZKP-a, naime, podnošenje kaznene prijave znači formalno započinjanje kaznenog progona. Svatko može podnijeti kaznenu prijavu (policija, oštećenik, druga osoba), a državni odvjetnik u pravilu mora tu prijavu odmah upisati u upisnik. Takvo uređenje u praksi dovodi do različitih situacija. (Primjerice, policija može odmah podnijeti kaznenu prijavu, ali prvo može provoditi i kriminalistička istraživanja tijekom duljeg vremenskog razdoblja, a da ne podnosi prijavu. Mogu se provoditi i pojedine dokazne radnje kojima se zadire u temeljna ustavna prava pojedinca. Ako policija kaznenu prijavu i ne podnese odmah, to ne znači da je odmah neće podnijeti, primjerice, srodnici ubijene osobe protiv određene osobe). Državni odvjetnik mora prijavu upisati u upisnik, pa i onda kad smatra da je preuranjena jer će tek poslije samog upisa uslijediti vrijeme u kojem će provoditi izvide ili nalagati policiji daljnja istraživanja kako bi uopće mogao odlučiti postoje li osnove sumnje za nastavak postupka odnosno za odbacivanje prijave.

Prema tome, u modelu u kojem ne postoji vremenski redoslijed provođenja radnji, u trenutku upisa kaznene prijave u upisnik još ne mora biti utvrđeno ni da kazneno djelo postoji, a kamoli da postoje osnove sumnje protiv bilo koje osobe da je to navodno kazneno djelo počinila. Unatoč tome, prema formalnom određenju (članak 2. stavak 5. ZKP-a) kazneni je progon već započeo (za podrobnije objašnjenje v. točke 40.1. i 40.4. obrazloženja ove odluke).

Budući da se trenutak formalnog započinjanja kaznenog progona, to jest upis kaznene prijave u upisnik (članak 2. stavak 5. ZKP-a) može razlikovati od trenutka kad je državni odvjetnik utvrdio da stvarno postoje osnove sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo, upis kaznene prijave u upisnik ne može se po naravi stvari kvalificirati kao»prvi akt kojim se određena osoba stavlja pod kazneni postupak koji sam po svojoj suštini predstavlja određenu vrstu ograničenja temeljnih prava i sloboda«, kao što su to istaknule predlagateljice.

39.7. Sukladno prethodnim navodima, uvođenje zahtijevanog pravnog sredstva pretpostavlja obvezu državnog odvjetnika da u trenutku kad utvrdi postojanje dostatnih osnova sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo, tu osobu o tome i formalno obavijesti. U tom bi trenutku ta osoba dobila pravni status osumnjičenika, neovisno o tome što je eventualna kaznena prijava protiv nje već ranije upisana u upisnik ili se njezino ime u kaznenoj prijavi nije ni spomenulo.

U slučajevima u kojima se provodi istraga taj je trenutak odrediv jer je državni odvjetnik dužan donijeti pisani nalog o provođenju istrage i zabilježiti ga u upisniku kaznenih prijava. Prema članku 217. stavcima 1. i 2. ZKP-a, taj se nalog donosi ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se ima provesti istraga, a sadržava opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja kaznenog djela, zakonski naziv kaznenog djela, okolnosti iz kojih proizlaze osnove sumnje, ime i prezime i osobne podatke osumnjičenika, ako su poznati, te kratko obrazloženje. Međutim, iz podataka prikazanih u točki 23.1. obrazloženja ove odluke razvidno je da se istraga u praksi provodi iznimno rijetko.

Drugačija je situacija u slučajevima u kojima se istraga ne provodi, a koji su u državnoodvjetničkoj praksi pravilo. Prema sadašnjem uređenju u ZKP-u, osumnjičenik je osoba protiv koje je podnesena kaznena prijava ili se provode izvidi ili se vodi istraga ili poduzimaju dokazne radnje prije početka kaznenog postupka (članak 202. stavak 2. točka 1. u vezi s člankom 2. stavkom 4. ZKP-a). Unatoč tome, pod određenim okolnostima osoba ne mora znati da je u statusu osumnjičenika sve do posljednjeg trenutka kad ju je državni odvjetnik dužan ispitati, to jest neposredno prije podizanja optužnice.

Zakonodavac je dužan, dakle, propisati obvezu da se osoba mora odmah službeno obavijestiti da je osumnjičenik i uz taj trenutak konstituirati djelotvorno pravno sredstvo zaštite protiv nezakonitog (arbitrarnog) progona. Od tog se trenutka na tu osobu protežu i pojedina procesna jamstva iz kaznenog dijela članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije»u mjeri u kojoj je vjerojatno da će poštenost suđenja biti ozbiljno narušena početnim propuštanjem da se poštuju njegove odredbe« (presuda Kuralić protiv Hrvatske, 2009., § 44.).

Prije je rečeno da prema konvencijskom pravu i praksi Europskog suda optužbu za kazneno djelo u smislu članka 6. Konvencije konstituira i svaka mjera ili radnja države koja implicira da je osoba počinila kazneno djelo i supstancijalno pogoršava situaciju osobe isto kao i službena obavijest o takvoj optužbi (taj bi službeni akt notifikacije u sustavu ZKP-a mogao biti nalog o provođenju istrage u smislu članka 217. stavaka 1. i 2.) (v. točke 30. i 31. obrazloženja ove odluke). Hoće li zakonodavac na tom mjerilu graditi potrebno zakonsko rješenje, ili će prihvatiti vremensko mjerilo kao što je to učinio austrijski zakonodavac propisujući rokove za podnošenje zahtjeva za obustavu, ili će odabrati neko treće mjerilo, pitanje je koje pripada području njegovih suverenih ovlasti. Koje god rješenje odabrao, postoji pridržaj ovlasti Ustavnog suda da ispita njegovu suglasnost s Ustavom.

39.8. Zaključno, nedostatak vela sudske zaštite protiv nezakonitog (arbitrarnog) kaznenog progona i istrage koji bi okruživao članak 2. stavak 5. i članak 217. stavke 1. i 2. ZKP-a upućuje na manjkavosti u normativnoj strukturi prethodnog postupka. Predmeti uređenja članka 2. stavka 5. ZKP-a (kazneni progon) i članka 217. stavaka 1. i 2. ZKP-a (istraga) opterećeni su strukturalnim deficitom zbog kojih se i sami ti članci moraju ocijeniti nesuglasnim sa zahtjevima sudske zaštite koji prožimaju cijeli tekst Ustava (v. točku 39.2. obrazloženja ove odluke).

Ustavni sud stoga određuje pozitivnu ustavnu obvezu zakonodavca da u skladu s prethodno utvrđenim pravnim stajalištima:

– u slučajevima kad se ne provodi istraga odredi trenutak u kojem osoba dobiva status osumnjičenika te obvezu obavještavanja osobe o toj činjenici,

– u normativnu strukturu prethodnog postupka ugradi mehanizam djelotvorne sudske zaštite protiv nezakonitog (arbitrarnog) kaznenog progona i istrage od trenutka kad je osoba obaviještena da je u statusu osumnjičenika.

39.9. Navedena pravila moraju vrijediti za sve jednako (članak 14. stavak 2. Ustava). Ona su stoga primjenjiva i na osobe kojima Ustav jamči određenu vrstu imuniteta. Primjerice, članak 75. stavak 2. Ustava propisuje da se protiv zastupnika ne može »pokrenuti kazneni postupak bez odobrenja Hrvatskoga sabora«. Budući da se imunitet takve osobe konstituira tek od trenutka pokretanja kaznenog postupka, i takva osoba, kao i svi ostali građani, mora biti obaviještena da je u statusu osumnjičenika. I na takvu osobu moraju se protegnuti jamstva sudske zaštite protiv nezakonitog (arbitrarnog) progona i istrage koja započinju trenutkom kad je obaviještena da je u statusu osumnjičenika.

b) Kvaliteta pravne norme (započinjanje i završetak kaznenog progona)

40. Iz prethodnih je navoda razvidno da iz članka 2. stavka 5. Ustava proizlazi još jedan strukturalni problem koji je zakonodavac dužan riješiti. Trenutak započinjanja kaznenog progona zakonodavac je, naime, vezao uz:

– upis kaznene prijave u upisnik (formalni čin), ili

– svaku radnju ili mjeru ograničenja osobnih prava i sloboda koju poduzima nadležno tijelo, a usmjerena je razjašnjavanju sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo (materijalni čin).

40.1. Imaju li se u vidu utvrđenja sadržana u točki 39.6. obrazloženja ove odluke čini se da oba čina koja označavaju započinjanje kaznenog progona proturječe temeljnoj koncepciji na kojoj je izgrađen model kaznenog progona u ZKP-u.

U središtu je kaznenog progona institut osnova sumnje da je neka osoba počinila kazneno djelo (v. točku 56.2. obrazloženja ove odluke). To je temeljni institut na kojem zakonodavac gradi stadij istraživanja počinjenog kaznenog djela. Primjerice, u članku 2. stavku 3. ZKP-a izrijekom je propisano da je dužnost državnog odvjetnika »poduzeti kazneni progon ako postoje osnove sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo ...«.

Međutim, u spornom članku 2. stavku 5. ZKP-a očito nije riječ o »poduzimanju kaznenog progona ako postoje osnove sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo«. Ni sam zakonodavac u toj odredbi ne spominje osnove sumnje. On govori o »razjašnjavanju sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo«.

U tom svjetlu, vezivanje započinjanja kaznenog progona uz ta dva čina (upis odnosno radnju ili mjeru u smislu članka 2. stavka 5. ZKP-a), a ne uz trenutak faktičnog utvrđenja da postoje osnove sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo (to jest uz trenutak utvrđenja da je osoba stekla svojstvo osumnjičenika) znači bitno odstupanje od stanja kaznenoprocesnog poretka koji zahtijeva Ustav. Dovodi i do neprihvatljivog stupnja pravne neizvjesnosti kad je riječ o osobnoj pravnoj situaciji pojedinca protiv kojeg je podnesena kaznena prijava ili je poduzeta radnja ili mjera u smislu članka 2. stavka 5. ZKP-a, a može dovesti i do neopravdane javne osude te osobe iako nije izvjesno da će ikada doći u položaj osumnjičenika.

Posljedice tog odstupanja, dakle, mogu biti vrlo ozbiljne jer u javnosti dovode do pogrešnih kvalifikacija cjelokupnog početnog (predistražnog) stadija prethodnog postupka i do pogrešnih dojmova o osobama koje nadležna tijela u tom stadiju ispituju ili u vezi s kojima istražuju činjenice. Ozbiljnost situacije jasno potvrđuje i očitovanje Ministarstva pravosuđa koje pogrešno kvalificira članak 2. stavak 5. ZKP-a kad navodi da upisom kaznene prijave u upisnik»državni odvjetnik ... osumnjičenika obavještava da prikuplja podatke povodom podnesene kaznene prijave«. Time se ujedno stvara i pogrešna slika o funkcioniranju kaznenog pravosuđa u početnom stadiju istraživanja činjenica vezanih uz kazneno djelo.

40.2. Osim što je odredio trenutak započinjanja, zakonodavac je u članku 2. stavku 5. ZKP-a odredio i trenutak završetka kaznenog progona. Zakonski, kazneni progon završava »sudskom odlukom«.

Takvo određenje završetka kaznenog progona dodatno potvrđuje da je pojam kaznenog progona u članku 2. stavku 5. ZKP-a nerazumljiv. O kojoj je »sudskoj odluci« riječ, u kojem se postupku ona donosi i zbog čega se neodređena sudska odluka postavlja kao trenutak završetka kaznenog progona ostaje potpuno nejasno.

Međutim, prihvati li se da je dio članka 5. stavka 2. ZKP-a koji određuje da »kazneni progon završava ... sudskom odlukom« samo omaška zakonodavca, pojam kaznenog progona i dalje ostaje sporan za označavanje početnog (predistražnog) stadija u kojem se tek »razjašnjava« sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo kako bi se utvrdilo ima li nekih osnova za tu sumnju. Naime, nazivati preliminarna istraživanja (preliminary investigations)»kaznenim progonom« znači stvoriti izravnu i jasnu značenjsku nerazmjernost između stvarnog sadržaja koji taj pojam označava (u pravilu neformalne predistražne radnje) i snažnih značenjskih konotacija koje on sa sobom nosi. Imajući u vidu presudnu važnost jezika u pravu, a uzimajući u obzir da se pojam »kazneni progon« pojavljuje u tekstu ZKP-a 143 puta, nije isključeno da on već na pojmovnoj razini pridonosi pogrešnoj percepciji javnosti o toj početnoj fazi istraživanja događaja odnosno o osobama koje se u tom stadiju pojavljuju pred nadležnim tijelima u vezi s tim događajem.

Sažeto, snažan i jednoznačan »vanjski dojam« koji pojam kaznenog progona ostavlja u javnosti očito je nerazmjeran stvarnom stanju stvari koje on označava. Ta je nerazmjernost toliko jaka da utječe na oblikovanje pogrešne slike u javnosti o osobi koja je zbog povezanosti s događajem koji se istražuje podvrgnuta »kaznenom progonu« (stvarno protiv nje ne moraju postojati nikakve osnove sumnje da je počinila kazneno djelo). Drugim riječima, već na pojmovnoj razini dolazi do pogrešne percepcije javnosti o radnjama i mjerama koje državno odvjetništvo u tom stadiju poduzima prema pojedinim osobama. Time se također stvara pogrešna slika o funkcioniranju kaznenog pravosuđa u početnom stadiju istraživanja činjenica vezanih uz kazneno djelo.

40.3. Konačno, čini se da druga rečenica članka 5. stavka 2. ZKP-a u pravnom smislu nije ni potpuna. Propušteno je, naime, utvrditi da kazneni progon završava i odbačajem kaznene prijave ako oštećenik ne dade izjavu da preuzima progon.

40.4. Zbog svih tih razloga Ustavni sud ocijenio je članak 2. stavak 5. ZKP-a nesuglasnim i sa zahtjevima koji za zakone proizlaze iz načela vladavine prava (članak 3. Ustava). Riječ je o pravnoj normi koje je središnji institut (kazneni progon) višestruko proturječno određen, a sam je njegov naziv značenjski pogrešan i kad je riječ o započinjanju i kad je riječ o završetku postupka koji bi trebao označavati. Ti propusti izravno utječu na »vanjski dojam« o funkcioniranju kaznenog pravosuđa koji ne odgovara stvarnom postupanju nadležnih državnih tijela niti stvarnom položaju osoba koje se u tom stadiju pojavljuju pred nadležnim tijelima u vezi s kaznenim djelom. Pogrešan vanjski dojam o početnom stadiju istražnog procesa koji je u ovom slučaju uzrokovao pojam kaznenog progona i njegovo nerazumljivo određenje izravno narušavaju pravnu sigurnost i pravnu preglednost domaćeg kaznenoprocesnog poretka.

1.2.) Članak 10. stavak 3.

41. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 10.

(1) Sudske se odluke ne mogu temeljiti na dokazima pribavljenim na nezakonit način (nezakoniti dokazi).

(2) Nezakoniti su dokazi:

1) koji su pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom propisane zabrane mučenja, okrutnog ili nečovječnog postupanja,

2) koji su pribavljeni povredom Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i čast, te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života,

3) koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni ovim Zakonom,

4) za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza.

(3) Ne smatraju se nezakonitim dokazi pribavljeni povredom prava i sloboda iz stavka 2. točke 2. ovog članka:

1) radnjom za koju je prema kaznenom zakonu isključena protupravnost,

2) u postupku za teške oblike kaznenih djela za koja se provodi redoviti postupak, kod kojih je povreda prava, s obzirom na jakost i narav, bitno manja u odnosu na težinu kaznenog djela.

(4) Sudska odluka ne može se temeljiti isključivo na dokazu iz stavka 3. točke 2. ovog članka.«

42. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan te predlagatelj O. d. Nobilo i predlagatelj Zrilić navode da je članak 10. stavak 3. ZKP-a u izravnoj nesuglasnosti s člankom 3., člankom 5., člankom 16., člankom 22. stavkom 1., člankom 23. stavkom 1., člankom 25. stavkom 1., člankom 29. stavcima 1., 3. i 4. i člankom 35. Ustava te s člankom 3. stavkom 1., člankom 6. stavkom 3. točkama (a), (b), (c) i (d) i člankom 8. stavkom 1. Konvencije.

Prema mišljenju predlagatelja s tim se člankom dopušta uporaba očito nezakonitog dokaza u kaznenom postupku, pa stoga osporeni članak nije u suglasnosti s Ustavom koji u člancima 3. i 5. proklamira načelo vladavine prava, dok članak 29. Ustava propisuje da dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu biti uporabljeni u sudskom postupku.

O. d. Nobilo smatra da se člankom 10. stavkom 3. ZKP-a otvara put pribavljanju dokaza davanjem iskaza bez prisutnosti odvjetnika, obmanama osumnjičenika i izbjegavanjem predočavanja što se osumnjičeniku stavlja na teret. Osporeni članak legalizira dokaze pribavljene nezakonitim prisluškivanjem ili video snimkama doma, bračne postelje i slično.

Predlagatelj Zrilić smatra da je članak 10. stavak 3. ZKP-a nesuglasan s Ustavom već zbog toga što generalno dopušta legalizaciju odnosno uporabu dokaza pribavljenih povredom Ustavom zajamčenih sloboda i prava. Iz te odredbe proizlazi da bi se u određenim situacijama mogao prihvatiti dokaz pribavljen, primjerice i mučenjem. Prema njegovu mišljenju nedopustivo je zakonom ostaviti prostor za procjenu državnom odvjetniku da se neki dokaz ipak može prihvatiti povredom nekog Ustavom zajamčenog prava ili slobode, kad bi ta povreda bila »bitno manja u odnosu na težinu kaznenog djela«, kad je državni odvjetnik stranka u kontradiktornom postupku u kojemu se okrivljenik smatra nedužnim sve dok mu se pravomoćnom sudskom odlukom ne dokaže krivnja (bez obzira na težinu onoga što mu se stavlja na teret). Predlagatelj Zrilić smatra da ni državni odvjetnik ni bilo tko drugi takvu mogućnost ne smije imati niti mu je zakon smije priznati jer je sama po sebi nespojiva s pravičnim postupkom zajamčenim člankom 29. stavkom 1. Ustava.

43. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da ZKP, suprotno tvrdnji predlagateljica, ostaje na koncepciji da se nezakoniti dokazi ne mogu uporabiti u kaznenom postupku (članak 29. stavak 5. Ustava). Tvrdnje predlagatelja da je članak 10. stavak 3. ZKP-a nesuglasan s tom odredbom Ustava nisu osnovane, posebno imajući u vidu da ZKP u većem broju odredaba zabranjuje uporabu dokaza pribavljenih na određeni način (primjerice, članak 6. stavak 3., članak 250., članak 281. ZKP-a).

Što se tiče prigovora predlagatelja O. d. Nobilo, Ministarstvo pravosuđa navodi da osporeni članak nije opravdanje za namjerno kršenje zakona od države. Kršenje zakona od službene osobe koja vodi postupak u ime države podliježe odgovornosti kao i svaka druga kažnjiva radnja ili propust. Nezakoniti su dokazi određeni u članku 10. ZKP-a tako što su u stavku 2. određeni pozitivno, a u stavku 3. negativno. Stavcima 2. i 3. članka 10. ZKP-a određuje se što su nezakoniti dokazi tek kad ih se sagledava u cjelini. Iz toga slijedi da stavak 3. članka 10. ZKP-a ne znači odstupanje od stajališta izraženog u zabrani propisanoj člankom 29. stavkom 4. Ustava.

Što se tiče prigovora predlagatelja Zrilića, Ministarstvo pravosuđa navodi da se svako prvo ispitivanje okrivljenika u redovitom postupku obvezno snima uređajem za audiovideo snimanje te tom ispitivanju obvezno prisustvuje branitelj. Osim toga, okrivljeniku prije početka ispitivanja mora biti uručena pouka o pravima.

44. Ustavni sud ističe da je institut nezakonitih dokaza područje sukobljavanja dviju temeljnih tendencija suvremenog kaznenog postupka, bio on mješovitog ili akuzatornog tipa. Oba pravna sustava nastoje održati ravnotežu između funkcionalnosti kažnjavanja i zaštite prava građana. Zbog obveze zaštite temeljnih ljudskih prava na kojoj počivaju demokratska društva utemeljena na vladavini prava ustavotvorci odnosno zakonodavci određuju granice ovlasti sudaca pri odlučivanju o uporabi nezakonitih dokaza. Okosnica su izgradnje tih granica minimalni standardi korištenja odnosno zabrane korištenja nezakonitih dokaza. Ti su standardi na supranacionalnoj razini sadržani u međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima, dok su u unutarnjim pravnim porecima propisani u nacionalnim ustavima i zakonima. Zajednički je cilj tih standarda isključenje nezakonitih dokaza iz supstrata (osnovice) za donošenje presude.

Nezakoniti dokaz može se definirati kao dokaz koji se zbog povrede procesne forme njegova prikupljanja ili izvođenja, koja istovremeno predstavlja i povredu temeljnih ljudskih prava, ne smije koristiti za donošenje presude u kaznenom postupku. Bez obzira procjenjuje li zakonodavac ili sudac dokaze na kojima se ne smije temeljiti presuda, procjena se zasniva na uvažavanju dviju vrijednosti ustavnopravnog značenja. Riječ je o zaštiti pojedinih temeljnih ljudskih prava odnosno prava obrane od arbitrarnog postupanja države te o pozitivnoj obvezi države da osigura djelotvoran kazneni progon.

44.1. Članak 10. ZKP-a razvrstava nezakonite dokaze u četiri skupine i pritom stvara svojevrsnu »gradaciju« njihove nezakonitosti.

a) Nezakoniti dokazi prema međunarodnom pravu (članak 10. stavak 2. točka 1.): u međunarodnom su pravu nezakoniti dokazi oni koji su pribavljeni mučenjem, okrutnim ili nečovječnim postupanjem. Izdvajanje te kategorije nezakonitih dokaza rezultat je međunarodnopravne obveze (Europska konvencija o sprečavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz 1897.; Konvencija UN protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih i ponižavajućih kazni i postupaka iz 1984.), a posebno je istaknuta u novijoj jurisprudenciji Europskog suda utemeljenoj na članku 3. Konvencije (zabrana mučenja).

b) Nezakoniti dokazi ex iudicio (članak 10. stavak 2. točka 2.): riječ je o dokazima pribavljenim kršenjem određenih temeljnih prava, to jest dokazima pribavljenim povredom prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i čast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života kojih se dokazna (ne)zakonitost utvrđuje sudskom procjenom,ex iudicio. Novina koju je za tu kategoriju dokaza uveo ZKP jest propisivanje mjerila u članku 10. stavku 3. ZKP-a na temelju kojih će suci procjenjivati njihovu dokaznu (ne)zakonitost.

c) Nezakoniti dokazi ex lege (članak 10. stavak 2. točka 3.): riječ je o dokazima koji su pojedinačno propisani ZKP-om tako što se kod svakoga izričito navodi da se na njemu ne može temeljiti presuda. Sudovi nisu ovlašteni ocjenjivati učinak tako pribavljenog dokaza nego su ga dužni izdvojiti (tzv. pravilo isključivanja) odnosno ukinuti presudu koja se temeljila na takvom dokazu.

d) »Plodovi otrovnog voća« (članak 10. stavak 2. točka 4.): riječ je o dokazima za koje se saznalo iz drugih nezakonitih dokaza, bez obzira je li prilikom njihova pribavljanja poštovana propisana procedura ili ne. Dokazi derivirani iz nezakonitih dokaza izdvajaju se bez obzira jesu li nastali na temelju nezakonitih dokaza ex lege ili ex iudicio.

44.2. »Gradacija« nezakonitosti dokaza bitna je za razumijevanje članka 10. stavka 3. ZKP-a. Njegove se odredbe, kao što je u njemu i izričito propisano, odnose samo na kategoriju nezakonitih dokaza ex iudicio sadržanih u članku 10. stavku 2. točki 2. ZKP-a. Riječ je o nezakonitim dokazima pribavljenim povredom:

– prava obrane,

– prava na dostojanstvo, ugled i čast, i

– prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života.

Ti se dokazi neće smatrati nezakonitim iako su pribavljeni povredom tih prava ako je povreda učinjena:

1) radnjom za koju je prema kaznenom zakonu isključena protupravnost, ili

2) u postupku za teške oblike kaznenih djela za koja se provodi redoviti postupak, kod kojih je povreda prava, s obzirom na jakost i narav, bitno manja u odnosu prema težini kaznenog djela.

Prema tome, člankom 10. stavkom 3. ZKP-a sudovima se prvi put u kaznenom procesnom zakonodavstvu daje mjerilo za ocjenu dokazne (ne)zakonitosti dokaza pribavljenih povredom taksativno navedenih prava. Vodeći se s tim mjerilima, suci trebaju procjenjivati je li određeni dokaz zakonit ili nije odnosno odlučivati hoće li određeni dokaz kojim je prekršeno neko procesno pravilo biti ugrađen u supstrat (osnovicu) za donošenje presude ili će biti izdvojen.

44.3. Ustavni sud podsjeća da je u središtu rasprave o načelu djelotvornosti zaštite ljudskih prava uvijek pitanje imaju li ustavna i konvencijska prava prednost pred općim ili javnim interesom. Riječ je o vrijednostima koja su po prirodi stvari često međusobno suprotstavljena. Načelno su moguća tri modela rješavanja sukoba među njima. Prvi je model privilegiranja prava prema kojem prava trebaju imati prednost pred javnim ili općim interesom. Drugi je model privilegiranja općeg ili javnog interesa koji treba imati prednost pred pojedinačnim pravima. Treći je model postizanja ravnoteže prema kojem svaku suprotstavljenu vrijednost treba uravnotežiti prema drugoj tako da se ne daje prednost nijednoj od njih sve dok se u cijelosti ne razmotre sva relevantna obilježja konkretnog sukoba.

I Ustav i Konvencija u prvom redu prihvaćaju model privilegiranja prava odnosno model postizanja ravnoteže, ovisno o naravi prava o kojem je riječ. Međutim, pod određenim pretpostavkama ipak dopuštaju da zaštita općeg dobra (opći ili javni interes) prevlada nad pojedinačnim ustavnim i konvencijskim pravima. Iznimka su apsolutno zaštićena nederogabilna prava koja uvijek moraju imati prednost pred bilo kojim drugim pravima ili interesima, i pojedinačnim i općim ili javnim. Primjer je sadržan u članku 10. stavku 2. točki 1. ZKP-a koji bezuvjetno proglašava nezakonitim svaki dokaz pribavljen kršenjem zabrane mučenja i okrutnog ili nečovječnog postupanja koje pripada kategoriji apsolutno zaštićenih nederogabilnih prava.

Međutim, kad je riječ o relativno zaštićenim nederogabilnim i derogabilnim pravima te o kvalificiranim pravima, u određenim okolnostima ta prava i opći ili javni interesi nisu prima facie jednake varijable koje je moguće vagati radi stvaranja ravnoteže. Mjerila moraju biti podešena u korist općeg ili javnog interesa, što ovisi o okolnostima svakog konkretnog (pojedinačnog) slučaja.

Promotre li se u tom svjetlu prava navedena u članku 10. stavku 2. točki 2. ZKP-a razvidno je da gotovo sva pripadaju kategoriji relativno zaštićenih derogabilnih prava ili kategoriji kvalificiranih prava (pravo obrane, pravo na ugled i čast te pravo na nepovredivost osobnog i obiteljskog života). S obzirom na pravnu narav tih prava zakonodavac je mogao propisati ovlast suca da u svjetlu osobitih okolnosti konkretnog slučaja »stavi na vagu« jakost i narav njihove povrede, s jedne strane, i težinu kaznenog djela, s druge strane. Zaključi li sudac da je povreda prava, s obzirom na jakost i narav, bitno manja u odnosu na težinu kaznenog djela, pri ocjeni (ne)zakonitosti dokaza ovlašten je primijeniti model privilegiranja općeg ili javnog interesa. Takvo je zakonsko rješenje ustavnopravno prihvatljivo, posebno ima li se u vidu da članak 10. stavak 3. ZKP-a ne utječe na obvezu suca da postigne pravednu ravnotežu među sukobljenim pravima i općim ili javnim interesima u svakom konkretnom slučaju u kojem je njihovo međusobno uravnoteživanje moguće.

44.4. Ipak, jedno pravo navedeno u članku 10. stavku 2. točki 2. ZKP-a ne pripada kategorijama navedenim u prethodnoj točki. Riječ je o »pravu na dostojanstvo«.

Ustavni sud podsjeća da je ljudsko dostojanstvo apsolutno zaštićeno, nederogabilno i nekomparabilno.

Članak 1. Povelje o temeljnim pravima Europske unije (Official Journal of the European Union, C 83/389, 30. 3. 2010.) glasi: »Ljudsko je dostojanstvo nepovredivo. Mora se poštovati i štititi.« U Europskoj uniji ljudsko dostojanstvo je prva nedjeljiva i univerzalna vrijednost.

Ustavni sud podsjeća i na Protokol br. 13 uz Konvenciju koji govori o »urođenom dostojanstvu svih ljudskih bića«. Podsjeća i na temeljnu postavku kojom se Europski sud vodi kad tumači ljudska prava, a koja je sadržana u predmetu Refah Partisi (Stranka prosperiteta) i drugi protiv Turske (presuda, 31. srpnja 2001., zahtjevi br. 41340/98, 41342/98, 41343/98 i 41344/98):

»43. ... Ljudska prava čine integrirani sustav za zaštitu ljudskog dostojanstva. S tim u vezi, demokracija i vladavina prava tu imaju ključnu ulogu.«

Pri tumačenju ustavnih vrednota Ustavni sud prihvaća i pravna stajališta njemačkog Saveznog ustavnog suda da je ljudsko dostojanstvo središnja točka od koje se mora polaziti pri uravnoteživanju svih drugih ustavnih vrijednosti. To je stajalište izraženo u presudi Lebach (BVerfGE 35, 202 /Lebach/ – Urteil des Ersten Senats vom 5. Juni 1973 auf die mündliche Verhandlung vom 2. und 3. Mai 1973 – 1 BvR 536/72):

»Obje ustavne vrijednosti moraju u slučaju sukoba biti uravnotežene, koliko je to moguće; ako se to ne može postići onda će se uzimanjem u obzir tipičnih osobina i posebnih okolnosti pojedinačnog slučaja odlučiti koji od interesa mora ustuknuti. Pritom se obje ustavne vrijednosti moraju promatrati u svom odnosu prema ljudskom dostojanstvu kao središnjoj točki vrijednosnog ustrojstva Ustava.«

Ustavni sud utvrđuje da je ljudsko dostojanstvo apsolutno, nederogabilno i nekomparabilno i nije ga moguće ni ograničavati ni vagati. Pribavljanje dokaza povredom ljudskog dostojanstva čini taj dokaz nezakonitim. Odstupanje od tog pravila nije dopušteno jer nijedno drugo pojedinačno pravo ili sloboda odnosno nijedan opći ili javni interes, pa ni onaj usmjeren na uspješno procesuiranje najtežih kaznenih djela, nije dopušteno uspoređivati niti mu je dopušteno dati prednost pred ljudskim dostojanstvom. Ta je zabrana sadržana, implicite, u člancima 17. stavku 3., 23. stavku 1., 25. stavku 1. i 35. Ustava.

44.5. Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da članak 10. stavak 3. ZKP-a kad se tiče dijela stavka 2. točke 2. koji glasi: »dostojanstvo,« nije u suglasnosti s navedenim odredbama Ustava.

2) Glava III. Izuzeće (članci 32. – 37.)

45. Glava III. ZKP-a uređuje izuzeće, i to u obliku isključenja (judex inhabilis) i otklona (judex suspectus) sudaca i sudaca porotnika, državnih odvjetnika, osoba koje su ovlaštene na temelju ZODO-a zastupati državnog odvjetnika u postupku, istražitelja, zapisničara, tumača i stručnih osoba te vještaka. Uređuje i uvjete pod kojima stranke mogu podnijeti zahtjev za izuzeće, a propisuje i tko donosi odluku o zahtjevu za izuzeće i kojim aktom.

46. U glavi III. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 34. stavka 2. ZKP-a. Prigovore je Ustavni sud ocijenio djelomično osnovanim.

2.1.) Članak 34. stavak 2.

47. Osporena odredba glasi:

»Članak 34.

(...)

(2) Stranke mogu podnijeti zahtjev za izuzeće do početka rasprave, a ako su za razlog isključenja (članak 32. stavak 1.) saznale kasnije, zahtjev podnose odmah nakon saznanja.«

48. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da članak 34. stavak 2. ZKP-a nije u suglasnosti s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije jer njime propisane mogućnosti za predlaganje izuzeća krše načelo prava na branitelja i načelo jednakosti oružja. Smatraju da ta odredba isključuje mogućnost da stranke zatraže izuzeće suca na temelju članka 32. stavka 2. ZKP-a poslije započinjanja glavne rasprave, budući da izrijekom propisuje kako stranke mogu podnijeti zahtjev za izuzeće samo do početka rasprave. Nadalje navode:

»Članak 34 st. 2 ZKP-a predviđa da stranke mogu podnijeti zahtjev za izuzeće do početka rasprave, a ako su za razlog isključenja (čl. 32 st. 1 ZKP-a) saznale kasnije, zahtjev podnose odmah nakon saznanja. Ovdje se ponovno ukazuje da je člankom 202 st. 2 toč. 12 ZKP-a propisano da su stranke u kaznenom postupku tužitelj i okrivljenik. Kako je člankom 34 st. 2 ZKP-a predviđeno da samo stranke mogu podnijeti zahtjev za izuzeće do početka rasprave, takva odredba ponovno je suprotna čl. 29 Ustava RH koja okrivljeniku daje pravo na branitelja. Odredbom ovog članka branitelj okrivljenika isključen je od mogućnosti stavljanja zahtjeva za izuzeće, a time se krši načelo jednakosti oružja propisano odredbom čl. 6 ECHR.«

49. Ministarstvo pravosuđa navodi da osporena odredba nije suprotna članku 29. Ustava i načelu jednakosti oružja. Navodi da bi se glavna rasprava načelno trebala okončati na jednom zasjedanju – dakle, odvijati se u kontinuitetu te je zbog toga nužno da odredbe o raspravi imaju u vidu taj cilj. Prema mišljenju Ministarstva pravosuđa, okrivljenik može podnijeti žalbu na presudu (članak 468. stavak 1. točka 2. ZKP-a) ako je na raspravi sudjelovao sudac ili sudac porotnik koji se morao izuzeti.

50. Ustavni sud podsjeća da ZKP razlikuje dvije vrste izuzeća. To su isključenje i otklon. Ti su instituti povezani s koncepcijama objektivne i subjektivne (ne)pristranosti u konvencijskom pravu.

Prema europskim pravnim standardima postoje dvije temeljne vrste pristranosti: objektivna i subjektivna. U odnosu na Republiku Hrvatsku Europski sud primijenio je test subjektivne i/ili objektivne pristranosti u predmetima Mežnarić protiv Hrvatske (presuda, 15. srpnja 2005., zahtjev br. 71615/01), Parlov-Tkalčić protiv Hrvatske (presuda, 22. prosinca 2009., zahtjev br. 24810/06) i Olujić protiv Hrvatske (presuda, 5. veljače 2009., zahtjev br. 22330/05). Osim toga, za razliku od predmeta Mežnarić i Olujić, u predmetu Parlov-Tkalčić ispitivao je tzv. unutarnju nepristranost, to jest pritiske koji dovode u pitanje pristranost suda odnosno suca, a koji dolaze iz samog suda.

Prema ZKP-u, razlozi za isključenje taksativno su navedeni u članku 32. stavku 1. ZKP-a.

»Članak 32.

(1) Sudac ili sudac porotnik isključen je od obavljanja sudske dužnosti:

1) ako je oštećen kaznenim djelom;

2) ako mu je okrivljenik, njegov branitelj, tužitelj, žrtva, oštećenik, njihov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, bračni drug ili srodnik u uspravnoj liniji do bilo kojeg stupnja, u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, a po tazbini do drugog stupnja;

3) ako je s okrivljenikom, njegovim braniteljem, tužiteljem, žrtvom ili oštećenikom u odnosu skrbnika, štićenika, posvojitelja, posvojenika, hranitelja, hranjenika, smještene osobe ili udomitelja;

4) ako je u tom kaznenom predmetu u prethodnom postupku obavljao dokazne radnje, ili je odlučivao o potvrđivanju optužnice, ili je sudjelovao u postupku kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik, savjetnik žrtve ili opunomoćenik oštećenika, odnosno tužitelja, ili je ispitan ili treba biti ispitan kao svjedok ili vještak, a drukčije nije propisano ovim Zakonom;

5) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija žalbom ili izvanrednim pravnim lijekom.

(...)«

Isključenje suca ili suca porotnika obuhvaća slučajeve u kojima se po objektivnom kriteriju pretpostavlja da je sudac pristran te se u tim slučajevima ne ispituje subjektivna pristranost suda. U tim se slučajevima sudac isključuje, a stranke mogu zahtijevati izuzeće odnosno osporavati pristranost suca tijekom cijelog postupka, uz ograničenje propisano člankom 477. ZKP-a. Sudjelovanje suca koji se morao isključiti predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak 1. točka 2. ZKP-a).

S druge strane, otklon suca uređen je u članku 32. stavku 2. ZKP-a koji glasi:

»Članak 32.

(...)

(2) Sudac ili sudac porotnik može biti otklonjen od obavljanja sudske dužnosti ako se izvan slučajeva navedenih u stavku 1. ovog članka navedu i dokažu okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristranost.

(...)«

Do otklona suca dolazi ako se izvan slučajeva isključenja (članak 32. stavak 1. ZKP-a) dokažu okolnosti koje izazivaju sumnju u nepristranost suca. U pravilu je riječ o razlozima povezanim sa subjektivnom (ne)pristranošću: do nepovjerenja u nepristranost suca došlo je zbog osobnih odnosa suca ili zbog ponašanja suca prije ili tijekom postupka. Razlozi otklona prema ZKP-u ne izazivaju tako strogu procesnu sankciju kao razlozi isključenja. U slučaju njihova utvrđenja u žalbenom postupku može doći samo do relativno bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

ZKP, dakle, pravi razliku između objektivnog i subjektivnog kriterija nepristranosti, propisujući bitno teže procesne sankcije za nepristranost prema objektivnom kriteriju od nepristranosti prema subjektivnom kriteriju. Za razliku od slučajeva isključenja, ZKP dopušta strankama da traže otklon suca ili suca porotnika (zbog subjektivne pristranosti) samo do početka glavne rasprave.

Članak 34. stavak 2. ZKP-a, prema ocjeni Ustavnog suda, u tom dijelu nije suglasan ni s Ustavom ni s Konvencijom. I objektivna i subjektivna pristranost suda jednako (teško) krše pravo na pošten postupak. Ako zakon mora pružiti okrivljeniku djelotvorno pravno sredstvo za ostvarivanje prava na pošten postupak u svim njegovim aspektima, onda se vremenskim ograničavanjem prava na podnošenje zahtjeva za otklon suca ili suca porotnika do početka rasprave neosnovano uskraćuje pravo okrivljeniku da osporava subjektivnu pristranost suca ili suca porotnika zbog razloga koji su nastali poslije početka rasprave.

50.1. Stoga je ocjena Ustavnog suda da je članak 34. stavak 2. ZKP-a u dijelu koji glasi: »isključenja (članak 32. stavak 1.)« nesuglasan sa zahtjevima nepristranosti suda koji proizlaze iz članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije.

50.2. Što se tiče tvrdnje predlagateljica da članak 34. stavak 2. ZKP-a krši pravo na obranu i načelo jednakosti oružja iz članka 6. Konvencije jer propisuje da samo stranke mogu podnijeti zahtjev za izuzeće, a ne i branitelj okrivljenika, Ustavni sud je ocjenjuje neosnovanom. Prema članku 67. ZKP-a branitelj je ovlašten u korist okrivljenika poduzimati sve radnje koje može poduzeti sam okrivljenik. Stoga je on ovlašten postaviti i zahtjev za isključenje odnosno otklon i u ime okrivljenika.

3) Glava VI. Okrivljenik i branitelj (članci 64. – 77.)

51. Glava VI. ZKP-a uređuje prava obrane okrivljenika kao glavnog subjekta kaznenog postupka, pri čemu je u članku 64. ZKP-a naveden katalog tih prava.

Pojam okrivljenika određen je u članku 202. stavku 2. točki 2. ZKP-a, a uporaba tog pojma određena je u članku 202. stavku 3. ZKP-a. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 202.

(...)

(2) Ako nije drukčije propisano, pojedini izrazi u ovom Zakonu imaju sljedeće značenje:

(...)

2) okrivljenik je osoba protiv koje je podignuta optužnica koja još nije potvrđena, osoba protiv koje je podnesena privatna tužba te osoba protiv koje je presudom izdan kazneni nalog,

(...)

(3) Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom, odredbe o okrivljeniku, primjenjuju se na osumnjičenika, okrivljenika, optuženika i osuđenika te na osobe protiv kojih se vode posebni postupci predviđeni ovim ili drugim zakonom.

(...)«

52. U glavi VI. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 64. stavka 1. točaka 1. i 8., članka 67. stavka 2., članka 70. stavaka 4. i 5., članka 74., članka 75. stavaka 2. i 3., članka 76. stavaka 2., 3. i 4., članka 83. stavka 1. i članka 87. stavka 5. ZKP-a.

Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom dijelove ili pojedine aspekte članka 70. stavka 5., članka 75. stavaka 2. i 3. i članka 76. stavaka 2., 3. i 4. ZKP-a.

3.1.) Članak 70. stavak 5.

53. Osporena odredba glasi:

»Članak 70.

(...)

(5) Na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika sud može rješenjem odlučiti da branitelj ne može biti odvjetnik za kojeg postoje osnove sumnje da je primanjem novca ili imovine od okrivljenika počinio ili bio sudionik u kaznenom djelu pranja novca iz članka 279. Kaznenog zakona. Do podizanja optužnice o prijedlogu državnog odvjetnika odlučuje sudac, a nakon podizanja optužnice sud pred kojim se vodi postupak. Žalba protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.«

Ta odredba nije bila sadržana u ZKP/08. Unesena je u ZKP člankom 13. ZID-a ZKP/09.

54. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da je članak 70. stavak 5. ZKP-a »protuustavan obzirom da sud kršeći ustavnu kategoriju presumpcije nevinosti, a na temelju niskog stupnja – osnove sumnje, zabranjuje određenom odvjetniku da bude izabrani branitelj branjeniku«.

55. Ministarstvo pravosuđa navodi da članak 70. stavak 5. ZKP-a propisuje da sud odlučuje o izuzimanju branitelja na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika. Sud ne odlučuje o krivnji branitelja.

56. Ustavni sud prvo primjećuje da se prva rečenica članka 70. stavka 5. ZKP-a ne tiče prava na branitelja kao takvog. Okrivljenik ima pravo na branitelja, ali mu je ograničeno pravo njegova izbora. Konkretno, prva rečenica članka 70. stavka 5. ZKP-a odnosi se samo na situaciju kad postoje osnove sumnje da je konkretan odvjetnik primanjem novca ili imovine od okrivljenika »počinio ili bio sudionik u kaznenom djelu pranja novca iz članka 279. Kaznenog zakona«. Mora, dakle, postojati izravna i neposredna veza između okrivljenika i branitelja u obliku počinjenja kaznenog djela pranja novca.

Članak 279. KZ-a glasi:

»Prikrivanje protuzakonito dobivenog novca

Članak 279.

(1) Tko u bankarskom, novčarskom ili drugom gospodarskom poslovanju uloži, preuzme, zamijeni ili na drugi način prikrije pravi izvor novca odnosno predmeta ili prava priskrbljena novcem za koji zna da je pribavljen kaznenim djelom za koje se može izreći kazna zatvora od pet godina ili kaznenim djelom počinjenim u sastavu grupe ili zločinačke organizacije,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko novac, predmete ili prava iz stavka 1. ovoga članka pribavlja sebi ili drugome, posjeduje ili stavlja u promet, iako je u trenutku pribavljanja znao za njihovo podrijetlo.

(3) Tko djelo iz stavka 1. i 2. ovoga članka počini kao član grupe ili zločinačke organizacije,

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(4) Tko u slučaju počinjenja djela iz stavka 1. i 2. ovoga članka postupa s nehajom glede okolnosti da su novac, predmeti ili prava pribavljeni kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka,

kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

(5) Ako su novac, predmeti ili prava iz stavka 1., 2. i 4. ovoga članka pribavljeni kaznenim djelom počinjenim u stranoj državi, ta će se djela ocijeniti prema odredbama hrvatskog kaznenog zakonodavstva, ali će se na njih primijeniti odredbe članka 16. stavka 2. i 3. ovoga Zakona.

(6) Novac i predmeti iz stavka 1., 2. i 4. ovoga članka oduzet će se, a prava utvrditi ništavim.

(7) Počinitelja kaznenog djela iz stavka 1., 2., 3. i 4. ovoga članka koji dragovoljno pridonese otkrivanju kaznenog djela sud može osloboditi kazne.«

56.1. Prvi međunarodni instrument protiv pranja novca donijelo je Vijeće Europe 1980. godine u Preporuci o mjerama protiv transfera i čuvanja dobara nastalih iz kriminalnih radnji (Recommendation No. R(80)10 on measures against the transfer and the safekeeping of funds of criminal origin). U toj se preporuci prvi put spominje izraz»pranje novca« (money laundering). Taj se pojam prvi put službeno spominje u SAD 1982. godine u presudi kolumbijskoj kokainskoj mafiji. Prvi Zakon o pranju novca (Money Laundering Act) donesen je 1986. godine u saveznoj državi Washington, SAD.

Danas se kaznena djela pranja novca povezuju i s financiranjem terorizma. Štoviše, u Republici Hrvatskoj na snazi je poseban Zakon o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma (»Narodne novine« broj 87/08. i 25/12.). Članak 2. tog zakona sadržava legalne definicije pranja novca i financiranja terorizma:

1) pranje novca jest izvršavanje radnji kojima se prikriva pravi izvor novca ili druge imovine za koju postoji sumnja da je pribavljena na nezakonit način u zemlji ili inozemstvu, uključujući:

– zamjenu ili bilo kakav drugi prijenos novca ili druge takve imovine,

– prikrivanje prave prirode, izvora, lokacije, raspolaganja, kretanja, vlasništva ili prava u vezi s novcem ili drugom takvom imovinom,

– stjecanje, posjedovanje ili uporaba novca ili druge takve imovine;

2) financiranje terorizma jest osiguravanje ili prikupljanje sredstava, odnosno pokušaj osiguravanja ili prikupljanja sredstava, zakonitih ili nezakonitih, na bilo koji način, izravno ili neizravno, s namjerom da se uporabe ili sa znanjem da će biti uporabljena, u cijelosti ili dijelom, za počinjenje terorističkoga kaznenog djela, od terorista ili terorističke organizacije.

Ustavni sud utvrđuje da zbog težine stupnja ograničenja prava okrivljenika da po slobodnoj volji izabere svoga branitelja, u prvoj rečenici članka 70. stavka 5. ZKP-a mora biti strogo određeno koji oblici kaznenog djela pranja novca mogu dovesti do ograničenja tog prava. Za legitiman cilj koji se tom odredbom želi postići kazneno djelo pranja novca iz članka 279. KZ-a preširoko je postavljeno (od nehaja do članstva u zločinačkoj organizaciji). Preširok je i raspon sankcija (od oslobođenja kazne do 10 godina zatvora).

Zaključno, mjera propisana prvom rečenicom članka 70. stavka 5. ZKP-a po naravi stvari mora biti striktno ograničena na najteže oblike kaznenog djela pranja novca koji moraju biti navedeni u samom zakonu i moraju biti precizno određeni.

56.2. S druge strane, članak 70. stavak 5. ZKP-a treba razmotriti i s aspekta ograničenja prava branitelja da zastupa okrivljenika. To je ograničenje utemeljeno na institutu »sumnje«, to jest na stupnju izvjesnosti postojanja nekih činjenica koje zajedno sa spoznajama pravosudnih tijela opravdavaju primjenu kaznenopravne norme. Ni s tog aspekta nije sporan legitimni cilj članka 70. stavka 5. ZKP-a nego nerazmjernost načina na koji se taj cilj nastoji postići.

Ustavni sud prihvaća prigovor da nesuglasnost s Ustavom takvog zakonskog rješenja proizlazi iz činjenice da je pri uređenju članka 70. stavka 5. ZKP-a zakonodavac odabrao prenizak stupanj vjerojatnosti sudjelovanja branitelja u kriminalnoj djelatnosti (to jest »osnove sumnje«) da bi ga se po toj osnovi smjelo isključiti iz obrane okrivljenika.

Osnove sumnje odnose se na relativnu vrijednost početnih spoznaja o činjenicama koje se tijekom istraživanja mogu mijenjati te podliježu samo sumarnoj početnoj ocjeni. Suprotno tome, »osnovana sumnja« označava viši stupanj sumnje koji uvijek znači obvezu pokretanja progona određene osobe. Iz dosadašnje prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske moguće je nazrijeti razliku osnovane sumnje i osnova sumnje. Navodi se nekoliko pravnih stajališta Vrhovnog suda:

– »Valja ustvrditi da osnovi sumnje koji su dostatni za poduzimanje izvidnih mjera predstavljaju samo prvi i najniži stupanj vjerojatnosti da bi moglo biti počinjeno kazneno djelo« (VSRH, presuda broj: I Kž-328/07, 9. rujna 2008.).

– »Pri tome nije dovoljno da iz tih podataka i dokaza proizlaze samo neki od osnova sumnje, naprotiv, potrebno je da otuda proizlaze svi osnovi sumnje, dakle oni koji zaokružuju sve objektivne i subjektivne sastojnice obilježja kaznenog djela koje se okrivljeniku stavlja na teret, znači da zaključak o postojanju osnovane sumnje mora predstavljati zaokruženu cjelinu i ozbiljniju razinu sumnje« (VSRH, presuda broj: IV Kž-12/03-2, 5. ožujka 2003.).

– »A sve ono što se sada navodi u žalbi i na što žalitelj upućuje, predstavlja samo određene osnove sumnje, ili nedokazane mogućnosti, a što je daleko od osnovane sumnje da je učinjeno odnosno kazneno djelo« (VSRH, presuda broj: IV Kž-11/1999, 25. veljače 1999.).

– »Nisu dostatne puke pretpostavke kao nekakve osnove sumnje, već ... mora postojati osnovana sumnja da je neka osoba počinila kazneno djelo, a to je sasvim nešto drugo. To znači da ... trebaju već postojati i biti prikupljeni takvi podaci koji opravdavaju osnovanost sumnje« (VSRH, presuda IV Kž-104/1998, 29. travnja 1999.).

Ni u trenutku uhićenja ni u razdoblju u kojem je osoba u pritvoru osnove sumnje ne pretpostavljaju potrebu da istražne vlasti pribave dovoljno dokaza da podnesu optužbu. Ni kad je riječ o uhićenju, dakle, nadležne vlasti ne moraju biti uvjerene da je stvarno počinjeno kazneno djelo. Europski sud istaknuo je u slučaju Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda, veliko vijeće, 8. veljače 1996., zahtjev br. 18731/91) da je cilj ispitivanja tijekom pritvaranja koje slijedi poslije uhićenja »napredovanje u kaznenoj istrazi potvrdom ili negiranjem konkretnih sumnji na kojima je uhićenje zasnovano«:

»55. ... činjenice koje su poslužile kao osnova za razvoj sumnje ne moraju biti istog stupnja kao i činjenice nužne da se sumnja opravda ili čak da se podnese kaznena prijava, što nastupa kao sljedeća faza u procesu kaznene istrage.«

56.3. Ako se zakonodavac već opredjeljuje za zakonsko rješenje koje počiva na elementu »sumnje« (kao što je to učinio u članku 70. stavku 5. ZKP-a), onda mora poštovati pravilo da standard »osnova sumnje« ne bi mogao biti ustavnopravno prihvatljiv temelj za isključenje mogućnosti sudjelovanja odvjetnika kao branitelja u kaznenom postupku. Ograničenjem prava branitelja da zastupa okrivljenika zbog postojanja »osnova sumnje« u njegovu kriminalnu aktivnost opisanu u članku 70. stavku 5. ZKP-a nerazmjerno se narušava objektivno ustavno načelo procesne poštenosti koje, povezano s vladavinom prava, čini jezgru jedinstvenog koncepta djelotvornog ostvarivanja postupovnih jamstava zajamčenih Ustavom.

Konačno, ograničenjem prava branitelja da zastupa okrivljenika zbog osnova sumnje u njegovu kriminalnu aktivnost uvijek se mora imati u vidu iznimno važna uloga branitelja u kaznenom postupku (v. točku 63.1. obrazloženja ove odluke). Izvjesno je da bi primjena standarda »osnova sumnje« kao mjerila za uređivanje situacije iz članka 70. stavka 5. ZKP-a obeshrabrila odvjetnike u obavljanju njihove djelatnosti. Ustavni sud u tom smislu podsjeća na središnju ulogu pravničke profesije u upravljanju pravosuđem i provedbi vladavine prava. Sloboda pravnika da obavljaju svoju profesiju bez neosnovanih smetnji esencijalna je komponenta demokratskog društva i nužna pretpostavka za djelotvornu primjenu odredaba Ustava i Konvencije, osobito jamstava poštenog suđenja i prava na osobnu sigurnost. Obeshrabrujući učinci (chilling effect) koji se mogu pojaviti među osobama uključenim u posao obrane u kaznenim postupcima stoga pogađaju samu bit i nacionalnog i konvencijskog sustava zaštite ljudskih prava (usp. Europski sud, predmet Elci i drugi protiv Turske, presuda, 13. studenoga 2003., zahtjevi br. 23145/93 i 25091/94, §§ 669. i 714.).

56.4. Zbog navedenih je razloga Ustavni sud ocijenio nesuglasnom s Ustavom prvu rečenicu članka 70. stavak 5. ZKP-a.

Uz obvezu da u samom zakonu precizno odredi o kojim je oblicima kaznenog djela pranja novca riječ, zakonodavac je slobodan na drugačiji način urediti situaciju iz prve rečenice članka 70. stavka 5. ZKP-a i postići iste ciljeve koje je ugradio u taj članak ZKP-a, uz izbjegavanje onih mjerila koja bi cjelokupno normativno rješenje učinili ustavnopravno neprihvatljivim, kao što je to u konkretnom slučaju utvrđeno za mjerilo »osnova sumnje«.

56.5. Ustavni sud na kraju napominje da druga i treća rečenica članka 70. stavka 5. ZKP-a nisu u nesuglasnosti s Ustavom (»Do podizanja optužnice o prijedlogu državnog odvjetnika odlučuje sudac, a nakon podizanja optužnice sud pred kojim se vodi postupak. Žalba protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.«). Međutim, zbog njihove organske povezanosti s prvom rečenicom članka 70. stavka 5. ZKP-a trebalo je i njih ukloniti iz pravnog poretka. Bez prve rečenice one nemaju nikakav pravni smisao.

3.2.) Članak 75. stavci 2. i 3. i članak 76. stavci 2., 3. i 4. ZKP-a

57. Članak 75. ZKP-a glasi:

»Članak 75.

(1) Uhićenik ima pravo slobodnog i neometanog razgovora s braniteljem čim je uhićenik imenovao branitelja, odnosno čim je donesena odluka o imenovanju branitelja.

(2) Državni odvjetnik može rješenjem naložiti da se razgovor između uhićenika i branitelja nadzire o čemu prije početka razgovora, dostavom rješenja, obavještava uhićenika i branitelja. Razgovor se može prekinuti ako:

1) uhićenik narušava sigurnost i red,

2) je usmjeren na počinjenje kaznenih djela prikrivanja (članak 236. i 279. Kaznenog zakona), ili pomoći počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela (članak 301. Kaznenog zakona),

3) je usmjeren na ometanje kaznenog postupka utjecajem na svjedoke, vještake, sudionike ili prikrivače.

(3) Protiv rješenja državnog odvjetnika o nadzoru iz stavka 2. ovog članka, uhićenik može u roku od dva sata podnijeti žalbu sucu istrage. Sudac istrage o žalbi odlučuje u roku od šest sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.«

58. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da članak 75. stavak 2. ZKP-a ne sadržava potrebu utvrđivanja nikakve legitimne osnove zbog koje bi se unaprijed razgovor između uhićenika i branitelja stavljao pod nadzor, a ne sadržava ni odredbu o vremenskom ograničenju tog nadzora. Smatraju da je to suprotno članku 29. Ustava i članku 6. Konvencije. Također navode da je navedeni članak u nesuglasnosti s člankom 36. Ustava i da nije jasno za koji je razgovor propisana mogućnost prekida (je li riječ o razgovoru za koji je državni odvjetnik izdao rješenje o nadzoru ili o nekom drugom) te tko je ovlašten prekinuti razgovor.

Predlagatelj Zrilić smatra da članak 75. stavci 2. i 3. ZKP-a nisu suglasni s člankom 25. stavkom 1., člankom 27., člankom 36. stavkom 1., člankom 37. stavkom 1. i posebice s člankom 29. stavcima 1. i 2. alinejom 3. Ustava. Navodi da iz članka 75. stavka 2. ZKP-a uopće nije vidljivo pod kojim bi pretpostavkama državni odvjetnik mogao naložiti nadzor razgovora između uhićenika i branitelja. Državni odvjetnik taj nadzor može praktički odrediti proizvoljno i po svojoj volji, s ciljem koji će se tek moći opravdati u budućnosti na temelju sadržaja samog razgovora, što je neprihvatljivo i neustavno. Prema predlagatelju, takav zahvat ne smije se prepustiti ničijoj diskreciji jer je riječ o preosjetljivoj problematici koja zadire u srž ljudskih prava i sloboda vezanih uz pravično suđenje. Također navodi da se iz navedenog članka ne vidi o kakvom bi se nadzoru radilo te smatra da ZKP u tom dijelu olako propisuje krajnje neuobičajenu i drastičnu mjeru prekida razgovara između branitelja i branjenika na temelju nečije puke procjene da je ostvarena neka pretpostavka iz alineja 1. do 3. tog članka, a što otvara vrata drastičnom kršenju prava na obranu. Navodi da protiv prekida razgovora ZKP čak ne propisuje nikakvu mogućnost priziva. Ustavnopravno je sporna i nadležnost državnog odvjetnika za donošenje bilo kakvih odluka kojima se zadire u slobodnu komunikaciju između odvjetnika i uhićenika, budući da je državni odvjetnik zadužen za progon počinitelja kaznenih djela i da se od njega kao suprotne strane ne može očekivati nepristrana procjena i odnos prema uhićeniku.

59. Ministarstvo pravosuđa navodi da članak 75. stavak 2. ZKP-a nije nesuglasan s člankom 29. Ustava jer ne dovodi u pitanje pravo na dobru obranu. Nadzor nalaže rješenjem državni odvjetnik u točno određenim situacijama te se protiv tog rješenja može izjaviti žalba.

60. Članak 76. ZKP-a glasi:

Članak 76.

(1) Ako se okrivljenik nalazi u pritvoru ili istražnom zatvoru branitelj se može s njime dopisivati i razgovarati bez nadzora.

(2) Ako drukčije nije određeno ovim Zakonom, na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može, do podizanja optužnice, odlučiti da se pisma, poruke i razgovori okrivljenika i branitelja nadziru:

1) u postupku za sljedeća kaznena djela iz Kaznenog zakona: ubojstva (članak 90.), teškog ubojstva (članak 91.), otmice (članak 125.), ubojstva najviših državnih dužnosnika (članak 138.),otmice najviših državnih dužnosnika (članak 139.), kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom (Glava XIII.), krivotvorenja novca (članak 274.) i pranja novca (članak 279.),

2) u postupku za kaznena djela za koja postoje osnove sumnje da ih je počinila grupa ljudi ili zločinačka organizacija ako postoji vjerojatnost da bi razgovor okrivljenika s braniteljem doveo do prikrivanja kaznenih djela, pomoći počinitelju nakon kaznenog djela ili ako u pogledu okrivljenika postoje okolnosti koje upućuju na opasnost da će ponoviti kazneno djelo, dovršiti pokušano kazneno djelo ili počiniti teže kazneno djelo kojim prijeti.

(3) Odluku o nadzoru sudac istrage donosi rješenjem. Rješenje o nadzoru dostavlja se, prije stavljanja pod nadzor, branitelju i okrivljeniku. Žalba protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

(4) Nadzor iz stavka 2. ovog članka, može trajati najdulje dva mjeseca od određivanja istražnog zatvora.«

Članak 76. stavak 2. izmijenjen je člankom 16. ZID-a ZKP/09. U ZKP/08 prijedlog državnog odvjetnika nije trebao biti obrazložen, a u točki 1. stavka 2. članka 76. katalog kaznenih djela bio je ponešto drugačiji.

61. Predlagateljice smatraju da je članak 76. stavak 2. ZKP-a nesuglasan s člankom 29. i člankom 36. Ustava te s člankom 6. Konvencije, unatoč tome što je ZID ZKP/09 dopunio stavak 2.

Što se tiče članka 76. stavka 2. točke 1. ZKP-a predlagatelj Zrilić navodi da ta odredba omogućuje bezuvjetno određivanje nadzora u svim postupcima koji se vode za kaznena djela navedena u njoj. Navodi da nije jasna svrha takvog nadzora. Zakon ne objašnjava njegovu svrhu. Ocjenjuje da je, u nedostatku izrijekom određene druge svrhe, riječ o svrsi sprečavanja poduzimanja kaznenih djela, što se može zaključiti iz točke 2. stavka 2. članka 76. ZKP-a. Zakonodavac pritom ne daje odgovor na pitanje zašto omogućuje određivanje arbitrarnog i bezuvjetnog nadzora za kaznena djela koja navodi u tom članku jer i kod njih, kao i svih drugih, važi načelo presumpcije nedužnosti iz članka 3. stavka 1. ZKP-a.

62. Ministarstvo pravosuđa navodi da članak 76. ZKP-a propisuje pravilo da se s okrivljenikom koji se nalazi u pritvoru ili istražnom zatvoru branitelj može dopisivati i razgovarati s njim bez nadzora. Međutim, pravilo o slobodnoj i nesmetanoj komunikaciji s braniteljem podložno je zakonskim izuzecima. Tako, samo na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika i (samo) do podizanja optužnice sudac istrage može odlučiti da se pisma, poruke i razgovori okrivljenika i branitelja nadziru. Napominje da je nadzor komunikacije okrivljenika i branitelja moguć samo za određena kaznena djela. Odluku o nadzoru donosi sudac istrage rješenjem na temelju obrazloženog prijedloga državnog odvjetnika. Dakle, prvo državni odvjetnik mora podnijeti prijedlog, a zatim sudac mora odlučiti (što znači da sud ocjenjuje opravdanost uvođenja nadzora). Naposljetku, nadzor može trajati zakonom ograničeno vrijeme odnosno najdulje dva mjeseca od određivanja istražnog zatvora. Zaključno navodi da je navedena iznimka u obliku nadzora razgovora okrivljenika s braniteljem podložna određenim i jasnim uvjetima te je ograničena na određena kaznena djela, na određeno vrijeme i na određen stadij postupka.

63. Ustavni sud prvo primjećuje da članak 75. stavci 2. i 3. i članak 76. stavci 2. do 4. ZKP-a uređuju ograničenje komunikacije između osobe i njezina odvjetnika u vrijeme kad je osoba pod potpunom kontrolom državnih vlasti jer je u statusu uhićenika (članak 75.) odnosno pritvorenika ili zatvorenika (članak 76.), a nalazi se unutar odgovarajućeg zatvorenog prostora (zatvora, istražnog centra i sl.) koji je također pod nadzorom državnih vlasti.

63.1. Članak 29. stavak 2. alineja 3. Ustava izričito jamči pravo osumnjičenika, okrivljenika ili optuženika na nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem. To je pravo konstitutivni dio prava na pošteno suđenje, a proteže se i na prethodni postupak ako i u mjeri u kojoj je vjerojatno da će poštenost suđenja biti ozbiljno narušena početnim propuštanjem da se ta ustavna odredba poštuje.

Opseg i značenje prava na branitelja Europski sud utvrdio je u predmetu Salduz protiv Turske (2008.). Ta su pravna stajališta relevantna za sve postupke i stadije postupaka prije suđenja, neovisno o njihovoj formalnoj klasifikaciji u nacionalnom zakonodavstvu (to u hrvatskom kaznenom procesnom pravu znači: neovisno o tome je li riječ o kaznenom progonu ili istrazi).

»50. Sud ponavlja da iako je primarna svrha članka 6., u mjeri u kojoj se tiče kaznenog postupka, osigurati pošteno suđenje pred ‘sudištem’ (tribunal) koje je nadležno utvrditi ‘svaku kaznenu optužbu’, iz toga ne slijedi da se taj članak ne primjenjuje i na postupke prije suđenja (pre-trial proceedings). Prema tome, članak 6. – osobito njegov stavak 3. – može biti mjerodavan prije no što je predmet poslan na suđenje ako i u mjeri u kojoj je vjerojatno da bi se poštenost suđenja mogla ozbiljno dovesti u pitanje početnim propuštanjem da se poštuju njegove odredbe (to be seriously prejudiced by an initial failure to comply with its provisions) ... Kao što je Sud već presudio u svojim prethodnim presudama, pravo predviđeno stavkom 3. točkom (c) članka 6. Konvencije jedan je od elemenata pojma poštenog suđenja u kaznenom postupku koji je sadržan u stavku 1. ...

51. Sud nadalje ponavlja da, iako nije apsolutno, pravo svakoga optuženog (charged) za kazneno djelo da ga djelotvorno brani odvjetnik, po potrebi i onaj imenovan po službenoj dužnosti, jedno je od temeljnih obilježja poštenog suđenja (Poitrimol protiv Francuske, 23. studenoga 1993., § 34., ... i Demebukov protiv Bugarske, br. 68020/01, § 50., 28. veljače 2008.). Neovisno o tome, članak 6. stavak 3. točka (c) ne specificira način na koji se to pravo ostvaruje. Stoga je državama ugovornicama ostavljeno da odaberu način na koji će se pobrinuti da ono bude osigurano u njihovim sudskim sustavima, a zadaća je Suda samo da utvrdi je li metoda koju su odabrale dosljedna zahtjevima poštenog suđenja. U tom smislu mora se zapamtiti da je Konvencija stvorena da bi ‘jamčila prava koja nisu teoretska ili prividna (illusory), nego provediva u praksi (practical) i djelotvorna’ i da imenovanje branitelja ne osigurava samo po sebi djelotvornost pomoći koju bi on mogao osigurati okrivljeniku (Imbrioscia, ... § 38.).

52. Nacionalni zakoni mogu držanju okrivljenika u početnim fazama policijskog ispitivanja pripisati posljedice koje su odlučujuće za izglede obrane u bilo kojem kasnijem kaznenom postupku. U takvim okolnostima članak 6. normalno će zahtijevati da se okrivljeniku (accused) dopusti korištenje pomoći odvjetnika već u početnim fazama policijskog ispitivanja. Međutim, do sada se smatralo da bi to pravo moglo biti podvrgnuto ograničenjima iz opravdanog razloga(for good cause). Stoga je pitanje, u svakom pojedinom predmetu, je li ograničenje bilo opravdano i, ako jest, nije li u svjetlu ukupnosti postupka ono okrivljenika lišilo poštenog ispitivanja (fair hearing), budući da do toga, u određenim okolnostima, može dovesti čak i opravdano ograničenje (vidjeti ... John Murray, § 63.; Brennan, ... § 45. i Magee, ... § 44.).

53. Ta načela, istaknuta gore u § 52., također su u skladu s općepriznatim međunarodnim standardima ljudskih prava ... koji su u srži pojma poštenog suđenja i kojih je racionalni temelj (rationale) osobito usmjeren zaštiti okrivljenika od zlouporabe prisile (abusive coercion) od vlasti. Ona također pridonose izbjegavanju pogrešaka u provođenju suđenja (miscarriages of justice) i ispunjavanju ciljeva članka 6., poglavito procesnoj ravnopravnosti (equality of arms) između tijela istrage ili progona (investigating or prosecuting authorities) i okrivljenika.

54. U tom pogledu Sud naglašava važnost faze istraživanja (investigation stage) za pripremu kaznenog postupka jer dokazi dobiveni tijekom te faze određuju okvir u kojem će se na suđenju razmatrati djelo podvrgnuto optužbi ... Istodobno, okrivljenik je u toj fazi postupka često u osobito ranjivom položaju, učinak kojega pojačava činjenica da zakonodavstvo o kaznenom postupku postaje sve kompleksnije, osobito u pogledu pravila koja uređuju prikupljanje i upotrebu dokaza. U većini slučajeva, ta osobita ranjivost može se pravilno kompenzirati samo uz pomoć odvjetnika zadatak kojega je da, između ostalog, pomogne osigurati poštovanje prava okrivljenika da sam sebe ne optuži. To pravo uistinu pretpostavlja da tužiteljstvo u kaznenom predmetu nastoji dokazati svoje tvrdnje protiv okrivljenika, a da ne poseže za dokazima pribavljenim metodama prisile (coercion) ili pritiska (oppression) suprotno volji okrivljenika (vidjeti Jalloh protiv Njemačke [VV], br. 54810/00, § 100., ECHR 2006-..., i Kolu protiv Turske, br. 35811/97, § 51., 2. kolovoza 2005.). Rani pristup odvjetniku dio je postupovnih jamstava na koja će Sud osobito paziti kad ispituje je li postupak dokinuo samu bit privilegija protiv samooptuživanja ... S tim u vezi Sud također bilježi preporuke CPT-a« (Europskog odbora za sprečavanje mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja – op. Ustavni sud), »u kojima je Odbor opetovano izjavljivao da je pravo pritvorenika(detainee) na pristup pravnoj pomoći temeljno jamstvo protiv zlostavljanja (ill-treatment). Svaka iznimka od uživanja tog prava mora biti jasno propisana, a njezina primjena vremenski ograničena. Ta su načela osobito potrebna u slučaju teških optužbi jer demokratska društva pri suočenju s najtežim kaznama moraju osigurati poštovanje prava na pošteno suđenje do najvišeg mogućeg stupnja.

55. S obzirom na takvu pozadinu, s ciljem da pravo na pošteno suđenje ostane dovoljno ‘provedivo u praksi i djelotvorno’ (vidjeti gore, § 51.), Sud nalazi da članak 6. stavak 1. zahtijeva da, u pravilu, mora biti osiguran pristup odvjetniku od prvog ispitivanja osumnjičenika (suspect) od policije, osim ako se u svjetlu osobitih okolnosti svakog pojedinog slučaja pokaže da postoje uvjerljivi razlozi (compelling reasons) da se to pravo ograniči. Čak i kad ti uvjerljivi razlozi iznimno mogu opravdati zabranu pristupa odvjetniku, takvo ograničenje – bez obzira na to kakvo mu je opravdanje – ne smije neopravdano naštetiti (unduly prejudice) pravu okrivljenika iz članka 6. ... Prava obrane(rights of the defence) u načelu će biti nepovratno narušena kad se inkriminirajuće izjave dane tijekom policijskog ispitivanja koriste za osudu, a da pristup odvjetniku nije bio osiguran.«

63.2. Pravo na branitelja implicira povjerenje u odnosima između branjenika i odvjetnika. Nema djelotvorne obrane ako branjenik ne vjeruje svom odvjetniku. Jedan je od osnovnih elemenata tog odnosa povjerenja povjerljivost (tajnost) razmijenjenih informacija. Branjenik mora biti u mogućnosti povjeriti bilo koju informaciju branitelju i pritom biti siguran da ništa što je rekao branitelju neće postati poznato vlastima.

Ustav ne dopušta mogućnost ukidanja prava na nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem osim u doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države te velikih prirodnih nepogoda (članak 17. Ustava). Budući da je pravo branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom inherentan dio tog ustavnog prava, ni njega nije dopušteno ukidati osim pod pretpostavkama propisanim člankom 17. Ustava.

Razmotri li se prikladnost normativne tehnike koja je primijenjena pri uređenju tog prava, odmah se zapaža da su i članak 75. i članak 76. ZKP-a pravilno normativno oblikovani: konkretno pravo branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom prvo se priznaje (pravilo), nakon toga se propisuju njegova ograničenja (iznimka), a na kraju se protiv tih ograničenja priznaje djelotvoran i brz put pravne zaštite pred sudom. Tako formuliran normativni okvir nije ustavnopravno sporan, budući da pravo na nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem i iz njega derivirano pravo branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom pripadaju skupini relativno zaštićenih derogabilnih ustavnih i konvencijskih prava.

Sažeto, pravo branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom nije izrijekom propisano Ustavom, nego se izvodi iz ustavnog prava na nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem (članak 29. stavak 2. alineja 3. Ustava). Dakle, nije apsolutno nego je podložno ograničenjima. Istovjetno stajalište izrazio je Europski sud u predmetu Rybacki protiv Poljske (presuda, 13. siječnja 2009., zahtjev br. 52479/99):

»56. Pravo branjenika da komunicira sa svojim odvjetnikom izvan dosega sluha treće osobe (out of hearing of a third person) dio je temeljnih zahtjeva poštenog suđenja u demokratskom društvu i slijedi iz članka 6. stavka 3. točke (c). To pravo, koje nije izrijekom propisano u Konvenciji, može biti predmet određenih ograničenja (vidjetiJohn Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. veljače 1996., ... § 63.).«

Ta ograničenja, međutim, nikada ne smiju biti takva da naruše samu bit prava branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom. Narušavanje same biti tog prava, kao i svih ostalih relativno zaštićenih derogabilnih ustavnih i konvencijskih prava, najčešće uzrokuju njihova strukturalna (normativna) ograničenja, neovisno o postojanju ili nepostojanju njihove razmjernosti. Sukladno tome, mehanizmi za djelotvorno sprečavanje i strogo kažnjavanje eventualnih zlouporaba privilegija branjenika i branitelja mogu biti propisani zbog važnih razloga (v. Preporuku Odbora ministara o europskim zatvorskim pravilima u točki 64.2. obrazloženja ove odluke), njihovo funkcioniranje mora biti osigurano u praksi, ali njihov učinak nikada ne smije dovoditi do narušavanja same biti prava na obranu.

To je ujedno i okvir u kojem se kreće ustavnosudski nadzor tih članaka ZKP-a.

64. Kad je riječ o predmetu koji uređuju članak 75. i članak 76. ZKP-a Ustavni sud prihvaća europske pravne standarde izgrađene u okviru Vijeća Europe.

64.1. Što se tiče prakse Europskog suda, u predmetu Oferta Plus S.R.L. protiv Moldavije (presuda, 19. prosinca 2006., zahtjev br. 14385/04) taj je sud iznio načelna pravna stajališta o pravu pritvorenika na komuniciranje sa svojim odvjetnikom »izvan dosega sluha treće osobe« (u konkretnom slučaju, ovlaštenog zatvorskog službenika) u svjetlu članka 6. stavka 3. točke (c) Konvencije.

»2. Povjerljivost razgovora u sobi za sastanke odvjetnika-klijenata u Centru za suzbijanje gospodarskog kriminala i korupcije (Centre for Fighting Economic Crimes and Corruption – CFECC)

145. Jedan je od ključnih elemenata u odvjetnikovu djelotvornom zastupanju interesa branjenika načelo da povjerljivost informacija (confidentiality of information) koje razmjenjuju među sobom mora biti zaštićena. Ovaj privilegij osnažuje otvorenu i iskrenu komunikaciju između klijenata i odvjetnika. Sud podsjeća da je otprije smatrao kako je povjerljiva komunikacija s odvjetnikom neke osobe zaštićena Konvencijom, kao važno zaštitno sredstvo prava obrane te osobe (vidjeti, primjerice, Campbell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. ožujka 1992., ... § 46., i Preporuke /Recommendation Rec (2006)2 .../).

146. Doista, ako odvjetniku ne bi bilo moguće posavjetovati se sa svojim branjenikom i od njega primati povjerljive upute bez nadzora, njegova bi pomoć puno izgubila od svoje korisnosti, a namjera je Konvencije jamčiti prava koja su provediva u praksi (practical) i djelotvorna (vidjeti, inter alia, Artico protiv Italije, presuda od 13. svibnja 1980., ..., § 33.).

147. Sud smatra da miješanje u privilegij odvjetnik-branjenik ... ne zahtijeva nužno da stvarno dođe do presretanja ili prisluškivanja (interception or eavesdropping). Istinsko vjerovanje utemeljeno na razumnim osnovama da su im razgovor slušali moglo bi biti dostatno, prema stajalištu Suda, da ograniči djelotvornost pomoći koju bi odvjetnik mogao pružiti. Takvo bi vjerovanje neizbježno spriječilo slobodan razgovor između odvjetnika i branjenika i omelo pravo branjenika da bude djelotvorno branjen i zastupan.«

U predmetu Brennan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda, 16. listopada 2001., zahtjev br. 39846/98) iznesena su pravna stajališta Europskog suda o granicama ograničenja prava na komuniciranje s odvjetnikom »izvan dosega sluha treće osobe«.

»58. Sud je u ovoj presudi već zabilježio ... da članak 6. stavak 3. normalno zahtijeva da se okrivljeniku dopusti korištenje pomoći odvjetnika u početnim fazama ispitivanja (at the initial stages of an interrogation). Nadalje, okrivljenikovo pravo na komuniciranje sa svojim odvjetnikom izvan dosega sluha treće osobe dio je osnovnih zahtjeva poštenog suđenja i proizlazi iz članka 6. stavka 3. točke (c). (...) Međutim, sudska praksa Suda upućuje na to da pravo na pristup odvjetniku može podlijegati ograničenjima zbog opravdanog razloga (for good cause), a u svakom se pojedinom predmetu postavlja pitanje je li zbog ograničenja, u svjetlu cjelokupnog postupka, okrivljenik lišen poštenog suđenja. Iako nije potrebno da podnositelj zahtjeva dokaže, pod pretpostavkom da bi to bilo moguće, da je ograničenje imalo štetan učinak na tijek suđenja, podnositelj zahtjeva mora biti kadar tvrditi da je izravno pogođen takvim ograničenjem u ostvarivanju prava obrane.«

64.2. Konačno, Preporuka Odbora ministara Vijeća Europe državama članicama o europskim zatvorskim pravilima, usvojena 11. siječnja 2006. na 952. sjednici zamjenika ministara (Recommendation Rec. (2006)2) u mjerodavnom dijelu glasi:

»Pravna pomoć (pravni savjet)

23.1. Svi zatvorenici imaju pravo na pravnu pomoć, a zatvorske vlasti osigurat će im prikladne prostorije kako bi imali pristup takvoj pomoći.

23.2. Zatvorenici se mogu konzultirati o bilo kojoj pravnoj stvari s pravnim savjetnikom (legal advisor) prema vlastitom izboru i o svom trošku.

23.3 Kad postoji priznat način pružanja besplatne pravne pomoći, vlasti će o tome upoznati sve zatvorenike.

23.4. Savjetovanje i drugi oblici komunikacije uključujući korespondenciju o pravnim stvarima između zatvorenika i njihovih pravnih savjetnika su povjerljivi.

23.5. Sudska vlast (judicial authority) može u izvanrednim okolnostima odobriti ograničenja takve povjerljivosti radi sprečavanja teškog zločina ili ozbiljnog narušavanja sigurnosti i osiguranja zatvora.

23.6. Zatvorenici imaju pristup ili im je dopušteno imati u posjedu dokumentaciju koja se odnosi na sudski postupak koji se vodi protiv njih.«

a) Članak 75. stavci 2. i 3.

65. Članak 75. ZKP-a uređuje pravo uhićenika na slobodan i neometan razgovor s braniteljem (stavak 1.), ograničenja tog prava (stavak 2.) i put sudske zaštite tog prava (stavak 3).

Ustavni sud prvo ponavlja da s ustavnopravnog aspekta nije sporno zakonodavčevo ovlaštenje da uredi ograničenja prava uspostavljanja veze uhićenika s njegovim braniteljem propisivanjem mjere nadzora njihove komunikacije, kao ni zakonsko uređenje prema kojem taj nadzor nalaže državni odvjetnik svojim rješenjem, sve dok je riječ o iznimci i sve dok su u zakonu precizno određena kaznena djela koja svojom težinom i stupnjem opasnosti za organizirani život u zajednici i javnu sigurnost, osobito za živote građana, opravdavaju to ograničenje. U članku 75. ZKP-a to nije učinjeno.

Nadalje, Ustavni sud prihvaća prigovore predlagatelja da u članku 75. stavku 2. ZKP-a ne postoje pretpostavke pod kojima državni odvjetnik može rješenjem naložiti da se razgovor između uhićenika i branitelja nadzire. Taj je prigovor osnovan neovisno o tome što nije riječ o presretanju ili prisluškivanju njihovih razgovora, nego o unaprijed najavljenoj mjeri koja se provodi unutar prostora koji kontrolira nadležna državna vlast, a u kojem je smješten uhićenik.

Ustavni sud u tom smislu prihvaća pravno stajalište Europskog suda da bi čak i »istinsko vjerovanje utemeljeno na razumnim osnovama da su im razgovor slušali (...) neizbježno spriječilo slobodan razgovor između odvjetnika i branjenika i omelo pravo branjenika da bude djelotvorno branjen i zastupan« (v. prije citiranu presudu Oferta Plus S.R.L. protiv Moldavije, 2006., § 147.). U usporedbi s tom situacijom, nedvojbeno je da čvrsta i izvjesna spoznaja da se razgovor odnosno drugi oblik komunikacije nadzire sama po sebi znači težak oblik ograničavanja slobode uhićenika na nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem.

Ustavni sud prihvaća i prigovor predlagatelja da iz članka 75. stavka 2. ZKP-a nije jasno tko je ovlašten prekinuti razgovor između uhićenika i branitelja. Također primjećuje da nije jasna pravna priroda rokova propisanih u članku 75. stavku 3. ZKP-a (dva sata za žalbu uhićenika i šest sati za odluku suca istrage o žalbi). Budući da posljedice prekoračenja tih rokova nisu propisane, ostaje nejasno je li riječ o instruktivnim ili prekluzivnim rokovima. Ako je riječ o prekluzivnim rokovima, nisu jasne pravne posljedice koje nastaju za uhićenika kad zakasni sa žalbom odnosno kad sudac istrage zakasni s odlukom o žalbi. Konačno, nije jasno je li za nadzor svakog pojedinog razgovora potreban poseban nalog državnog odvjetnika ili je on ovlašten jednim nalogom odrediti nadzor više razgovora ili svih razgovora koji se budu održavali između uhićenika i njegova branitelja, a ako da, smije li se nalog izdati za sve razgovore tijekom cjelokupnog razdoblja u kojem branjenik ima status uhićenika ili ne. To su pitanja koja su relevantna s ustavnopravnog aspekta zaštite prava obrane uhićenika. ZKP na njih ne daje odgovore.

65.1. Sukladno tome, nepostojanje pretpostavki pod kojima bi bilo dopušteno ograničiti pravo branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom nalogom da se njihov razgovor nadzire (što uključuje i nedostatak naznake kaznenih djela u odnosu na koje bi taj nadzor bio dopušten) te uočene nepreciznosti u uređenju postupanja ovlaštenih osoba tijekom tog nadzora dovodi do zaključka da članak 75. stavak 2. ZKP-a nije u skladu sa zahtjevima koje za zakone postavlja vladavina prava, osobito sa zahtjevima preciznosti, predvidljivosti i pravne izvjesnosti (članak 3. Ustava). Zbog nedostataka koje sadržava, članak 75. stavak 2. ZKP-a prisiljava ovlaštene službene osobe da ga tumače što je uvijek povezano s rizikom pogrešaka i pojave određenog stupnja proizvoljnog postupanja. Time se otvara i mogućnost narušavanja same biti prava branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom, što nije u suglasnosti s člankom 29. stavkom 2. točkom 3. u vezi s općim jamstvom prava na pošteno suđenje iz stavka 1. tog članka Ustava.

Zaključno, zbog težine stupnja ograničenja prava branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom mjera propisana člankom 75. stavkom 2. ZKP-a po naravi stvari mora biti striktno ograničena na najteže oblike kaznenih djela (primjerice, onih povezanih s terorizmom i organiziranim kriminalom ili djelima korupcije velikih razmjera) koji moraju biti navedeni u samom zakonu i moraju biti precizno određeni. Osim toga, nužno je precizno propisati pretpostavke pod kojima je ta mjera dopuštena, precizirati postupanje ovlaštenih osoba tijekom nadzora razgovora između uhićenika i branitelja i predvidjeti pravne posljedice prekoračenja rokova iz članka 75. stavka 3. ZKP-a. Pri propisivanju tih pretpostavki osobito se mora uvažavati činjenica da je riječ o uhićeniku, a da se držanju uhićenika u početnim fazama policijskog ispitivanja u pravilu pripisuju posljedice koje su odlučujuće za izglede obrane u bilo kojem kasnijem kaznenom postupku.

65.2. Ustavni sud na kraju napominje da članak 75. stavak 3. ZKP-a nije u nesuglasnosti s Ustavom (»Protiv rješenja državnog odvjetnika o nadzoru iz stavka 2. ovog članka, uhićenik može u roku od dva sata podnijeti žalbu sucu istrage. Sudac istrage o žalbi odlučuje u roku od šest sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.«). Međutim, zbog njegove organske povezanosti s člankom 75. stavkom 2. ZKP-a trebalo je i njega ukloniti iz pravnog poretka. Bez stavka 2. odredbe sadržane u stavku 3. članka 75. ZKP-a nisu pravno egzistentne i nemaju nikakav pravni smisao.

b) Članak 76. stavci 2., 3. i 4.

66. Članak 76. ZKP-a uređuje pravo okrivljenika koji se nalazi u pritvoru ili istražnom zatvoru na dopisivanje s braniteljem i razgovor s njim bez nadzora (stavak 1.), sudska ograničenja tog prava (stavak 2.), put sudske zaštite tog prava (stavak 3.) i najdulje trajanje nadzora (stavak 4.).

66.1. Za procjenu suglasnosti s Ustavom članka 76. ZKP-a mjerodavna su pravna stajališta Europskog suda izražena u predmetu Rybacki protiv Poljske (2009.). U tom je slučaju podnositelj zahtjeva imenovao svoga odvjetnika 9. svibnja 1996., dan poslije uhićenja. Kad je državni odvjetnik ispitivao podnositelja zahtjeva taj dan odvjetnik je bio prisutan, što znači da je u tom kratkom razdoblju na početku postupka imao nesmetan kontakt s braniteljem. Međutim, 17. svibnja 1996. državni odvjetnik iskoristio je svoje zakonsko pravo da može biti prisutan na svakom susretu podnositelja zahtjeva i njegova odvjetnika. Pozvao se na članak 64. (poljskog) ZKP-a koji mu je priznavao takvo ovlaštenje i o tome izdao rješenje. Mjerodavni dijelovi presude Rybacki protiv Poljske (2009.) glase:

»58. ... Sud prihvaća da je opća svrha ove odredbe bila spriječiti da optuženi omete policijsku istragu u posebnim okolnostima. Međutim, u ovom slučaju nisu postojale nikakve naznake o osnovama na kojima je odluka bila donesena, čak ni opće naravi kao primjerice potreba da se osigura pravilno provođenje istrage. Nisu dani ni konkretni razlozi koji bi pokazali da je takav nadzor, u okolnostima slučaja, bio nužan i opravdan.

59. Osobito, Sud primjećuje da nije pokazano niti se tvrdilo ... da su vlasti progona, kad su nametale mjere, razmatrale je li bilo kakvih pokazatelja koji su upućivali na rizik potajnih dogovora (risk of collusion) koji bi proizlazio iz odvjetnikovih kontakata s podnositeljem zahtjeva. Ni profesionalna etika odvjetnika ni zakonitost njegova ponašanja nisu ni u jednom trenutku bili dovedeni u pitanje (S. protiv Švicarske, presuda od 28. studenoga 1991., zahtjev br. 12629/87, § 49.). Sud jedino može zaključiti da nije pokazano da su postojale dostatne osnove za nametanje mjera kojima se prigovorilo.

60. Sud nadalje bilježi da su kao rezultat rješenja od 17. svibnja 1996. podnositeljevi kontakti s odvjetnikom bili, od tog datuma do 7. studenoga 1996., nadzirani od policijskih službenika koji su bili prisutni na njihovim susretima. Ne samo da su bili prisutni u sobi nego su i slušali razgovore između podnositelja i odvjetnika. Sud bilježi podnositeljeve tvrdnje da je tijekom posjeta njegova odvjetnika, kad god oni počeli razgovarati o predmetu, policijski službenik prekidao njihov razgovor i upozoravao ih da će, nastave li ga, posjet biti prekinut (...). Stoga se ne može reći da su podnositeljevi kontakti s njegovim odvjetnikom bili, u takvoj situaciji, kadri pomoću mu u djelotvornom izvršavanju njegovih prava obrane.

61. Konačno, Sud bilježi da nije bilo osporeno kako je poštenost postupka bila narušena zbog toga što se tužitelj oslanjao na, primjerice, inkriminirajuće izjave koje je podnositelj zahtjeva dao u razdoblju između svibnja i studenoga, dakle u vrijeme kad podnositelj nije imao pogodnost nenadzirane pravne pomoći. Međutim, Sud ne može drugo nego primijetiti da su ograničenja o kojima je riječ bila primjenjivana više od šest mjeseci tijekom istrage koja je u cjelini trajala sedam mjeseci i dva tjedna (...). Činjenica da su vlasti aktivno pripremale optužnicu protiv podnositelja zahtjeva zajedno sa znatnom duljinom trajanja tog razdoblja ne može drugo nego pojačati zaključak da je izostanak nesmetanih kontakata s njegovim odvjetnikom tijekom tog razdoblja negativno utjecao na djelotvorno izvršenje njegovih prava obrane.

62. Uzimajući u obzir okolnosti slučaja u cjelini, Sud prema tome smatra da je došlo do povrede članka 6. stavka 3. točke (c) u vezi s člankom 6. stavkom 1. Konvencije.«

66.2. Članak 76. ZKP-a ne sadržava sve nedostatke koji su uočeni u članku 75. ZKP-a. Drugim riječima, on propisuje:

– zakonsku obvezu da prijedlog državnog odvjetnika bude obrazložen,

– osiguranu žalbu sudu protiv rješenja suca istrage,

– odredbu o najduljem dopuštenom trajanju nadzora koje načelno nije nerazumno usporedi li se s najduljim dopuštenim vremenom trajanja istražnog zatvora (Ustavni sud primjećuje da prema članku 76. stavku 4. ZKP-a nadzor pisama, poruka i razgovora okrivljenika i branitelja »može trajati najdulje dva mjeseca od određivanja istražnog zatvora«. Zakonodavac, međutim, ne daje odgovor na pitanje može li se taj nadzor određivati višekratno za kraća razdoblja koja ukupno, kad ih se zbroji, smiju trajati najdulje dva mjeseca ili je uvijek riječ o jednokratnoj mjeri, to jest o jednom neprekinutom razdoblju u najduljem trajanju od dva mjeseca. Tu je nejasnoću zakonodavac dužan otkloniti.)

Nadalje, za razliku od članka 75., ZKP sadržava u članku 76. stavku 1. točkama 1. i 2. pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi sudac istrage mogao odrediti mjeru nadzora. Tu je mjeru dopušteno propisati:

– kad je riječ o taksativno navedenim kaznenim djelima iz Kaznenog zakona, i

– u postupku za kaznena djela za koja postoje osnove sumnje da ih je počinila skupina osoba ili zločinačka organizacija ako postoji vjerojatnost da bi razgovor okrivljenika s braniteljem doveo do prikrivanja kaznenih djela, pomoći počinitelju nakon kaznenog djela ili ako u pogledu okrivljenika postoje okolnosti koje upućuju na opasnost da će ponoviti kazneno djelo, dovršiti kazneno djelo u pokušaju ili počiniti teže kazneno djelo kojim prijeti.

Što se tiče tih zakonskih pretpostavki, Ustavni sud dosljedno ponavlja zaključak koji je iznio u vezi s člankom 75. ZKP-a: zbog težine stupnja ograničenja prava branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom mjera propisana člankom 76. stavkom 2. ZKP-a mora biti ograničena na najteža kaznena djela koja predstavljaju prijetnju organiziranom životu u zajednici (primjerice, ona povezana s terorizmom i organiziranim kriminalom ili korupcijom velikih razmjera). Ta djela moraju biti navedena u samom zakonu i moraju biti precizno određena.

Široko postavljeni katalog kaznenih djela (članak 76. stavak 2. točka 1. ZKP-a), a osobito članak 76. stavak 2. točka 2. ZKP-a, otvaraju ustavnopravno neprihvatljivu mogućnost da se mjerom nadzora dopisivanja i razgovora okrivljenika s njegovim braniteljem nastoje postići ciljevi različiti od onih koji bi se mogli smatrati legitimnim, kao što je, primjerice, olakšavanje prikupljanja inkriminirajućih izjava okrivljenika. Na to je upozoreno u presudi Rybacki protiv Poljske (2009.).

66.3. U takvim se okolnostima mora zaključiti da odredbe članka 76. stavka 2. točaka 1. i 2. ZKP-a dovode do narušavanja same biti prava branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom u smislu članka 29. stavka 2. alineje 3. u vezi sa stavkom 1. tog članka Ustava i članka 6. stavka 3. točke (c) u vezi sa stavkom 1. tog članka Konvencije.

66.4. Ustavni sud na kraju napominje da opća odredba članka 76. stavka 2. ZKP-a sama po sebi nije u nesuglasnosti s Ustavom (»Ako drukčije nije određeno ovim Zakonom, na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može, do podizanja optužnice, odlučiti da se pisma, poruke i razgovori okrivljenika i branitelja nadziru:«) jer Ustav ne zabranjuje takav nadzor u apsolutnom smislu. Međutim, bez pretpostavki propisanih u članku 76. stavku 2. točkama 1. i 2. ZKP-a kojih je svrha da taj nadzor dimenzioniraju, a koje nisu u suglasnosti s Ustavom, iz pravnog je poretka trebalo ukloniti i samu opću odredbu.

Nadalje, stavci 3. i 4. članka 76. ZKP-a također nisu sami po sebi u nesuglasnosti s Ustavom (»3. Odluku o nadzoru sudac istrage donosi rješenjem. Rješenje o nadzoru dostavlja se, prije stavljanja pod nadzor, branitelju i okrivljeniku. Žalba protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje. 4) Nadzor iz stavka 2. ovog članka, može trajati najdulje dva mjeseca od određivanja istražnog zatvora.«). Međutim, zbog njihove organske povezanosti s točkama 1. i 2. stavkom 2. člankom 76. ZKP-a trebalo je i njih ukloniti iz pravnog poretka. Bez stavka 2. točaka 1. i 2. odredbe sadržane u stavcima 3. i 4. članka 76. ZKP-a nisu pravno egzistentne i nemaju nikakav pravni smisao.

4) Glava VII. podnesci, elektronička isprava i zapisnik (članci 78. – 88.)

67. Glava VII. ZKP-a uređuje podneske, elektroničke isprave i zapisnik. Uz odredbe koje se općenito odnose na sve podneske, novost je elektronička isprava koja je uređena kao poseban oblik podneska. Najopsežniji dio posvećen je zapisniku, vremenu njegova pisanja, načinu sastavljanja kao konsekutivnog govornog diktata, vođenju zapisnika, pravu na čitanje i potpisivanje te izdvajanju iz zapisnika. Novina je i propisivanje snimanja postupovnih radnji (postupak snimanja, podaci koje sadržava snimka, unošenje u zapisnik, prepisivanje i čuvanje snimke).

68. U glavi VII. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom dijela članka 83. stavka 1, dijela članka 86. stavka 1. i članka 87. stavka 5. ZKP-a.Ustavni sud ocijenio je osnovanim prigovore u odnosu na dio članka 86. stavka 1. ZKP-a.

4.1.) Članak 86. stavak 1.

69. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 86.

(1) Kad je u ovom Zakonu propisano da se na nekom dokazu ne može utemeljiti sudska odluka, sudac istrage će na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti rješenjem izdvojiti taj dokaz iz spisa najkasnije do završetka istrage, odnosno nakon primitka optužnice na potvrđivanje, a prije njezina ispitivanja (članak 344. stavak 4.). Protiv rješenja suca istrage o prijedlogu stranaka ili o izdvajanju dopuštena je posebna žalba. O žalbi odlučuje viši sud.

(2) Nakon pravomoćnosti rješenja izdvojeni se dokazi čuvaju kod tajnika suda odvojeno od ostalih spisa i ne mogu se razgledati niti se njima može služiti u postupku. Zapisnici o izdvojenim dokazima zatvaraju se u poseban omot i čuvaju kod tajnika suda.

(3) Nakon završene istrage, sudac istrage će postupiti prema odredbama stavka 1. i 2. ovog članka i glede svih obavijesti koje su u skladu sa člankom 208. ovog Zakona dali građani, te u odnosu na zapisnik iz članka 206. stavka 9. ovog Zakona. Ako nije provedena istraga, sudac istrage će tako postupiti nakon primitka optužnice na potvrđivanje, a prije njezina ispitivanja (članak 344. stavak 4.).

(4) Ako sudac istrage nije postupio prema stavku 1. do 3. ovog članka, izdvajanje dokaza iz stavka 1. ovog članka, te obavijesti i zapisnika iz stavka 3. ovog članka, provest će sud na način propisan ovim Zakonom.«

Uz članak 86. egzistencijalno su vezani članak 344. stavci 4. i 5. i članak 351. ZKP-a koji glase:

»2. Prethodno ispitivanje i odgovor na optužnicu

Članak 344.

(...)

(4) Ako sudac istrage ustanovi da u spisu postoje dokazi koji se prema članku 86. ovog Zakona imaju izdvojiti iz spisa, donijet će rješenje o njihovu izdvajanju iz spisa. O žalbi protiv rješenja suca istrage odlučuje viši sud.

(5) Izdvojeni dokazi ne mogu se razgledati ni upotrijebiti pri odlučivanju o optužnici niti u kaznenom postupku.«

»Članak 351.

(1) Ako vijeće ustanovi da u spisu postoje dokazi koji se prema članku 86. ovog Zakona imaju izdvojiti iz spisa, a to nije učinio sudac istrage (članak 344. stavak 4.), donijet će rješenje o njihovu izdvajanju iz spisa. Protiv tog rješenja dopuštena je žalba.

(2) Ako vijeće posumnja u zakonitost pojedinog dokaza, a bez izvođenja dodatnih dokaza o tome ne može donijeti odluku, odgodit će ročište i odmah zakazati novo na kojem će izvesti dokaze važne za utvrđivanje činjenica o zakonitosti dokaza (prethodno suđenje o zakonitosti dokaza), te najprije odlučiti o zakonitosti dokaza, a zatim donijeti odluku o optužnici.

(3) Izdvojeni dokazi ne mogu se razgledati ni upotrijebiti pri odlučivanju u kaznenom postupku.«

70. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan osporavaju članak 86. stavak 1. ZKP-a navodeći da nije u suglasnosti s člankom 29. Ustava koji predviđa da dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu biti uporabljeni u sudskom postupku. Kako Ustav isključuje bilo kakvu uporabu nezakonitih dokaza u postupku, predlagateljice smatraju nedopustivim da se takvi dokazi nalaze u spisu predmeta odnosno da se o njima ne odlučuje odmah kad stranke predlože izdvajanje dokaza iz spisa.

71. Ministarstvo pravosuđa navodi da nezakoniti dokazi ne bi smjeli biti u spisu koji se dostavlja sudu u okviru ispitivanja optužnice. O tome sudac istrage ne odlučuje samo na prijedlog stranaka nego i po službenoj dužnosti, a što je svakako u interesu okrivljenika. U očitovanju se navodi da je s tim člankom određeno do kada najkasnije sudac istrage izdvaja nezakonite dokaze, pa nema sumnje da to može biti učinjeno i ranije.

72. Ustavni sud prvo mora istaknuti da se njegova stajališta izražena u ovoj točki odluke odnose samo na nezakonite dokaze iz članka 86. stavka 1. ZKP-a. Riječ je najčešće o zapisnicima o pretrazi na kojoj nisu bila prisutna dva svjedoka ili o zapisnicima o prepoznavanju ako nije poštovana procedura. To može biti i prvo ispitivanje osumnjičenika, a da mu nije priopćena pouka o pravima ili zapisnik o prvom ispitivanju u slučaju kad je obrana obvezna, a nije bilo branitelja. Riječ može biti i o dijelu nalaza vještaka psihijatra koji je u nalaz unio izjavu osumnjičenika i koja se mora izdvojiti iz nalaza zbog svojstva nezakonitog dokaza, itd. Rok za izdvajanje takvih nezakonitih dokaza iz spisa predmet je ispitivanja u ovom ustavnosudskom postupku.

Prema tome, ova se odluka ne odnosi i ne obuhvaća rok za izdvajanje iz spisa obavijesti koje su tijekom izvida u skladu s člankom 208. ZKP-a dali građani te zapisnika iz članka 206. stavka 9. ZKP-a (članak 86. stavak 3. ZKP-a). Radi ostvarenja pravne sigurnosti i izbjegavanja mogućih pogrešnih tumačenja tih obavijesti i zapisnika bilo bi svrsishodno, prema ocjeni Ustavnog suda, da zakonodavac razmotri mogućnost uređenja njihova izdvajanja iz spisa tako da ih ne povezuje s nezakonitim dokazima u smislu članka 86. stavka 1. ZKP-a.

72.1. Što se tiče izdvajanja iz spisa nezakonitih dokaza iz članka 86. stavka 1. ZKP-a Ustavni sud ponavlja da se njegov nadzor ne zadržava na formi nego zadire »ispod površine«. Stoga je dužan razmotriti značenje članka 86. stavka 1. ZKP-a u kontekstu stvarnog stanja uvedenog modelom kaznenog procesa koji je prihvaćen u ZKP-u.

72.2. Članak 86. stavak 1. ZKP-a predviđa izdvajanje nezakonitih dokaza iz spisa najkasnije do završetka istrage odnosno nakon primitka optužnice na potvrđivanje, a prije njezina ispitivanja, dakle, prije početka kaznenog postupka.

ZKP predviđa višestruki nadzor nad izdvajanjem iz spisa nezakonitih dokaza. Vijeće prvo kontrolira rad suca istrage (je li izdvojio iz spisa nezakonite dokaze), a nakon toga kontrolira ima li osim toga još i daljnjih sumnjivih dokaza u kojem slučaju slijedi prethodno suđenje o zakonitosti dokaza.

Iako bi na taj način trebalo biti spriječeno da se na nezakonitim dokazima temelji sudska odluka, postojanje tih dokaza u spisu sve do okončanja istrage ili pak do primitka optužnice na potvrđivanje uzrokuje nepotreban rizik jer bi sadržaj tih dokaza mogao prikriveno utjecati na druga procesna tijela koja odlučuju u prethodnom postupku. Time se nepotrebno otežava nužno potrebna izgradnja povjerenja javnosti u objektivno i nepristrano funkcioniranje kaznenog pravosuđa.

72.3. Konkretno, u članku 86. stavku 1. ZKP-a nedostaje »subjektivni« rok za izdvajanje nezakonitih dokaza, to jest rok koji započinje teći saznanjem suca istrage za njih ili od prijedloga stranke koja traži izdvajanje iz spisa nekog dokaza.

Propisivanjem samo krajnjeg roka za izdvajanje nezakonitih dokaza iz spisa, koji je objektivno dug (do završetka istrage odnosno nakon primitka optužnice na potvrđivanje, a prije njezina ispitivanja) omogućava se da materijal koji sadrži nezakonite dokaze sudac istrage koristi za donošenje daljnjih odluka tijekom prethodnog postupka kao što su odluke o mjerama osiguranja nazočnosti, oduzimanju imovinske koristi i slično. Isto vrijedi i za odluke izvanraspravnog optužnog vijeća iz članka 351. ZKP-a. Sve te odluke ulaze u spis predmeta i »onečišćene«nezakonitim dokazom – koji će možda i biti izdvojen na kraju istrage – ostaju u njemu i u kasnijim fazama postupka.

Zaključno, ne postoje ustavnopravno prihvatljivi razlozi zbog kojih nije određen rok u kojem sudac istrage mora odlučiti o izdvajanju dokaza računajući od trenutka zaprimanja prijedloga stranaka ili od vlastitog saznanja za njih. Iako nije na njemu da taj rok određuje, Ustavni sud ovlašten je ocijeniti da mora biti riječ o najkraćem roku.

72.4. Iz navedenih razloga članak 86. stavak 1. ZKP-a u dijelu koji glasi: »najkasnije do završetka istrage, odnosno nakon primitka optužnice na potvrđivanje, a prije njezina ispitivanja (članak 344. stavak 4.)« nije u suglasnosti s člankom 3. i člankom 29. stavkom 4. Ustava kad je riječ o nezakonitim dokazima.

Ukinuti dio članka 86. stavka 1. ZKP-a i dalje je pravno egzistentan kad je riječ o obavijestima i zapisnicima iz članka 86. stavka 3. ZKP-a.

5) Glava IX. Mjere osiguranja prisutnosti okrivljenika i druge mjere opreza (članci 95. – 144.)

73. Glava IX. ZKP-a uređuje mjere osiguranja prisutnosti okrivljenika i druge mjere opreza podijelivši ih u devet odjeljaka. Članci glave IX. ZKP-a u sustavnom smislu raspoređeni su prema intenzitetu zahvata u temeljna prava.

Budući da Ustav govori o »pritvoru«, Ustavni sud u ovom ustavnosudskom postupku pod pojmom »istražni zatvor«razumijeva ustavni institut pritvora. Zakonski institut »pritvora« kojeg u smislu ZKP-a određuje državni odvjetnik naziva »pritvor kojeg određuje državni odvjetnik«.

74. U glavi IX. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 97. stavka 7., članka 98. stavaka 2. točke 6. i stavaka 5. i 6., članka 102. stavka 1., članka 104. stavka 2., članka 106. stavka 3., članka 108. stavaka 1. i 3., članka 109., članka 112., članka 118., članka 123. stavka 1. točke 4., članka 125. stavka 1. točke 5. i stavka 3., članka 127. stavka 2., članka 129. stavka 2., članka 133. stavka 1., 2., 3. i 4., članka 141. stavaka 3., 4. i 5. ZKP-a.

Ustavni sud ocijenio je u cijelosti ili djelomično nesuglasnim s Ustavom članak 97. stavak 7., članak 102. stavak 1., članak 104. stavak 2. (drugu rečenicu), članak 106. stavak 3. i članak 112. stavak 2. (drugu do šestu rečenicu) ZKP-a.

5.1.) Članak 97. stavak 7.

75. Osporena odredba glasi:

»Članak 97.

(...)

(7) Policija može bez dovedbenog naloga radi provjere prebivališta, boravišta, ili drugih razloga važnih za uspješno vođenje postupka, u svoje službene prostorije dovesti okrivljenika protiv kojeg je određeno jamstvo. Dovedeni okrivljenik može se zadržati do šest sati. O zadržavanju će se sastaviti službena zabilješka s naznakom vremena dovođenja osobe, poduzetim radnjama ili mjerama te vremena napuštanja službenih prostorija. Službena zabilješka se odmah dostavlja državnom odvjetniku, a nakon podizanja optužnice sudu.«

75.1. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da članak 97. stavak 7. ZKP-a propisuje da policija može bez dovedbenog naloga u svoje službene prostorije dovesti i zadržati do šest sati okrivljenika kojemu je određeno jamstvo, a radi provjere prebivališta, boravišta ili drugih razloga važnih za uspješno vođenje postupka, što prema mišljenju predlagateljica predstavlja ograničavanje slobode koje nije suglasno s člankom 22. Ustava i s člankom 5. Konvencije. Članak 22. Ustava propisuje da se nikome ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kad je to određeno zakonom o čemu odlučuje sud. Smatraju da nema ustavne osnove zbog koje bi se okrivljenik kojemu je određeno jamstvo zadržavao u policiji bez naloga suda.

75.2. Ministarstvo pravosuđa smatra da nisu osnovane tvrdnje predlagateljica stoga što su razlozi dovođenja i zadržavanja u tom članku određeni, a to se posebno odnosi na svrhu zbog koje se poduzima radnja. Zadržavanje mora biti važno radi uspješnog vođenja postupka i može se odrediti samo prema okrivljeniku protiv kojeg je određeno jamstvo (koje je zamjena za istražni zatvor).

75.3. Ustavni sud podsjeća da prema članku 24. stavku 2. Ustava policija smije uhititi osobu bez sudbenoga naloga»uz obvezu da je odmah preda sudu« ako protiv nje postoji »osnovana sumnja« da je počinila teško kazneno djelo. Sličnu odredbu sadržava i članak 5. stavak 1. točka (c) Konvencije (u njoj je riječ o »razumnoj sumnji« –reasonable suspicion).

Za razmatranje suglasnosti s Ustavom i Konvencijom članka 97. stavka 7. ZKP-a relevantna su pravna stajališta Europskog suda u slučaju Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda, veliko vijeće, 28. listopada 1994., zahtjev br. 14310/88). Ta su stajališta utvrđena u predmetu koji se bavio terorizmom, što im daje posebnu težinu. Podnositeljicu zahtjeva uhitio je pripadnik oružanih snaga. Zadržana je na ispitivanju o umiješanosti u terorističke aktivnosti nešto preko jednog sata. Mjerodavni članak 14. zakona Sjeverne Irske iz 1978. koji je uređivao izvanredna stanja (Northern Ireland /Emergency Provisions/ Act 1978) dopuštao je zadržavanje do četiri sata. Europski sud izrijekom je utvrdio da je svako lišenje slobode koje se ne poduzima radi dovođenja osobe pred sud protivno članku 5. stavku 1. točki (c) Konvencije.

»C. Svrha uhićenja

64. ... bilo je razvidno iz okolnosti koje su okruživale (uhićenje) da ona nije bila uhićena radi toga da se dovede ‘pred nadležnu sudbenu vlast’ nego samo s ciljem da se ispita radi skupljanja općih obavještajnih podataka (‘... it was clear from the surrounding circumstances that she was not arrested for the purpose of bringing her before a ‘competent legal authority’ but merely for the purpose of interrogating her with a view to gathering general intelligence’).

(...)

66. Zadatak je Suda da utvrdi jesu li pretpostavke propisane u točki (c) članka 5. stavka 1. (čl. 5-1-c), uključujući postizanje propisane legitimne svrhe (‘including the pursuit of the prescribed legitimate purpose’), bile ispunjene u okolnostima ovog slučaja.

68. ... Ono što je važno radi pridržavanja konvencijskih obveza jest sadržaj, a ne forma. Pod uvjetom da je svrha uhićenja i pritvaranja stvarno da se osoba dovede pred nadležnu sudbenu vlast, tehnika kojom se to postiže neće biti odlučujuća.«

75.4. Ustavni sud primjećuje da je u članku 97. stavku 7. ZKP-a izrijekom propisana svrha zadržavanja osobe (okrivljenika protiv kojeg je određeno jamstvo). To su »provjera prebivališta, boravišta ili drugi razlozi važni za uspješno vođenje postupka«. Prema tome, izvjesno je da svrha zadržavanja osobe propisana člankom 97. stavkom 7. ZKP-a nije njezino dovođenje pred sud. Stoga se ne može podvesti pod dopušteno lišenje slobode u smislu članka 24. stavka 2. Ustava i članka 5. stavka 1. točke (c) Konvencije.

Pri tome nije ustavnopravno relevantna činjenica što je u članku 97. stavku 7. ZKP-a riječ o okrivljeniku protiv kojeg je određeno jamstvo. Naime, iz očitovanja Ministarstva pravosuđa proizlazilo bi da je takva osoba zapravo ionako u istražnom zatvoru koji je samo zamijenjen jamstvom, pa po toj osnovi dovođenje i zadržavanje takve osobe u policiji bez dovedbenog naloga radi davanja podataka važnih za uspješno vođenje postupka ima valjani ratio legis. Takvo pravno rezoniranje nije ustavnopravno prihvatljivo ne samo zbog toga što svrha članka 97. stavka 7. ZKP-a nije ustavnopravno legitimna. Neprihvatljivo je i stoga što je riječ o okrivljeniku protiv kojeg je određeno jamstvo i koji je na slobodi, što znači da je ispunio sve uvjete iz članka 102. stavka 1. ZKP-a (v. točku 76. obrazloženja ove odluke) i da je protiv njega istražni zatvor ukinut.

Ustavni sud ocjenjuje i mogućim i vjerojatnim i osnovanim postojanje potrebe da se od okrivljenika protiv kojeg je određeno jamstvo mogu tražiti pojedini podaci i da ga se stoga može pozvati u policiju. To pozivanje odnosno prikupljanje podataka, međutim, ne smije biti provedeno tako da ga policija lišava slobode bez dovedbenog naloga. Osim toga, mora biti sukladno svrsi zbog koje se osoba poziva u policiju. Iz primjera koji su navedeni u članku 97. stavku 7. ZKP-a (provjera prebivališta i boravišta) jasna je svrha tog poziva. Ona je administrativnopravne naravi, što upućuje da i »drugi razlozi važni za uspješno vođenje postupka« moraju biti takve naravi. Svako drugo tumačenje moglo bi dovesti do legalizirane arbitrarnosti u postupanju nadležnih tijela.

75.5. S obzirom da ne sadržava ustavnopravno dopuštenu svrhu zadržavanja, Ustavni sud ocjenjuje da je članak 97. stavak 7. ZKP-a nesuglasan s člankom 24. stavkom 2. Ustava i člankom 5. stavkom 1. točkom (c) Konvencije.

5.2.) Članak 102. stavak 1.

76. Osporena odredba glasi:

»5. Jamstvo

Članak 102.

(1) Istražni zatvor određen iz razloga navedenih u članku 123. stavku 1. točki 1. do 3. ovog Zakona, može se ukinuti ako okrivljenik ili tko drugi za njega dade jamstvo, a sam okrivljenik obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište, da neće ometati kazneni postupak i da neće počiniti novo kazneno djelo.

(...)«

Članak 102. stavak 1. upućuje na članak 123. stavak 1. točke 1. do 3. ZKP-a. Taj stavak članka 123. ZKP-a ima ukupno pet točaka i glasi:

»b) Osnove za određivanje istražnog zatvora

Članak 123.

(1) Istražni zatvor se može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo i ako:

1) je u bijegu ili osobite okolnosti upućuju na opasnost da će pobjeći (krije se, ne može se utvrditi njezina istovjetnost i slično),

2) osobite okolnosti upućuju na opasnost da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, vještake, sudionike ili prikrivače,

3) osobite okolnosti upućuju na opasnost da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo, ili da će počiniti teže kazneno djelo za koje je prema zakonu moguće izreći kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu, kojim prijeti,

4) je istražni zatvor nužan radi neometanog odvijanja postupka zbog posebno teških okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora,

5) okrivljenik koji je uredno pozvan izbjegava doći na raspravu.

(...)

77. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan u prijedlogu smatraju da je članak 102. stavak 1. ZKP-a nesuglasan s člankom 14. stavkom 2., člankom 25. stavkom 3., člankom 26. i člankom 28. Ustava. U prijedlogu navode:

»Ovom odredbom zakona o kaznenom postupku, iako je jamstvo ustavna kategorija nije obuhvaćena osnova za određivanje istražnog zatvora iz čl. 123 st. 1 toč. 4 ZKP-a koja propisuje određivanje istražnog zatvora koji je nužan zbog posebno teških okolnosti počinjenja kaznenog djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora. Samo prividno proizlazi da je ova osnova izuzetno restriktivna te da se odnosi na najteže oblike kaznenih djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

(...)

Obzirom da vrijedi načelo jednakosti građana pred zakonom (čl. 14 st. 2 i čl. 25 st. 3 Ustava RH), da vrijedi načelo presumpcije nedužnosti (čl. 28 Ustava RH), i da Ustavom RH institut jamstva nije ograničen na pojedine zakonske osnove temeljem kojih se može odrediti istražni zatvor (čl. 26 Ustava RH), ne postoji niti jedan razumni razlog zbog kojeg se institut jamstva ne bi mogao primijeniti i na one osobe kod kojih postoje razlozi za određivanjem istražnog zatvora u smislu čl. 123 st. 1 toč. 4.

Izostavljanjem ove kategorije osoba iz čl. 102. ZKP-a narušeno je načelo jednakosti građana i u zakon je uvedena diskriminatorna odredba, jer se bez ikakvog razloga jedna kategorija ljudi stavlja u bitno nepovoljniji položaj, a što je protivno Ustavu RH i ECRH.«

78. Ministarstvo pravosuđa tvrdi da nisu osnovani navodi predlagateljica, jer suglasno toj odredbi jamstvo zamjenjuje istražni zatvor koji je određen prema članku 123. stavku 1. točkama 1. do 3. ZKP-a, i to vrijedi za sve osobe. Stoga u toj odredbi nema diskriminatornih elemenata.

79. Ustavni sud podsjeća da članak 25. stavak 1. Ustava određuje da se pritvorenik, uz zakonsko jamstvo, može pustiti da se brani sa slobode. Posljednja rečenica članka 5. stavka 3. Konvencije propisuje da se puštanje na slobodu može uvjetovati »davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju«. Traženje jamčevine za pojavljivanje na suđenju mora se uvijek razmotriti kao alternativa pritvaranju, kad bi bezuvjetno puštanje na slobodu inače bilo previše rizično.

U predmetu Jablonski protiv Poljske (presuda, 21. prosinca 2000., zahtjev br. 33492/96) Europski sud je ponovio:

»83. ... Sud primjećuje da su prema članku 5. stavku 3. vlasti, kad odlučuju treba li osobu osloboditi ili pritvoriti, obvezne razmotriti alternativne mjere osiguranja njezine prisutnosti na suđenju. Doista, taj članak propisuje ne samo pravo ‘na suđenje u razumnom roku ili oslobađanje prije suđenja’ nego također propisuje da ‘puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima pojavljivanja na suđenju’ (vidjeti, mutatis mutandis, presudu Neumeister protiv Austrije od 27. lipnja 1968., ... § 3.).«

Promotre li se u tom svjetlu točke 1. do 5. stavka 1. članka 102. ZKP-a odmah se primjećuje da posljednja točka 5. (»okrivljenik koji je uredno pozvan izbjegava doći na raspravu«) mora biti isključena iz članka 102. stavka 1. ZKP-a jer izravno proturječi svrsi davanja jamstva (to jest osiguranju da će osoba pristupiti suđenju).

Međutim, takva proturječnost nije vidljiva u slučaju propisanom u točki 4. stavka 1. članka 102. ZKP-a (to jest kad je »istražni zatvor nužan radi neometanog odvijanja postupka zbog posebno teških okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora«). Nisu jasni razlozi kojima se zakonodavac vodio kad je i za tu osnovu istražnog zatvora isključio mogućnost primjene instituta jamstva, osobito stoga što je za tu osnovu istodobno predvidio mogućnost određivanja istražnog zatvora u domu i mjere opreza.

U nedostatku drugih razloga, Ustavni sud mora zaključiti da se zakonodavac pri isključivanju mogućnosti davanja jamstva najvjerojatnije vodio težinom kaznenih djela iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a. Ako je to slučaj, Ustavnom sudu ne preostaje drugo nego ponoviti da težina kaznenog djela sama po sebi nije ustavnopravno prihvatljiv razlog za zakonsko isključivanje jamstva.

Proizlazi da je ustavna odredba, prema kojoj se pritvorenik uz zakonsko jamstvo može pustiti da se brani sa slobode, u članku 102. stavku 1. ZKP-a razrađena tako da nije na jednak način primijenjena na sve okrivljenike u odnosu na koje je moguće postići njezinu Ustavom i Konvencijom određenu svrhu.

79.1. Zbog navedenog isključivanja jedne kategorije okrivljenika u situaciji kad isključivanje nije nužno i nije u suglasnosti sa svrhom jamstva, a zasniva se na težini djela kao nelegitimnoj osnovi njihova isključivanja, članak 102. stavak 1. ZKP-a nije u suglasnosti s člankom 14. stavkom 1. u vezi s člankom 25. stavkom 3. Ustava u dijelu koji glasi: »točki 1. do 3.«. Ukidanje tog dijela članka 102. stavka 1. ZKP-a povezano je s nejednakim tretmanom okrivljenika u točkama 1. do 4. stavka 1. članka 123., a ne i s onima iz točke 5. stavka 1. članka 123. ZKP-a.

5.3.) Članak 104. stavak 2. druga rečenica

80. Osporena odredba glasi:

»Članak 104.

(...)

(2) Ako okrivljenik postupi protivno uvjetima rješenja o određivanju jamstva, rješenjem će se odrediti naplata iznosa jamstva u korist proračuna, a protiv okrivljenika će se odrediti istražni zatvor. Tako sud može odlučiti, na prijedlog državnog odvjetnika, i ako postoji ozbiljna vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima rješenja o jamstvu.«

Članak 104. stavak 2. izmijenjen je člankom 21. ZID-a ZKP/09. Članak 104. stavak 2. ZKP/08 glasio je prije izmjena:

»Članak 104.

(...)

(2) Ako postoji vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima jamstva, rješenjem će se odrediti naplata iznosa jamstva u korist proračuna, a protiv okrivljenika će se odrediti istražni zatvor.«

81. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da su citiranom odredbom povrijeđeni članci 24. i 48. Ustava. Navode kako je za određivanje istražnog zatvora potrebno postojanje osnovane sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo pa bi isti pravni standard bio potreban i za utvrđivanje činjenice da je okrivljenik postupao protivno uvjetima jamstva. U prijedlogu navode:

»Obzirom da je za određivanje istražnog zatvora kojeg jamstvo zamjenjuje potrebna osnovana sumnja da je osoba počinila kazneno djelo, smatramo nužnim da isti pravni standard, slijedeći odredbu članka 24 Ustava Republike Hrvatske, treba vrijediti u situaciji kada se utvrđuju činjenice vezane za to da li je okrivljenik postupao protivno uvjetima jamstva. Vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima jamstva je pravni standard koji je svojom kvalitetom ispod standarda osnova sumnje, a daleko ispod standarda osnovane sumnje.

Citiranom odredbom zakona o kaznenom postupku povrijeđena je i odredba čl. 48 Ustava RH kojom se jamči pravo vlasništva ali i odredba članka 1 I protokola ECHR. Jamstvo se prema čl. 103 ZKP-a sastoji u polaganju gotovog novca, vrijednosnih papira, dragocjenosti ili drugih pokretnina veće vrijednosti koje se lako mogu unovčiti i čuvati, ili u stavljanju hipoteke za iznos jamstva na nekretnine osobe koja daje jamstvo.

Iz ove odredbe razvidno je da jamstvo može dati okrivljenik ali i neka druga osoba za njega. Uz postojanje zakonske odredbe po kojoj se utvrđuje vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima jamstva, dovedena je u pitanje zaštita vlasništva bilo okrivljenika bilo neke treće osobe, i to iz razloga što postoji očigledni nesrazmjer između posljedice a to je naplata iznosa jamstva u korist državnog proračuna i utvrđivanja vjerojatnosti kao nižeg pravnog standarda u odnosu na pravni standard ‘osnovane sumnje’ koji je potreba da bi se jamstvo kao takvo uopće moglo primijeniti.«

82. Ministarstvo pravosuđa tvrdnje predlagateljica o nesuglasnosti članka 104. stavka 2. ZKP-a s člancima 24. i 48. Ustava smatra neosnovanim. Navodi da je člankom 103. stavkom 1. ZKP-a propisano da je jamstvo zamjena za istražni zatvor. Stoga ukoliko okrivljenik postupi protivno uvjetima iz rješenja o određivanju jamstva, policija odmah obavještava sud koji će protiv okrivljenika odrediti istražni zatvor i rješenjem odrediti naplatu iznosa jamstva u korist proračuna. Sud može tako odlučiti, na prijedlog državnog odvjetništva, i ako postoji ozbiljna vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima rješenja o jamstvu.

83. Ustavni sud ponavlja da načelo razmjernosti zahtijeva da se istražni zatvor može odrediti samo onda kad postoje razlozi za njegovo određivanje, a ista se svrha ne može postići blažim mjerama. Iz druge rečenice članka 104. stavka 2. ZKP-a proizlazi da se njegova svrha ne može postići primjenom jamstva jer postoji ozbiljna vjerojatnost da će okrivljenik prekršiti uvjete jamstva pa je potrebno ponovo odrediti istražni zatvor, a ujedno naplatiti i iznos položenog jamstva u korist proračuna.

Druga rečenica članka 104. stavka 2. ZKP-a ustavnopravno je neprihvatljiva jer se njome kumulativno određuje istražni zatvor i naplata jamstva u korist državnog proračuna u situaciji kad okrivljenik nije prekršio jamstvo (što je ustavnopravno bitna razlika u odnosu prema prvoj rečenici stavka 2. članka 104. ZKP-a). Tako se naplata jamstva zapravo pretvara u dodatnu kaznu jer se osoba uz lišavanje slobode još i dodatno novčano kažnjava, a da za to nisu ispunjeni uvjeti.

Europski sud dodatnu sankciju uz novčanu kaznu prepoznaje kao nerazmjerno miješanje u pravo vlasništva. U predmetu Gabrić protiv Hrvatske (presuda, 5. veljače 2009, zahtjev br. 9702/04) istaknuto je:

»39. Sud smatra da miješanje, da bi bilo razmjerno, treba odgovarati ozbiljnosti povrede, a sankcija težini djela za čije je kažnjavanje predviđena, ... a ne težini neke pretpostavljene povrede koja, međutim, nije bila utvrđena (kao primjerice djelo pranja novca ili izbjegavanja carinskih pristojbi). Mjera oduzimanja o kojoj je ovdje riječ nije bila namijenjena da bude materijalna naknada štete – budući da država nije pretrpjela nikakav gubitak kao rezultat toga što podnositeljica nije prijavila novac – nego je bila odvraćajuća i punitivna u svojoj svrsi (usporediti predmetBendenoun protiv Francuske, 24. veljače 1994., § 47. ...). U ovom je predmetu podnositeljici zahtjeva već bila izrečena novčana kazna za prekršaj koji se sastojao od neprijavljivanja novca na carini. Nije bilo uvjerljivo dokazano niti je Vlada uistinu tvrdila da sama ta sankcija nije bila dovoljna za postizanje željenog odvraćajućeg ili punitivnog učinka i sprečavanje budućih povreda dužnosti prijavljivanja. U takvim je okolnostima, prema mišljenju Suda, oduzimanje cijelog iznosa novca koji je trebalo prijaviti, kao dodatna sankcija uz novčanu kaznu, bilo nerazmjerno jer je podnositeljici zahtjeva nametnulo prekomjeran teret.

40. Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1.«

Ta su stajališta u cijelosti primjenjiva i na situaciju koju uređuje druga rečenica članka 104. stavka 2. ZKP-a.

83.1. Stoga Ustavni sud ocjenjuje drugu rečenicu članka 104. stavka 2. ZKP-a koja glasi: »Tako sud može odlučiti, na prijedlog državnog odvjetnika, i ako postoji ozbiljna vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima rješenja o jamstvu.« nesuglasnom s člankom 16. stavkom 2. u vezi s člankom 48. stavkom 1. Ustava i člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

83.2. Ustavni sud ne ocjenjuje osnovanim prigovor predlagateljica da u svjetlu članka 24. Ustava (uhićenje ili pritvaranje bez sudbenog naloga) nije dovoljno da postoji ozbiljna vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima jamstva nego se za to mora zahtijevati osnovana sumnja. Svrha te sudske mjere u prvom je redu odvraćajuća, što opravdava zakonodavčev pristup.

5.4.) Članak 106. stavak 3.

84. Osporena odredba glasi:

»Članak 106.

(...)

(3) Osoba spriječena u bijegu predaje se policiji i može se zadržati do dolaska policije.«

85. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da je citirani članak, koji regulira tzv. »građansko uhićenje«, u suprotnosti s načelom razmjernosti iz članka 16. Ustava te s člankom 5. Konvencije. Navode:

»(...) Kako u citiranoj odredbi čl. 106 st. 3 ZKP-a nije naveden vremenski rok trajanja građanskog uhićenja već je navedeno da se osoba može zadržati do dolaska policije, to se citirana zakonska odredba ne može smatrati odredbom koja zadovoljava pravni standard iz čl. 5 ECHR niti zadovoljava pravni standard koji je naveden u članku 16 st. 2 Ustava RH.(...).

(...)

Prema odredbi čl. 106 ZKP-a uopće nije predviđeno da osoba koja liši slobode osobu koju zatekne u izvršenju kaznenog djela koje se progoni po sl. dužnosti, o tome mora obavijestiti policiju pa se prema tome može pojaviti situacija da građanin uhiti drugog građanina, drži ga lišenog slobode a da pri tome državne vlasti (policija) o tome nemaju nikakvih saznanja niti ih moraju imati, jer ne postoji propisana obveza građanina da o činjenici uhićenja drugog građanina izvještava policiju.«

86. Ministarstvo pravosuđa smatra da su tvrdnje predlagateljica neosnovane. Navodi da se vremensko trajanje sprečavanja bijega ne može točno utvrditi. Iz same odredbe proizlazi da se zadržana osoba mora predati policiji i zadržati samo do dolaska policije.

87. Ustavni sud ističe da članak 106. stavak 1. ZKP-a ovlašćuje »svakoga« da spriječi bijeg osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti. Taj je članak sadržan u odjeljku ZKP-a pod naslovom: Uhićenje. Riječ je, dakle, o institutu tzv. građanskog uhićenja, odnosno zadržavanju osobe spriječene u bijegu do dolaska policije. Takvo zadržavanje kvalificira se kao lišavanje slobode osobe spriječene u bijegu koje čini druga fizička (privatna) osoba.

Uvažavajući prigovore predlagateljica, Ustavni sud ponavlja da kaznenopravne norme zahtijevaju preciznost. Na ovom mjestu treba ponoviti pravno stajalište Europskog suda izraženo u presudi Mooren protiv Njemačke (2009.) o standardima prema kojima se ocjenjuje kvaliteta kaznenih zakona (v. točku 28. obrazloženja ove presude):

»β) Tražena kvaliteta domaćeg zakona

76. Štoviše, Sud mora utvrditi poštuje li samo domaće pravo Konvenciju, uključujući opća načela izražena ili implicirana u njoj. Što se tiče ove zadnje točke, Sud naglašava da je, što se tiče lišenja slobode, osobito važno osigurati provedbu općeg načela pravne sigurnosti (principle of legal certainty) (vidjeti Baranowski, ... §§ 51.-52.;Ječius, ... § 56. i Khudoyorov, ... § 125.). Kad navodi da svako lišenje slobode mora biti ‘zakonito’ i biti provedeno ‘u skladu s postupkom propisanim zakonom’, članak 5. stavak 1. ne upućuje tek natrag na domaće pravo; kao i izrazi ‘u skladu sa zakonom’ i ‘propisan zakonom’ u drugim stavcima članaka 8. do 11., on se također odnosi na ‘kvalitetu zakona’, tražeći da bude u skladu s vladavinom prava, konceptom sadržanim u svim člancima Konvencije. ‘Kvaliteta zakona’ u tom smislu podrazumijeva da kad nacionalni zakon dopušta lišenje slobode, on mora biti dovoljno pristupačan, precizan i predvidljiv u svojoj primjeni, kako bi se izbjegao rizik arbitrarnosti (vidjeti Amuur protiv Francuske, 25. lipnja 1996., § 50., ... i Nasrulloyev, ... § 71.).«

Slijedom toga, Ustavni sud zapaža da ZKP u članku 106. stavku 3. dopušta »svakome« da liši slobode drugu osobu kako bi je spriječio u bijegu, a da istovremeno nije uspostavljena obveza »svakoga« da odmah o tome obavijesti policiju ili drugo državno tijelo. Iz izričaja članka 106. stavka 3. ZKP-a jasno je postojanje obveze da se osoba spriječena u bijegu mora predati policiji. Međutim, iz toga ne proizlazi automatski i obveza osobe koja je drugu osobu spriječila u bijegu da odmah o tome obavijesti policiju, a ni da takvu osobu odmah preda policiji. Izričaj »može se zadržati do dolaska policije«, a da istodobno nije konstituirana obveza da se policija odmah obavijesti o tome, otvara mogućnost arbitrarnog zadržavanja osobe koja je spriječena u bijegu i duže no što je to prijeko potrebno.

87.1. Stoga Ustavni sud ocjenjuje da je članak 106. stavak 3. ZKP-a nesuglasan sa zahtjevima koje pred kaznene zakone postavlja vladavina prava (članak 3. Ustava). Zbog nepreciznosti pravne norme otvorena je mogućnost lišavanja slobode osobe i duže no što je to prijeko potrebno. Time se već na normativnoj razini otvara i mogućnost arbitrarnosti koja je zabranjena člancima 22. i 24. Ustava i člankom 5. Konvencije.

5.5.) Članak 112. stavak 2. druga do šesta rečenica

88. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 109.

(1) Policijski službenik mora uhićenika u roku navedenom u stavku 2. ovog članka dovesti u pritvorsku policijsku jedinicu određenu posebnim zakonom i predati pritvorskom nadzorniku ili ga pustiti na slobodu. Zakašnjenje se mora posebno obrazložiti.

(2) Rok u kojem uhićenik mora biti doveden u pritvorsku jedinicu i predan pritvorskom nadzorniku ili pušten na slobodu teče od trenutka uhićenja, a iznosi dvadeset i četiri sata.

(...)«

»7. Pritvor

Članak 112.

(1) Državni odvjetnik pisanim i obrazloženim rješenjem određuje pritvor protiv uhićenika ako utvrdi da postoje osnove sumnje da je uhićenik počinio kazneno djelo za koje se kazneni progon poduzima po službenoj dužnosti, a postoje neki od razloga za istražni zatvor iz članka 123. stavka 1. točke 1.-4. ovog Zakona, a pritvor je potreban radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija te prikupljanja podataka o dokazima. Protiv rješenja o pritvoru pritvorenik se može žaliti u roku od 6 sati. O žalbi odlučuje sudac istrage u roku od 8 sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(2) Pritvor iz stavka 1. ovog članka, može trajati najdulje četrdeset i osam sati od trenutka uhićenja. Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može obrazloženim rješenjem produljiti pritvor za daljnjih četrdeset i osam sati ako je to neophodno radi prikupljanja dokaza o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina. Protiv rješenja suca istrage o produljenju pritvora pritvorenik se može žaliti u roku od šest sati. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Pritvorenik može žalbu izjaviti na zapisnik.

(3) Pritvor će se odmah ukinuti ako su prestali razlozi zbog kojih je pritvor bio određen.

(4) Državni odvjetnik nakon što je ispitao uhićenika, može pisanim nalogom naložiti policiji da u roku od dvadeset i četiri sata od trenutka predaje uhićenika pritvorskom nadzorniku, dovede uhićenika sucu istrage radi postupanja prema članku 118. ovog Zakona. U tom slučaju državni odvjetnik ne donosi rješenje o pritvoru.

(5) Ako u roku od dvadeset i četiri sata od trenutka predaje pritvorskom nadzorniku, protiv okrivljenika nije određen pritvor ili okrivljenik nije doveden sucu istrage prema stavku 1. ovog članka, ima se pustiti na slobodu.«

»Članak 118.

(1) Po nalogu državnog odvjetnika policija će pritvorenika kod kojeg postoje razlozi za određivanje istražnog zatvora prije isteka roka za pritvor iz članka 112. stavka 2. ovog Zakona, ili u roku iz članka 112. stavka 4. ovog Zakona, dovesti sucu istrage radi održavanja ročišta za određivanje istražnog zatvora ili puštanja na slobodu. (...)

(2) Na temelju naloga suca istrage pritvorenik će se zadržati u pritvoru do održavanja ročišta za odlučivanje o istražnom zatvoru, a najdulje dvanaest sati, od trenutka dovođenja sucu istrage.«

»Članak 127.

(...)

(2) O prijedlogu državnog odvjetnika da se odredi istražni zatvor, sudac istrage odlučuje odmah, a najkasnije u roku od dvanaest sata od podnošenja prijedloga. Kad se sudac istrage ne složi s prijedlogom državnog odvjetnika za određivanje istražnog zatvora, donosi rješenje kojim se prijedlog odbija te ako je okrivljenik u pritvoru naložit će da se odmah pusti na slobodu. Protiv tog rješenja državni odvjetnik ima pravo žalbe u roku od dvadeset četiri sata. O žalbi odlučuje vijeće u roku od četrdeset i osam sati.

(...)«

Članak 127. noveliran je dva puta: ZID-om ZKP/09 i ZID-om ZKP/11. Što se tiče stavka 2. članka 127. ZKP-a, člankom 32. ZID-a ZKP/09 provedena je bitna izmjena tako da su u prvoj rečenici riječi »dvadeset četiri« zamijenjene riječju »dvanaest«. Na kraju druge rečenice brisana je točka i dodane su riječi »te ako je okrivljenik u pritvoru naložit će da se odmah pusti na slobodu«.

89. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan osporavaju suglasnost s Ustavom zakonskog uređenja dovođenja uhićenika pred sud sadržanog u članku 109., članku 112., članku 118. i članku 127. stavku 2. ZKP-a. Smatraju da osporeni članci uređuju ukupno trajanje zadržavanja uhićene osobe protivno članku 24. Ustava. U obrazloženju navode da uhićenik prije prvog izvođenja pred suca istrage može biti lišen slobode ukupno 120 sati odnosno pet dana čime se krši ustavno pravo uhićenika da u najkraćem roku bude izveden pred sud.

90. Ministarstvo pravosuđa neizravno se očitovalo o prigovorima predlagateljica kad je razmatralo članak 118. ZKP-a. Navodi da su neosnovane tvrdnje predlagateljica da vrijeme trajanja uhićenja i pritvora do odluke suca istrage nije u skladu sa standardima Europskog suda jer standardi koje navode predlagateljice ne postoje, dok europska zakonodavstva različito uređuju lišenje slobode prije podizanja optužnice.

91. Ustavni sud ne smatra nesuglasnim s Ustavom sve članke ZKP-a koje osporavaju predlagateljice. Ispitao je cjelokupno zakonsko uređenje i zaključio da nesuglasnost s Ustavom proizlazi iz dijela članka 112. stavka 2. ZKP-a koji u cijelosti glasi: »(2) Pritvor iz stavka 1. ovog članka, može trajati najdulje četrdeset i osam sati od trenutka uhićenja. Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može obrazloženim rješenjem produljiti pritvor za daljnjih četrdeset i osam sati ako je to neophodno radi prikupljanja dokaza o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina. Protiv rješenja suca istrage o produljenju pritvora pritvorenik se može žaliti u roku od šest sati. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Pritvorenik može žalbu izjaviti na zapisnik.«

Dva su razloga nesuglasnosti s Ustavom tog zakonskog rješenja. Prvo, omogućavanjem da se pritvor produlji, a da se istodobno ne predvidi obveza održavanja ročišta pred sucem istrage na kojem bi se uhićenik »predao sudu« u smislu članka 24. stavka 2. Ustava krši se ustavna obveza da se uhićenik »odmah« preda sudu odnosno konvencijska obveza da se »promptno izvede pred suca«.

Drugo, zbog nepostojanja zakonske obveze održavanja ročišta pred sucem istrage u slučaju produljenja pritvora iz članka 112. stavka 2. (druga do šesta rečenica) ZKP-a rok predaje uhićenika sudu produljuje se na način koji krši ustavni zahtjev »odmah«, koji – tumačen u svjetlu europskih pravnih standarda – smije iznositi najdulje četiri dana.

U sljedećoj se točki obrazlažu ti zaključci.

91.1. Članak 24. stavak 2. Ustava propisuje: »Bez sudbenoga naloga redarstvo može uz obvezu da je odmah preda sudu uhititi osobu protiv koje postoji osnovana sumnja da je počinila teško kazneno djelo određeno zakonom«. Članak 5. stavak 3. u vezi s člankom 5. stavkom 1. točkom (c) Konvencije propisuje: »Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom: ... c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprečavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega nakon njegova počinjenja; ... 3. Svatko uhićen ili pritvoren u uvjetima predviđenim stavkom 1. točkom (c) ovoga članka mora se u najkraćem roku(promptly) izvesti pred suca, ili pred drugo zakonom određeno tijelo sudbene vlasti, ...«

Europski sud protumačio je u svojoj praksi da konvencijski standard »u najkraćem roku, to jest promptno« (izvesti pred suca ili pred drugo zakonom određeno tijelo sudbene vlasti) iznosi četiri dana. U predmetu McKay protiv Velike Britanije (presuda, veliko vijeće, 3. listopada 2006, zahtjev br. 543/03) utvrđeno je:

»Promptnost

33. Sudska kontrola pri prvom pojavljivanju uhićenog pojedinca mora iznad svega biti promptna kako bi omogućila otkrivanje bilo kakvog zlostavljanja i zadržala na najmanjoj mjeri bilo kakvo neopravdano miješanje u pojedinačnu slobodu. Strogo vremensko ograničenje koje nameće ovaj zahtjev ostavlja malo fleksibilnosti za tumačenje jer bi, da je drugačije, značilo ozbiljno slabljenje procesnog jamstva na štetu pojedinca i rizik narušavanja same biti prava koje je zaštićeno tom odredbom (vidjeti Brogan i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 29. studenoga 1988., § 62. ... gdje su razdoblja pritvora duža od četiri dana bez pojavljivanja pred sucem smatrani povredom članka 5. stavka 3. čak i u posebnom kontekstu terorističkih istraga).

(...)

47. Radi osiguranja da zajamčeno pravo bude provedivo u praksi i djelotvorno, a ne teoretsko i prividno, nije samo stvar dobre prakse nego je u visokom stupnju poželjno radi smanjivanja kašnjenja na najmanju moguću mjeru da sudski službenik koji prvi vodi automatski nadzor zakonitosti i postojanje osnova za pritvor također ima ovlast razmotriti otpust uz jamčevinu. To, međutim, Konvencija ne zahtijeva i u načelu ne postoji razlog zbog čega stvar ne bi mogla rješavati dvojica sudskih službenika unutar potrebnog vremenskog okvira. U svakom slučaju, kad je riječ o tumačenju, ne može se zahtijevati da se ispitivanje jamčevine provodi bilo kojom većom brzinom od one koja se zahtijeva za prvi automatski nadzor, za koju je Sud odredio da je najduže četiri dana (...).«

Ustavni sud prihvaća taj europski pravni standard i kad je riječ o tumačenju ustavnog pojma »odmah« (predati sudu) u smislu članka 24. stavka 2. Ustava.

U daljnjem tekstu koristi se ustavni izričaj »odmah predati sudu« (članak 24. stavak 2. Ustava) za koji Ustavni sud utvrđuje da je sinonim konvencijskom izričaju »promptno izvesti pred suca« (članak 5. stavak 3. Konvencije).

91.2. ZKP u članku 112. razlikuje postupak i vrijeme predviđeno da se uhićenik preda sudu ovisno o tome je li riječ o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora ispod ili iznad dvanaest godina.

91.3. Što se tiče postupka i vremena predviđenog da se uhićenik preda sudu kad je riječ o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora ispod dvanaest godina, Ustavni sud utvrđuje da je ZKP u cijelosti suglasan i s člankom 24. stavkom 2. Ustava i s člankom 5. stavkom 3. Konvencije.

Riječ je o razdoblju od 48 sati. Zbog mogućnosti zakašnjenja policije s predajom uhićenika pritvorskom nadzorniku (članak 119. stavak 1. druga rečenica), a s obzirom da se od tog trenutka računa rok od 24 sata za dovođenje uhićenika sucu istrage radi održavanja ročišta za određivanje istražnog zatvora ili puštanja na slobodu, u slučaju iz članka 112. stavka 4. u vezi s člankom 118. stavkom 1. ZKP-a postoji mogućnost odstupanja od zakonom propisanog roka (48 sati) za nekoliko sati.

Iako to odstupanje ne prelazi dopušteno vrijeme predaje sudu u smislu članka 24. stavka 2. Ustava, Ustavni sud ipak je dužan napomenuti da bi zakonsko uređenje prema kojem se dopušta zakašnjenje policije (članak 119. stavak 1. druga rečenica), a to zakašnjenje ima izravan utjecaj na računanje roka od daljnjih 24 sata za predaju uhićenika sudu (članak 112. stavak 4. u vezi s člankom 118. stavkom 1. ZKP-a), trebalo preispitati radi izbjegavanja bilo kakve pravne nepredvidljivosti i neizvjesnosti u pitanju konačnog roka za predaju uhićenika sudu.

91.4. Što se tiče postupka i vremena predviđenog da se uhićenik preda sudu kad je riječ o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina, Ustavni sud utvrđuje da ZKP nije u suglasnosti ni s člankom 24. stavkom 2. Ustava ni s člankom 5. stavkom 3. Konvencije.

Za razliku od prvog rješenja, kod kaznenih djela za koja je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina članak 112. stavak 2. ZKP predviđa mogućnost da sudac istrage može obrazloženim rješenjem produljiti prvotni pritvor u trajanju od 48 sati za daljnjih 48 sati ako je to neophodno radi prikupljanja dokaza o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina.

To produljenje pritvora do predaje uhićenika sudu ZKP nije uvjetovao zakonskom obvezom da se uhićenik u roku od 48 sati (uz mogućnost produljenja za još nekoliko sati koje bi trebalo izbjeći, što je objašnjeno u točki 91.3. obrazloženja ove odluke) preda sucu istrage radi održavanja ročišta za određivanje istražnog zatvora ili puštanja na slobodu u smislu članka 118. ZKP-a.

Nepropisivanjem te obveze zakonodavac je izravno prekršio ustavni zahtjev »odmah predati sudu« iz članka 24. stavka 2. Ustava odnosno zahtjev »promptno izvesti pred suca« iz članka 5. stavka 3. Konvencije. Sam je, naime, utvrdio da ustavni zahtjev »odmah« iznosi 48 sati (uz mogućnost produljenja za još nekoliko sati koje bi trebalo izbjeći, što je objašnjeno u točki 91.3. obrazloženja ove odluke).

Produljivanjem pritvora do predaje uhićenika sudu u smislu članka 112. stavka 2. (druga do šesta rečenica) ZKP-a, a bez predaje uhićenika sudu u tom razdoblju, prekršen je i konvencijski pravni standard da vrijeme od časa uhićenja do časa izvođenja uhićenika pred suca smije trajati najdulje četiri dana (96 sati). Zbroje li se svi rokovi sadržani u člancima 109., 112., 118. i 127. stavku 2. ZKP-a, produljenje pritvora u smislu članka 112. stavka 2. ZKP-a uzrokovalo je da se ukupno trajanje tog razdoblja produljilo na 4 dana i 12 sati (108 sati).

91.5. Zaključno, kad je riječ o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina uređenje postupka koji traje od časa uhićenja do časa predaje uhićenika sudu nije riješeno u skladu sa zahtjevima trenutnosti iz članka 24. stavka 2. Ustava (»odmah«) odnosno zahtjevima promptnosti iz članka 5. stavka 3. Konvencije. Unatoč tome što ZKP u tom (najduže propisanom) razdoblju od četiri dana i 12 sati priznaje uhićeniku čak dva puta pravo žalbe (prvi put protiv rješenja o pritvoru iz članka 112. stavka 1. ZKP-a; drugi put protiv rješenja suca istrage o produljenju pritvora iz članka 112. stavka 2. ZKP-a), ZKP ne konstituira obvezu da se u prvih 96 sati od časa uhićenja uhićenika preda sudu u smislu članka 24. stavka 2. Ustava odnosno izvede pred suca u smislu članka 5. stavka 3. Konvencije.

Time je zakonodavac u članku 112. stavku 2. (druga do šesta rečenica) ZKP-a uredio institut predaje uhićenika sudu (kad je riječ o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina) na način nesuglasan sa zahtjevima trenutnosti iz članka 24. stavka 2. Ustava odnosno zahtjevima promptnosti iz članka 5. stavka 3. Konvencije.

6) Glava XII. Odluke, dostava, razgledavanje spisa i predmeta, kaznena evidencija, osobni podaci, pronađene i oduzete stvari (članci 163. – 190.)

92. Glava XII. ZKP-a objedinjuje različitu materiju prema mjerilu ekonomičnosti u sustavnom rasporedu jer sadržajne povezanosti nema. Rješenja su praktički preuzeta iz ZKP/97. Odredbe imaju prije svega tehničko značenje, a neke su bitne za ostvarenje prava u postupku.

93. U glavi XII. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 184. stavka 2. točke 1. i stavka 3., članka 186. stavaka 1. i 3., članka 187. stavka 2. točke 3. i stavaka 3. i 5., članka 188. stavka 1., članka 189. stavka 2. i članka 190. ZKP-a.

Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom članak 184. stavak 2. točku 1. i članak 186. stavak 1. ZKP-a.

6.1.) Članak 184. stavak 2. točka 1.

94. Osporena odredba ZKP-a glasi:

»Članak 184.

(...)

(2) Pravo razgledavanja, prepisivanja, preslikavanja i snimanja spisa i predmeta koji se imaju uporabiti kao dokaz, ako zakonom nije propisano drukčije ima:

1) okrivljenik i branitelj nakon što je nalog o istrazi upisan u odgovarajući upisnik, ili nakon što je protiv osumnjičenika podnesena kaznena prijava ili je obavljena pretraga osumnjičenika, njegova doma ili drugih prostorija koje koristi ili pokretne stvari koju koristi, ili je od osumnjičenika privremeno oduzet predmet, izvršeno prepoznavanje, uzimanje otisaka prstiju i drugih dijelova tijela od osumnjičenika, ili je od osumnjičenika uzet uzorak biološkog materijala ili određeno vještačenje, pod uvjetom da je osumnjičenik prethodno ispitan, osim ako drukčije nije propisano ovim Zakonom.

(...)«

Predlagateljice Novak i Drenški Lasan nisu osporile suglasnost s Ustavom članka 184. stavka 2. točke 1. ZKP-a u tekstu koji je citiran jer je on stupio na snagu stupanjem na snagu ZID-a ZKP/11. Osporile su suglasnost s Ustavom članka 184. stavka 2. (bivše) točke 1. ZKP-a u tekstu koji je glasio: »1) okrivljenik i branitelj nakon što je okrivljenik ispitan« (v. točku 97. obrazloženja ove odluke). Neovisno o tome, Ustavni sud ocijenio je da se suglasnost s Ustavom članka 184. stavka 2. točke 1. ZKP-a treba razmotriti, ali u odnosu na zakonodavno stanje koje postoji poslije stupanja na snagu ZID-a ZKP/11.

95. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Citirana odredba zakona protivna je čl. 29 Ustava RH prema kojem svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni, neovisni i nepristrani sud, pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo da u najkraćem roku bude obaviješten, potanko i na jeziku koji razumije, o naravi i razlozima optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete, te da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu obrane.

U situaciji kada okrivljenik i branitelj nemaju mogućnosti da prije ispitivanja okrivljenika razgledavaju spis i predmete koji se imaju uporabiti kao dokaz, oni nisu u faktičnoj mogućnosti da ostvare svoje ustavno pravo da pripreme obranu jer ne znaju koji dokazi uopće terete okrivljenika.

Nadalje mogućnost pripreme obrane ne može biti zadovoljena razgledavanjem spisa i predmeta bez mogućnosti da okrivljenik i branitelj izvrše preslikavanje spisa, presnimavanje dokaza ili fotografiranje predmeta koji se imaju uporabiti kao dokaz.

Treba istaći da se dokazi u sudskim postupcima sve više pojavljuju u tzv. elektronskoj formi i da upravo ta tehnička oprema dokaza iziskuje potrebu da i okrivljenik i branitelj imaju pravo stvarnog pristupa sadržaju navedenog dokaza, a to se može ostvariti jedino na način da im se i omogući preslikavanje, fotografiranje i presnimavanje dokaza i sve to naravno prije prvog ispitivanja okrivljenika sukladno čl. 29 Ustava RH.«

96. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da je razgledavanje spisa i predmeta koji služe kao dokaz jedna od bitnih komponenti dobre obrane, pa je člankom 184. stavkom 2. ZKP-a propisano da okrivljenik i branitelj imaju pravo na razgledavanje spisa.

97. Ustavni sud prvo primjećuje da su predlagateljice osporile suglasnost s Ustavom članka 184. stavka 2. točke 1. ZKP-a prije njegovih izmjena i dopuna. Naime, članak 184. stavak 2. ZKP/08 propisivao je:

»Članak 184.

(...)

(2) Pravo razgledavanja spisa i predmeta koji se imaju uporabiti kao dokaz, ako zakonom nije propisano drukčije ima:

1) okrivljenik i branitelj nakon što je okrivljenik ispitan,

2) žrtva, oštećenik i opunomoćenik nakon što su žrtva i oštećenik ispitani.

(...)«

ZID ZKP/09 dopunio je članak 184. stavak 2. ZKP/08 dodavanjem radnji koje su u vezi sa spisom na dispoziciji adresata te pravne norme. Mjerodavna odredba ZKP/09 glasi:

»Članak 41.

U članku 184. stavku 2. iza riječi: »razgledavanja« stavlja se zarez i dodaju se riječi: »prepisivanja, preslikavanja i snimanja«.«

Time su otklonjeni prigovori predlagateljica da »priprema obrane ne može biti zadovoljena razgledavanjem spisa i predmeta bez mogućnosti da okrivljenik i branitelj izvrše preslikavanje spisa, presnimavanje dokaza ili fotografiranje predmeta koji se imaju uporabiti kao dokaz«.

Prije je već rečeno i da je ZID ZKP/11 izmijenio cijelu točku 1. stavka 2. članka 184. ZKP-a suglasnost s Ustavom koje su osporile predlagateljice (»okrivljenik i branitelj nakon što je okrivljenik ispitan«). Mjerodavna odredba ZID-a ZKP/11 glasi:

»Članak 16.

U članku 184. stavku 2. točka 1. mijenja se i glasi:

»1) okrivljenik i branitelj, nakon što je nalog o istrazi upisan u odgovarajući upisnik, ili nakon što je protiv osumnjičenika podnesena kaznena prijava ili je obavljena pretraga osumnjičenika, njegova doma ili drugih prostorija koje koristi ili pokretne stvari koju koristi, ili je od osumnjičenika privremeno oduzet predmet, izvršeno prepoznavanje, uzimanje otisaka prstiju i drugih dijelova tijela od osumnjičenika, ili je od osumnjičenika uzet uzorak biološkog materijala ili određeno vještačenje, pod uvjetom da je osumnjičenik prethodno ispitan, osim ako drukčije nije propisano ovim Zakonom,«.«

97.1. Članak 184. stavak 2. točka 1. ZKP-a uređuje vremenska i stvarna (»predmetna«) ograničenja prava obrane na razgledavanje, prepisivanje, preslikavanje i snimanje spisa i predmeta koji se imaju uporabiti kao dokaz (u daljnjem tekstu: pravo korištenja spisom predmeta) sve do podizanja optužnice.

Ta se odredba, međutim, ne smije promatrati odvojeno od drugih odredaba ZKP-a koje su relevantne za utvrđivanje pravog stanja stvari kad je riječ o pojedinim pravima koja zajedno čine pravo na korištenje spisa kaznenog predmeta u prethodnom postupku.

U tom je smislu važno naglasiti da su ZID-om ZKP/11 dodana u članak 213. i dva nova stavka 4. i 5. koja su egzistencijalno povezana s člankom 184. stavkom 2. (novom) točkom 1. ZKP-a kad je riječ o pravu osumnjičenika na uvid u spis predmeta (prema terminologiji ZKP-a: pravo razgledavanja spisa). Novi stavci 4. i 5. članka 213. ZKP-a glase:

»4. Dokazne radnje prije početka postupka

Članak 213.

(...)

(4) Ako je protiv osumnjičenika podnesena kaznena prijava ili je obavljena pretraga osumnjičenika, njegova doma ili drugih prostorija koje koristi ili pokretne stvari koju koristi, ili je od osumnjičenika privremeno oduzet predmet, izvršeno prepoznavanje, ili je od osumnjičenika uzet otisak prstiju i drugih dijelova tijela, ili je uzet uzorak biološkog materijala, ili je određeno vještačenje osumnjičenika prema članku 325. ili 326. ovog Zakona, osumnjičenik može od državnog odvjetnika zahtijevati prvo ispitivanje u roku od 30 dana od dana podnošenja kaznene prijave ili obavljanja pretrage osumnjičenika, njegova doma ili drugih prostorija koje koristi ili pokretne stvari koju koristi ili privremenog oduzimanja predmeta od osumnjičenika, obavljanja prepoznavanja osumnjičenika ili uzimanja otisaka prstiju i drugih dijelova tijela od osumnjičenika, uzimanja uzorka biološkog materijala ili određivanja vještačenja osumnjičenika prema članku 325. ili 326. ovog Zakona. Ako državni odvjetnik prihvati prijedlog osumnjičenika, ispitat će ga u tom roku.

(5) Ako državni odvjetnik nije ispitao osumnjičenika u roku iz stavka 4. ovog članka, osumnjičenik po isteku tog roka ima pravo razgledavanja spisa.«.«

97.2. Ustavni sud podsjeća da se pravo uvida u spis predmeta (prema terminologiji ZKP-a: pravo razgledavanja spisa), kao inherentni dio prava na obranu, izvodi iz članka 29. stavka 2. alineje 1. Ustava (»U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo: – da u najkraćem roku bude obaviješten potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete«). To se pravo također izvodi iz članka 6. stavka 3. točke (a) Konvencije (»Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava: a) da u najkraćem roku bude obaviješten, potanko i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima optužbe koja se podiže protiv njega«). Iako u članku 29. stavku 2. alineji 1. Ustava nije izrijekom spomenuto (Ustav jamči pravo osobe da bude obaviještena o optužbi i o dokazima na kojima se optužba temelji, dok Konvencija jamči procesni minimum, to jest samo obavještavanje o optužbi), pravo uvida u spis predmeta smatra se pravom koje je implicitno sadržano u tim ustavnim i konvencijskim odredbama.

Pravo uvida u spis predmeta i pravo na predlaganje i izvođenje dokaza osnove su prava obrane u kaznenom postupku. Uvid u spis predmeta omogućava spoznaju o tome što se okrivljeniku stavlja na teret, koji su dokazi za to pribavljeni i druge informacije. Bez prava uvida u spis predmeta pravo na obranu je nudum ius. Djelotvornim ostvarenjem tog prava osumnjičenik odnosno okrivljenik dobiva aktivnu ulogu i prelazi iz »objekta istrage« u subjekt kaznenog postupka. O tom pravu u velikoj mjeri ovisi poštenost kaznenog postupka i funkcioniranja pravne države u okvirima kaznenog pravosuđa.

97.3. Od stupanja na snagu ZID-a ZKP/11, članak 184. stavak 2. (nova) točka 1. i članak 213. (novi) stavci 4. i 5. ZKP-a relevantni su za utvrđivanje pravog stanja stvari kad je riječ o pojedinim pravima koja zajedno čine pravo korištenja spisom predmeta u prethodnom postupku.

Promatrane zajedno, te su nove odredbe supstancijalno izmijenile osobnu situaciju osumnjičenika usporedi li se njegov položaj s onim koji je imao prema ZKP/08 i ZID ZKP/09. Osumnjičeniku je danas priznato pravo od državnog odvjetnika zahtijevati prvo ispitivanje u roku od 30 dana od dana podnošenja kaznene prijave ili poduzimanja prve mjere ili radnje navedene u članku 213. stavku 4. ZKP-a (riječ je o istim mjerama i radnjama koje su navedene i u članku 184. stavku 2. (novoj) točki 1. ZKP-a).

To znači da najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja kaznene prijave (ali i prije toga ako je prva mjera ili radnja iz članka 184. stavka 2. točke 1. ZKP-a provedena prije podnošenja kaznene prijave) osumnjičenik stječe pravo razgledavanja spisa odnosno pravo korištenja spisom predmeta. Dvije se pravne situacije trebaju razlikovati.

Prvo, ako državni odvjetnik prihvati prijedlog osumnjičenika da ga ispita, tada po sili članka 184. stavka 2. točke 1. ZKP-a osumnjičenik u navedenom roku od 30 dana stječe pravo korištenja cjelokupnim spisom predmeta, što znači pravo razgledavanja, prepisivanja, preslikavanja i snimanja spisa i predmeta koji se imaju uporabiti kao dokaz.

Drugo, ako državni odvjetnik to ne učini, tada po sili članka 213. stavka 5. ZKP-a osumnjičenik stječe ex lege pravo na razgledavanje spisa, ali ne i na prepisivanje, preslikavanje i snimanje spisa i predmeta koji se imaju uporabiti kao dokaz. Ta će prava korištenja spisom dobiti odmah nakon što bude ispitan.

O činjenici da je osumnjičenik ispitan tako ostaje ovisno samo ostvarenje sekundarnih prava korištenja spisom, to jest prava prepisivanja, preslikavanja te snimanja spisa i predmeta koji se imaju uporabiti kao dokaz. Ta prava Ustav ne jamči. S ustavnopravnog je aspekta relevantna činjenica da primarno pravo uvida u spis (prema terminologiji ZKP-a: pravo razgledavanja spisa) u praksi mora biti djelotvorno ostvarivo.

Čini se nespornim da će rješenjima sadržanim u članku 184. stavku 2. točki 1. u vezi s člankom 213. stavcima 4. i 5. ZKP-a zakonodavac ostvariti taj ustavni zahtjev kad unutarnju strukturu prethodnog postupka uskladi s pravnim stajalištima izraženim u ovoj odluci i tako ispuni pozitivne obveze navedene u točki 39.8. obrazloženja ove odluke.

97.4. U tim se okvirima može ocijeniti ustavnopravno prihvatljivim dio točke 1. stavka 2. članka 184. ZKP-a koji glasi: »pod uvjetom da je osumnjičenik prethodno ispitan, osim ako drukčije nije propisano ovim Zakonom«. Budući da je člankom 213. (novim) stavcima 4. i 5. ZKP-a pravo osumnjičenika na uvid u spis predmeta (to jest pravo razgledavanja spisa) »drugačije propisano«, i to na način koji zadovoljava minimum ustavnopravnih zahtjeva, Ustavni sud ocjenjuje da su prigovori predlagateljica u tom aspektu postali opsoletni.

97.5. Međutim, Ustavni sud istodobno primjećuje da nije jasan materijalni aspekt pojma »prethodno ispitan« u smislu članka 184. stavka 2. točke 1. ZKP-a.

Riječ je o problemu vezanom uz tumačenje postupanja osumnjičenika kad on na ispitivanju pred državnim odvjetnikom odluči šutjeti. Zakonodavac nije jasno definirao značenje te šutnje tijekom ispitivanja osumnjičenika u smislu članka 184. stavka 2. točke 1. ZKP-a i njezin utjecaj na djelotvorno ostvarenje prava osumnjičenika na korištenje spisom predmeta.

Ustavni sud naglašava da šutnja osumnjičenika tijekom ispitivanja mora značiti da je osumnjičenik ispitan u smislu članka 184. stavka 2. točke 1. ZKP-a i da odmah poslije završetka ispitivanja (tijekom kojeg je šutio) ima pravo korištenja spisom predmeta.

Budući da to ustavnopravno važno pitanje zakonodavac nije uredio, Ustavni sud s tog je aspekta ocijenio točku 1. stavka 2. članka 184. ZKP-a nesuglasnom sa zahtjevima procesne poštenosti zajamčenim člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije.

6.2.) Članak 186. stavak 1.

98. Osporena odredba glasi:

»Članak 186.

(1) Policija, državno odvjetništvo i sud prikupljaju, pohranjuju i obrađuju osobne podatke građana koji su važni za svrhe kaznenog postupka, vodeći računa o tome da je to primjereno naravi potrebe za takvim podacima u konkretnom slučaju. Za svaku zbirku osobnih podataka ta tijela uspostavljaju i vode evidenciju prema posebnim propisima.

(...)«

99. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da članak 186., članak 187., članak 188. i članak 189. ZKP-a koji uređuju prikupljanje, korištenje i zaštitu osobnih podataka za potrebe kaznenog postupka nisu u suglasnosti s ustavnim jamstvima iz članaka 35. i 37. Ustava. Kad je riječ o članku 186. stavku 1. ZKP-a navode:

»Odredba čl. 186 st.1 arbitrarna je jer dozvoljava državi (policija, državno odvjetništvo, sud) prikupljanje, pohranjivanje i obradu osobnih podataka građana koji su važni za svrhe kaznenog postupka vodeći računa o tome da je to primjereno naravi potrebe za takvim podacima u konkretnom slučaju.

Ovako široko i neprecizno postavljen okvir koji dozvoljava prikupljanje osobnih podataka svih građana u svezi sa čak najbagatelnijim kaznenim djelima, za koje je moguće izreći sudsku opomenu ili novčanu kaznu, ne odgovara prethodno ustanovljenim Siracuza principima.«

100. Ministarstvo pravosuđa navodi da nisu osnovane tvrdnje predlagateljica o nesuglasnosti članka 186. stavka 1. ZKP-a s Ustavom jer podatke koji se prikupljaju za kazneni postupak zakon uređuje polazeći od Ustavom zajamčene zaštite osobnih podataka. To je prema mišljenju Ministarstva pravosuđa posebna kategorija podataka (članak 6. Europske konvencije o međunarodnoj pravnoj pomoći u odnosu na zamolnice za presretanje telekomunikacija). Posebna pravila uređuju Zakon o zaštiti osobnih podataka (»Narodne novine« broj 103/03.), Zakon o tajnosti osobnih podataka (»Narodne novine« broj 79/07.) i Zakon o informacijskoj sigurnosti (»Narodne novine« broj 79/07.).

101. Ustavni sud primjećuje da ZKP u članku 186. stavku 1. ne čini razliku između raznih vrsta osobnih podataka koji se prikupljaju. Nema kategorizacije prema jačini zadiranja u osobni integritet i privatnost (intimu) ili prema vrsti odnosno težini kaznenog djela ili okolnostima pod kojima je kazneno djelo počinjeno, a u odnosu na koje su ti podaci prikupljeni. Opće mjerilo prema kojem je riječ o podacima »važnima za svrhe kaznenog postupka« općenit je i nedefiniran te ostavlja prostora za oportune interpretacije, tim više što je životno i logično da svi prikupljeni osobni podaci nemaju jednaku činjeničnu i dokaznu vrijednost ovisno o konkretnom slučaju.

Također primjećuje da ZKP ne razlikuje osobne podatke pribavljene DNK analizom i podatke pribavljene na drugi način. Podaci pribavljeni DNK analizom nemaju potrebnu jaču pravnu zaštitu. Tako propisan način prikupljanja genetskih podataka i njihova korištenja bez jasno utvrđenih mjerila nije suglasan s Ustavom. Naime, zakonodavac je kao jedino ograničenje naveo da su ti podaci važni za kazneni postupak, što stipulaciju osporenog članka usmjerava na sve osobne podatke, pa i na one koji su prikupljeni zadiranjem u privatnost (intimu) pojedinca. To ima za posljedicu jaču povredu ljudskih prava od korištenja, primjerice podataka o zaposlenju i osobnom dohotku ili obiteljskom statusu. Ustavni sud ocjenjuje da se ti podaci, s obzirom na način kako su prikupljeni, ne mogu prema intenzitetu povrede ljudskih prava izjednačiti s ostalim osobnim podacima prikupljenim u razgovoru s okrivljenikom ili pribavljanjim od raznih državnih tijela ili pravnih osoba. Stoga, prikupljanje osobnih podataka putem DNK analize mora biti kritički uređeno i mora podlijegati strogo propisanim mjerilima.

101.1. Nadalje, odredbe ZKP-a o zaštiti osobnih podataka moraju biti usklađene s Okvirnom odlukom Vijeća Europske unije od 27. studenoga 2008. o zaštiti osobnih podataka prikupljenih u okviru policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima (Council Framework Decision 2008/977/JHA of 27 November 2008 on the protection of personal data processed in the framework of police and judicial cooperation in criminal matters, Official Journal L350, 30. 12. 2008, 60-71). Ta se odluka primjenjuje na podatke koji su prikupljeni ili obrađeni(gathered or processed) od nadležnih tijela radi sprečavanja, istraživanja, otkrivanja ili progona kaznenih djela(prevention, investigation, detection or prosecution of criminal offences) ili izvršenja kaznenih sankcija (točka 6. Okvirne odluke).

Članak 186. stavak 1. ZKP-a koji sadržajno zadire u područje zaštite osobnih podataka nije usklađen s mjerodavnim odredbama Okvirne odluke. On ne zadovoljava standarde koji su u njoj postavljeni, osobito u pogledu:

– svrhe prikupljanja osobnih podataka jer ta svrha u ZKP-u nije specificirana, eksplicitna i definirana u pogledu legitimnog cilja;

– obrade podataka jer ta obrada u ZKP-u nije ograničena samo na svrhu zbog koje su podaci prikupljeni, a nije ni precizirano za koje je druge svrhe takva obrada podataka dopuštena, pod kojim je okolnostima dopuštena te kad je nužna i razmjerna toj drugoj svrsi, uz propisana odgovarajuća jamstva;

– nedostatka pravila o tome koliko redovito se pohranjeni osobni podaci moraju provjeravati;

– nedostatka pravila o tome da osobe čiji se podaci prikupljaju moraju o toj mjeri biti obaviještene te u kojim se slučajevima može ograničiti pristup prikupljenim informacijama;

– nedostatka pravila o tome da se osobni podaci koji otkrivaju rasno ili etničko porijeklo osobe, političko mišljenje, religijska ili filozofska vjerovanja, članstvo u sindikatu ili zdravlje te seksualni život načelno ne mogu koristiti te da njihovo korištenje može biti dopušteno samo ako je osobito nužno i kad postoje odgovarajuća jamstva.

101.2. Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da članak 186. stavak 1. ZKP-a nije u suglasnosti sa zahtjevima koji za zakone proizlaze iz vladavine prava (članak 3. Ustava) u vezi s jamstvom poštovanja i pravne zaštite privatnog života pojedinca (članak 35. Ustava i članak 8. Konvencije).

Ustavni sud ujedno upućuje na obrazloženje vezano uz odredbe članka 327. stavaka 6. i 7. ZKP-a koje uređuju pohranu i čuvanje podataka prikupljenih molekularno-genetskom analizom (v. točku 155. do 158.4. obrazloženja ove odluke).

7) Glava XVII. Istraga (članci 216. – 239.)

102. Glava XVII. ZKP-a sastavni je dio njegova drugog dijela pod nazivom: Redoviti postupak, unutar kojeg je smještena u posebnu cjelinu »A.« pod nazivom: Prethodni postupak. Ta glava slijedi iza odredaba o kaznenom progonu. U njoj se uređuje državnoodvjetnička istraga.

103. U glavi XVII. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 216. stavaka 1. i 2., članka 217. stavaka 1. i 2., članka 218. stavaka 1. i 3., članka 219. stavka 1., članka 222. stavka 2., članka 225. stavka 3., članka 229. stavka 2., članka 230. i članka 239. ZKP-a.

Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom članak 217. stavke 1. i 2., članak 218. stavak 3., članak 229. stavak 2. (drugu rečenicu) i članak 230. stavke 3., 4. i 5. ZKP-a.

7.1.) Članak 217. stavci 1. i 2.

104. Osporene odredbe glase:

»Članak 217.

1) Državni odvjetnik donosi nalog o provođenju istrage ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se ima provesti istraga. Nalog o provođenju istrage državni odvjetnik donosi u roku od devedeset dana od upisa kaznene prijave u upisnik kaznenih prijava (članak 205. stavak 4.). Izdavanje naloga o provođenju istrage zabilježit će se u upisniku kaznenih prijava.

(2) Nalog o provođenju istrage mora sadržavati opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja kaznenog djela, zakonski naziv kaznenog djela, okolnosti iz kojih proizlaze osnove sumnje, ime i prezime i osobne podatke osobe osumnjičenika, ako su poznati, te kratko obrazloženje.

(...)«

Te su odredbe izmijenjene člankom 46. ZID-a ZKP/09. U stavku 1. riječ »izdaje« zamijenjena je riječju »donosi«. U stavku 2. riječ »okrivljenika« zamijenjena je riječju »osumnjičenika«.

105. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Člankom 2 stavak 5 ZKP-a; propisano je da kazneni progon započinje upisom kaznene prijave u upisnik (članak 205 st. 4) ili svakom radnjom ili mjerom ograničenja osobnih prava i sloboda koju poduzima nadležno tijelo, a usmjerena je rješavanju sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo.

Ova odredba protivna je članku 18 Ustava Republike Hrvatske koji kaže da se jamči pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja ili drugim ovlaštenim tijelom. Pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenim zakonom, ako je osigurana druga pravna zaštita.

Pravo na pravni lijek univerzalno je konstitucionalno i zakonsko pravo čovjeka i građanina. Univerzalnost toga prava ogleda se u činjenici što ga poznaju gotovo sva suvremena zakonodavstva u svijetu, što je ugrađeno i u brojne međunarodne dokumente.

Tako npr. čl. 13 Europske konvencije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu skraćeno; ECHR) propisuje da svatko čija se prava i slobode ustanovljene tom Konvencijom ugrožavaju ili povređuju ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred tijelima državne vlasti.

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966 g. također sadrži više odredbi kojima se građaninu priznaje pravo na djelotvorni pravni lijek, a identičnu odredbu sadrži i Opća deklaracija o pravima čovjeka.

Zakonom o kaznenom postupku, a vezano uz započinjanje kaznenog progona kako je to opisano u prvom dijelu stavka 5 članka 2 ZKP-a, a koji prema zakonu predstavlja prvi akt kojim se određena osoba stavlja pod kazneni postupak koji sam po svojoj suštini predstavlja određenu vrstu ograničenja temeljnih prava i sloboda, ne osigurava se pravo žalbe niti se osigurava druga pravna zaštita protiv započinjanja kaznenog progona u odnosu na neku osobu. Tu pravnu zaštitu ne mogu zamijeniti eventualna druga pravna sredstva ili žalbe koja su predviđena Zakonom o kaznenom postupku za kasnije stadije postupka.

Vezano uz naprijed navedeno, odnosno vezno uz odredbu čl.16 Ustava Republike Hrvatske, toj odredbi Ustava RH protivna je i odredba članka 217 st. 1 i 2 ZKP-a po kojoj državni odvjetnik izdaje nalog o provođenju istrage ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se ima provesti istraga.

Prema članku 216 ZKP-a istraga se mora provesti za kaznena djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora, a stavkom 2 istog članka predviđeno je da se istraga može provesti za druga kaznena djela za koja se vodi redoviti kazneni postupak.

Člankom 217 st. 2 ZKP-a propisano je da nalog o provođenju istrage mora sadržavati opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja kaznenog djela, zakonski naziv kaznenog djela, okolnost iz kojih proizlaze osnove sumnje, ime i prezime i osobne podatke okrivljenika, ako su poznati, te kratko obrazloženje.

U slučaju provođenja istrage i to kako u situaciji njene obligatornosti kod kaznenih djela zapriječenih kaznom dugotrajnog zatvora, tako i u slučaju fakultativne istrage, građanima dakle nije osigurano pravo na djelotvoran pravni lijek protiv navedenih odluka.

Nalog o provođenju istrage ne sadrži naime uputu o pravnom lijeku te građani nemaju osigurano pravo na žalbu protiv pojedinačnog pravnog akta donesenog u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom. Nijednim zakonom nije osigurana druga pravna zaštita protiv citiranog naloga državnog odvjetnika o provođenju istrage, odnosno protiv upisa kaznene prijave u upisnik.

Prema koncepciji novog ZKP-a ovlašteni tužitelj pokreće i provodi postupak pred samim sobom, a ne pred sudom

Odredba članka 5 st. 2 ZKP-a prema kojoj kazneni progon započinje upisom kaznene prijave u upisnik koji se vodi kod nadležnog državnog odvjetnika, odredba čl. 217 st. 2 ZKP-a, te odredba čl.219 ZKP-a po kojoj istragu provodi državni odvjetnik, protivne su odredbi čl. 29 Ustava Republike Hrvatske prema kojoj se kazneni postupak može pokrenuti samo pred sudom na zahtjev ovlaštenog tužitelja.«

106. Ministarstvo pravosuđa nije se očitovalo o prigovorima upućenim članku 217. stavcima 1. i 2. ZKP-a.

107. Ustavni sud podsjeća da je članak 217. stavke 1. i 2. ZKP-a razmotrio zajedno s člankom 2. stavkom 5. ZKP-a.

Budući da je razloge zbog kojih članak 2. stavak 5. i članak 217. stavke 1. i 2. ZKP-a ocjenjuje nesuglasnim s Ustavom već prije obrazložio, Ustavni sud ne smatra potrebnim ponavljati ih na ovom mjestu. Stoga upućuje na obrazloženje sadržano u točkama 35. do 39.9. obrazloženja ove odluke.

7.2.) Članak 218. stavak 3.

108. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 218.

(1) Nalog o provođenju istrage se dostavlja osumnjičeniku u roku od osam dana od dana izdavanja, zajedno s poukom o pravima iz članka 239. stavka 1. ovog Zakona, osim ako osumnjičenik nije poznat.

(...)

(3) Državni odvjetnik može odgoditi dostavu naloga o provođenju istrage do mjesec dana ako bi se dostavom ugrozio život ili tijelo ili imovina velikih razmjera. Razloge za odgodu dostave naloga o provođenju istrage, državni odvjetnik upisuje službenom zabilješkom u upisnik iz članka 205. stavka 4. ovog Zakona.

(...)«

Članak 218. ZKP-a izmijenjen je člankom 47. ZID-a ZKP/09. U stavcima 1., 2. i 4. riječ »okrivljenik« u odgovarajućem padežu zamijenjena je riječju »osumnjičenik«.

109. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Citirana odredba čl. 218 st. 3 ZKP-a protivna je pravima koje pripadaju okrivljenicima a koja su sadržana u čl.29 Ustava RH i čl.6 ECHR. Naime ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi se državnom odvjetništvu trebala dati mogućnost odgode dostave naloga o provođenju istrage za daljnjih mjesec dana nakon što istekne rok od 8 dana kako je to predviđeno čl. 218 st.1 ZKP-a i to bez ikakve kontrole sudbene vlasti.

Nalog za provođenje istrage je dakle izdan, istraga se provodi a osoba protiv koje se ona provodi o tome nema nikakvih saznanja niti je upoznata sa svojim pravima u skladu sa čl. 239 st.1 ZKP-a Prava navedena u čl. 239 ZKP-a a koja su pobrojana u pouci o pravima okrivljenika nisu kozmetičke naravi i nisu iluzorna i teorijska već ista moraju biti praktična i učinkovita. Okrivljenik koji ne zna da se protiv njega istraga provodi ne može ostvariti pravo na razgledavanje spisa, pravo na saznanje o osnovama sumnje, pravo da nije dužan ništa iznositi, pravo na predlaganje provođenja određenih dokaznih radnji kao niti sva druga prava iz čl.239 ZKP-a.

Odredbom čl. 218 st. 3 ZKP-a krši se stoga pravo na ‘pristup sudu’, pravo na razumni rok, kao i pravo na učinkovitu jednakost stranaka u postupku. Izostanak sudske kontrole rada državnog odvjetnika koji se odnosi na odlučivanje o nedostavi naloga kroz period od mjesec dana nakon prethodnih 8 dana ukazuje na opravdanu sumnju u moguću arbitrarnost rada državnog odvjetnika.«

110. Ministarstvo pravosuđa navodi da članak 218. stavak 1. ZKP-a nije nesuglasan s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije. Dokazne radnje u istrazi protiv počinitelja koji nije poznat poduzimaju se prema ZKP-u. Zahvat u prava osobe može se poduzeti samo pod uvjetima koje propisuje ZKP. I kad bi se u toj situaciji imenovao branitelj ne može se isključiti da okrivljenik (ili drugi ovlaštenik) imenuje drugog branitelja, pa bi se i tad postavilo pitanje valjanosti radnji branitelja koji je zastupao »obranu«, ali ne okrivljenika jer potonji uopće nije poznat. Napominje da se nalog o provođenju istrage prema članku 218. stavku 2. ZKP-a obvezatno dostavlja okrivljeniku čim se utvrdi njegov identitet.

111. Ustavni sud ne može prihvatiti prigovore predlagateljica kao ustavnopravno prihvatljive. Ipak, prihvaća da je u prvoj rečenici članka 218. stavka 3. ZKP-a inače legitiman cilj koji se tom odredbom nastoji postići s ustavnopravnog aspekta preširoko i neodređeno postavljen (sprečavanje ugrožavanja života ili tijela ili imovine velikih razmjera).

Prema tome, nije ustavnopravno neprihvatljivo da zakonodavac propiše odgodu dostave naloga o provođenju istrage do mjesec dana. Za takvu ovlast državnog odvjetnika, međutim, potrebno je precizirati i jasno odrediti katalog kaznenih djela za koje bi odgoda dostave naloga o provođenju istrage mogla biti ustavnopravno opravdana.

Ustavni sud ocjenjuje, naime, da bi se ta ovlast državnog odvjetnika mogla ustavnopravno opravdati samo za najteža kaznena djela koja prijete organiziranom životu u zajednici ako se u konkretnom slučaju procijeni da postoji opasnost za život ili tijelo ili imovinu velikih razmjera. Njihov je katalog zakonodavac dužan precizno odrediti u samom zakonu.

111.1. Zaključno, dio prve rečenice stavka 3. članka 218. ZKP-a koji glasi: »ako bi se dostavom ugrozio život ili tijelo ili imovina velikih razmjera« nesuglasan je sa zahtjevima koji za zakone proizlaze iz vladavine prava, osobito sa zahtjevima pravne sigurnosti, pravne predvidljivosti i pravne izvjesnosti (članak 3. Ustava) u vezi s pravom na pošteno suđenje zajamčenim člankom 29. Ustava.

Što se tiče preostalog dijela prve rečenice stavka 3. članka 218. ZKP-a Ustavni sud utvrdio je potrebu da se i on ukine (iako sama ovlast državnog odvjetnika da odgodi dostavu naloga o provođenju istrage do mjesec dana pod ustavnopravno prihvatljivim pretpostavkama nije sporna). Naime, bilo je potrebno ukinuti cijelu prvu rečenicu stavka 3. članka 218. ZKP-a jer bez dijela za koji je utvrdio da je nesuglasan s Ustavom ona mijenja pravni smisao i postaje bezuvjetna. Ona bi u tom slučaju glasila: »Državni odvjetnik može odgoditi dostavu naloga o provođenju istrage do mjesec dana«. Takva bi odredba bila ustavnopravno nedopuštena.

Ni druga rečenica stavka 3. članka 218. ZKP-a nije u nesuglasnosti s Ustavom (»Razloge za odgodu dostave naloga o provođenju istrage, državni odvjetnik upisuje službenom zabilješkom u upisnik iz članka 205. stavka 4. ovog Zakona.«). Međutim, zbog njezine organske povezanosti s prvom rečenicom stavka 3. članka 218. ZKP-a trebalo je i nju ukloniti iz pravnog poretka. Bez prve rečenice, naime, i ona mijenja pravni smisao čita li je se zajedno s člankom 218. stavkom 1. ZKP-a.

7.3.) Članak 229. stavak 2. druga rečenica

112. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 229.

(1) Nakon završene istrage državni odvjetnik je dužan u roku od petnaest dana podignuti optužnicu ili obustaviti istragu. Taj rok može viši državni odvjetnik produljiti na prijedlog državnog odvjetnika najviše za još petnaest dana, a u posebno složenim predmetima za još dva mjeseca.

(2) Ako niti nakon produljenja roka iz stavka 1. ovog članka, optužnica nije podignuta i dostavljena sudu, smatra se da je državni odvjetnik odustao od kaznenog progona. U svakom slučaju smatra se da je državni odvjetnik odustao od kaznenog progona ako optužnica nije podignuta šest mjeseci nakon završetka istrage.

(...)«

113. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbama čl. 229 i 230 ZKP-a predviđeni su rokovi u kojima državni odvjetnik nakon završene istrage mora podignuti optužnicu ili obustaviti istragu. Rokovi koji se navode u člancima 229 st.1 – 15 dana plus 15 dana plus 2 mjeseca predugi su.

Nerazumljiva je odredba čl. 229 st.2 ZKP-a sa aspekta suđenja u razumnom roku, a koja predviđa situaciju u kojoj optužnica nije podignuta i dostavljena sudu nakon praktično isteka 3 mjeseca, koja kaže da će se smatrati da je u toj situaciji državni odvjetnik odustao od kaznenog progona. U istoj odredbi navodi se nadalje da se u svakom slučaju smatra da je državni odvjetnik odustao od kaznenog progona ako optužnica nije podignuta 6 mjeseci nakon završetka istrage.

Rok od 6 mjeseci tako je praktično ostavljen državnom odvjetniku za podizanje optužnice, jer se prije isteka tog roka od 6 mjeseci a nakon završene istrage u stvarnosti istraga ne može obustaviti zbog toga što državni odvjetnik nije podigao optužnicu. Prekluzija nepodizanja optužnice u vidu obustave istrage u stvarnosti tako nastupa tek 6 mjeseci nakon što je istraga završena.

Časom završetka istrage državni odvjetnik raspolaže svim pravno relevantnim podacima kako činjenične tako i pravne naravi i ne postoji niti jedna zapreka zbog koje ne bi mogao ili postupak obustaviti ili podići optužnicu.

Rokom od 6 mjeseci koji je ostavljen državnom odvjetniku na dispoziciju građani se stavljaju u neprimjereno tešku situaciju u kojoj ne znaju što će se s njima dogoditi odnosno hoće li biti optuženi ili ne.«

114. Ministarstvo pravosuđa u dostavljenom očitovanju smatra da članak 229. stavak 2. ZKP-a nije u nesuglasnosti s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije. Navodi da je rok od šest mjeseci apsolutni rok nakon isteka kojeg se smatra da je državni odvjetnik odustao od kaznenog progona.

115. Ustavni sud primjećuje da u članku 229. stavcima 1. i 2. ZKP-a zakonodavac nije poštovao pravne standarde pri vremenskom određivanju trajanja pravne radnje koja ima utjecaja na individualne pravne situacije osoba o kojima je riječ (u konkretnom slučaju pri određivanju rokova za podizanje optužnice).

Zakonodavac je slobodnom pravnom voljom odredio da je nakon završene istrage državni odvjetnik dužan u roku od petnaest dana podignuti optužnicu ili obustaviti istragu. Taj je rok postavio kao opće pravno pravilo kad je riječ o podizanju optužnice. Ustavni sud tom roku nema što prigovoriti. Njegova je obveza da taj redoviti rok prihvati kao objektivno početno mjerilo i u usporedbi s njegovom duljinom ocijeni prihvatljivost iznimaka, to jest prihvatljivost trajanja dopuštenih produljenja tog roka.

Promatraju li se pravila o njegovim dopuštenim produljenjima u tom svjetlu, odmah se zapaža da ne postoji razuman odnos razmjernosti između redovitog roka od 15 dana i konačnog roka od šest mjeseci (to jest cca 180 dana) za podizanje optužnice. Dopuštena produljenja koja dovode do roka čak 11 puta duljeg od redovitog u cijelosti poništavaju učinke koje u pravu impliciraju kratki rokovi.

Ostaje da se razmotre uzroci takvog nerazmjernog produljenja redovitog roka za podizanje optužnice. Redoviti je rok za podizanje optužnice 15 dana. Taj se rok može produžiti za još 15 dana, a u posebno složenim predmetima za još dva mjeseca. Ako državni odvjetnik ne podigne optužnicu u tom najduljem dopuštenom roku od tri mjeseca, to jest u roku koji već uključuje jedno produljenje (uz dva moguća trajanja: 15 dana odnosno dva mjeseca) smatra se da je odustao od kaznenog progona.

Ustavni sud takvo pravilo ne ocjenjuje ustavnopravno neprihvatljivim, iako napominje da je riječ o pravilu kojim se trajanje redovitog roka doslovno udvostručuje (pa produljenje traje isto koliko i sam redovni rok) odnosno učetverostručuje (pa produljenje traje četiri puta dulje od samog redovnog roka). U tom je smislu dužan upozoriti da se iz propisanih pravila može nazrijeti da je riječ o objektivno prekratko određenom redovitom roku ili pak o namjeri da se određivanjem redovitog roka u kratkom trajanju formalno zadovolje pretpostavljeni zahtjevi promptnosti i brzine, a da se propisivanjem mogućnosti njihova produljenja državnom odvjetništvu dade stvarno potrebno vrijeme za administrativnu pripremu (pisanje) optužnog akta i podizanje optužnice.

115.1. Međutim, s ustavnopravnog aspekta problem nastaje kad u drugoj rečenici stavka 2. članka 229. ZKP-a zakonodavac dodaje još daljnje pravilo: »U svakom slučaju smatra se da je državni odvjetnik odustao od kaznenog progona ako optužnica nije podignuta šest mjeseci nakon završetka istrage.«

Druga rečenica članka 229. stavka 2. ZKP-a koja propisuje rok od šest mjeseci za podizanje optužnice u cijelosti poništava svrhu, smisao i ciljeve prethodno postavljenih pravila o kratkom redovitom roku za podizanje optužnice (15 dana) i njegovim dopuštenim produljenjima (za 15 dana odnosno dva mjeseca).

Štoviše, korištenje izraza »u svakom slučaju« u drugoj rečenici članka 229. stavka 2. ZKP-a, u svjetlu predmeta koji taj članak uređuje, jasno upućuje da prethodno postavljeni rokovi nemaju nikakvo praktično pravno značenje jer državni odvjetnik »u svakom slučaju« ima na raspolaganju šest mjeseci za podizanje optužnice.

Na kraju, kad bi se pretpostavilo da je zakonodavac smatrao kako državnom odvjetniku treba dati još i poseban rok za pripremu (pisanje) formalnog optužnog akta, ni u tom se slučaju rok od šest mjeseci ne može ocijeniti objektivno opravdanim za ostvarenje te zadaće, koliko god optužnica bila opsežna. Ustavni sud podsjeća da je država odgovorna omogućiti državnom odvjetništvu primjerene uvjete rada, uključujući dovoljan broj osoba zaposlenih u stručnim službama koje moraju biti osposobljene i kadre pripremati i najsloženije pravne akte iz njegove nadležnosti u najkraćim rokovima. Problemi materijalnih uvjeta rada državnog odvjetništva ne smiju se rješavati na štetu okrivljenika.

Zaključno, promatrajući način na koji su u članku 229. stavcima 1. i 2. ZKP-a uređeni rokovi za podizanje optužnice u cjelini, Ustavni sud mora zaključiti da je zakonodavac odabrao način koji na okrivljenike proizvodi učinak obuhvaćen pojmom procesne nepoštenosti. Takav rok osobito je procesno nepošten prema okrivljeniku u istražnom zatvoru. Ustavni sud podsjeća da prema članku 228. stavku 2. ZKP-a državni odvjetnik završava istragu kad je stanje stvari u istrazi dovoljno razjašnjeno da se može podignuti optužnica ili obustaviti postupak. To je stanje od kojeg treba polaziti pri određivanju rokova za podizanje optužnice.

Zakonodavac je ovlašten propisati opći rok za podizanje optužnice koji smatra primjerenim kad je riječ o najvećem broju predmeta. Ovlašten je propisati i iznimne mogućnosti njegova razumnog produljenja kad je riječ o složenim odnosno izrazito složenim predmetima (ili je riječ o nekom drugom ustavnopravno opravdanom razlogu) odnosno kad je riječ o tome da zbog objektivnih razloga ili zbog više sile optužnica nije bila predana u roku pa postoji javni interes da sud iznimno odobri podizanje optužnice. Nije, međutim, ovlašten sva ta prethodna pravila poništavati daljnjim propisivanjem četvrtog (jednokratnog i najduljeg) roka koji stvarno zadobiva sve pravne značajke onog prvotnog općeg roka.

115.2. Ustavni sud stoga ocjenjuje da posljednja rečenica članka 229. stavka 2. ZKP-a koja glasi: »U svakom slučaju smatra se da je državni odvjetnik odustao od kaznenog progona ako optužnica nije podignuta šest mjeseci nakon završetka istrage.« nije u suglasnosti s općim jamstvom kaznenih dijelova članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije. Ta rečenica nije u suglasnosti ni sa zahtjevima koji za zakone proizlaze iz načela vladavine prava, osobito onima koji se tiču pravne izvjesnosti, pravne sigurnosti i pravne dosljednosti (članak 3. Ustava).

115.3. Prijedlog da se stavci 1. i 2. članka 229. ZKP-a ukinu u cijelosti Ustavni sud nije prihvatio zbog njegove neosnovanosti. Razlozi su sadržani u prethodnim točkama.

7.4.) Članak 230. stavci 3., 4. i 5.

116. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 230.

(1) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci, državni odvjetnik je dužan izvijestiti višeg državnog odvjetnika o razlozima zbog kojih istraga nije završena.

(2) Viši državni odvjetnik dužan je poduzeti mjere da se istraga završi. U složenim predmetima viši državni odvjetnik može na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika rok iz stavka 1. ovog članka, produljiti za još šest mjeseci. U posebno složenim i teškim predmetima, Glavni državni odvjetnik može na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika rok završetka istrage iz stavka 1. ovog članka, produljiti za dvanaest mjeseci.

(3) Okrivljenik i oštećenik mogu se uvijek obratiti pritužbom višem državnom odvjetniku zbog odugovlačenja postupka i drugih nepravilnosti u tijeku istrage.

(4) Viši državni odvjetnik ispitat će navode u pritužbi, a ako je podnositelj zahtijevao, obavijestit će ga o tome što je poduzeto.

(5) Ako istragu provodi sudac istrage okrivljenik i oštećenik kao tužitelj mogu se obratiti pritužbom predsjedniku suda zbog odugovlačenja postupka i drugih i drugih nepravilnosti u tijeku sudske istrage. Ako je podnositelj zahtijevao, predsjednik suda će ga obavijestiti o tome što je poduzeto.«

117. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da je članak 230. ZKP-a protivan standardima suđenja u razumnom roku zajamčenim člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. stavkom 1. Konvencije. Također smatraju da pritužba iz članka 230. stavaka 3. do 5. ZKP-a nije djelotvorno domaće pravno sredstvo u smislu članka 13. Konvencije. Navode:

»Rokovima predviđenim u čl. 230 ZKP-a regulirana je pravna situacija kada se istraga ne završi u roku od 6 mjeseci. U složenim predmetima Viši državni odvjetnik može na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika istragu produljiti za još 6 mjeseci a u posebno složenim i teškim predmetima Glavni državni odvjetnik ovaj rok može produljiti za 12 mjeseci.

Rokovi predviđeni u čl. 230 protive se Ustavnom pravu na suđenje u razumnom roku a okrivljeniku i oštećeniku je člankom 230 st. 3 dano samo pravo pritužbe zbog odugovlačenja postupka i drugih nepravilnosti u tijeku istrage.

Pravo pritužbe ne može se smatrati efikasnim pravnim sredstvom u borbi protiv ‘suđenja koje se ne odvija u razumnom roku’ jer nije predviđena sankcija za postupanje koje bi se moglo tumačiti odugovlačenjem postupka i nepravilnostima u tijeku istrage.«

118. Ministarstvo pravosuđa ne smatra osnovanim te prigovore: »Neosnovano nadalje tvrde predlagateljice da je odredba čl. 230. ZKP protivna čl. 29. Ustava. Time nije povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Pravo na pritužbu u čl. 230. st. 3. ZKP je u odnosu na čl. 11. ZKP odredba koja se izričito odnosi na postupanje državnog odvjetnika i drugih tijela koja vode prethodni postupak. Protivno tvrdnji predlagateljica time nipošto nije povrijeđen Ustav«.

119. Kad je riječ o članku 230. ZKP-a predlagateljice su navele dva različita prigovora. Prvi se odnosi na razumnu duljinu trajanja istrage (stavci 1. i 2. članka 230. ZKP-a), a drugi na kvalitetu pritužbe (stavci 3., 4. i 5. članka 230. ZKP-a).

Iako prvi prigovor nije osnovan, zbog cjelovitosti obrazloženja i taj se prigovor razmatra na ovom mjestu.

120. Ustavni sud primjećuje da je pitanje trajanja prethodnog postupka odnosno njegovih stadija u ZKP-u riješeno tako da su za njihovo trajanje propisani zakonski rokovi.

Člankom 68. stavcima 2. i 4. ZODO-a propisani su redoviti rokovi trajanja skraćenog postupka (treći dio pod nazivom: Skraćeni postupak, članci 520. do 539. ZKP-a) te mogućnost njegova produljenja. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 68.

(...)

(2) Ako je kaznena prijava podnesena za kazneno djelo za koje državni odvjetnik ne može naložiti provođenje istrage (skraćeni postupak), državni odvjetnik je dužan u roku od šest mjeseci od upisa kaznene prijave u upisnik kaznenih prijava donijeti odluku o kaznenoj prijavi.

(...)

(4) Viši državni odvjetnik može na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika rok iz stavka 2. ovoga članka produljiti za još šest mjeseci.«

Člankom 217. stavkom 1. ZKP-a propisan je rok za donošenje naloga o provođenju istrage. Mjerodavna odredba glasi:

»Članak 217.

(1) ... Nalog o provođenju istrage državni odvjetnik donosi u roku od devedeset dana od upisa kaznene prijave u upisnik kaznenih prijava (članak 205. stavak 4.). ...

(...)«

Konačno, osporenim člankom 230. stavcima 1. i 2. ZKP-a propisani su rokovi za završetak istrage.

Ustavni sud ocjenjuje pravilnom zakonodavčevu odluku da odredi rokove trajanja prethodnog postupka odnosno njegovih stadija jer zakonski rokovi osiguravaju pravnu predvidljivost trajanja prethodnog postupka i s time pridonose pravnoj sigurnosti. Ujedno ocjenjuje da su prethodno navedeni rokovi ustavnopravno prihvatljivi. Zakonski rokovi, ako su ustavnopravno prihvatljivi, ujedno su i razumni.

Prema tome, zbog postojanja zakonskih rokova koji izrijekom određuju trajanje prethodnog (predistražnog i istražnog) postupka, jamstva iz članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije koja zahtijevaju postupanje u »razumnom roku« nisu primjenjiva na taj postupak. Razumni rokovi (to jest takvi kojih nema jer nisu propisani, pa se prihvatljivost duljine trajanja postupka ocjenjuje po načelu razumnosti) pravni su standard koji je na europskom kontinentu razvio Europski sud za sudske postupke trajanje kojih nije vezano zakonskim rokovima. Postojanje djelotvornog pravnog sredstva protiv nerazumno dugog trajanja sudskih postupaka Europski sud postavio je kao europski pravni standard 2000. godine (predmet Kudła protiv Poljske, presuda, veliko vijeće, 26. listopada 2000., zahtjev br. 30210/96).

120.1. Budući da ukupni rok za završetak istrage (godina i pol dana), u koji su uključeni i rokovi za produljenje istrage o kojim je produljenjima nadležan odlučivati viši državni odvjetnik odnosno glavni državni odvjetnik, a kojem predlagateljice prigovaraju, ne pripada kategoriji razumnog roka, nego je riječ o ustavnopravno prihvatljivom zakonskom roku, te njihove prigovore Ustavni sud ocjenjuje neosnovanima.

120.2. S druge strane, Ustavni sud dužan je primijetiti da ZKP nije pravno dosljedan kad je riječ o svim rokovima u redovitom postupku. Naime, zakonodavac nije propisao rokove za rješavanje prijave (odbačaj, optuženje) u slučajevima kad se ne provodi istraga.

Ustavni sud u tom smislu utvrđuje da je radi zahtjeva koje postavljaju načela pravne predvidljivosti i pravne sigurnosti nužno propisati rokove i u slučajevima kad se ne provodi istraga. Takav zahtjev nije novina u pravnom poretku budući da su ZODO-om na sličan način određeni rokovi za rješavanje prijave u skraćenom postupku (v. članak 68. ZODO-a u točki 120. obrazloženja ove odluke).

120.3. Budući da je u članku 230. ZKP-a riječ o zakonskom roku (godina i pol dana za završetak istrage) može se govoriti samo o odugovlačenju predistražnih i istražnih radnji unutar tog ustavnopravno prihvatljivog zakonskog roka. Takvo odugovlačenje, međutim, nije pitanje zakonitog nego nepravilnog rada državnog odvjetnika ili suca istrage. Odugovlačenje unutar ustavnopravno prihvatljivog zakonskog roka nije predmet sudske nego instancijske kontrole unutar državnog odvjetništva (za državne odvjetnike) odnosno suda (za suce istrage).

I kao takvo, međutim, odugovlačenje može biti ustavnopravno relevantno s aspekta djelotvornosti provođenja prethodnog (predistražnog i istražnog) postupka, osobito kad je riječ o kaznenim djelima koja se tiču prava na život (članak 21. stavak 1. zasebno i u vezi s člankom 17. stavkom 2. Ustava i članak 2. Konvencije) i zabrane zlostavljanja (članak 23. i članak 25. stavak 1. zasebno i u vezi s člankom 17. stavkom 2. Ustava i članak 3. Konvencije). U tom su smislu predlagateljice u pravu kad navode da domaći pravni poredak mora imati djelotvorno pravno sredstvo protiv nedjelotvornosti prethodnog postupka.

Stoga je obveza Ustavnog suda da u nastavku ispita sadržava li ZKP mehanizam za osiguranje djelotvornosti prethodnog postupka u skladu s europskim pravnim standardima.

121. Praksa Europskog suda jasno pokazuje da nedjelotvornost predistražnih i istražnih postupaka, utvrdi li se da je postojala, uvijek dovodi do povrede konvencijskih prava podnositelja zahtjeva.

Danas postoji određeni minimum zajedničkih europskih pravnih standarda vezanih uz djelotvornost postupaka prije suđenja, neovisno o njihovoj formalnoj nacionalnoj klasifikaciji. Zahtijeva se da neovisan i nepristran kazneni progon i istraživanje moraju biti djelotvorni (sveobuhvatni, temeljiti, brzi, revni, pažljivi i smisleni) tako da mogu dovesti do otkrivanja i kažnjavanja odgovornih. Moraju biti:

– sposobni dovesti do utvrđivanja i kažnjavanja počinitelja kaznenih djela, pri čemu obveza provesti djelotvorno istraživanje znači »obvezu načina/sredstava, a ne rezultata (an obligation not of result but of means): svako istraživanje ne mora nužno biti uspješno ili dovesti do zaključka koji se podudara s opisom događaja podnositelja kaznene prijave, ali treba u načelu biti prikladno da dovede do utvrđivanja činjenica predmeta i, ako se dokaže da su navodi istiniti, do identifikacije i kažnjavanja odgovornih;

– detaljni i brižljivi;

– promptni i odlučni (zahtjev promptnosti i razumne brzine implicitan je djelotvornim istražnim radnjama, iako se uvažava da mogu postojati prepreke i teškoće koje sprečavaju napredak u istraživanju u određenoj situaciji);

– nepristrani i neovisni, pod čime se osobito razumije zahtjev da istražne vlasti ne smiju biti povezane s osobama uključenim u događaje koji se istražuju ni hijerarhijski, ni institucionalno, ni stvarno;

– uvijek pred očima javnosti (»transparentni«) u smislu da postoji dovoljno elemenata javne provjere (public scrutiny) istraživanja te njihovih rezultata koji dovode do povjerenja javnosti u neovisnost i nepristranost nadležnih državnih tijela, a time i do uvjerenja da su ta tijela privržena vladavini prava i da ne postoje tajni dogovori ili službena tolerancija nezakonitih čina. Ti su zahtjevi izraz doktrine tzv. vanjskog dojma neovisnosti i nepristranosti istraživanja.

121.1. Europski sud do sada je donio niz presuda protiv Republike Hrvatske u kojima je utvrdio nedjelotvornost predistražnih i/ili istražnih postupaka u pojedinačnim slučajevima zbog toga što su policija, državni odvjetnik ili (bivši) istražni sudac propustili poštovati jedan ili više tih standarda. To je uvijek značilo povredu nekog materijalnog konvencijskog prava s njegova proceduralnog aspekta. Najčešće je riječ o člancima 2. i 3. Konvencije (proceduralni aspekt). Oba ta članka Konvencije u određenoj mjeri korespondiraju s člankom 21. stavkom 1., člankom 23. stavkom 1. i člankom 25. stavkom 1. Ustava.

Te ustavne i konvencijske odredbe dovode do pozitivne obveze države da u slučajevima nasilnih smrti, nestanaka osoba, zlostavljanja svih vrsta te drugih kaznenih djela protiv integriteta osobe provede djelotvornu službenu istragu (v. Europski sud, predmet Assenov i drugi protiv Bugarske, presuda, 28. listopada 1998., zahtjev br. 24760/94, § 102.). Primjerice, u slučaju Đurđević protiv Hrvatske (presuda, 19. srpnja 2011., zahtjev br. 52442/09) utvrđena je povreda pozitivne obveze Republike Hrvatske da provede djelotvoran kazneni progon odnosno istragu. Druga podnositeljica zahtjeva i treći podnositelj zahtjeva podnijeli su prigovor Europskom sudu da ih je 16. lipnja 2009., oko 22.30 sati, zlostavljala policija i da je službena istraga tog zlostavljanja bila nedjelotvorna. Pozvali su se na članak 3. Konvencije (§ 58. presude).

»88. Sud ... primjećuje da je državno odvjetništvo u konačnici odgovorno pobrinuti se da se obavi djelotvorna istraga o prigovorima druge podnositeljice zahtjeva. Nakon što je bilo obaviješteno o navodu podnositeljice zahtjeva i o njezinim medicinskim nalazima, državno odvjetništvo imalo je obvezu pobrinuti se da se obavi prethodno istraživanje(preliminary investigation) i da se pribave potrebni dokazi, kao što je otkrivanje navodnih počinitelja i izjave očevidaca. Nadalje, državno odvjetništvo nije bilo vezano pravnom karakterizacijom (legal characterisation)navodnog kaznenog djela, kako je ona navedena u kaznenoj prijavi podnositeljice zahtjeva, nego je imalo obvezu pokrenuti kazneni progon i tražiti provođenje istražnih mjera ako je postojala razumna sumnja (reasonable suspicion)da je podnositeljica zahtjeva bila podvrgnuta zlostavljanju od policije.

89. Međutim, u ovom je predmetu postupanju državnog odvjetništva nedostajala potrebna transparentnost i vanjski dojam neovisnosti (vidjeti, mutatis mutandis, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 28883/95, § 131., ECHR 2001-III, i Hugh Jordan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 24746/94, § 123., ECHR 2001-III (izvadci)). Sud u tom pogledu primjećuje da je državno odvjetništvo temeljilo svoju odluku da odbaci kaznenu prijavu podnositeljice zahtjeva samo na izvješćima koja je dostavila policija.

90. Državni odvjetnik nije poduzeo neovisne korake, kao što je obavljanje razgovora s drugom podnositeljicom zahtjeva, s policijskim službenicima koji su sudjelovali i s očevicima, nije naložio forenzično ispitivanje ozljeda druge podnositeljice zahtjeva, i tako dalje (vidjeti, kao suprotno, Berliński protiv Poljske, br. 27715/95 i 30209/96, §§ 69. i 70., 20. lipnja 2002.). Nema nikakvih naznaka da je državni odvjetnik na bilo koji način bio pripremljen da izvrši strogu kontrolu policijske verzije događaja u odnosu na taj izgred. (...)

95. Sud nalazi da nedostaci istrage o navodnom policijskom nasilju, koji se odnose na njezinu djelotvornost i nedostatak neovisnosti tijela vlasti koja su sudjelovala, predstavljaju povredu zahtjeva iz članka 3. Konvencije. Stoga je došlo do povrede postupovne obveze iz članka 3. Konvencije.«

U istom su predmetu Đurđević protiv Hrvatske (2011.) istaknuti bitni zahtjevi koji se postavljaju kad je riječ o uređenju normativnog okvira države radi ispunjenja pozitivnih obveza iz članka 3. Konvencije, uključujući kaznena djela koja čine ne samo predstavnici države nego i privatne osobe:

»51. ... taj članak traži primjenu odgovarajućeg mehanizma kaznenog prava (vidjeti Beganović protiv Hrvatske, br. 46423/06, § 69., ECHR 2009-... (izvadci), s daljnjim referencijama). S tim u vezi, članak 3. od država zahtijeva da donesu djelotvorne kaznenopravne odredbe koje će odvraćati od počinjenja kaznenih djela protiv integriteta osobe, u potporu kojih će se uspostaviti provedbeni mehanizmi za sprečavanje, suzbijanje i kažnjavanje povreda tih odredaba (vidjeti A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 23. rujna 1998., § 22., ... te Nachova i ostali protiv Bugarske [VV], br. 43577/98 i 43579/98, § 96., ECHR 2005-VII), a ta se obveza proširuje i na zlostavljanje koje vrše privatne osobe (vidjeti Šečić, ... § 53.). S druge strane, samo se po sebi razumije da se obveza države iz članka 1. Konvencije ne može protumačiti tako da je država obvezna kroz svoj pravni sustav jamčiti da jedna osoba prema drugoj nikada ne postupa na nečovječan i ponižavajući način niti da, u slučaju da tako i postupa, kazneni postupak nužno treba imati kao posljedicu nametanje određene sankcije. Da bi se država mogla smatrati odgovornom, mora se, prema mišljenju Suda, dokazati da domaći pravni sustav, a osobito kazneno pravo primjenjivo na okolnosti predmeta, ne pruža u praksi provedivu i djelotvornu zaštitu prava zajamčenih člankom 3. (vidjeti X. i Y. protiv Nizozemske, 26. ožujka 1985., § 30., ...).«

Te činjenice određuju okvir u kojem se s ustavnopravnog aspekta moraju razmatrati normativna rješenja sadržana u ZKP-u kad je riječ o nadzornim mehanizmima nad djelotvornošću kaznenog progona i istrage prihvaćanje kojih od Republike Hrvatske zahtijeva Europski sud.

121.2. Člankom 230. stavcima 3., 4. i 5. ZKP-a predviđeno je pravno sredstvo protiv »odugovlačenja postupka i drugih nepravilnosti u postupku istrage«. Predlagateljice osporavaju njegovu suglasnost s člankom 13. Konvencije jer nije riječ o djelotvornom domaćem pravnom sredstvu.

Člankom 230. stavcima 3., 4. i 5. ZKP-a uređuje se instancijski nadzor pravilnosti rada državnog odvjetnika odnosno suca istrage kojemu je cilj poduzimanje odgovarajućih mjera za ispravljanje propusta u njihovu radu u okvirima općih upravljačkih i nadzornih ovlasti višeg državnog odvjetnika nad nižim odnosno predsjednika suda nad sucem istrage.

121.3. Činjenica da je riječ o pravnom sredstvu nesudskog karaktera nije relevantna ni s ustavnog ni s konvencijskog stajališta sve dok se to sredstvo može smatrati djelotvornim. Također nije relevantno što je djelomice riječ o pravnom sredstvu u rukama nesudskog tijela (državnog odvjetništva). U predmetu Kudła protiv Poljske (presuda, veliko vijeće, 26. listopada 2000., zahtjev br. 30210/96) Europski sud je utvrdio:

»157. Kao što je Sud utvrdio mnogo puta, članak 13. Konvencije jamči da na nacionalnoj razini postoji raspoloživo pravno sredstvo koje će dovesti do primjene konvencijskih prava i sloboda u kojem god obliku se oni mogu osigurati u domaćem pravnom poretku. Učinak je članka 13., prema tome, taj što on zahtijeva odredbu kojom će se uvesti domaće pravno sredstvo koje će se baviti supstancijom ‘tužbi o kojima se može raspravljati’ na temelju Konvencije(‘arguable complaint’ under the Convention) i koje će osigurati davanje primjerene zadovoljštine ...

Okvir obveza država ugovornica na temelju članka 13. varira ovisno o naravi prigovora podnositelja; ipak, pravno sredstvo koje se zahtijeva po članku 13. Konvencije mora biti ‘djelotvorno’ i u praksi i u pravu (‘effective’ in practice as well as in law) ...

‘Djelotvornost’ ‘pravnog sredstva’ u smislu članka 13. ne ovisi o izvjesnosti povoljnog ishoda sudskog postupka za podnositelja. Ni ‘vlast’ na koju se referira u toj odredbi ne mora nužno biti sudska vlast; ali ako ona to nije, njezine su ovlasti i jamstva koja pruža relevantni za određivanje je li pravno sredstvo pred njom djelotvorno.«

Načelno pravno stajalište Europskog suda, sadržano u posljednjoj rečenici (»Ni ‘vlast’ na koju se referira u toj odredbi ne mora nužno biti sudska vlast; ali ako ona to nije, njezine su ovlasti i jamstva koja pruža relevantni za određivanje je li pravno sredstvo pred njom djelotvorno«), Ustavni sud smatra ustavnopravno relevantnim.

Ujedno ocjenjuje da se, s obzirom na ustavni položaj državnog odvjetništva (v. točku 13. obrazloženja ove odluke) državni odvjetnik može smatrati nesudskim tijelom s ustavnim ovlastima i jamstvima dostatnim za utvrđenje da bi se pravno sredstvo protiv nedjelotvornosti predistražnih i istražnih radnji »pred njim« moglo smatrati djelotvornim pravni sredstvom u smislu članka 13. Konvencije.

Na pravilnost tog zaključka upućuje i sam predmet kontrole koja se ovdje razmatra. Prema riječima Europskog suda to je »praktična zbilja istražiteljskog rada« (the practical realities of investigation work) (predmet Skendžić i Krznarić protiv Hrvatske, presuda, 20. siječnja 2011., zahtjev br. 16212/08, § 77.) koju po naravi stvari najbolje poznaje samo državno odvjetništvo. Zbog svoga hijerarhijski postavljenog ustrojstva ujedno ima i učinkovite instrumente za provedbu te kontrole.

Sukladno navedenom, Ustavni sud utvrđuje da se državno odvjetništvo ima smatrati pravosudnim tijelom s ustavnim ovlastima i jamstvima koji ispunjavaju zahtjeve iz članka 13. Konvencije.

Što se tiče predsjednika sudova, Ustavni sud ocjenjuje da se i uz te upravnosudske funkcije mogu vezati ovlasti i jamstva koja su kadra osigurati da pravno sredstvo protiv nedjelotvornosti rada suca istrage »pred njima« bude djelotvorno u smislu članka 13. Konvencije. To ovisi o zakonskom uređenju njihovih ovlasti.

U sljedećim će točkama biti riječ o instancijskoj kontroli djelotvornosti predistražnih i istražnih radnji unutar državnog odvjetništva. Ta se utvrđenja odgovarajuće odnose i na suca istrage kad njegov rad kontrolira predsjednik suda u smislu članka 230. stavka 5. ZKP-a.

121.4. Čini se, naime, da konkretno uređenje samog pravnog sredstva protiv »odugovlačenja postupka i drugih nepravilnosti u postupku istrage«, sadržano u članku 230. stavku 3. ZKP-a, ne ispunjava zahtjeve iz članka 13. Konvencije.

121.5. Ustavni sud prvo primjećuje da se instancijsko pravno sredstvo iz članka 230. stavka 3. ZKP-a, kojemu je svrha omogućiti kontrolu pravilnosti rada državnog odvjetnika, ograničava samo na istragu koja se u velikom broju slučajeva u praksi ne provodi (v. točku 23.1. obrazloženja ove odluke). Suprotno tome, isključeno je kad je riječ o predistražnom stadiju prethodnog postupka i tijekom provedbi dokaznih radnji koji se u svim slučajevima i uvijek provode.

Ustavni sud u tom je smislu dužan utvrditi: kad je zakonodavac svojom slobodnom voljom odlučio priznati pravo instancijske pritužbe u prethodnom postupku, to pravo mora biti uređeno tako da ne ovisi o težini kaznenog djela za koje se osoba sumnjiči ili okrivljuje. Istraga je, treba ponoviti, obvezna samo kad postoje osnove sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. Samo bi takvim osobama, dakle, pravo pritužbe bilo zakonski zajamčeno i osigurano. Ostalima ne bi. Takvo razlikovanje među osobama kao mjerilo priznavanja prava pritužbe u prethodnom postupku nema ni objektivnog ni razumnog opravdanja. Formalna klasifikacija prethodnog postupka nije ustavnopravno prihvatljiv razlog za takav nejednak tretman.

121.6. Drugo, nema razloga za a priori sumnju da je pritužba iz članka 230. stavaka 3., 4. i 5. ZKP-a načelno sposobna proizvesti u praksi zadovoljavajuće učinke u smislu otklanjanja uočenih nepravilnosti u radu državnog odvjetnika ili suca istrage koje utječu na djelotvornost prethodnog postupka. Nedvojbeno je, međutim, da ona nije kadra pružiti stranci primjerenu zadovoljštinu za povrede koje je pretrpjela nepravilnim radom državnog odvjetnika ili suca istrage do trenutka njihova otklanjanja (primjerice, za povrede koje su joj nanesene odugovlačenjem postupka istrage). Stoga to pravno sredstvo, kako je danas koncipirano u članku 230. stavcima 3. do 5. ZKP-a, samo po sebi ne zadovoljava taj zahtjev iz članka 13. Konvencije.

Ni zbog tog se razloga, međutim, pritužba iz članka 230. stavaka 3. do 5. ZKP-a ne bi mogla smatrati nedjelotvornom s aspekta Konvencije kad bi uz nju postojalo još jedno pravno sredstvo ili više njih kojih bi zajednički učin ispunjavao ustavne i konvencijske zahtjeve djelotvornosti. Europski sud utvrdio je u predmetu Sürmeli protiv Njemačke (presuda, veliko vijeće, 8. lipnja 2006., zahtjev br. 75529/01):

»Djelotvornost pravnog sredstva u smislu članka 13. ne ovisi o izvjesnosti povoljnog ishoda za podnositelja zahtjeva. Isto tako, čak i ako jedno pravno sredstvo samo po sebi ne zadovoljava u cijelosti zahtjeve iz članka 13., skup za to propisanih pravnih sredstava (aggregate of remedies) to bi mogao činiti. Stoga je potrebno odrediti u svakom predmetu je li pravno sredstvo, dostupno stranci u domaćem pravu, ‘djelotvorno’ bilo u smislu sprečavanja navodne povrede ili njezina trajanja, bilo (u smislu) propisivanja primjerenog obeštećenja (redress) za bilo koju povredu koja je već nastala ...«

ZKP, međutim, ne ispunjava ni te zahtjeve.

121.7. Ustavna je obveza zakonodavca (članak 134. Ustava) da pravno sredstvo iz članka 230. stavaka 3. do 5. ZKP-a uskladi sa zahtjevima koji proizlaze iz Konvencije do mjere do koje sudska praksa Europskog suda može imati implikacije na konkretne (pojedinačne) kaznene predmete na koje se ZKP primjenjuje. Ustavni sud podsjeća da presuda u kojoj Europski sud utvrdi povredu konvencijskih prava u kaznenim stvarima može dovesti do obnove kaznenog postupka pred domaćim sudovima. Mjerodavne odredbe članka 502. ZKP-a propisuju:

»Članak 502.

(...)

(2) Odredbe o obnovi kaznenog postupka će se primijeniti i u slučaju kada je podnesen zahtjev za izmjenu pravomoćne sudske odluke na temelju konačne presude Europskog suda za ljudska prava kojom je u odnosu na okrivljenika utvrđena povreda prava i sloboda iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

(3) Zahtjev za obnovom postupka na temelju konačne presude Europskog suda za ljudska prava može se podnijeti u roku od trideset dana od datuma konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava.«

U tom svjetlu treba ponoviti da se cjelokupno hrvatsko pravo mora tumačiti u skladu s pravnim standardima koje u svojoj sudskoj praksi stvara Europski sud sve dok je Republika Hrvatska članica Vijeća Europe, što znači sve dok je dio svoje sudbene jurisdikcije vlastitom suverenom odlukom prenijela na Europski sud.

121.8. Sukladno prethodnim navodima, način uređenja pritužbe iz članka 230. stavaka 3., 4. i 5. ZKP-a nije u suglasnosti sa zahtjevima koji za djelotvorna domaća pravna sredstva postavlja članak 13. Konvencije. Tako uređen institut pritužbe ne omogućuje da instancijska kontrola višeg državnog odvjetnika u odnosu na državnog odvjetnika odnosno predsjednika suda u odnosu na suca istrage ispuni zahtjeve djelotvornosti koje zahtijeva Europski sud u primjeni članka 13. Konvencije.

122. Ustavni sud zaključno utvrđuje da postoje pozitivne obveze zakonodavca:

a) propisati rokove za rješavanje prijave (odbačaj, optuženje) u slučajevima kad se ne provodi istraga (točka 120.2. obrazloženja ove odluke).

b) ukloniti strukturalne manjkavosti u normativnom uređenju djelotvornosti prethodnog postupka (članak 230. stavci 3., 4. i 5. ZKP-a), to jest:

– u okviru državnog odvjetništva urediti instancijsko pravno sredstvo protiv odugovlačenja postupka i drugih nepravilnosti u radu državnih odvjetnika koje dovode do nedjelotvornosti prethodnog postupka odnosno pojedinih predistražnih i istražnih radnji i mjera tako da to sredstvo ispunjava zahtjeve djelotvornog domaćeg pravnog sredstva iz članka 13. Konvencije,

– u okviru suda urediti odgovarajuće pravno sredstvo protiv odugovlačenja postupka i drugih nepravilnosti u radu sudaca istrage koje dovode do nedjelotvornosti istražnog postupka odnosno pojedinih istražnih radnji i mjera tako da to sredstvo ispunjava zahtjeve djelotvornog domaćeg pravnog sredstva iz članka 13. Konvencije.

8) Glava XVIII. Dokazne radnje (članci 240. – 340.)

123. U glavi XVIII. ZKP-a propisana su pravila o dokaznim radnjama. Te su radnje razvrstane prema svrsi kojoj služe.

124. Od ukupno dvanaest dokaznih radnji, osam ih je preuzeto iz ZKP/97 (pretraga osobe, pretraga doma i drugih prostorija, pretraga pokretnih stvari, privremeno oduzimanje predmeta, ispitivanje okrivljenika, ispitivanje svjedoka, očevid, uzimanje otisaka prstiju i otisaka drugih dijelova tijela), a nove su dokazne radnje: dokaz snimkom, dokaz ispravom, elektronički dokaz i posebne dokazne radnje.

125. U glavi XVIII. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 242. stavaka 1. i 3., članka 243. stavka 1., članka 244., članka 245. stavaka 1. i 2., članka 246. stavka 1., članka 247. stavaka 2. i 3., članka 251., članka 252. stavka 3., članka 257. stavka 1., članka 260. stavka 1., članka 262. stavka 1. točaka 3. i 4., stavka 2. točke 1. i stavaka 3., 4. i 5., članka 263., članka 265. stavaka 2. i 5., članka 266., članka 271. stavka 1., članka 272. stavka 1., članka 273. stavka 3., članka 274., članka 281., članka 283., članka 285. stavka 4., članka 286., članka 289. stavaka 3. i 6., članka 292. stavka 3., članka 295. stavaka 1., 3., 4. i 9., članka 297. stavka 5., članka 298., članka 301. stavaka 4., 6. i 7., članka 309. stavka 2., članka 311. stavka 2., članka 325. stavka 2., članka 326., članka 327. stavaka 6. i 7., članka 332. stavaka 2., 4. i 7., članka 333. stavka 2., članka 334. stavka 1. točaka 2. i 3. i stavka 2., članka 335. stavaka 1., 3., 4. i 6., članka 336. stavka 1., članka 337. stavaka 1., 2., 4., 5. i 7., članka 338. stavaka 2., 3. i 4., članka 339. i članka 340. ZKP-a.

Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom u cijelosti ili djelomično članak 246. stavak 1., članak 247. stavke 2. i 3., članak 251. stavak 1., članak 272. stavak 1., članak 286. stavke 2., 3. i 4., članak 298., članak 326. stavke 1., 2. i 3., članak 327. stavke 6. i 7., članak 332. stavak 2., članak 334. stavak 2., članak 335. stavak 3. i članak 337. stavke 1. i 2. ZKP-a.

8.1.) Članak 246. stavak 1.

126. Osporena odredba glasi:

»Članak 246.

(1) Pretragu može obaviti bez naloga, državni odvjetnik, istražitelj ili policija kad provodi očevid mjesta počinjenja kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti, odmah, a najkasnije osam sati nakon što je kazneno djelo otkriveno, osim ako se radi o pretrazi doma ili prostora iz članka 256. ovog Zakona.

(...)«

127. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Ova odredba je protuustavna iz razloga što ne osigurava nikakve procesne garancije građanima u zaštiti njihovih prava koja su im dana Ustavom RH. Člankom 34 Ustava RH predviđena je mogućnost da policija može obaviti pretragu doma i drugih prostorija i bez naloga tj. ostavljena je iznimka za točno određene situacije postupanja bez naloga. U tom normama Ustava nigdje nije predviđen očevid kao razlog obavljanja pretrage bez naloga. U članku 246 nije navedena legitimna svrha zbog koje bi se dozvolila pretraga mjesta počinjenja kaznenog djela u situaciji kada je potrebno obaviti očevid. Člankom 304 ZKP-a očevid je predviđen kao radnja putem kojeg se činjenice u postupku utvrđuju ili razjašnjavaju opažanjem vlastitim osjetilima i njihovim pomagalima.

Osporenom odredbom ZKP-a državnom odvjetniku, istražitelju ili policiji daje se mogućnost da bez ograničenja, svaki puta kada provode očevid mjesta počinjenja kaznenog djela za koje se progon vrši po službenoj dužnosti izvrše i pretragu i to bez ikakvih zakonskih ograničenja. Neodređivanjem legitimne svrhe zbog koje se takova ovlast daje državnom odvjetniku istražitelju ili policajcu, ostavlja se prostor za arbitrarno postupanje državnih tijela u ograničenju ustavnih prava građana, a svako ograničenje ustavnih prava građana mora imati legitimnu svrhu i mora biti razmjerno naravi potrebe radi koje se provodi (čl.16 st.2 Ustava RH).

Člankom 246 st. 2 toč. 5 ZKP-a propisano je da kada policija obavi pretragu bez naloga, dužna je zapisnik o pretrazi i izviješće odmah predati nadležnom državnom odvjetniku. ZKP-om nisu predviđene nikakve daljnje obveze državnog odvjetnika u pravcu utvrđivanja valjanosti obavljene pretrage i smislu ovog člana zakona, niti prema ovom članku zakona postoji kontrola zakonitosti obavljene radnje od suca istrage, pa proizlazi da je radnja pretrage bez naloga koju poduzima policija u svakoj situaciji ex lege zakonita.

Takvo ovlaštenje dano policiji ne samo da je suprotno ovlaštenjima koja je sam ZKP u članku 245 dao državnom odvjetniku, navodeći katalog kaznenih djela za koje državni odvjetnik može sam naložiti pretragu osobe i sredstva prijevoza, a koje za posljedicu ima temeljem čl. 250 ZKP-a nezakonitost pribavljenog dokaza ukoliko je isti pribavljen suprotno čl. 245 st. 3 ZKP-a, već je suprotan i članku 19 st. 2 Ustava RH kojim se zajamčuje sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koje imaju javne ovlasti.

Podnositelji naime smatraju da ovu odredbu Ustava RH nije moguće restriktivno tumačiti već upravo suprotno u cilju usklađenosti zakona sa načelima razrađenim u Ustavu, ustavnu normu je potrebno ekstenzivno tumačiti te na taj način ostvariti slobode i prava propisana Ustavom.«

128. Ministarstvo pravosuđa navodi da je u članku 246. stavku 1. ZKP-a riječ o posebnom slučaju pretrage mjesta počinjenja kaznenog djela. Očevid mjesta počinjenja kaznenog djela ključna je djelatnost za razjašnjenje kaznenog djela i po naravi uključuje pretragu. Bez pretrage očevid nema smisla. Ta pretraga je vremenski ograničena i ne može se provesti u domu ili u prostorijama iz članka 246. stavka 1. ZKP-a. Ministarstvo također smatra da članak 246. stavak 5. ZKP-a nije suprotan članku 19. stavku 2. Ustava. Pretragu provode redarstvene vlasti u skladu sa zakonom odnosno u skladu s člankom 246. ZKP-a jer sud dokaze pribavljene takvom pretragom cijeni kao i druge dokaze u smislu članka 9. stavka 1. ZKP-a.

129. Ustavni sud primjećuje da članak 246. stavak 1. ZKP-a sadržava pravnu normu koja nije jasno i precizno oblikovana. Njome se dopušta državnom odvjetniku, istražitelju ili policiji da kad provodi očevid mjesta počinjenja kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti odmah, a najkasnije osam sati nakon što je kazneno djelo otkriveno, obavi bez naloga i pretragu tog mjesta. Ta mogućnost ne postoji ako je riječ o pretrazi doma ili o pretrazi prostora iz članka 256. ZKP-a, to jest ako su posebnim zakonom propisani posebni uvjeti poduzimanja pretrage u određenom prostoru.

Predlagateljice pravilno navode da u članku 246. stavku 1. ZKP-a nije navedena legitimna svrha zbog koje bi se dopustila pretraga mjesta počinjenja kaznenog djela u situaciji kada je potrebno obaviti očevid. Stoga tako oblikovana pravna norma može uzrokovati različita tumačenja i nejednaku primjenu u praksi. Navode se dva primjera mogućih tumačenja te pravne norme.

129.1. Prvo, zbog nedostatka jasno izraženog legitimnog cilja iz te bi se pravne norme moglo zaključiti da se pretraga o kojoj je u njoj riječ faktički ne razlikuje od pregleda. Ustavni sud je u odluci broj: U-l-266/2002 (»Narodne novine« broj 78/06.), u kojoj je ocjenjivao suglasnost s Ustavom Zakona o policiji (»Narodne novine« broj 129/00.), odredio razlike između radnje pregleda koja se provodi tijekom očevida i radnje pretrage. Mjerodavni dijelovi glase:

»Sve odredbe članka 34. Ustava odnose se na radnju pretrage. Nadalje, sve se odnose na dom ili drugi prostor. Pojedine odredbe članka 34. Ustava sadrže iznimne slučajeve poduzimanja pretrage doma ili drugih prostora bez sudskog naloga, kada je cilj pretrage hvatanje odnosno uhićenje počinitelja kaznenog djela ili otklanjanje znatnije opasnosti po život, zdravlje ili imovinu većeg opsega.

Osporena odredba članka 48. točke 1. Zakona o policiji odnosi se na radnju pregleda i to na pregled poslovnog prostora i dokumentacije, s ciljem pronalaženja počinitelja kaznenog djela, prijestupa ili prekršaja.

Podnositelj, kako je razvidno iz navoda prijedloga, ne razlikuje radnju pretrage od radnje pregleda.

Kaznenopravna teorija, mjerodavno kazneno postupovno pravo i sudska praksa razlikuju radnju pregleda od radnje pretrage, te je, u tom smislu, za potrebe ovog obrazloženja dostatno navesti temeljna obilježja tog razlikovanja.

Prethodno valja napomenuti da je, prema Ustavu Republike Hrvatske, jedino dom kategorija ustavnopravno zaštićena od zadiranja redarstvenih vlasti. Pod određenim pretpostavkama ta se zaštita može protezati i na druge prostorije povezane s domom, kao prostor privatnosti u širem smislu, pa u tom kontekstu i na vozila i druge prostore, pri čemu doseg te zaštite može biti samo predmetom prosudbe in concreto. Stoga Ustav i mjerodavno zakonodavstvo u odnosu na dom, kao Ustavom zaštićenu vrednotu, i u odnosu na kazneni postupak u užem smislu (jer u kaznenom postupku može doći do najozbiljnijih povreda temeljnih ljudskih prava i sloboda), utvrđuju zahtjevnije kriterije za slučaj ograničavanja prava građana. U tom smislu dom može biti podvrgnut isključivo radnji pretrage.

Radnja pretrage sadrži viši stupanj zadiranja u privatnost građana od radnje pregleda, pa pretraga može biti provedena samo u zakonom propisanoj formi odnosno na način koji postupanje redarstvenih tijela podvrgava sudskoj kontroli. Stoga pretraga može biti poduzeta samo na temelju sudskog naloga, a iznimno bez njega, u točno određenim slučajevima koji po svojoj naravi ne trpe odgodu.

Pretraga razumijeva zadiranje i u zatvorene prostore, koji nisu ‘na prvi pogled’ vidljivi (što se odnosi jednako na prostorije, kao i na vozila, prtljagu, druge predmete, odjeću i obuću, tjelesne šupljine), pa i uporabom sile, demontiranjem dijelova vozila odnosno drugih predmeta, kao i snimanjem unutrašnjosti tijela medicinsko-tehničkim sredstvima.

Pregled je ‘vanjskog’ karaktera, u opsegu koji je u danom trenutku dostupan osjetilima vida, opipa, sluha i mirisa, uz dopušteno korištenje tehničkih pomagala za vanjski pregled i dresiranih životinja, bez uporabe sile i bez zadiranja u zatvorene prostore, osim u slučaju dragovoljnog pristanka osobe čije su prostorije, vozilo, predmeti ili tijelo podvrgnuti pregledu.

Pretraga je po svojoj pravnoj prirodi formalna istražna radnja s ciljem pronalaženja predmeta, tragova, osoba odnosno podataka od važnosti za kazneni postupak. Uvjet za poduzimanje pretrage je prethodno postojanje osnovane sumnje (relativno visokog stupnja) da je počinjeno kazneno djelo koje se goni po službenoj dužnosti, te se na pretragu mogu nadovezati druge formalne procesne radnje, a rezultati svih tih radnji mogu biti upotrebljivi u sudskom postupku samo ako su radnje poduzete zakonito.

Pregled je neformalna, nerijetko preventivna radnja – radnja izvida, ne mora nužno imati za polazište osnovanu niti bilo kakvu sumnju da je počinjeno kazneno djelo, budući da nema za cilj otkrivanje i prikupljanje podataka u svezi s kaznenim djelom i počiniteljem. Međutim, u tijeku pregleda ta sumnja može nastati, pa tako i dovesti do provođenja istražne radnje pretrage, time da osoba koja provodi pregled mora u takvom slučaju zastati i poduzeti korake za pribavljanje sudskog naloga za provođenje pretrage odnosno o takvoj potrebi izvijestiti nadležno tijelo. Pregledom se, dakle, ne prikupljaju dokazi niti utvrđuju činjenice, nego samo otkrivaju okolnosti koje kasnije mogu biti i predmetom istražnih radnji.

Pritom valja istaknuti da se radnja pregleda, osim na temelju postupovnih odredaba kaznenog prava u užem smislu, može provoditi i na temelju upravnih i prekršajnih propisa.«

Prethodno prikazano (moguće) tumačenje članka 246. stavka 1. ZKP-a (odnosno primjena te norme u praksi na temelju takvog tumačenja) značilo bi ustavnopravno neprihvatljivo »izvrtanje ovlaštenja i procedure« (détournement de pouvoir et de procédure) jer bi se pod plaštem očevida mogle neograničeno provoditi pretrage bez sudskog naloga. Riječ bi bila o tzv. legaliziranoj samovolji (arbitrarnosti) suprotnoj svim temeljnim postulatima ustavnog poretka Republike Hrvatske.

129.2. S druge strane, zbog nedostatka jasno izraženog legitimnog cilja ta bi se pravna norma mogla tumačiti i restriktivnije, na način da je pretraga bez naloga dopuštena samo ako se tijekom provedbe očevida mjesta izvršenja kaznenog djela (primjerice ubojstva) na tom mjestu pronađu dokazi počinjenja drugog kaznenog djela (primjerice droga). U tom bi se slučaju članak 246. stavak 1. ZKP-a mogao tumačiti na način da se pretraga odnosi na drugi slučaj povezan s drogom, a ne na očevid mjesta počinjenja kaznenog djela ubojstva.

Iako se takvo tumačenje članka 246. stavka 1. ZKP-a čini prihvatljivijim od prvog, ni ono ne može objasniti činjenicu da zakonodavac nije propisao potreban sudski nalog za provedbu pretrage mjesta počinjenja kaznenog djela (sada) povezanog s drogom (ne više s ubojstvom), a iz same pravne norme ne proizlazi nikakav legitimni cilj koji bi tu pretragu mogao ustavnopravno opravdati.

129.3. Nije zadaća Ustavnog suda u ovom ustavnosudskom postupku tragati za pravilnom pravnom svrhom članka 246. stavka 1. ZKP-a. Njegova se zadaća iscrpljuje u utvrđenju da sporna odredba nije jasno i precizno određena i da se iz nje ne može uopće ili ne može jednoznačno protumačiti njezin legitimni cilj. Zakonodavac je dužan taj cilj jasno naznačiti u pravnoj normi.

Ustavni sud također utvrđuje da je zakonodavac dužan propisati pravilo da su u situacijama koje bi mogao obuhvatiti članak 246. stavak 1. ZKP-a državni odvjetnik, istražitelj i policija dužni ishoditi sudski nalog prije no što započnu pretragu na mjestu počinjenja kaznenog djela na kojem provode očevid.

Konačno, smatra li zakonodavac da zbog važnih razloga javnog interesa od tog pravila moraju postojati iznimke dužan ih je jednoznačno, precizno i jasno odrediti, poštujući činjenicu da je riječ o pretrazi bez sudskog naloga koja uvijek može značiti i zadiranje u osobni život pojedinca. Stoga se te iznimke moraju temeljiti na načelu nužnosti(principle of neccessity), to jest isključivo obuhvatiti slučajeve u kojima bi protek vremena za ishođenje sudskog naloga mogao naštetiti interesima otkrivanja počinitelja kaznenog djela.

Tijela koja su ovlaštena da iznimno, bez sudskog naloga, provode pretragu moraju u cijelosti biti vezana pravnom normom. Mogućnost bilo kakvog slobodnijeg postupanja u tom području ne smije postojati.

129.4. Budući da ne ispunjava prethodno navedene pretpostavke, članak 246. stavak 1. ZKP-a nije u suglasnosti sa zahtjevima koji za zakone proizlaze iz načela vladavine prava (članak 3. Ustava) zasebno i u vezi s člankom 35. Ustava u dijelu koji svakome jamči poštovanje i pravnu zaštitu njegova ili njezina osobnog života.

8.2.) Članak 247. stavci 2. i 3.

130. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 247.

(1) Pretraga se obavlja danju, od sedam do dvadeset dva sata.

(2) Pretraga se može obaviti noću ako:

1) je danju započeta, a nije dovršena,

2) se radi o pretrazi prema članku 245. stavku 1. i 246. ovog Zakona,

3) osoba kod koje se pretraga obavlja ili koja se pretražuje, to sama zatraži što se odmah upisuje u zapisnik o pretrazi uz potpis te osobe.

(3) Sudac istrage može na pisani obrazloženi zahtjev državnog odvjetnika odobriti pretragu izvan vremena iz stavka 1. ovog članka i kad postoji vjerojatnost da će:

1) se traženi predmeti ili tragovi uništiti ili sakriti,

2) se tražena osoba sakriti ili pobjeći,

3) tražena osoba počiniti kazneno djelo,

4) biti ugrožena sigurnost osoba, ako se pretraga ne izvrši izvan vremena iz stavka 1. ovog članka.«

131. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Člankom 247 ZKP-a stavkom 1 kao i osnovno pravilo propisano je da se pretraga obavlja danju od 7 do 22 sata. Iznimkama koje su predviđene u stavcima 2 i 3 istog zakonskog članka osnovno pravilo navedeno u članku 247 st. 1 ZKP-a derogirano je u tolikoj mjeri da je zapravo postalo bespredmetno. Ako se pažljivo analiziraju situacije koje su predviđene za obavljanje pretrage tokom noći u stavku 2. odnosno izvan vremena iz stavka 1., kako to predviđa članka 247 u stavku 3. razvidno je da se zapravo pretraga može obavljati u stvarnosti kroz 24 sata tijekom dana.

Odredbom čl. 35 Ustava RH štiti se osobni i obiteljski život svakog građanina. Dozvoljavanje pretrage u tako širokom obimu suštinski znači izvrgavanje ustavnih normi kojima se štiti osobni i obiteljski život iz čl. 35 Ustava RH i članka 8 ECHR. Odredbom čl. 16 Ustava RH svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Iznimke predviđene u čl. 247 ZKP-nisu u razmjeru sa naravi i potrebom ograničavanja ljudskog prava štićenog člankom 35 Ustava RH.«

132. Ministarstvo pravosuđa smatra da navedeni članak nije u nesuglasnosti s člancima 16. i 35. Ustava.

133. Ustavni sud prvo naglašava da iznimke od pravila propisanog u članku 247. stavku 1. ZKP-a mogu postojati i da sama činjenica njihova postojanja nije ustavnopravno sporna.

Međutim, ustavnopravno je neprihvatljiv način na koji je zakonodavac u članku 247. stavcima 2. i 3. ZKP-a uredio te iznimke.

Razmotri li se pažljivo normativna metoda koju je primijenio zakonodavac, uočava se da je u stavku 2. članka 247. ZKP-a prvo propisana jedna skupina široko postavljenih iznimki, da bi u stavku 3. članka 247. ZKP-a zakonodavac posegnuo za drugom skupinom također široko postavljenih »iznimki od iznimki«.

Pođe li se, dakle, od stvarnog stanja stvari i promotre li se iznimke (članak 247. stavci 2. i 3. ZKP-a) »ispod površine«, mora se zaključiti da su one tako široko postavljene da je granicu između njih i onoga što bi trebalo biti pravilo (članak 247. stavak 1. ZKP-a) stvarno nemoguće povući.

133.1. S druge strane, razmotre li se zasebno pojedine iznimke, odmah se uočava da su pojedine tako široko postavljene da gotovo nema slučaja u kojem ne bi bila dopuštena pretraga noću. Primjerice, pretraga koja se može obaviti noću ako je započeta danju, a nije završena (članak 247. stavak 2. točka 1. ZKP-a), stvarno se može primijeniti u svim slučajevima pretrage. Nadalje, članak 247. stavak 2. točka 2. ZKP-a dopušta obavljanje pretrage noću uvijek kad su državni odvjetnik i policija ovlašteni provesti pretragu stana bez sudbenog naloga, sukladno člancima 245. stavku 1. i 246. ZKP-a.

133.2. Zaključno, zbog svoje širine i prekomjernosti iznimke predviđene člankom 247. stavcima 2. i 3. ZKP-a ne mogu se smatrati iznimkama s aspekta zahtjeva koji za zakone proizlaze iz vladavine prava (članak 3. Ustava), osobito zahtjeva pravne sigurnosti, pravne izvjesnosti i pravne predvidljivosti. Prekomjerni učinci članka 247. stavaka 2. i 3. ZKP-a generalno narušavaju ustavna jamstva poštovanja i pravne zaštite osobnog i obiteljskog života.

Slijedom navedenog, unatoč tome što iznimke od pravila propisanog u članku 247. stavku 1. ZKP-a mogu postojati i što sama činjenica njihova postojanja nije ustavnopravno sporna, širina njihova uređenja u članku 247. stavcima 2. i 3. ZKP-a nesuglasna je s člankom 16. u vezi s člancima 34. i 35. Ustava te s člankom 8. Konvencije.

8.3.) Članak 251. stavak 1.

134. Osporena odredba glasi:

»b) Pretraga osobe

Članak 251.

(1) Pretraga osobe obuhvaća pretraživanje odjeće, obuće, površine tijela, pokretnih stvari koje osoba nosi ili su u njezinom posjedu, prostor u kojem je osoba zatečena u vrijeme poduzimanja pretrage i sredstvo prijevoza kojim se koristi u vrijeme pretrage.

(...)«

135. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Ovom odredbom zakona državnim tijelima date su ovlasti da osim pretrage osobe naprave i pretragu prostora u kojem se osoba nalazi i pokretnog sredstva kojim se osoba koristi. Ovako koncipirana odredba članka 251 st. 1 ZKP-a protivna je odredbi članka 34 Ustava RH jer dozvoljava da se uz pretragu osobe izvrši i pretraga doma i to bez nazočnosti svjedoka.

Naime za pretragu osobe nužno je prema odredbama ZKP-a pribavljanje naloga uz sve već prethodno opisane iznimke ali ne i nazočnost svjedoka. Sudski nalog za obavljanje pretrage i nazočnost svjedoka predstavljaju jamstva kojima se građani štite od arbitrarnog postupanja državnih vlasti. Nema niti jednog zakonskog razloga zbog kojeg ukoliko bi to bilo opravdano i nužno u nekoj situaciji, osobe koje obavljaju pretragu, ako smatraju nakon pretrage osobe nužnim da izvrše i pretragu prostorija u kojima se ona nalazi ili prijevoznog sredstva, ne bi mogle zatražiti nalog odnosno osiguranje svjedoka za provođenje daljnje radnje koja se tiče pretrage prostora odnosno prijevoznog sredstva.«

136. Ministarstvo pravosuđa smatra da članak 251. ZKP-a nije nesuglasan s člankom 34. Ustava. Pretraga osobe obuhvaća prostor u kojem se osoba nalazi (area within immediate control) ili sredstvo prijevoza. S time se ne zaobilaze ni uvjeti za pretragu doma ni tzv. dokazne pretrage.

137. Ustavni sud utvrđuje da osporeni dio stavka 1. članka 251. ZKP-a prema kojem pretraga osobe obuhvaća pretraživanje sredstva prijevoza kojim se osoba koristi u vrijeme pretrage nije nesuglasan s Ustavom, budući da je člankom 34. Ustava obuhvaćen samo »dom«.

Što se tiče zakonske mogućnosti da se uz pretragu osobe izvrši i pretraga prostora u kojem je osoba zatečena u vrijeme poduzimanja pretrage, Ustavni sud primjećuje da »prostor u kojem je osoba zatečena« ne mora značiti da je osoba zatečena u svom domu u smislu članka 34. Ustava. Ako se osoba u vrijeme poduzimanja pretrage nalazi u nekom drugom prostoru koji se ne može smatrati njezinim domom, pretraživanje tog prostora na način propisan člankom 251. stavkom 1. ZKP-a u suglasnosti je s Ustavom. Međutim, ako je riječ o poduzimanju pretrage doma moraju se poštovati ustavna jamstva koja vrijede za pretragu doma.

137.1. Ustavni sud primjećuje da zakonodavac nije učinio tu ustavnopravno relevantnu distinkciju u članku 251. stavku 1. ZKP-a. Stoga je dio stavka 1. članka 251. ZKP-a koji glasi: »prostor u kojem je osoba zatečena u vrijeme poduzimanja« nesuglasan s člankom 34. Ustava i člankom 8. Konvencije u dijelu u kojem se odnosi na dom.

138. S obzirom da je ustavna kategorija »doma« (članak 34. Ustava) relevantna za uređenje kaznenog instituta pretrage, Ustavni sud dužan je upozoriti na sljedeće: iz članka 252. stavka 1. ZKP-a može se zaključiti da se pod domom razumije »jedna ili više prostorno povezanih prostorija koje osoba koristi kao svoj dom, te prostori koje su s domom povezani prostorno i istom svrhom korištenja«.

Međutim, osim izraza »dom« ZKP istodobno uporablja i izraz »stan« (članak 82. stavak 2., 98. stavak 3. ZKP-a). To je pravno nedosljedno ako se pod tim izrazom treba razumjeti »dom«. ZKP ne sadržava mjerilo razlikovanja između tih dviju pravnih pojmova. U zakonskom se tekstu sreću i izrazi »prostorije« (primjerice, članak 332. stavak 5. ZKP-a), a u slučaju iz članka 251. stavka 1. ZKP-a koji se ovdje razmatra također i »prostor«. Ni u tim slučajevima nije jasno obuhvaćaju li ti pojmovi dom ili ne.

Taj je problem zakonodavac dužan riješiti.

138.1. Nadalje, Ustavni sud skreće pozornost da zakonodavac pri uređenju radnji, postupaka ili mjera koje se tiču»doma« osobe mora uvažavati sudsku praksu Europskog suda jer je ona relevantna za pravilno izvršavanje međunarodnih obveza koje je Republika Hrvatska preuzela ratifikacijom Konvencije. Podsjeća da je u smislu članka 8. Konvencije (pravo na poštovanje doma) Europski sud prihvatio autonomno značenje pojma »dom« koje može imati implikacija i u nacionalnom kaznenom pravu. Tako je u predmetu Paulić protiv Hrvatske (presuda, 22. listopada 2009., zahtjev br. 3572/06) ponovio:

»33. ... ‘Dom’ je autonoman pojam koji ne ovisi o klasifikaciji u okviru domaćeg prava. Tvore li određene prostorije ‘dom’, koji štiti članak 8. stavak 1., ovisit će o činjeničnim okolnostima, primjerice, o postojanju dostatnih i trajnih veza s određenim mjestom (vidjeti Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25. rujna 1996., ... §§ 52. – 54., i izvješće Komisije od 11. siječnja 1995., § 63; Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 24. studenoga 1986., § 46., ...; Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 7456/76, odluka Komisije od 8. veljače 1978. ..., str. 40.;Prokopovich protiv Rusije, br. 58255/00, § 36., ECHR 2004-XI /izvadci/). Prema tome, hoće li imovina biti kvalificirana kao ‘dom’ činjenično je pitanje i ne ovisi o zakonitosti korištenja u okviru domaćeg prava (vidjetiMcCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 19009/04, § 46., 13. svibnja 2008.).«

U slučaju Oluić protiv Hrvatske (presuda, 20. svibnja 2010., zahtjev br. 61260/08) razvidan je vrlo širok opseg autonomnog konvencijskog pojma »dom«:

»44. Članak 8. Konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje ... njegova doma ... Dom će obično biti mjesto, fizički definiran prostor, gdje se razvija privatni i obiteljski život. Pojedinac ima pravo na poštovanje svoga doma, što znači ne samo pravo na konkretni fizički prostor nego i na tiho uživanje tog prostora. Povrede prava na poštovanje doma nisu ograničene na konkretne fizičke povrede, kao što je neovlašteni ulazak u dom neke osobe, nego uključuju i one koje nisu konkretne ili fizičke, kao što su buka, imisije, mirisi ili drugi oblici miješanja. Ozbiljna povreda može dovesti do povrede prava neke osobe na poštovanje njezina doma ako je sprečava u uživanju u udobnosti njezina doma ...«

Ustavni sud u tom smislu podsjeća da se Europski sud bavio pretragom, primjerice, odvjetničkog ureda i da je taj ured podveo pod pojam »doma«. U slučaju Niemietz protiv Njemačke (presuda, 16. prosinca 1992., zahtjev br. 13710/88) utvrdio je:

»30. Što se tiče riječi ‘dom’ koja se pojavljuje u engleskom tekstu članka 8., Sud primjećuje da određene države stranke, naročito Njemačka ..., prihvaćaju da taj izraz obuhvaća i poslovne prostorije. Takvo je tumačenje, štoviše, u potpunoj suglasnosti s francuskim tekstom jer riječ ‘domicile’ ima širu konotaciju nego riječ ‘dom’ i može se proširiti, primjerice, na nečiji poslovni ured.

Ni u ovom kontekstu nije uvijek moguće napraviti jasnu razliku jer se aktivnosti vezane uz profesiju ili posao mogu dobro obavljati i iz nečijih privatnih prostorija, a aktivnosti koje nisu na njih toliko vezane mogu se sasvim uspješno obavljati iz službenih ili poslovnih prostorija. Usko tumačenje riječi ‘dom’ i ‘domicile’ na taj bi način prouzročilo opasnost od neravnopravnog postupanja jednako kao i usko tumačenje pojma ‘privatnog života’ ...

31. Općenitije, tumačiti riječi ‘privatni život’ i ‘dom’ tako da uključuju određene profesionalne ili poslovne aktivnosti ili prostorije bilo bi u skladu s osnovnim ciljem i svrhom članka 8., to jest zaštititi pojedinca od arbitrarnog miješanja javnih vlasti (vidjeti, primjerice, presudu od 13. lipnja 1979. Marckx protiv Belgije, ... § 31.). Takvo tumačenje ne bi neopravdano smetalo državama ugovornicima zato što bi zadržale svoju ovlast da se ‘miješaju’ do granice dopuštene stavkom 2. članka 8.; ta ovlast može isto tako biti šira kad je riječ o profesionalnim ili poslovnim aktivnostima ili prostorijama nego što bi inače bio slučaj.

(...)

33. Prethodni razlozi uzeti zajedno doveli su Sud do mišljenja da je pretraživanje ureda podnositelja zahtjeva predstavljalo miješanje u njegova prava iz članka 8.«

Pod pojam »dom« Europski sud podveo je na temelju istog mjerila i sjedišta tvrtki, njihove podružnice ili druge poslovne prostorije (predmet Société Colas Est i drugi protiv Francuske, presuda, 16. prosinca 2002., zahtjev br. 37971/97), ali i pokretnine kao što su prikolice (Chapman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda, veliko vijeće, 18. siječnja 2001., zahtjev br. 27238/95).

Ustavna je obveza zakonodavca (članak 134. Ustava) da te činjenice uzme u obzir kad uređuje kaznenopravni institut pretrage doma do mjere do koje sudska praksa Europskog suda može imati implikacije na konkretne (pojedinačne) kaznene predmete na koje se ZKP primjenjuje.

Ustavni sud u tom smislu ponovo podsjeća da se cjelokupno hrvatsko pravo mora tumačiti u skladu s pravnim standardima koje u svojoj sudskoj praksi stvara Europski sud sve dok je Republika Hrvatska članica Vijeća Europe, što znači sve dok je dio svoje sudbene jurisdikcije vlastitom suverenom odlukom prenijela na Europski sud.

8.4.) Članak 272. stavak 1.

139. Osporena odredba glasi:

»Članak 272.

(1) Kad se okrivljenik prvi put ispituje, pitat će se za ime i prezime, nadimak ako ga ima, ime i prezime roditelja, djevojačko obiteljsko ime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godinu rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, zanimanje, zvanje, zaposlenost i koje je škole završio, osobni identifikacijski broj, obiteljske prilike, ima li vojni čin, je li odlikovan, kakva je imovna stanja, je li, kad i zašto osuđivan, je li i kad izrečenu kaznu izdržao, vodi li se protiv njega postupak za drugo kazneno djelo, a ako je maloljetan, tko mu je zakonski zastupnik.

(...)«

140. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju nesuglasnim s Ustavom članak 272. stavak 1. ZKP-a s obzirom na identifikacijski podatak okrivljenika u kategoriji narodnosti. Smatraju prekršenim pravo na privatnost zajamčeno člankom 35. Ustava koji zahtijeva poštovanje i pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života. Pozivaju se i na članak 26. Ustava prema kojoj su državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim tijelima te na članak 14. Ustava kojim se svakome u Republici Hrvatskoj priznaju prava i slobode neovisno o nacionalnom ili socijalnom podrijetlu.

141. Ministarstvo pravosuđa smatra da članak 272. stavak 1. ZKP-a nije nesuglasan s člancima 14., 26. i 35. Ustava. Okolnost da se okrivljenika prije prvog ispitivanja pita i koje je narodnosti nije povreda prava na privatnost. Eventualna (ne)pripadnost narodnosti identifikacijski je podatak koji je u cijelosti irelevantan. Time nije povrijeđena jednakost osobe pred zakonom niti je to osnova diskriminacije. Zabranu diskriminacije propisuje članak 6. stavak 1. ZKP-a.

142. Ustavni sud prvo napominje da je članak 272. ZKP-a prvi u trećoj skupini dokaznih radnji (glava XVIII. ZKP-a) koja nosi naziv: Ispitivanje okrivljenika.

Podaci o rasnom i etničkom podrijetlu te o vjerskoj pripadnosti pripadaju osobnosti pojedinca i ne služe utvrđivanju njegova identiteta.

Ustavni sud dužan je podsjetiti da u rješenju broj: U-I-425/2001 od 21. prosinca 2005. nije prihvatio prigovor da je podatak o narodnosti diskriminatorno postupanje po osnovi etničkog podrijetla u smislu članka 14. stavka 1. Ustava. U tom je rješenju naveo: »4. ... Naznačena odredba ne nameće obvezu okrivljeniku izjašnjavati se o svojoj narodnosti. Odluka o tome hoće li se tijekom ispitivanja okrivljenik izjasniti o svojoj narodnosti ovisi o njegovoj volji. ... Osporene zakonske odredbe ne dovode do diskriminacije okrivljenika ni po kojoj osnovi. Njima se ne nameću obveze ili tereti koji bi mogli dovesti do ugrožavanja osobe okrivljenika ili njegovog pravnog položaja, odnosno do ugrožavanja vrijednosti vezanih uz osobna stanja okrivljenika te njegovih prava u kaznenom postupku, zajamčenih Ustavom.«

To utvrđenje Ustavnog suda nema utjecaja na odluku vezanu uz podatak o narodnosti u ovom ustavnosudskom postupku, budući da se taj dio članka 272. stavka 1. ZKP-a ovdje razmatra s procesnog aspekta članka 35. Ustava.

142.1. Ustavni sud podsjeća na Okvirnu odluku Vijeća Europske unije od 27. studenoga 2008. o zaštiti osobnih podataka prikupljenih u okviru policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima (v. točku 101.1. obrazloženja ove odluke). Članak 6. Okvirne odluke propisuje:

»Članak 6.

Obrada posebnih kategorija podataka

Obrada osobnih podataka koji otkrivaju rasno ili etničko podrijetlo, politička mišljenja, religijska ili filozofska vjerovanja ili članstvo u sindikatima te obrada podataka koji se tiču zdravlja ili seksualnog života dopušteni su samo kad je to strogo nužno (strictly necessary) i kad nacionalno pravo osigurava prikladna zaštitna sredstva (adequate safeguards).«

Članak 272. stavak 1. ZKP-a predviđa prikupljanje podataka o etničkom porijeklu okrivljenika u svim kaznenim postupcima i za sva kaznena djela, a ne kad je to »strogo nužno«. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoji legitimni cilj koji bi opravdao takav generalni i bezuvjetni zakonski pristup prikupljanju tog podatka. Konačno, ZKP ne spominje nikakva »zaštitna sredstva«, to jest procesna jamstva za zaštitu tih podataka koja uvijek moraju postojati ako postoji obveza njihova prikupljanja i obrade.

142.2. Stoga Ustavni sud ocjenjuje da članak 272. stavak 1. ZKP-a u dijelu koji glasi: »koje je narodnosti« nije u suglasnosti s člankom 35. Ustava (procesni aspekt).

8.5.) Članak 286. stavci 2., 3. i 4.

143. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 286.

(1) Svjedok nije obvezan odgovarati na pojedina pitanja ako je vjerojatno da bi time izložio sebe ili bliskog rođaka kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti. O tome će tijelo koje vodi postupak poučiti svjedoka.

(2) Ako je svjedok uskratio odgovor na pitanja iz stavka 1. ovog članka jer bi time izložio sebe ili svoga bliskog rođaka kaznenom progonu, državni odvjetnik može izjaviti da neće poduzeti kazneni progon i predložiti prekid radnje radi davanja izjave u smislu stavka 4. ovog članka.

(3) Izjavu iz stavka 2. ovog članka državni odvjetnik može dati ako je odgovor na određena pitanja važan za dokazivanje težeg kaznenog djela druge osobe za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od deset ili više godina. Svjedok može prije davanja izjave državnog odvjetnika iz stavka 2. ovog članka radi zaštite svojih prava i interesa imati savjetnika iz reda odvjetnika.

(4) Izjava državnog odvjetnika iz stavka 2. ovog članka mora biti pisana i ovjerena pečatom i potpisom višeg državnog odvjetnika. Državni odvjetnik predaje izjavu svjedoku. Protiv svjedoka i osobe iz stavka 2. ovog članka ne može se poduzeti kazneni progon za kazneno djelo na koje se odnosi izjava, ali se može progoniti za kazneno djelo davanja lažnog iskaza.«

144. Predlagateljica Valković smatra da su osporene odredbe neodređene i neprecizne jer ne propisuju ni granice, ni način postupanja državnog odvjetnika s osumnjičenikom. Diskrecija državnog odvjetnika može obuhvatiti nepoduzimanje kaznenog progona i za najteža kaznena djela. Navode da se istovremeno ignorira žrtvu i oštećenika koji takvim nepoduzimanjem progona za najteža djela gube prava na zadovoljštinu u kaznenom postupku. Također smatra da nepoduzimanje kaznenog progona prema članku 286. ZKP-a krši načelo jednakosti građana pred zakonom propisano člankom 14. stavkom 2. Ustava. Navodi da takozvani »tužiteljski oprost« u potpunosti isključuje sud i njegovu ulogu u kaznenom postupku, a osumnjičenik postaje dokazno sredstvo u rukama optužbe te ostaje bez prava na obranu pred sudom i prava na pristup sudu. Smatra da je narušeno i načelo procesne ravnopravnosti (načelo jednakosti oružja) pod kojim se razumije jednak tretman stranaka u postupku. Osporenim odredbama povrijeđeno je i načelo zakonitosti kaznenog postupka jer državni odvjetnik može odustati od kaznenog progona te je upitno što je s imovinskom koristi ostvarenom kaznenim djelom. Smatra da osporeni članak nije u suglasnosti s člankom 30. Ustava. Nadalje navodi da je navedena odredba izvan granica europske kaznene tradicije jer su »pogađanje, pregovaranje i opraštanje« od kaznenog progona mogući za sva kaznena djela i u svim stadijima postupka, a predmet je pregovora potpuni oprost od kaznenog progona i kazne. Pogrešno je tumačenje te odredbe na način da se državnim odvjetnicima daje ovlast na davanje oprosta jer ta odredba govori o svjedoku, a ne o osumnjičeniku, pa tako osobu za koju postoji sumnja da je počinila kazneno djelo državni odvjetnik ne može pozvati kao svjedoka već samo kao osumnjičenika, navodi predlagateljica. Podsjeća da je člankom 286. stavkom 5. ZKP-a izrijekom određeno da se prema okrivljeniku ne smiju uporabiti sila, prijetnja, obmana ili druga slična sredstva da bi se došlo do njegove izjave ili priznanja. Međutim, zakonodavac u odredbama o ispitivanju svjedoka nije naveo uporabu sile, prijetnje ili drugih sličnih sredstava za zabranu mučenja ili nečovječnog postupanja, što za posljedicu ima iznuđivanje iskaza. Stoga to što zakon ne sadržava identičnu odredbu o ispitivanju svjedoka kakva postoji za ispitivanje okrivljenika predstavlja povredu članka 3. Ustava o vladavini prava. Predlagateljica smatra povrijeđenim i članak 23. Ustava koji uređuje zabranu svakog oblika zlostavljanja, liječničkih ili znanstvenih pokusa te članak 3. Konvencije koji propisuje zabranu mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja.

145. Ministarstvo pravosuđa nije se očitovalo o prigovorima predlagateljice. U svom očitovanju ne spominje članak 286. ZKP-a.

146. Ustavni sud prvo napominje da članak 286. ZKP-a pripada četvrtoj skupini dokaznih radnji (glava XVIII. ZKP-a) koja nosi naziv: Ispitivanje svjedoka.

Članak 286. ZKP-a uređuje poseban oblik parcijalnog procesnog imuniteta svjedoka. Iako nije dio hrvatske kaznenoprocesne tradicije, taj pravni institut sam po sebi nije nesuglasan s Ustavom. U sebi sadržava elemente dva važna procesna imuniteta koja se vezuju uz članak 29. stavak 3. Ustava (»Osumnjičenik, okrivljenik i optuženik ne smije se siliti da prizna krivnju.«) i kaznenu glavu članka 6. Konvencije. To su pravo osumnjičenika, okrivljenika ili optuženika da se »brani šutnjom« i njegov privilegij da sam sebe ne izloži optužbi. Međutim, oblik imuniteta iz članka 286. ZKP-a od njih se bitno razlikuje u jednom elementu: kod oblika parcijalnog procesnog imuniteta propisanog člankom 286. ZKP-a osoba je u statusu svjedoka u postupku protiv druge osobe, a ne u statusu osumnjičenika, okrivljenika ili optuženika da je sama počinila kazneno djelo, sa svim pravnim posljedicama koje iz te pravno relevantne razlike proizlaze.

Pravna relevantnost statusa osobe u svojstvu svjedoka u postupku protiv druge osobe u smislu članka 286. ZKP-a možda je najočitija usporedi li se s institutom »krunskog svjedoka« (članak 36. do 47. ZUSKOK-a). Članak 36. stavak 1. ZUSKOK-a propisuje:

»Članak 36.

(1) Glavni državni odvjetnik može od suda iz članka 31. stavka 1. ovoga Zakona zahtijevati donošenje rješenja o ispitivanju kao svjedoka osobe koja je postala pripadnik zločinačke organizacije:

1. protiv koje je podnesena kaznena prijava ili se vodi kazneni postupak za kazneno djelo iz članka 21. ovoga Zakona počinjeno u okvirima zločinačke organizacije i ako postoje okolnosti na temelju kojih se prema kaznenom zakonu pripadnik zločinačke organizacije može osloboditi kazne ili olakotne okolnosti na temelju kojih se kazna može ublažiti,

2. ako je iskaz te osobe razmjeran težini počinjenoga kaznenog djela i važnosti iskaza te osobe za otkrivanje i dokazivanje kaznenih djela počinjenih u okvirima zločinačke organizacije ili njihovih počinitelja, odnosno za otkrivanje i sprječavanje kaznenih djela zločinačke organizacije.

(...)«

Glavni državni odvjetnik podnosi izjavu da protiv krunskog svjedoka odustaje od kaznenog progona najkasnije do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka protiv pripadnika zločinačke organizacije ako nije već ranije odbacio protiv njega kaznenu prijavu (članak 45. stavak 3. ZUSKOK-a). Prema tome, krunski svjedok uvijek je osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik protiv kojeg državni odvjetnik ima nesporne dokaze da je počinio kazneno djelo i protiv kojeg je već podnesena kaznena prijava ili se vodi kazneni postupak. U takvim okolnostima postoji obveza državnog odvjetnika da taj institut ne primjenjuje u slučajevima taksativno navedenim u članku 39. ZUSKOK-a (to jest ako je krunski svjedok počinio jedno ili više kaznenih djela ubojstva, teškog ubojstva, međunarodnog terorizma, ugrožavanja sigurnosti osoba pod međunarodnom zaštitom, uzimanja talaca, otmica zrakoplova ili broda, morskog i zračnog razbojništva, silovanja, spolnog odnošaja s nemoćnom osobom i spolnog odnošaja s djetetom; ako je organizator zločinačke organizacije; ako je poticatelj na počinjenje kaznenog djela iz članka 21. ZUSKOK-a u cilju da protiv potaknute osobe bude pokrenut postupak za to djelo).

Za razliku od krunskog svjedoka, za osobu u statusu svjedoka u smislu članka 286. ZKP-a državni odvjetnik nema dokaza da je počinila kazneno djelo. Ona nije u statusu osumnjičenika, protiv nje nije podnesena kaznena prijava niti je pokrenut kazneni postupak. Riječ je o tome da će odgovorima na pitanja u svojstvu svjedoka u postupku protiv druge osobe ta osoba optužiti samu sebe i to će biti prvi i jedini dokazi protiv nje.

Drugim riječima, postoje li bilo kakvi dokazi da je osoba u statusu svjedoka u postupku protiv druge osobe u smislu članka 286. ZKP-a počinila kazneno djelo automatski postoji i zakonska zabrana primjene tog članka ZKP-a. Kad bi se u tom slučaju takav dokaz primijenio, riječ bi bila o nezakonitom dokazu u smislu članka 10. stavka 2. točke 3. ZKP-a.

146.1. Zakonski su uvjeti za primjenu tog oblika parcijalnog procesnog imuniteta: – da se dokazuje kazneno djelo druge osobe zapriječeno kaznom zatvora od deset godina ili više; – da je riječ o uskraćivanju odgovora svjedoka koji su važni za dokazivanje tog kaznenog djela druge osobe; – da je kazneno djelo te druge osobe teže od kaznenog djela za koje svjedok zna da je počinjeno (ili ga je počinio on osobno ili njegov bliski rođak), a koje bi on priznao ili razotkrio tijelima progona odgovorima na postavljena pitanja i s time izložio sebe ili svog bliskog rođaka kaznenom progonu.

Ispune li se navedene zakonske pretpostavke državni odvjetnik može odustati od kaznenog progona takvog svjedoka radi pribavljanja njegovih odgovora u postupku protiv druge osobe. Takvi odgovori postaju dokaz optužbe protiv te druge osobe. Kod tog oblika parcijalnog procesnog imuniteta svjedoka riječ je, dakle, o dogovoru između državnog odvjetnika koji postupa u predmetu i samog svjedoka. O davanju izjave iz članka 286. stavka 2. ZKP-a (kolokovijalno nazvane »oprosnica«) odlučuje državni odvjetnik. Sudska zaštita nije predviđena.

146.2. Ustavni sud takav normativni okvir posebnog oblika parcijalnog procesnog imuniteta svjedoka u smislu članka 286. ZKP-a ocjenjuje ustavnopravno prihvatljivim.

Istodobno, međutim, ne može ocijeniti suglasnim s Ustavom način na koji je u ZKP-u uređen taj kaznenoprocesni institut.

Prvo, prema članku 286. ZKP-a jedina je pretpostavka za primjenu tog instituta da je kazneno djelo u odnosu na koje svjedok treba dati odgovore teže od onog zbog kojeg njemu samom ili njegovu bliskom rođaku prijeti kazneni progon. Prema sadašnjem uređenju, nisu pravno relevantni ni težina ni pravna narav kaznenog djela u odnosu na koje svjedoku ili njegovu bliskom rođaku prijeti kazneni progon ako odgovori na pitanja.

Takvo uređenje Ustavni sud ne može ocijeniti suglasnim s Ustavom. U tom pitanju zakonodavac mora postaviti jasnu i preciznu granicu s obzirom na narav i težinu kaznenih djela koja bi mogla opravdati nepoduzimanje kaznenog progona zbog zaštite javnog interesa u demokratskom društvu koje počiva na vladavini prava i poštovanju ljudskih prava, to jest zbog javnog interesa da se razotkriju, djelotvorno progone i procesuiraju zločini velike javne, pa i ustavne važnosti. Drugim riječima, zakonodavac je dužan precizno odrediti razinu javnog interesa za progon i kažnjavanje osobe koja je osumnjičena, okrivljena ili optužena za počinjenje kaznenog djela zbog kojeg je dopušteno ne poduzeti kazneni progon druge osobe (svjedoka) za koju bi se također moglo otkriti da je počinila kazneno djelo. Kad toga ne bi bilo, moglo bi se govoriti o tome da su, suprotno načelu legaliteta kaznenog progona i istrage, državnom odvjetniku povjerene preširoke diskrecijske ovlasti u upravljanju prethodnim postupkom.

Tehnika koju će odabrati zakonodavac za ispunjenje ove ustavne obveze (pozitivno ili negativno propisivanje preciznog kataloga djela koja su toliko važna da je zbog njih ustavnopravno prihvatljivo na svjedoka primijeniti institut parcijalnog procesnog imuniteta, opće mjerilo sa ili bez navođenja primjera ili dr.) nije predmet o kojem je nadležan odlučivati Ustavni sud. On pridržava pravo nadzora nad ustavnošću konkretnog zakonskog rješenja.

Drugo, Ustavni sud primjećuje da u članku 286. stavku 1. ZKP-a zakonodavac govori o »pojedinim pitanjima« i»odgovoru«. Zbog važnosti održavanja instituta uređenog člankom 286. ZKP-a u okvirima Ustava zakonodavac ima obvezu precizno urediti taj »odgovor« svjedoka kako bi bilo razvidno da je svjedok dao potpun i cjelovit iskaz koji je podoban da bude dokaz optužbe protiv druge osobe i kao takav pravna osnova za nepoduzimanje kaznenog progona samog svjedoka.

Treće, Ustavni sud primjećuje da primjena članka 286. stavka 1. ZKP-a otvara mogućnost da se presuda protiv»druge osobe« temelji na zapisniku državnog odvjetnika ili istražitelja o ispitivanju svjedoka kojemu je priznat procesni imunitet, a da ne postoji mogućnost da tog svjedoka okrivljenik ispita (bez obzira na razlog uskrate tog prava okrivljenika, primjerice u slučaju iz članka 369. stavka 2. ZKP-a). Ustavni sud podsjeća da se čitanjem zapisnika ili presude o činjenici koja je utvrđena na temelju iskaza osobe umjesto njezina ispitivanja na raspravi uskraćuje okrivljeniku pravo obrane da ispita takvog svjedoka optužbe. Nadalje, činjenično stanje iz presude utemeljeno na sporazumu stranaka ili priznanju u tom slučaju ne bi bilo utvrđeno u skladu s procesnim jamstvima poštenog postupka, prava obrane i pravilima o utvrđivanju činjeničnog stanja u kaznenom postupku. Slijedom toga, sud u kaznenom postupku koji vodi protiv »druge osobe« u smislu članka 286. stavka 3. ZKP-a u tom se slučaju ne bi smio pouzdavati u njihovu istinitost već bi morao samostalno utvrđivati sve pravno relevantne činjenice neposrednim izvođenjem dokaza na raspravi.

Ta je pitanja potrebno razriješiti radi ostvarenja unutarnje usklađenosti i pravne dosljednosti kaznenoprocesnog poretka. Ustavni sud u tom smislu također podsjeća da se na institut parcijalnog procesnog imuniteta svjedoka u smislu članka 286. ZKP-a nužno mora primijeniti pravilo »jedinog ili odlučujućeg dokaza« (rule of sole or decisive evidence) koje je u svojoj sudskoj praksi izgradio Europski sud (v. Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda, veliko vijeće, 15. prosinca 2011., zahtjevi br. 26766/05 i 22228/06).

146.3. Zbog uočenih nedostataka u uređenju instituta parcijalnog procesnog imuniteta svjedoka stavci 2., 3. i 4. članka 286. ZKP-a u nesuglasnosti su s člankom 29. stavkom 2. točkom 6. Ustava i člankom 6. stavkom 3. točkom (d) Konvencije.

8.6.) Članak 298.

147. Članak 298. ZKP-a glasi:

»Članak 298.

Presuda i ocjena o nezakonitosti dokaza ne može biti utemeljena isključivo na iskazu svjedoka pribavljenog prema članku 296. i 297. ovog Zakona.«

Članak 296. i članak 297. ZKP-a na koje se poziva osporeni članak 298. ZKP-a bave se institutom anonimnog svjedoka. Mjerodavni dijelovi glase:

»Članak 296.

(1) Ako se posebni način ispitivanja zaštićenog svjedoka odnosi samo na prikrivanje podataka, ispitivanje će se provesti pod pseudonimom bez navođenja ostalih podataka iz članka 288. stavak 2. ovog Zakona. U ostalom dijelu, ispitivanje zaštićenog svjedoka provest će se prema općim odredbama ovog Zakona o ispitivanju svjedoka.

(2) Nakon završenog ispitivanja zaštićeni svjedok će potpisati zapisnik pseudonimom.«

»Članak 297.

(1) Ako se posebni način ispitivanja i sudjelovanja zaštićenog svjedoka u postupku odnosi osim na prikrivanje podataka iz članka 288. stavka 2. ovog Zakona i na prikrivanje izgleda svjedoka, ispitivanje će se obaviti posredstvom audio-video uređaja. Audio-video uređajem rukuje stručna osoba. Lik svjedoka i glas će se tijekom ispitivanja izmijeniti. Svjedok će se tijekom ispitivanja nalaziti u prostoriji koja je prostorno odvojena od prostorije u kojoj se nalaze sudac istrage i druge osobe koje su prisutne ispitivanju. Ispitivanje će se provesti prema članku 292. stavka 3. ovog Zakona.

(2) Sudac istrage može odrediti da se ispitivanje zaštićenog svjedoka snimi uređajem za audio-video ili audiosnimanje. ...

(...)«

148. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da je članak 298. ZKP-a nerazumljiv odnosno da je potpuno nejasan dio koji govori o ocjeni nezakonitosti dokaza. Nije jasno na što se uopće odnosi taj dio članka 298. ZKP-a. Navode da je zakonitost dokaza pravno pitanje. Smatraju da je osporeni članak nesuglasan s člancima 5. i 29. Ustava.

149. Ministarstvo pravosuđa navodi da tvrdnje predlagateljica o nesuglasnosti s Ustavom članka 298. ZKP-a nisu osnovane.

150. Ustavni sud podsjeća da je Europski sud ustanovio pravilo »jedinog ili odlučujućeg dokaza« kao test za ispitivanje dopuštenosti dokaza (sole or decisive rule as a test of admissibility of evidence) na pretpostavci da osuđujuća presuda, koja se u cijelosti ili u odlučujućem dijelu temelji na iskazu svjedoka kojeg obrana nije osobno ispitala, ne bi bila sigurna, a time ni suglasna Konvenciji, jer su neispitani dokazi (untested evidence) općenito nepouzdani i opasni. To pravilo obuhvaća iskaze i anonimnih svjedoka (anonymous witnesses) i odsutnih svjedoka(absent witnesses).

Europski sud bavio se anonimnim svjedocima u predmetu Ellis i Simms i Martin protiv Ujedinjenog Kraljevstva(odluka, 10. travnja 2012., zahtjevi br. 46099/06 i 46699/06). Iako probleme vezane uz anonimne svjedoke treba razlikovati od onih vezanih uz odsutne svjedoke, te dvije situacije u načelu se ne razlikuju, budući da svaka od njih potencijalno štetno djeluje na optuženika. Stoga su i načela za procjenu povrede članka 6. stavka 1. i stavka 3. točke (d) Konvencije u obje te pravne situacije slična. Ta je stajališta Europski sud izrazio u presudi Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda, veliko vijeće, 15. prosinca 2011., zahtjevi br. 26766/05 i 22228/06):

»127. Sud nadalje primjećuje da se, u ovim predmetima, ne bavi svjedočenjem koje je na raspravi dao svjedok identitet kojega je skriven od optuženika (anonimno svjedočenje). Iako problemi vezani uz anonimne i odsutne svjedoke nisu istovjetni, te dvije situacije u načelu se ne razlikuju, budući da svaka od njih potencijalno štetno djeluje na optuženika, kao što je to potvrdio i Vrhovni sud. Osnovno je načelo da branjenik u kaznenom postupku mora imati djelotvornu mogućnost osporiti dokaze protiv sebe. To načelo zahtijeva da branjenik mora ne samo poznavati identitet osoba koje su ga optužile kako bi bio u položaju osporiti njihovu ispravnost i vjerodostojnost već i da bude u mogućnosti ispitati istinitost i pouzdanost njihovih dokaza tako da ih se usmeno ispituje u njegovoj prisutnosti, bilo u vrijeme kad svjedok daje iskaz ili u nekom kasnijem stadiju postupka. (The underlying principle is that the defendant in a criminal trial should have an effective opportunity to challenge the evidence against him. This principle requires not merely that a defendant should know the identity of his accusers so that he is in a position to challenge their probity and credibility but that he should be able to test the truthfulness and reliability of their evidence, by having them orally examined in his presence, either at the time the witness was making the statement or at some later stage of the proceedings.)«

Europski sud ponovio je temeljno pravilo konvencijskog prava kad je riječ o načelu kontradiktornosti postupka i ispitivanju svjedoka: pravo na ispitivanje svjedoka iz članka 6. stavka 3. točke (d) Konvencije temelji se na načelu da se, prije izricanja osuđujuće presude, svi dokazi moraju iznijeti na javnoj raspravi u prisutnosti optuženog kako bi ih on mogao osporiti. Iz tog načela proizlaze dva zahtjeva. Prvo, mora postojati dobar razlog (good reason) da svjedok ne dođe na ročište. Drugo, osuda (conviction) koja se u cijelosti ili u odlučujućem dijelu temelji na iskazu anonimnog ili odsutnog svjedoka u pravilu se smatra nesuglasnom sa zahtjevima poštenosti iz članka 6. Konvencije. Međutim, takva osuda neće automatski dovesti do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije. Tu će povredu uzrokovati samo onda kad ne postoje dostatni čimbenici protuteže koji uključuju snažna postupovna zaštitna sredstva (sufficient counterbalancing factors, including the existence of strong procedural safeguards) koja dopuštaju pravednu i pravilnu procjenu pouzdanosti tih dokaza (§ 119. i 147. presude Al-Khawaya, 2011.).

Pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza stvoreno je in favorem okrivljenika kako bi se uravnotežio položaj obrane i tužiteljstva odnosno kompenzirali nedostaci za obranu koji nastaju anonimizacijom ili odsutnošću svjedoka.

150.1. Članak 294. ZKP-a koji uređuje institut ugroženog svjedoka ne traži izričito da mora postojati »dobar razlog«zbog kojeg bi bilo dopušteno da svjedok ne dođe na ročište (§ 119. presude Al-Khawaja, 2011.). Ne govori ni o»strogoj potrebi« koja mora postojati u tom slučaju. U predmetu Van Mechelen i drugi protiv Nizozemske(presuda, 23. travnja 1997., zahtjevi br. 21363/93, 21364/93, 21427/93 i 22056/93) Europski sud razmatrao je opravdanost mjere da se tajnog agenta (prema hrvatskoj pravnoj terminologiji, prikrivenog istražitelja) proglasi anonimnim svjedokom radi zaštite njega osobno i članova njegove obitelji te da se ne onemogući njegovo sudjelovanje u daljnjim tajnim operacijama. Utvrdio je:

»58. Uzimajući u obzir mjesto koje pravo na pošteno upravljanje pravdom (right to a fair administration of justice) zauzima u demokratskom društvu, bilo koje mjere koje ograničavaju prava obrane moraju biti strogo nužne(strictly necessary). Ako manje restriktivna može biti dostatna, mora se primijeniti ta mjera.«

Ustavni sud utvrđuje da se u tim okvirima mora tumačiti članak 294. stavak 1. ZKP-a koji »vjerojatnost ozbiljne opasnosti« ugrožavanja temeljnih prava propisuje kao mjerilo dopuštenosti korištenja instituta ugroženog svjedoka. (Članak 294. stavak 1. ZKP-a propisuje: »Kad postoji vjerojatnost da bi svjedok davanjem iskaza ili odgovorom na pojedino pitanje sebe ili njemu blisku osobu izložio ozbiljnoj opasnosti po život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega (ugroženi svjedok), on može uskratiti iznošenje podataka iz članka 288. stavka 2. ovog Zakona, davanje odgovora na pojedina pitanja ili davanje iskaza u cjelini, dok se ne osigura zaštita svjedoka.«).

150.2. Članak 298. ZKP-a propisuje da »presuda i ocjena o nezakonitosti dokaza ne može biti utemeljena isključivo na iskazu svjedoka pribavljenog prema članku 296. i 297. ovog Zakona«.

Prvo, pravilo da se presuda ne može temeljiti isključivo na iskazu svjedoka pribavljenog prema članku 296. i članku 297. ZKP-a u načelu je nesporno. Važno je zbog toga što potvrđuje da se prije izricanja osuđujuće presude svi dokazi moraju iznijeti na javnoj raspravi u prisutnosti optuženog kako bi ih on mogao osporiti.

Međutim, uređenje tog općeg pravila u članku 298. ZKP-a bitno odstupa od europskog pravnog standarda. Europski sud, naime to pravilo vezuje samo uz osuđujuću presudu (conviction). Suprotno tome, ZKP u članku 298. ne pravi takvu razliku, pa se to pravilo primjenjuje i kad je riječ o oslobađajućoj presudi.

Drugo, kad je riječ o ocjeni nezakonitog dokaza, zakonodavac člankom 298. ZKP-a institut anonimnog svjedoka iz članka 296. i članka 297. ZKP-a postavlja na štetu okrivljenika. Člankom 298. ZKP-a uvodi se, naime,»antidokazna« zabrana. Njime se apsolutno zabranjuje da se nezakonitost određenog dokaza utvrdi samo na temelju iskaza anonimnog svjedoka. Takvo ograničenje Ustavni sud smatra nesuglasnim s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije koji jamče pošteno suđenje.

Naime, dokazne zabrane, koje u načelu postoje u korist okrivljenika, djeluju nakon što se pred sudom pokažu činjenice o povredi neke norme u pribavljanju ili izvođenju nekog dokaza. Kad, dakle, u slučaju spora o (ne)zakonitosti nekog dokaza nema drugih dokaza različitih od iskaza anonimnog svjedoka kojima bi se pokazala njegova nezakonitost, članak 298. ZKP-a apsolutno zabranjuje da presuda bude donesena samo na iskazu anonimnog svjedoka u korist okrivljenika. Time se znatno ograničava doseg opće zabrane utemeljenja presude na nezakonitom dokazu (članak 10. stavak 1. ZKP-a).

150.3. Dosljedno tome, Ustavni sud smatra da je članak 298. ZKP-a nesuglasan s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije jer njegovo uređenje odstupa od ustavnih i europskih pravnih standarda koje je Ustavni sud prethodno obrazložio. Usmjereno je na štetu okrivljenika.

8.7.) Članak 326. stavci 1., 2. i 3.

151. Osporene odredbe glase:

»Članak 326.

(1) Tjelesni pregled okrivljenika, poduzet će se i bez njegova pristanka ako je potrebno da se utvrde činjenice važne za kazneni postupak. Tjelesni pregled drugih osoba može se bez njihova pristanka poduzeti samo ako se mora utvrditi nalazi li se određeni trag ili posljedica kaznenog djela na njihovu tijelu.

(2) Tjelesni pregled se provodi i kod pretraga tijekom kojih se ulazi u tjelesne šupljine ili se od tijela odvajaju nadomjesci ili pomagala organa pričvršćeni uz tijelo ili kad to nalažu posebna svojstva ili zdravstveno stanje osobe koja se pretražuje.

(3) Uzimanje krvi i druge liječničke radnje koje se po pravilima medicinske znanosti poduzimaju radi analize i utvrđivanja drugih važnih činjenica za postupak mogu se poduzeti i bez okrivljenikove privole ako zbog toga ne bi nastupila šteta po njegovo zdravlje.

(...)«

Članak 326. ZKP-a mijenjan je dva puta: člankom 68. ZID-a ZKP/09 i člankom 27. ZID-a ZKP/11. Izmjene se, međutim, nisu odnosile na prva tri njegova stavka.

152. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Podnositeljice ovdje ukazuju i na odredbu čl. 326 ZKP-a koja govori o tjelesnom pregledu okrivljenika koji se može provesti i bez njegovog pristanka ali i o tjelesnom pregledu drugih osoba koji se također može provesti bez njihovog pristanka, s time što te druge osobe uopće ne moraju imati neku procesnu ulogu u samom kaznenom postupku.

Odredba čl. 326 ZKP-a u direktnoj je suprotnosti sa odredbom čl. 8 ECHR te odredbom čl. 35 Ustava RH koje jamči zaštitu osobnog života, dostojanstva ugleda i časti. Odredbe stavka 3 čl. 326 koje govore o uzimanju uzoraka krvi i drugim liječničkim radnjama u suštini govore o medicinskim tretmanima te se ustanovljuju kriteriji po kojima se i protivno volji i pristanku okrivljenika i drugih osoba takvi medicinski tretmani nad njima provode.

Onemogućavanje medicinskog tretmana će na jednak način kao i prisiljavanje ljudi na medicinski tretman, potaknuti pitanje nečovječnog i ponižavajućeg postupanja pa u obzir dolazi i kršenje odredbe čl. 3 ECHR.

Podredno podnositelji žele istaći da su citirane odredbe zakona i u direktnoj suprotnosti sa odredbama ZKP-a kojima su regulirana prava žrtve kaznenog djela, posebice kod žrtve kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa koja prema čl. 45 st. 1 toč. 3 ZKP-a ima pravo uskratiti odgovor na pitanja koja se odnose na strogo osobni život žrtve, ali prema čl. 326 st. 1 ZKP-a nad njom se može obaviti tjelesni pregled bez njezinog pristanka.

Potrebno je navesti da Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda istakao da je pravo na privatni život usko povezano sa pojmom osobnog integriteta.

Stoga svako miješanje u fizički integritet neke osobe mora biti propisano zakonom i mora biti razmjerno legitimnoj svrsi radi koje se provodi te zahtijeva pristanak te osoba. U suprotnom bi osoba u slabijem položaju, kao što je to osoba lišena slobode, bila bez zakonskih jamstava protiv samovoljnog postupanja. Sud je u svjetlu navedenog utvrdio povredu iz čl. 8 ECHR u predmetu Y.F. protiv Turske iz 2003. g. s obzirom na obvezan ginekološki pregled supruge podnositelja zahtjeva za vrijeme dok je bila lišena slobode. Ovdje se ukazuje i na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Jalloh protiv Njemačke iz 2006.«

153. Ministarstvo pravosuđa smatra da navedeni članak nije nesuglasan s Ustavom. Tim člankom precizno su određeni uvjeti pod kojima se može poduzeti tjelesni pregled i druge radnje u odnosu na različite osobe.

154. Ustavni sud djelomice prihvaća prigovore predlagateljica.

154.1. Načelne pravne standarde za postupanje pri tjelesnom pregledu osumnjičenika ili okrivljenika radi otkrivanja i osiguravanja tragova kaznenih djela Europski sud utvrdio je u presudi Jalloh protiv Njemačke (presuda, veliko vijeće, 11. srpnja 2006., zahtjev br. 54810/00). Mjerodavni dijelovi glase:

»69. Što se tiče liječničkih zahvata kojima je pritvorena osoba izložena protiv svoje volje članak 3. Konvencije nameće državi obvezu da zaštiti dobro tjelesno stanje (physical well-being) osoba lišenih slobode, primjerice tako da im osigura potrebnu medicinsku pomoć. Unatoč tome, osobe o kojima je riječ ostaju pod zaštitom članka 3. zahtjevi kojeg ne dopuštaju derogaciju (...). Terapeutski nužna mjera promatrana s gledišta ustanovljenih načela medicine ne može se u načelu smatrati nečovječnom i ponižavajućom (vidjeti, primjerice, Herczegfalvy protiv Austrije, 24. rujna 1992., § 82., ...). To se može reći, primjerice, za prisilno hranjenje kojim se spašava život određenog pritvorenika koji svjesno odbija uzimati hranu. Međutim, Sud se ipak mora uvjeriti da je uvjerljivo pokazano da doista postoji medicinska nužnost i da postoje postupovna jamstva za odluku, primjerice o prisilnom hranjenju te da se ona poštuju (vidjeti Nevmerzhitsky protiv Ukrajine, br. 54825/00, § 94., ECHR 2005-II.).

70. Čak i kad nije motivirano razlozima medicinske nužnosti, članci 3. i 8. Konvencije sami po sebi ne zabranjuju poduzimanje medicinskog zahvata (medical procedure) protivno volji osumnjičenika u cilju pribavljanja od njega dokaza o njegovoj upletenosti u počinjenje kaznenog djela. Tako su konvencijska tijela u nekoliko navrata utvrdila da uzimanje uzoraka krvi ili sline protivno volji osumnjičene osobe u cilju istrage kaznenog djela nije povrijedilo te članke u okolnostima slučajeva koje su ispitivala (vidjeti, inter alia, X protiv Nizozemske, br. 8239/78, odluka Komisije od 4. prosinca 1978., i Schmidt protiv Njemačke (odluka), br. 32352/02, 5. siječnja 2006.).

71. Međutim, bilo kakvo poduzimanje prisilnog medicinskog zahvata u cilju pribavljanja dokaza zločina mora biti uvjerljivo opravdano činjenicama konkretnog slučaja. To je posebno važno kad je postupak poduzet s namjerom da se iz tijela pojedinca prikupi materijalni dokaz (real evidence) zločina za koji se ta osoba sumnjiči da je počinila. Osobito invazivna priroda takvog čina zahtijeva strogu provjeru svih okolnosti slučaja. S tim u vezi potrebno je voditi računa o težini kaznenog djela o kojem je riječ. Vlasti također moraju pokazati da su u obzir uzele alternativne metode izvlačenja (recovering) dokaza. Nadalje, postupak ne smije pratiti nikakav rizik trajnog oštećenja zdravlja osumnjičenika (...).

72. Štoviše, kao i kod zahvata koji se poduzimaju u terapeutske svrhe, način na koji se osoba podvrgava prisilnom medicinskom postupku u cilju prikupljanja dokaza iz njezina tijela ne smije prijeći minimalnu razinu težine (minimum level of severity) utvrđenu u sudskoj praksi Suda u odnosu na članak 3. Konvencije. Konkretno, u obzir je potrebno uzeti je li osoba o kojoj je riječ pretrpjela veliku tjelesnu bol ili patnju zbog prisilnog medicinskog zahvata (vidjetiPeters protiv Nizozemske, br. 21132/93, odluka Komisije od 6. travnja 1994. ...).

73. Još je jedna važna okolnost u takvim slučajevima jesu li prisilni medicinski postupak naložili i proveli liječnici(medical doctors) i je li osoba o kojoj je riječ bila pod neprekidnim medicinskim nadzorom (vidjeti, primjerice,Ilijkov protiv Bugarske, br. 33977/96, odluka Komisije od 20. listopada 1997., neobjavljena).

74. Daljnji je relevantan čimbenik je li zbog prisilnog medicinskog zahvata došlo do bilo kakvog pogoršanja njegova ili njezina zdravlja i je li imao trajne posljedice za njegovo ili njezino zdravlje (vidjeti naprijed navedenu presuduIlijkov, i mutatis mutandis, Krastanov protiv Bugarske, br. 50222/99, § 53., 30. rujna 2004).«

154.2. Ustavni sud utvrđuje da ni Ustav u načelu ne zabranjuje poduzimanje prisilne medicinske intervencije radi otkrivanja i osiguravanja dokaza u istrazi kaznenih djela. Međutim, s aspekta članka 23. stavka 1. Ustava i članka 3. Konvencije bilo kakvo miješanje u tjelesni integritet osobe provedeno radi pribavljanja dokaza mora biti predmet rigorozne provjere (the subject of rigorous scrutiny). U tom su smislu posebno relevantni sljedeći čimbenici: stupanj do kojeg je prisilni medicinski zahvat bio nužan za pribavljanje dokaza, opasnost po zdravlje osumnjičenika, način na koji je procedura zahvata provedena i fizička bol i psihička patnja koju je zahvat prouzročio, stupanj liječničkog (medicinskog) nadzora koji je dostupan i učinci na zdravlje osumnjičenika (§ 76. presude Jalloh protiv Njemačke, 2006.).

Ustavni sud ne vidi da odredbe članka 326. stavaka 1., 2. i 3. ZKP-a sadrže mehanizme koji bi osiguravali djelotvorno ostvarivanje tih pretpostavki u praksi. Također primjećuje da ZKP ne sadržava izričit zahtjev da se tjelesni pregled bez pristanka osobe u smislu članka 326. stavaka 1., 2. i 3. smije provoditi samo ako ne postoji druga blaža mjera kojom je moguće postići isti rezultat (načelo stroge nužnosti – principle of strict necessity).

Na koji će se način osigurati »rigorozna provjera« zadiranja u tjelesni integritet osobe koje se poduzima radi pribavljanja dokaza u slučajevima iz članka 326. ZKP-a, što uključuje i razmjernost mjere i procjenu njezine stroge nužnosti, nije pitanje na koje je nadležan odgovoriti Ustavni sud. To je ustavna zadaća zakonodavca.

154.3. Sukladno tome, Ustavni sud utvrđuje da nisu u suglasnosti s Ustavom pretpostavke koje su propisane u članku 326. stavku 1. prvoj rečenici (»ako je potrebno da se utvrde činjenice važne za kazneni postupak«) i drugoj rečenici (»samo ako se mora utvrditi nalazi li se određeni trag ili posljedica kaznenog djela na njihovu tijelu«), članku 326. stavku 2. (»kad to nalažu posebna svojstva ili zdravstveno stanje osobe koja se pretražuje«), te članku 326. stavku 3. (»ako zbog toga ne bi nastupila šteta po njegovo zdravlje«). Zbog svoje nedostatnosti te pretpostavke ne zadovoljavaju prethodno navedene zahtjeve, ne uvažavaju načelo razmjernosti i načelo stroge nužnosti te nisu praćene razrađenim mehanizmom liječničkog (medicinskog) nadzora kao predmetima moguće sudske kontrole.

154.4. Uvažavajući činjenicu da bez dijelova rečenica u stavcima 1., 2. i 3. članka 326. ZKP-a za koje je Ustavni sud utvrdio da su nesuglasni s Ustavom preostali dijelovi rečenica mijenjaju ili gube pravni smisao, Ustavni sud ukinuo je članak 326. stavke 1., 2. i 3. ZKP-a u cijelosti.

8.8.) Članak 327. stavci 6. i 7.

155. Osporene odredbe glase:

»Članak 327.

(...)

(6) Podaci prikupljeni molekularno-genetskom analizom pohranjuju se i čuvaju u pravilu dvadeset godina nakon završetka kaznenog postupka.

(7) Ministar nadležan za pravosuđe u suglasnosti s ministrima nadležnima za zdravstvo, unutarnje poslove i obranu, propisuje uvjete pod kojima se podaci iz stavka 6. ovog članka mogu čuvati duže vrijeme od vremena utvrđenog stavkom 6. ovog članka, uvjete brisanja podataka, način uzimanja uzoraka biološkog materijala, pohranu, obradu, čuvanje te o nadzoru nad pohranom, obradom i čuvanjem.«

156. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan iznose istovjetne prigovore koje su iznijeli uz članak 186. i članak 187. ZKP-a. Navode da se podaci prikupljeni molekularno-genetskom analizom pohranjuju i čuvaju u pravilu 20 godina nakon završetka kaznenog postupka, a prema članku 327. stavku 7. ZKP-a i dulje. Naglašavaju da nije riječ isključivo o molekularno-genetskim podacima o okrivljenoj osobi već i o trećim osobama koje u kaznenom postupku ne moraju imati ni svojstvo svjedoka. Nesuglasnost osporenih odredaba s člankom 37. Ustava i člankom 8. Konvencije posebno je vidljiva u činjenici da se rok od 20 godina odnosi na sve odluke državnog odvjetnika i suda donesene u kaznenom postupku.

157. Ministarstvo pravosuđa smatra da su tvrdnje predlagateljica neosnovane jer je člankom 327. stavcima 6. i 7. ZKP-a propisano pod kojim se uvjetima molekularno-genetska analiza određuje i kako se uzimaju uzorci od pojedinih kategorija osoba. Smatra da nije osnovan navod predlagateljica da se sporni uzorci mogu uzeti i od trećih osoba.

158. Ustavni sud prvo primjećuje da prema članku 327. ZKP-a tijelo koje vodi postupak može odrediti molekularno-genetsku analizu ako postoji vjerojatnost da će se tom analizom pribaviti podaci korisni za dokazivanje kaznenog djela. Uzimanje uzoraka biološkog materijala s mjesta počinjenja i drugog mjesta na kojemu su tragovi kaznenog djela od okrivljenika, od žrtve i od druge osobe (pod uvjetom da nije riječ o biološkom uzorku te osobe, osim ako drugačije nije propisano ZKP-om) radi prikupljanja podataka korisnih za dokazivanje kaznenog djela može se odrediti prije i tijekom kaznenog postupka za kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti.

Riječ je, dakle, o prikupljanju osobnih podataka dobivenih molekularno-genetskom analizom koji potpadaju pod zaštitu članka 35. Ustava i članka 8. Konvencije. Ustavni sud opetovano ponavlja da odredbe ZKP-a o zaštiti osobnih podataka moraju biti usklađene s Okvirnom odlukom Vijeća Europske unije od 27. studenoga 2008. o zaštiti osobnih podataka korištenih u okvirima policijske i sudske suradnje u kaznenim stvarima. Budući da je temeljna stajališta o tome iznio u točki 101.1. obrazloženja ove odluke, ne smatra potrebnim ponovo ih obrazlagati u ovoj točki.

158.1. Ustavni sud dužan je uz članak 327. stavke 6. i 7. ZKP-a istaknuti drugi problem: nužni opseg zakonskog uređenja postupanja s osobnim podacima prikupljenim molekularno-genetskom analizom.

U članku 327. stavku 1. ZKP-a propisano je da se podaci prikupljeni molekularno-genetskom analizom pohranjuju i čuvaju u pravilu dvadeset godina nakon završetka kaznenog postupka. Time je zakonodavac prepustio nadležnim ministrima da svojim aktima uređuje pohranu i čuvanje tih osobnih podataka (svatko u svom upravnom resoru) i dulje od 20 godina, a da istodobno nije propisao nikakva bliža mjerila kojima bi se oni morali voditi.

158.2. Ustavni sud podsjeća na komparativni pregled zakonodavstava europskih država u tom pitanju, koje je Europski sud proveo u predmetu S. i Marper protiv Velike Britanije (presuda, veliko vijeće, 4. prosinca 2008., zahtjevi br. 30562/04 i 30566/04):

»B. Zakonodavstvo i praksa država članica Vijeća Europe

45. Prema informaciji koje su dale države članice ili koje su na neki drugi način dostupne Sudu, u kontekstu kaznenog postupka većina država članica Vijeća Europe dopušta obvezno uzimanje otisaka prstiju i uzoraka tkiva. Barem 20 država članica ima odredbu o uzimanju DNK podataka i njihove pohrane u nacionalnoj bazi podataka ili u nekom drugom obliku (Austrija, Belgija, Češka Republika, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Irska, Italija, Latvija, Luksemburg, Mađarska, Nizozemska, Norveška, Njemačka Poljska, Španjolska, Švedska i Švicarska). Ta brojka je u stalnom porastu.

46. U većini tih država (uključujući Austriju, Belgiju, Finsku, Francusku, Irsku, Italiju, Luksemburg, Mađarsku, Nizozemsku, Norvešku, Njemačku, Poljsku, Španjolsku i Švedsku) uzimanje DNK podataka u kontekstu kaznenog postupka nije sustavna već je ograničena na neke specifične okolnosti i/ili teža kaznena djela, osobito ona za koje je zapriječena kazna zatvora u određenom trajanju.

47. Ujedinjeno Kraljevstvo jedina je država članica Vijeća Europe koja izrijekom dopušta sustavno i neograničeno čuvanje DNK profila i uzoraka tkiva osoba koje su oslobođene ili u odnosu na koje je kazneni postupak obustavljen. U pet država (Belgija, Irska, Italija, Mađarska i Švedska) ti uzorci se moraju ex officio uništiti nakon oslobađajuće presude ili obustave kaznenog postupka. Deset država primjenjuje isto opće pravilo s određenim ograničenim iznimkama: Luksemburg, Nizozemska i Njemačka dopuštaju čuvanje tih podataka ako je osoba i dalje sumnjiva ili ako postoji potreba za daljnjom istragom u odvojenom slučaju; Austrija dopušta čuvanje podataka ako postoji opasnost da će osoba počiniti opasno kazneno djelo, Poljska ga također dopušta u odnosu na određena teška kaznena djela; Norveška i Španjolska dopuštaju čuvanje profila ako je optužena osoba oslobođena zbog nedostatka kaznene ubrojivosti; Finska i Danska dopuštaju čuvanje jednu, odnosno deset godina u slučaju oslobađanja, a Švicarska jednu godinu u slučaju obustave kaznenog postupka. U Francuskoj se DNK profili mogu čuvati 25 godina nakon oslobađanja ili odsluženja kazne; tijekom tog razdoblja državni odvjetnik može narediti ranije brisanje, bilo na njegov ili njezin vlastiti poticaj, ili po zahtjevu, ako njihovo čuvanje više nije potrebno u svrhu identifikacije povezane s kaznenom istragom. Čini se da i Estonija i Latvija dopuštaju čuvanje DNK profila osumnjičenih osoba neko vrijeme nakon oslobađanja.

48. DNK profili osuđenih osoba u pravilu se mogu čuvati neko ograničeno vrijeme nakon osuđujuće presude ili nakon smrti osuđenika. Stoga se čini da je i u ovom slučaju Ujedinjeno Kraljevstvo jedina zemlja članica Vijeća Europe koja dopušta sustavno i neograničeno čuvanje kako profila tako i uzoraka tkiva osuđenih osoba.

49. U odnosu na odluke o uzimanju staničnih uzoraka ili DNK profila u većini država članica postoje žalbeni mehanizmi putem tijela za nadzor zaštite podataka i/ili putem sudova.

C. Europska unija

50. Direktiva 95/46/EC od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom prijenosu takvih podataka propisuje da je cilj nacionalnih zakona o obradi osobnih podataka prije svega zaštita prava na privatnost zajamčenog člankom 8. Europske konvencije o ljudskim pravima i općim načelima komunitarnog prava. Direktiva utvrđuje brojna načela u svrhu jačanja načela navedenih u Konvenciji o zaštiti podataka Vijeća Europe. Sukladno njezinim odredbama zemlje članice mogu usvojiti propise o ograničavanju opsega određenih obveza i prava iz Direktive kada takvo ograničenje predstavlja u prvom redu nužnu mjeru za sprečavanje, istragu, otkrivanje i gonjenje kaznenih djela (članak 13.).

51. Konvencija iz Prüma o jačanju prekogranične suradnje, posebno u vezi s borbom protiv terorizma, prekograničnog kriminala i ilegalnih migracija, koju je 27. svibnja 2005. potpisalo nekoliko članica Europske Unije, sadrži pravila o dostavljanju otisaka prstiju i DNK podatka drugim zemljama potpisnicama i njihovo automatsko uspoređivanje u mjerodavnim bazama podataka. Konvencijom je između ostalog propisano:

‘Članak 35. – Svrha

2. ... Zemlja potpisnica koja obrađuje slučaj može obrađivati isporučene podatke (...) isključivo ako je to nužno za usporedbu, dobivanje automatskih odgovora na pretragu ili snimanje. ... Isporučeni podaci moraju se izbrisati odmah nakon dobivanja rezultata usporedbe ili automatskih odgovora na pretragu osim ako je daljnja obrada nužna za ostvarenje naprijed navedene svrhe.’

52. Članak 34. jamči razinu zaštite osobnih podataka koja je jednaka zaštiti koju pruža Konvencija o zaštiti podatka i od država ugovornica zahtijeva da vode računa o Preporuci R(87)15 Odbora ministara Vijeća Europe.

53. Okvirna odluka Vijeća od 24. lipnja 2008. o zaštiti osobnih podataka obrađivanih u okviru policijske i sudbene suradnje u kaznenim stvarima između ostalog propisuje:

‘Članak 5.

Rokovi za brisanje i preispitivanje

Utvrđuju se odgovarajući rokovi za brisanje osobnih podataka ili za periodično preispitivanje potrebe za njihovom pohranom. Poštivanje tih rokova osigurat će se postupovnim mjerama’.«

158.3. U članku 327. stavku 2. ZKP-a zakonodavac je u cijelosti prepustio ministrima uređivanje i svih drugih elemenata postupanja s podacima prikupljenim molekularno-genetskom analizom (uvjete brisanja podataka, način uzimanja uzoraka biološkog materijala, pohranu, obradu, čuvanje te nadzor nad pohranom, obradom i čuvanjem).

Zbog ustavnopravne važnosti tih podataka s aspekta zaštite ljudskih prava Ustavni sud ocjenjuje takvu zakonodavnu delegaciju ovlasti na čelnike upravnih resora nedopuštenom. Naime, nesporno je riječ o predmetu zakonskog uređenja. Ustavni sud ne smatra potrebnim u ovom postupku razmatrati ustavnopravnu prihvatljivost uredbenog reguliranja te materije. Dostatno je zadržati se na utvrđenju da uvjeti brisanja podataka prikupljenih molekularno-genetskom analizom, način uzimanja uzoraka biološkog materijala, pohrana, obrada, čuvanje te nadzor nad pohranom, obradom i čuvanjem tih uzoraka ne može biti predmet pravilničkog reguliranja, a da prije toga za to nije osiguran nužan zakonodavni okvir.

158.4. Zbog navedenog su razloga stavci 6. i 7. članka 327. ZKP-a u nesuglasnosti s člankom 3. (kršenje zahtjeva koji za zakone proizlaze iz načela vladavine prava) u vezi s člankom 37. Ustava i s člankom 8. Konvencije.

8.9.) Članak 332. stavak 2.

159. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 332.

(1) Ako se istraga ne može provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće, na pisani obrazloženi zahtjev državnog odvjetnika, sudac istrage može protiv osobe za koju postoje osnove sumnje da je sama počinila ili zajedno s drugim osobama sudjelovala u kaznenom djelu iz članka 334. ovog Zakona, pisanim, obrazloženim nalogom odrediti posebne dokazne radnje kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana, i to:

1) nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu,

2) presretanje, prikupljanje i snimanje računalnih podataka,

3) ulazak u prostorije radi provođenja nadzora i tehničko snimanje prostorija,

4) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta,

5) uporabu prikrivenih istražitelja i pouzdanika,

6) simuliranu prodaju i otkup predmeta te simulirano davanje potkupnine i simulirano primanje potkupnine,

7) pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova,

8) nadzirani prijevoz i isporuku predmeta kaznenog djela.

(2) Iznimno, kad okolnosti nalažu da se s izvršenjem radnji započne odmah, nalog iz stavka 1. ovog članka, prije početka istrage na vrijeme od dvadeset četiri sata može izdati državni odvjetnik. Nalog s oznakom vremena izdavanja i obrazloženjem državni odvjetnik mora u roku od osam sati od izdavanja dostaviti sucu istrage. Sudac istrage odmah odlučuje rješenjem o zakonitosti naloga. Ako odobri nalog državnog odvjetnika postupit će prema stavku 1. ovog članka. Ako sudac istrage odbije nalog, državni odvjetnik, može u roku od osam sati podnijeti žalbu. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati.

(...)«

160. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Ovom odredbom uvodi se arbitrarnost u postupanju državnih tijela koja nije dozvoljena kod ograničavanja ustavnih prava građana. Kao što je već u više navrata u ovoj ustavnoj tužbi istaknuto zakonske norme kojima se ograničavaju temeljna ljudska prava moraju biti jasne i precizne bez ostavljanja mogućnosti bilo kavom arbitrarnom, tumačenju. Valjanost istaknutih argumenata ni na koji način nije umanjena naknadnom sudskom konvalidacijom naloga državnog odvjetnika jer zahvat u slobode i prava građanina državni odvjetnik poduzima samoinicijativno.«

161. Ministarstvo pravosuđa ne smatra da je članak 332. stavak 2. ZKP-a nesuglasan s Ustavom. Propisuje iznimku koja se može primijeniti samo pod određenim uvjetima (kad okolnosti nalažu da se s izvršenjem radnji započne odmah). Iznimka koja se sastoji u tome da se s posebnim dokaznim radnjama započinje odmah na temelju naloga državnog odvjetnika uvijek je podložna »konvalidaciji« suca istrage. Tom odredbom ne uvodi se arbitrarnost nego predviđa da tijelo koje obavlja kazneni progon i vodi prethodni postupak iznimno pod zakonskim uvjetima može naložiti određene radnje, pri čemu o kratkom roku o zakonitosti naloga odlučuje sud. Prema očitovanju Ministarstva pravosuđa, uvažavanje iznimnih okolnosti nije arbitrarnost.

162. Ustavni sud ponavlja da je člankom 332. stavkom 2. ZKP-a ovlašten državni odvjetnik da iznimno, prije početka istrage i »kad okolnosti nalažu da se s izvršenjem radnji započne odmah«, pisanim obrazloženim nalogom odredi posebne dokazne radnje kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana. Te radnje mogu trajati najduže 24 sata.

Nalog s oznakom vremena izdavanja i obrazloženjem državni odvjetnik mora u roku od osam sati od izdavanja dostaviti sucu istrage. Sudac istrage odmah odlučuje rješenjem o zakonitosti naloga. Ako ga odobri, sudac istrage zamjenjuje nalog državnog odvjetnika svojim (sudskim) nalogom.

Ustavni sud tako propisan postupak ocjenjuje ustavnopravno prihvatljivim budući da se sudski nadzor provodi odmah, a konstituira se u kratkom roku (osam sati od izdavanja naloga). Odobravanjem naložene mjere nalog državnog odvjetnika zamjenjuje se sudskim nalogom.

162.1. Daljnji postupak, međutim, nije jasno i jednoznačno uređen, osobito s obzirom na učinke koje odbijanje naloga državnog odvjetnika ima za provedbu same dokazne radnje. Posljednje dvije rečenice članka 332. stavka 2. ZKP-a glase: »Ako sudac istrage odbije nalog, državni odvjetnik, može u roku od osam sati podnijeti žalbu. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati.« Dakle, nije sporna sama procedura. Ustavnopravno je sporna nepredvidljivost i neodređenost pravnih učinaka do kojih dovodi sudsko neodobravanje naloga državnog odvjetnika. Konkretno, ima li to neodobravanje učinak zabrane daljnje provedbe naloga državnog odvjetnika ili se provedba dokazne radnje, unatoč sudskom neodobravanju tog naloga, nastavlja preostalih (najmanje) 16 sati? Ako se ne nastavlja, propisani pravni lijek koji je priznat državnom odvjetniku predstavlja samo privid, a njegova zakonska ovlast da određuje dokaznu radnju na vrijeme od 24 sata samo je normativni vremenski okvir bez ikakvog učinka. Ako se pak nastavlja, privid postaje propisani sudski nadzor jer pravorijek sudskog vijeća o žalbi državnog odvjetnika vremenski slijedi pri kraju ili poslije isteka 24 sata u kojima je već provedena naložena dokazna radnja.

Nije na Ustavnom sudu da u ovom ustavnosudskom postupku nagađa o odgovoru na postavljena pitanja. Njegova je ustavna obveza takve neodređene i nejasne pravne norme s neizvjesnim učincima ukloniti iz ustavnopravnog poretka. Na zakonodavcu je da sporno zakonsko rješenje preispita i preoblikuje tako da zadovoljava zahtjeve pravne predvidljivosti i pravne izvjesnosti te da istodobno osigura dostatnu razinu zaštite ustavnih prava građana koji se nađu u situaciji da se mjere iz članka 332. stavka 1. ZKP-a imaju primijeniti na njih.

162.2. Ustavni sud također primjećuje da je pretpostavka pod kojom državni odvjetnik iznimno može naložiti provedbu dokazne radnje (»kad okolnosti nalažu da se s izvršenjem radnji započne odmah«) nije dostatno određena i precizna da bi mogla zadovoljiti zahtjeve koji za zakone proizlaze iz vladavine prava. Taj normativni izričaj upućuje na zaključak da je riječ o subjektivnoj procjeni ovlaštene osobe koja ne treba biti zasnovana ni na jednom objektivnom odnosno provjerljivom elementu.

Takvo zakonsko uređenje mjera koje ograničavaju ustavna prava građana općenito nije ustavnopravno prihvatljivo, neovisno o kojem je tijelu državne vlasti riječ (državnom odvjetništvu, sudstvu ili pak izvršnoj odnosno upravnoj vlasti).

162.3. Konačno, Ustavni sud primjećuje da je u članku 332. stavku 1. točki 3. ZKP-a riječ o »ulasku u prostorije radi provođenja nadzora i tehničkog snimanja prostorija«. Opetovano ponavljajući da je dom pod jačom zaštitom Ustava i Konvencije od svih ostalih »prostorija«, Ustavni sud mora zaključiti da je zakonodavac propustio jasno naznačiti obuhvaćaju li »prostorije« u smislu članka 332. stavka 1. točke 3. ZKP-a i dom te ovisno o odgovoru na primjeren način urediti to pitanje. Nije na Ustavnom sudu da u ovom ustavnosudskom postupku nagađa o tom odgovoru. I ovdje vrijede sve prijašnje napomene o zahtjevima koji za zakone proizlaze iz vladavine prava.

162.4. Zbog neodređenosti i nejasnoća u njihovu sadržaju odnosno nejasnih i nepredvidljivih učinaka koje proizvode Ustavni sud ocijenio je nesuglasnima sa zahtjevima pravne određenosti, predvidljivosti i pravne izvjesnosti kao sastavnim dijelovima vladavine prava (članak 3. Ustava) zasebno i zajedno s člankom 34. Ustava:

– članak 332. stavak 1. točku 3. (»ulazak u prostorije radi provođenja nadzora i tehničko snimanje prostorija«) kad je riječ o domu,

– dio članka 332. stavka 2. ZKP-a koji glasi: »kad okolnosti nalažu da se s izvršenjem radnji započne odmah«, i

– posljednje dvije rečenice u članku 332. stavku 2. ZKP-a koje glase: »Ako sudac istrage odbije nalog, državni odvjetnik, može u roku od osam sati podnijeti žalbu. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati.«

162.5. Uvažavajući činjenicu da bez navedenih dijelova članka 332. stavka 2. ZKP-a za koje je Ustavni sud utvrdio da su nesuglasni s Ustavom preostali dijelovi mijenjaju ili gube pravni smisao, Ustavni sud ukinuo je članak 332. stavak 2. ZKP-a u cijelosti.

8.10.) Članak 334. stavak 2.

163. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 334.

(1) Posebne dokazne radnje iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona mogu se odrediti za sljedeća kaznena djela iz Kaznenog zakona:

1) protiv Republike Hrvatske (Glava XII.), protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom (Glava XIII.), protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa (Glava XIV.) i protiv oružanih snaga Republike Hrvatske (Glava XXVI.), a za koja je propisana kazna zatvora od pet ili više godina,

2) ubojstva (članak 90.), otmice (članak 125.), podvođenja (članak 195.), dječje pornografije na računalnom sustavu ili mreži (članak 197.a), razbojništva (članak 218. stavak 2.), povrede tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računalnih podatka, programa ili sustava (članak 223.), računalnog krivotvorenja (članak 223.a), prijevare na štetu Europskih zajednica (članak 224.b), iznude (članak 234.), ucjene (članak 235.), teških kaznenih djela protiv opće sigurnosti (članak 271.), krivotvorenja novca (članak 274.), pranja novca (članak 279.), primanja mita u gospodarskom poslovanju (članak 294.a), davanja mita u gospodarskom poslovanju (članak 294.b), izbjegavanja carinskog nadzora (članak 298.), sprječavanja dokazivanja (članak 304.), prisile prema pravosudnom dužnosniku (članak 309.), udruživanja za počinjenje kaznenog djela (članak 333.) kao i za kaznena djela koja je počinila ta grupa ili zločinačka organizacija u stjecaju, nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari (članak 335.), zlouporabe položaja i ovlasti (članak 337.), zlouporabe obavljanja dužnosti državne vlasti (članak 338.), protuzakonitog posredovanja (članak 343.), primanja mita (članak 347.) i davanja mita (članak 348.),

3) iskorištavanja djece ili maloljetnih osoba za pornografiju (članak 196.), upoznavanja djece s pornografijom (članak 197.), povrede prava autora ili umjetnika izvođača (članak 229.), nedozvoljene uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača (članak 230.), povrede prava proizvoditelja zvučne ili slikovne snimke i prava u svezi s radiodifuzijskim emisijama (članak 231.), povrede prava iz prijavljenog ili zaštićenog izuma (članak 232.), povrede prava industrijskog vlasništva i neovlaštene uporaba tuđe tvrtke (članak 285.), ako su ta djela počinjena uporabom računalnih sustava ili mreža,

4) za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

(2) Posebne dokazne radnje iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona mogu se odrediti i za kaznena djela počinjena na štetu djece ili maloljetnika.«

164. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan i predlagatelj Rzaunek upozoravaju na nesuglasnost s Ustavom članka 334. stavka 2. ZKP-a. Smatraju da se tom odredbom ograničenje ustavnih prava i sloboda koje je u svim zakonodavstvima predviđeno kao iznimka u postupanju pretvara u pravilo. Naime, široki katalog nabrojanih kaznenih djela za koja se mogu odrediti posebne dokazne radnje doveo je do toga da su ograničenja ustavnih prava i sloboda, koja su u svim zakonodavstvima predviđena kao iznimka u postupanju, pretvorena u pravilo postupanja. Kao primjer navode kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 209. Kaznenog zakona.

165. Ministarstvo pravosuđa tvrdi da je smisao osporenog članka 334. stavka 2. ZKP-a u nastojanju zakonodavca da se osigura pojačana zaštita djece i maloljetnika te smatra da predlagateljice neosnovano navode postojanje njegove nesuglasnosti s Ustavom.

166. Ustavni sud prihvaća prigovor predlagatelja. Način na koji je oblikovana pravna norma u članku 334. stavku 2. ZKP-a ustavnopravno je nedopušten. Iako je osporena odredba smještena odmah ispod kataloga najtežih kaznenih djela za koja se mogu odrediti posebne dokazne radnje (članak 334. stavak 1. ZKP-a), ona se zapravo ne odnosi na taj katalog. Odnosi se na sva kaznena djela.

Jedina poveznica između stavka 1. i stavka 2. članka 334. jest članak 332. stavak 1. ZKP-a. To znači: i kad je riječ o taksativno navedenim najtežim kaznenim djelima (članak 334. stavak 1. ZKP-a), ali i kad je riječ o svim kaznenim djelima koja su »počinjena na štetu djece ili maloljetnika« (članak 334. stavak 2. ZKP-a) dopušteno je odrediti posebne dokazne radnje. Drugim riječima, protiv osobe za koju postoje osnove sumnje da je sama počinila ili zajedno s drugim osobama sudjelovala u kaznenom djelu »počinjenom na štetu djece ili maloljetnika« dopušteno je odrediti posebne dokazne radnje kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana. Članak 332. stavak 1. na koji se poziva članak 334. ZKP-a citiran je u točki 159. obrazloženja ove odluke, a odnosi se na posebne dokazne radnje kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana (nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu, presretanje, prikupljanje i snimanje računalnih podataka, ulazak u prostorije radi provođenja nadzora i tehničko snimanje prostorija, tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta, uporabu prikrivenih istražitelja i pouzdanika, simuliranu prodaju i otkup predmeta te simulirano davanje potkupnine i simulirano primanje potkupnine, pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova, nadzirani prijevoz i isporuku predmeta kaznenog djela).

Ustavni sud podsjeća da gotovo ne postoji kazneno djelo za koje se ne bi moglo reći da nije počinjeno »na štetu djece ili maloljetnika« ako je u okolnosti konkretnog slučaja uključeno i neko dijete ili maloljetnik. Predlagatelji su se u tom smislu poslužili dobrim primjerom.

166.1. Ustavni sud na kraju napominje da se iz članka 334. stavka 2. ZKP-a jasno raspoznaje njezin legitimni cilj: ispunjenje ustavne obveze države da štiti djecu i mladež u smislu članka 62. Ustava.

To se nastojanje zakonodavca ovom odlukom nikako i ni u kom slučaju ne dovodi u pitanje. Sam Ustav upućuje na obvezu provođenja kaznene politike koja polazi od nulte tolerancije svih postupanja koja bi mogla štetiti djeci. U području kaznenog procesnog prava, međutim, ta se ustavna obveza ne može ostvarivati tako da se u kaznenoprocesni poredak istodobno unose elementi nerazmjernosti, prekomjernosti i skrivene arbitrarnosti. Tako oblikovana pravna norma štetna je za sve, u konačnici i za one koje bi trebala štititi.

166.2. Zaključno, neovisno o legitimnom cilju koji jasno prožima članak 334. stavak 2. ZKP-a ostaje činjenica da je preko te odredbe u kaznenoprocesnom poretku Republike Hrvatske otvorena mogućnost poduzimanja posebnih dokaznih radnji za gotovo sva kaznena djela navedena u KZ-u jer u praktičnom pravnom životu gotovo da nema kaznenog djela koje ne bi moglo biti počinjeno i na štetu nekog djeteta ili maloljetnika.

Pravna norma oblikovana na način na koji je to učinjeno u članku 334. stavku 2. ZKP-a ne ispunjava zahtjeve koji za zakone proizlaze iz vladavine prava (članak 3.), osobito zahtjeve pravne sigurnosti, pravne izvjesnosti i pravne predvidljivosti. Time je u samu njezinu strukturu ugrađena nerazmjernost i skrivena arbitrarnost (nesuglasnost s člankom 16. u vezi s člankom 35. Ustava).

8.11.) Članak 335. stavak 3.

167. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 335.

(1) U nalogu iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona navode se raspoloživi podaci o osobi protiv koje se posebne dokazne radnje primjenjuju, činjenice iz kojih proizlazi potreba poduzimanja te rok trajanja koji mora biti primjeren ostvarenju cilja kao i način, opseg i mjesto provođenja radnje. Radnje izvršava policija. Službene i odgovorne osobe koje sudjeluju u postupku odlučivanja i izvršenja radnji iz članka 332. ovog Zakona dužne su kao tajnu čuvati sve podatke koje su saznale u svezi s radnjama.

(2) Operativno-tehnički centar za nadzor telekomunikacija koji obavlja tehničku koordinaciju s davateljem telekomunikacijskih usluga u Republici Hrvatskoj kao i davatelji telekomunikacijskih usluga, dužni su policiji osigurati potrebnu tehničku pomoć. ...

(3) Posebne dokazne radnje mogu trajati najdulje šest mjeseci. Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage ih može produljiti iz važnih razloga za još šest mjeseca. U posebno složenim predmetima sudac istrage može produžiti radnje za daljnjih šest mjeseci. Ako odbije prijedlog državnog odvjetnika za produljenje radnje, sudac istrage donosi rješenje protiv kojeg državni odvjetnik može podnijeti žalbu u roku od osam sati. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati.

(4) Čim prestanu pretpostavke iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona, sudac istrage je dužan odrediti obustavu poduzetih radnji. Ako državni odvjetnik odustane od kaznenog progona, odnosno ako podaci i obavijesti pribavljeni primjenom poduzetih radnji nisu potrebni za kazneni postupak, uništit će se pod nadzorom suca istrage, koji će o tome sastaviti posebni zapisnik.

(5) Nalog iz stavka 1. ovog članka čuva se u posebnom omotu. Nakon prestanka radnje, a ako to probici postupka dopuštaju i prije, nalog se na njezin zahtjev, može dostaviti osobi protiv koje je radnja bila određena.

(...)«

Članak 332. stavak 1. na koji se poziva članak 335. ZKP-a citiran je u točki 159. obrazloženja ove odluke, a odnosi se na posebne dokazne radnje kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana (nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu, presretanje, prikupljanje i snimanje računalnih podataka, ulazak u prostorije radi provođenja nadzora i tehničko snimanje prostorija, tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta, uporabu prikrivenih istražitelja i pouzdanika, simuliranu prodaju i otkup predmeta te simulirano davanje potkupnine i simulirano primanje potkupnine, pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova, nadzirani prijevoz i isporuku predmeta kaznenog djela).

Članak 334. ZKP-a u kojem su propisana kaznena djela koja omogućuju provođenje posebnih dokaznih radnji iz članka 332. stavka 2. i u rokovima iz članka 335. stavka 3. ZKP-a citiran je u točki 163. obrazloženja ove odluke.

168. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Prema odredbi članka 335 st. 3 ZKP-a posebne dokazne radnje mogu trajati najdulje 6 mjeseci. Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage ih može produljiti za još 6 mjeseci. U posebno složenim predmetima sudac istrage može produžiti radnje za daljnjih 6 mjeseci, što znači da ukupno trajanje mjera može iznositi 1 godinu i 6 mjeseci.

Ovako dugi vremenski period trajanja mjera ni u kom slučaju ne može se smatrati razmjernim rokom u odnosu na narav i potrebu za ograničavanjem ustavnih prava. Navođenjem u ovom zakonskom članku pojma ‘važnih razloga’ i ‘posebno složenih predmeta’ povrijeđeno je i ustavno načelo vladavine prava te prava na pravično suđenje, jer zakon nije jasan i transparentan i ostavlja mogućnost arbitrarnog tumačenja i postupanja tijela pred kojima se vodi postupak. Istovremeno ovakvim normiranjem u cijelosti je izbjegnuta sudska kontrola jer se nalozi o produženju ne mogu kasnije ispitati u svim fazama postupka.«

169. Ministarstvo pravosuđa smatra da su za sve dokazne radnje propisana primjerena razdoblja tako da rok propisan člankom 335. stavkom 3. ZKP-a nije predugo razdoblje. Također smatra da pojmovi »važni razlozi« i»posebno složeni predmeti« nisu arbitrarni. Ministarstvo pravosuđa napominje da sudac istrage određuje i produljuje posebne dokazne radnje. Sukladno tome, kad su ispunjeni uvjeti iz članka 335. stavka 4. ZKP-a dužan je odrediti obustavu poduzetih radnji.

170. Ustavni sud primjećuje da kod članka 335. stavka 3. ZKP-a postoje dva ustavnopravna problema povezana s djelima taksativno navedenima u članku 334. ZKP-a. Prvi se tiče ustavnopravne prihvatljivosti propisanih neodređenih pravnih pojmova, a drugi ustavnopravne prihvatljivosti propisane duljine trajanja dokaznih radnji.

170.1. Prvo, u drugoj rečenici članka 335. stavka 2. ZKP-a sadržana je ovlast suca istrage da provođenje dokaznih radnji produlji za šest mjeseci »iz važnih razloga«. U trećoj rečenici članka 335. stavka 2. ZKP-a sadržano je ovlaštenje suca istrage da produlji radnje za daljnjih šest mjeseci »u posebno složenim predmetima«. Neodređeni pravni pojmovi »iz važnih razloga« i »u posebno složenim predmetima« ujedno su i pretpostavke i mjerila, različita po svojoj prirodi, kojima se sudac istrage vodi kad se koristi tom zakonskom ovlašću.

Što se tiče sadržaja tih pojmova (pretpostavki), Ustavni sud primjećuje da za procjenu »važnosti razloga« nisu postavljene nikakve normativne granice. S druge strane, nije siguran da »složenost predmeta« bez ikakvog bližeg određenja može biti opravdanje za ograničenje ustavnih prava građana na privatnost.

Nesporna je činjenica da će dulje trajanje posebnih dokaznih radnji biti nužno kad je riječ o dokazivanju kaznenih djela terorizma ili djela vezanih uz terorizam, najtežih djela povezanih s međunarodnim pravom i najtežih oblika korupcije odnosno organiziranog kriminala, osobito trgovanja ljudima, narkoticima i oružjem jer samo izvršenje tih djela ponekad može trajati jako dugo. Međutim, kao i u nizu drugih odredaba ZKP-a, ni u članku 335. stavku 3. ZKP-a nije napravljena nužna distinkcija između tih djela i onih koja nemaju ta obilježja i na koja se produljivanje rokova objektivno ne treba odnositi. Neodređeni pravni pojmovi »važnost razloga« i složenost predmeta« ne mogu poslužiti kao mjerilo te distinkcije. Ona treba biti jasno i precizno naznačena u samom zakonu.

Budući da to nije tako, ocjena o tome jesu li ispunjene zakonske pretpostavke (uobličene u neodređene pravne pojmove »važnost razloga« i složenost predmeta«) prepuštena je u cijelosti diskrecijskoj ocjeni suca u svakom konkretnom (pojedinačnom) slučaju. Takvo uređenje nikada ne može jamčiti ujednačenost sudske prakse. Ono uzrokuje pravnu nepredvidljivost, pravnu neizvjesnost, a s time i pravnu nesigurnost.

170.2. Drugo, s obzirom da je riječ o ograničenjima ustavnih prava građana (članak 332. ZKP-a), činjenica da sudac ima diskrecijske ovlasti kad tumači te neodređene pravne pojmove (to jest pretpostavke »važnosti razloga« i složenosti predmeta«) i na toj osnovi produljuje trajanje propisanih prikrivenih mjera postavlja pred zakonodavca jasan zahtjev: navedena produljenja smiju biti samo iznimna i smiju se provoditi samo ako se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način koji je blaži za građane odnosno kojim se manje zadire u ustavna prava građana (načelo stroge nužnosti). Iako je priznao diskrecijske ovlasti sucu, ZKP nije vezao članak 335. stavak 2. ZKP-a uz to načelo. Prema sadašnjem uređenju, dakle, s određivanjem prikrivenih mjera može se započeti odmah te ih se može nastaviti primjenjivati i poslije proteka šest mjeseci (još dva puta po šest mjeseci), a da prethodno ne postoji obveza suca da razmotri jesu li stvorene okolnosti koje omogućuju primjenu drugih metoda pribavljanja dokaza kojima se ne zadire ili se manje zadire u temeljna ljudska prava.

170.3. Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da je nepoštovanje načela stroge nužnosti zajedno s ukupnom duljinom trajanja posebnih dokaznih radnji kojima se ograničavaju ustavna prava građana na privatnost (jedna i pol godina) u svjetlu diskrecijske ovlasti suca utemeljene na pojmovno neodređenim pretpostavkama za produljenje rokova iz članka 335. stavka 3. ZKP-a u nesuglasnosti s člankom 16. stavkom 2. u vezi s člankom 34., člankom 35. i člankom 36. Ustava.

Kao što je rečeno, mjerila za produljenje rokova provođenja posebnih dokaznih radnji trebala bi biti objektivizirana»gradacijom« težine nezakonitosti pojedinih djela kod svakog produljenja.

8.12.) Članak 337. stavci 1. i 2.

171. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 337.

(1) Radnje iz članka 332. ovog Zakona izvršava policija. O tijeku izvršenja radnji policija sastavlja dnevna izvješća i dokumentaciju tehničkog zapisa koju dostavlja državnom odvjetniku, na njegov zahtjev.

(2) Po isteku radnji policija sastavlja posebno izvješće za državno odvjetništvo i suca istrage u kojem navodi:

1. vremenski početak i završetak radnje,

2. broj i identitet osoba obuhvaćenih radnjom.

(...)

(4) Uporaba prikrivenih istražitelja uključuje pravo prikrivenog istražitelja na ulazak u nečiji dom ako su ispunjeni uvjeti što ih predviđaju zakonski propisi o ulasku policije u dom bez sudskog naloga.

(...)

(6) Primjena radnji iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona prestaje čim prestanu razlozi radi kojih su bile određene. Državni odvjetnik i sud po službenoj dužnosti paze na postojanje razloga iz kojih je radnja određena.

(7) Ministar nadležan za unutarnje poslove, uz prethodnu suglasnost ministra nadležnog za pravosuđe, donosi propise kojima se uređuje način izvršenja radnji iz članka 332. ovog Zakona.«

Članak 332. stavak 1. na koji se poziva članak 337. ZKP-a citiran je u točki 159. obrazloženja ove odluke, a odnosi se na posebne dokazne radnje kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana (nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu, presretanje, prikupljanje i snimanje računalnih podataka, ulazak u prostorije radi provođenja nadzora i tehničko snimanje prostorija, tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta, uporabu prikrivenih istražitelja i pouzdanika, simuliranu prodaju i otkup predmeta te simulirano davanje potkupnine i simulirano primanje potkupnine, pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova, nadzirani prijevoz i isporuku predmeta kaznenog djela).

172. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da je uređenje posebnih dokaznih radnji nesuglasno s Ustavom stoga što nije predviđen pravni mehanizam kojim bi se osigurala sudska kontrola nad vršenjem posebnih dokaznih radnji. Navode da sud odlučuje o početku primjene radnji, no navode da je osporenom odredbom propisano da po isteku radnji policija sastavlja posebno izvješće za državno odvjetništvo i suca istrage i tek tada sudac istrage dobiva potpunu informaciju o rezultatima provođenja posebnih dokaznih radnji. Predlagateljice navode da sudac istrage nakon određivanja početka primjene tih radnji nije u mogućnosti nadzirati postoji li i dalje potreba za provođenjem tih radnji budući da zakon sucu istrage ne nalaže obvezu traženja dnevnih ili periodičnih izvješća od policije koja provodi posebne dokazne radnje niti policiji nalaže obvezu samoinicijativnog dostavljanja takvih izvješća sucu istrage, pa ni državnom odvjetniku, iako prema članku 337. stavku 1. ZKP-a policija sastavlja dnevna izvješća i dokumentaciju tehničkog zapisa.

173. Ministarstvo pravosuđa za ove odredbe nije dostavilo očitovanje.

174. Ustavni sud ocjenjuje da predlagateljice pravilno upućuju da nije propisana obveza policije dostavljati dnevna izvješća i dokumentaciju tehničkog zapisa sucu istrage. Ne postoji ni obveza dostavljanja tih dokumenata državnom odvjetniku po službenoj dužnosti nego samo na njegov zahtjev. Sudac istrage obavlja kontrolu daljnjeg provođenja radnji prilikom odlučivanja o zahtjevu državnog odvjetnika za produljenje primjene posebnih dokaznih radnji. Najdulji rok na koji primjena tih radnji može prvim rješenjem biti određena jest šest mjeseci. Međutim, u pravilu je riječ o kraćim rokovima. Prema ZKP-u mjeru određuje sudac istrage na šest mjeseci, a zatim može produljiti za još dva puta po šest mjeseci.

174.1. Europski sud smatra da je kontrolu tajnih mjera nadzora poželjno povjeriti sudu jer sudska kontrola pruža najbolja jamstva neovisnosti, nepristranosti i poštovanja procedure. Tako je u predmetu Rotaru protiv Rumunjske(presuda, veliko vijeće, 4. svibnja 2000., zahtjev br. 28341/95) izrekao i stajalište da kontrola mora slijediti vrijednosti demokratskog društva što je moguće vjernije, osobito vladavinu prava.

»47. Iako Sud priznaje da obavještajne službe (intelligence services) mogu legitimno postojati u demokratskom društvu, on ponavlja da se ovlasti tajnog nadgledanja (secret surveillance) građana mogu tolerirati na temelju Konvencije samo u mjeri koja je strogo nužna (strictly necessary) za zaštitu demokratskih institucija (...).

(...)

59. (...) Da bi sustavi tajnog nadgledanja (systems of secret surveillance) bili suglasni s člankom 8. Konvencije moraju sadržavati zaštitna sredstva osnovana zakonom koja se primjenjuju za nadzor relevantnih obavještajnih aktivnosti (safeguards established by law which apply to the supervision of the relevant services’ activities). Postupci nadzora moraju slijediti vrijednosti demokratskog društva što je moguće vjernije, osobito vladavinu prava na koju se izrijekom poziva preambula Konvencije. Vladavina prava implicira, inter alia, da miješanje izvršnih vlasti(interference by the executive authorities) u prava pojedinca mora biti podvrgnuto djelotvornom nadzoru koji bi normalno trebalo provoditi sudstvo, u najmanju ruku u posljednjem stupnju, budući da sudska kontrola daje najbolja jamstva neovisnosti, nepristranosti i pravilne procedure (...).

60. U ovom slučaju Sud bilježi da rumunjski sustav prikupljanja i pohranjivanja informacija ne osigurava takva zaštitna sredstva niti je Zakon br. 14/1992 propisao postupak nadzora bilo za vrijeme dok je naložena mjera na snazi ili poslije toga.

61. U takvoj situaciji, Sud smatra da domaće pravo ne upućuje s razumnom jasnoćom na okvir i način izvršenja relevantne diskrecijske ovlasti koja je povjerena javnim vlastima.

(...)

63. Dosljedno tome, došlo je do povrede članak 8.«

174.2. Čini se da se slični prigovori mogu uputiti i načinu na koji je u članku 337. stavcima 1. i 2. ZKP-a uređen sudski nadzor nad primjenom posebnih dokaznih radnji kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana.

Europski sud zahtijeva sudski nadzor nad mjerama tajnog nadgledanja »u najmanju ruku u posljednjem stupnju«. Normativno uređenje posebnih dokaznih radnji u ZKP-u oblikovano je tako da je nadzor nad provedbom dokaznih radnji moguće postaviti i ranije, tijekom same njihove provedbe, što doprinosi djelotvornosti te kontrole.

Međutim, problem je u tome što zakonodavac nije predvidio pravnu mogućnost da se i sucu istrage, na njegov zahtjev, dostavljaju relevantni podaci, a nije predvidio ni način kontrole dokaznih radnji od suca istrage koje se provode duže vrijeme.

Nedostatak tih mogućnosti narušava samu bit cijelog instituta sudskog nadzora koji je u tu svrhu postavljen u ZKP-u. Naime, u članku 337. stavku 6. ZKP-a propisano je da »državni odvjetnik i sud po službenoj dužnosti paze na postojanje razloga iz kojih je radnja određena.« Nije jasno, međutim, što u praksi znači taj nadzor (»paziti«) koji sudac istrage mora provoditi ex offo ako ne postoji zakonska mogućnost da on tijekom cijelog postupka primjene posebne dokazne radnje ima uvid u podatke relevantne za ocjenu o osnovanosti njezina daljnjeg provođenja.

Čini se da je dostava mjerodavnih podataka jedini djelotvoran način koji omogućuje donošenje zaključka o tome jesu li prestali razlozi radi kojih su radnje bile određene i moraju li se stoga prekinuti. U tom je svjetlu izvjesno da obveze policije iz članka 337. stavaka 1. i 2. ZKP-a koje određuju da »o tijeku izvršenja radnji policija sastavlja dnevna izvješća i dokumentaciju tehničkog zapisa koju dostavlja državnom odvjetniku, na njegov zahtjev«, a da »po isteku radnji policija sastavlja posebno izvješće za državno odvjetništvo i suca istrage« nisu dostatne za ostvarenje tog cilja.

174.3. Ustavni sud stoga utvrđuje da sudac istrage mora imati zakonsko ovlaštenje u svako doba tijekom provedbe posebnih dokaznih radnji zahtijevati da mu državni odvjetnik dostavi izviješće o tijeku radnji i osnovanosti njihova daljnjeg provođenja ili kad to ocijeni potrebnim radi ocjene osnovanosti daljnjeg provođenja radnji zahtijevati od policije dostavu dnevnih izvješća i dokumentacije tehničkog zapisa u opsegu i mjeri koju je sam ovlašten odrediti.

Međutim, ako je riječ o dokaznim radnjama koje se provode dulje vrijeme (što se razumije pod »duljim vremenom«mora odrediti zakonodavac uvažavajući načelo razmjernosti) mora postojati zakonska obveza suca istrage da periodično, u razdobljima koje određuje zakon i na način propisan zakonom provodi kontrolu provedbe dokaznih radnji koje su u tijeku.

174.4. Ustavni sud primjećuje da je člankom 337. stavkom 7. ZKP-a ovlašten ministar nadležan za unutarnje poslove, uz prethodnu suglasnost ministra nadležnog za pravosuđe, donijeti propise kojima se uređuje način izvršenja radnji iz članka 332. ZKP-a. Ustavni sud ocjenjuje da činjenica što postoje propisana pravila sama po sebi ništa ne znači ako nema precizno propisanog nadzora za djelotvornu kontrolu primjene tih pravila.

S obzirom da je riječ o pravilima koja uređuju način izvršenja posebnih dokaznih radnji kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana, djelotvorna kontrola primjene tih pravila ne isključuje nadzor državnog odvjetnika (članak 337. stavak 1. ZKP-a), ali u konačnici mora biti u nadležnosti suda, a postupak te kontrole mora biti precizno uređen zakonom (ZKP-om). Taj zahtjev uključuje i jasno uređenje odnosa između tih dvaju mehanizama kontrole (državnoodvjetničkog i sudskog), kako je to naznačeno u točki 174.3. obrazloženja ove odluke.

174.5. Zbog manjkavosti u uređenju državnoodvjetničkog i sudskog mehanizma nadzora nad primjenom posebnih dokaznih radnji kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana, Ustavni sud ocijenio je članak 337. stavke 1. i 2. ZKP-a nesuglasnim s člankom 34., člankom 35. i člankom 36. Ustava i člankom 8. Konvencije.

9) Glava XIX. Optuživanje (članci 341. – 367.)

175. Glava XIX. ZKP-a uređuje optuživanje, to jest podizanje optužnice, prethodno ispitivanje optužnice i podnošenje prigovora, postupak pred optužnim vijećem, potvrđivanje optužnice, očitovanje okrivljenika, donošenje presude na temelju sporazuma stranaka, povlačenje i izmjenu optužnice, potvrđivanje optužnice i upućivanje optužnice na suđenje.

176. U glavi XIX. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 342. stavka 1. točke 1. i stavka 2., članka 344. stavka 3., članka 345. stavka 1., članka 349. stavaka 2. i 4., članka 353. stavaka 2. i 3., članka 355., članka 365. stavka 2., članka 366. stavka 5. i 367. stavka 3. ZKP-a.

Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom u cijelosti ili djelomično članak 342. stavak 2. te članak 353. stavke 2. i 3. ZKP-a.

9.1.) Članak 342. stavak 2.

177. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 342.

(1) Optužnica sadrži:

1) ime i prezime okrivljenika s osobnim podacima (članak 272. stavak 1.) kao i podacima o tome nalazi li se i otkad u istražnom zatvoru ili se nalazi na slobodi, a ako je prije podizanja optužnice pušten na slobodu, koliko je proveo u pritvoru i istražnom zatvoru,

2) opis djela iz kojeg proistječu zakonska obilježja kaznenog djela, vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela, predmet na kojemu je i sredstvo kojim je počinjeno kazneno djelo te ostale okolnosti potrebne da se kazneno djelo što točnije odredi,

3) zakonski naziv kaznenog djela, s navođenjem odredaba Kaznenog zakona koje se na prijedlog tužitelja imaju primijeniti,

4) dokaze na kojima se temelji optužnica,

5) obrazloženje u kojem će se opisati stanje stvari.

(2) Državni odvjetnik će uz optužnicu, osim dokaza navedenih u stavku 1. točki 4. ovog članka, dostaviti i popis dokaza kojima raspolaže, a ne namjerava ih izvoditi pred sudom, ako ukazuju na nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti.

(3) Državni odvjetnik nije dužan obavijestiti okrivljenika o:

1) identitetu zaštićenog svjedoka,

2) dokazima čije bi otkrivanje povrijedilo obvezu čuvanja isprava s oznakom tajnosti.

(...)«

178. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan osporavaju suglasnost članka 342. ZKP-a s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije. Navode:

»Odredbom čl. 342 ZKP-a propisan je obvezni sadržaj optužnice, a u stavku 2 je navedeno da će državni odvjetnik uz optužnicu koja se prema čl. 343 dostavlja sucu istrage, osim dokaza navedenih u članku 342 st.1 toč. 4 ZKP-a, dostaviti i popis dokaza kojima raspolaže, a ne namjerava ih izvoditi pred sudom ako ukazuju na nedužnost i na manju stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti.

Ova odredba zakona u direktnoj je suprotnosti sa pravom na pravično suđenje iz čl. 29 Ustava RH i čl. 6 ECHR. Naime pravičnost postupka kao što je to već naznačeno u nekoliko navrata vezana je za sve stadije postupka a ne samo za moment kada je podignuta optužnica kao formalni pravni akt.

Obzirom da se radi o konceptu državno odvjetničke istrage za koju se tvrdi da zadovoljava kriterije pravičnosti to bi bilo logično da je obveza državnog odvjetnika sa jednakom pažnjom i na jednaki način te pod istim uvjetima prikupljati dokaze koji terete okrivljenika ali i one koji ga ekskulpiraju od krivnje.

Ukoliko državni odvjetnik posjeduje dokaze koji ukazuju na nedužnost okrivljenika po načelu prava na pravično suđenje on ih mora podastrijeti sudu kao što mora podastrijeti sudu i dokaze koji ukazuju na manji stupanj krivnje, ali i one koji predstavljaju olakotne okolnosti. Dostavljanjem samo popisa takovih dokaza izbjegava se načelo pravičnog suđenja.

Ovdje se pridodaje činjenica da se istraga kao obvezna provodi samo za najteža kaznena djela, da će najveća većina optužnica biti podignuta bez provođenja istrage i da okrivljenici neće imati stručnu pomoć branitelja jer ista po zakonu nije obveza, čime se ozbiljno ugrožava jednakost ljudi pred sudovima i zakonom.«

178.1. Predlagatelj Zrilić predlaže pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 342. stavka 2. ZKP-a u dijelu koji glasi: »ako ukazuju na nedužnost i manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti«. Smatra da je članak 342. stavak 2. ZKP-a nesuglasan s člancima 5. i 29. stavkom 1. Ustava. Navodi da je riječ o odredbi koja sa sobom potencijalno nosi velike opasnosti i rizike, budući da zakon državnom odvjetniku, stranci u kontradiktornom postupku, daje ovlast da procjenjuje značenje dokaza koje ima na raspolaganju te da u popis dokaza ne uključuje one za koje smatra da ne ukazuju »na nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti«, a koji nisu od značenja za optužbu. Dalje navodi da državni odvjetnik takve ovlasti ne bi smio imati. Zakon bi mu trebao naložiti objavu svakog dokaza koji ima na raspolaganju tako da se s njim može upoznati i obrana te procijeniti njegovu važnost. Takve ovlasti može imati samo sud. Taj dio članka 342. stavka 2. ZKP-a stoga narušava načela jednakosti oružja i pravičnog postupka iz članka 29. Ustava.

179. Ministarstvo pravosuđa u dostavljenom mišljenju smatra da članak 342. ZKP-a nije nesuglasan s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije. Taj se članak odnosi na dokaze koji se imaju izvesti na glavnoj raspravi. Navodi da članak 4. stavak 3. ZKP-a obvezuje državno odvjetništvo, istražitelja i policiju da neovisno i nepristrano razjašnjavaju sumnju o kaznenom djelu za koje se kazneni progon provodi po službenoj dužnosti. Ta su tijela dužna s jednakom pozornošću prikupljati podatke o krivnji i nedužnosti okrivljenika. Državni odvjetnik dužan je dostaviti popis dokaza kojima raspolaže, a ne namjerava ih izvoditi pred sudom, ako ukazuju na nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti. Time se ne izbjegava načelo pravičnog suđenja već se naprotiv za ispitivanje optužnice državni odvjetnik obvezuje na konkretno postupanje slijedom načelne dužnosti iz članka 4. stavka 3. ZKP-a. Ministarstvo također navodi da je prema članku 66. ZKP-a, usporedi li ga se sa ZKP/97, proširen krug slučajeva obvezne obrane. Članak 342. stavak 2. ZKP-a ne smatra nesuglasnim s člankom 28. i člankom 29. Ustava.

180. Ustavni sud prvo primjećuje da nije jasno što predlagateljice predlažu kad navode: »Ukoliko državni odvjetnik posjeduje dokaze koji ukazuju na nedužnost okrivljenika ... on ih mora podastrijeti sudu kao što mora podastrijeti sudu i dokaze koji ukazuju na manji stupanj krivnje, ali i one koji predstavljaju olakotne okolnosti. Dostavljanjem samo popisa takovih dokaza izbjegava se načelo pravičnog suđenja.«

Ako predlagateljice pod tim razumiju da bi zakonodavac trebao nametnuti pozitivnu obvezu državnom odvjetniku da pred sudom izvodi dokaze koji ukazuju na nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti (u daljnjem tekstu: dokazi u korist okrivljenika), onda takav prijedlog Ustavni sud ne može prihvatiti. To nije zadaća državnog odvjetnika u kaznenom postupku pred sudom.

U ovoj se odredbi možda najbolje izražava dualna pravna priroda državnog odvjetnika kao istražitelja i državnog odvjetnika kao tužitelja. U ulozi istražitelja državni je odvjetnik dužan neovisno i nepristrano razjašnjavati sumnju o kaznenom djelu za koje se kazneni progon provodi po službenoj dužnosti te s jednakom pozornošću prikupljati podatke o krivnji i nedužnosti okrivljenika (članak 4. stavak 3. ZKP-a). Iz te njegove uloge, međutim, ne proizlazi i njegova obveza da u postupku u kojem sudu predstavlja svoju optužnicu izvodi dokaze u korist osobe koju optužuje, a kojima nije poklonio vjeru.

Riječ je o iznimno osjetljivom pravnom području u kojem zakonodavac mora pronaći pravednu ravnotežu između tužitelja (koji prikuplja sve dokaze, ali pred sudom po naravi stvari izvodi samo one na kojima temelji optužnicu) i obrane (koja mora imati na raspolaganju sve dokaze koje je državni odvjetnik pribavio te procesni položaj koji joj omogućuje da djelotvorno koristi one koji su pribavljeni u korist okrivljenika).

U tom se svjetlu mora ispitati i članak 342. stavak 2. ZKP-a.

180.1. Čini se da je svrha članka 342. stavka 2. ZKP-a u prvom redu pružiti obrani podatke o dokazima u korist okrivljenika. U modelu koji je prihvatio ZKP obrana ne provodi vlastitu istragu već samo izvide, to jest prikuplja određene informacije o dokazima. Također ima pravo predlagati izvođenje dokaza i održavanje dokaznog ročišta koji provodi sudac istrage ako je potrebno ispitati svjedoka iz članka 292. i članka 293. ZKP-a, ako svjedok neće moći biti ispitan na raspravi, ako je svjedok izložen utjecaju koji dovodi u pitanje istinitost iskaza ili se drugi dokaz neće moći kasnije izvesti (članak 235. i članak 236. ZKP-a).

Nadalje, obrana u prethodnom postupku ima pravo razgledavanja, prepisivanja, preslikavanja i snimanja spisa i predmeta koji se imaju uporabiti kao dokaz (tzv. pravo korištenja spisom). Izvršenjem ove odluke to će pravo biti pravodobno i djelotvorno osigurano svim osumnjičenicima (v. točke 94. do 97.5. obrazloženja ove odluke).

180.2. Prema članku 342. stavku 2. ZKP-a državni odvjetnik uz optužnicu mora dostaviti samo popis dokaza kojima raspolaže, koje ne namjerava izvoditi pred sudom, a koji dokazi ukazuju na nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti. Državni odvjetnik podliježe stegovnoj odgovornosti ako zlouporabi položaj i ne postupi po članku 342. stavku 2. ZKP-a. Članak 137. stavak 3. točka 3. ZODO-a glasi:

»Članak 137.

(...)

(3) Zlouporaba položaja postoji osobito ako:

(...)

3. uz optužnicu ne dostavi popis dokaza kojima raspolaže, koje ne namjerava izvoditi pred sudom, a koji dokazi ukazuju na nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti.«

Kad je riječ o ostalim dokazima koje je državni odvjetnik pribavio mjerodavan je članak 141. Poslovnika Državnog odvjetništva (»Narodne novine« broj 156/09., 61/11.) koji glasi:

»Članak 141.

Prije dovršetka istrage, a ako istraga nije vođena prije podizanja optužnice državni odvjetnik ili zamjenik državnog odvjetnika sačinjava popis provedenih dokaznih radnji i popis isprava, snimaka i drugih spisa koji se mogu upotrijebiti kao dokaz. Dokazi su u popisu svrstani kronološki po redoslijedu primitka i podbrojevima pod kojima su uneseni u popis pismena bilo u istražnom ili osnovnom spisu.

Nakon podizanja optužnice u službenoj bilješci koja je dio popisa iz prethodnog stavka državni odvjetnik ili zamjenik državnog odvjetnika će navesti koji su dokazi u optužnici navedeni kao dokazi na kojima se temelji optužnica, koji su uneseni u popis dokaza koje državni odvjetnik ne namjerava izvoditi pred sudom, a ukazuju na nedužnost ili na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti. Za druge dokaze iz popisa na kojima se ne temelji optužnica, odnosno koji ne ukazuju nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili ne predstavljaju olakotne okolnosti u bilješci će se kratko navesti razlozi zbog čega ih se ne namjerava koristiti. Popis i službena bilješka dio su osnovnog spisa i ne dostavljaju se uz optužnicu.

Na zahtjev okrivljenika ili njegovog branitelja popis će im se dati na uvid.«

Čini se ipak da se pravedna ravnoteža između državnog odvjetnika u svojstvu tužitelja i obrane okrivljenika ne može postići, a da ne postoji zakonska obveza državnog odvjetnika da uz optužnicu priloži sve dokaze koje je pribavio u svojstvu istražitelja i na taj način sve dokaze predoči obrani i sudu.

Pravo na uvid u taj popis koje okrivljenik i njegov branitelj danas imaju ako ga zatraže (članak 141. stavak 3. Poslovnika Državnog odvjetništva) u tom se smislu ne čini dostatnim.

180.3. Stoga Ustavni sud ocjenjuje da članak 342. stavak 2. ZKP-a u dijelu koji glasi: », ako ukazuju na nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti« ne osigurava do ustavnopravno prihvatljivog stupnja procesnu ravnopravnost stranaka u smislu članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije.

To konkretno znači da popis svih provedenih dokaznih radnji i popis isprava, snimaka i drugih spisa koji se mogu uporabiti kao dokaz u smislu članka 141. Poslovnika Državnog odvjetništva državni odvjetnik treba dostavljati sudu uz optužnicu po sili zakona. Ukidanjem stavka 2. članka 342. ZKP-a u dijelu koji glasi: », ako ukazuju na nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti«, članak 342. stavak 2. ZKP-a ispunjava tu ustavnopravnu svrhu. Bez tog dijela glasi: »(2) Državni odvjetnik će uz optužnicu, osim dokaza navedenih u stavku 1. točki 4. ovog članka, dostaviti i popis dokaza kojima raspolaže, a ne namjerava ih izvoditi pred sudom.«

Konačno, službena bilješka, koja je u smislu članka 141. Poslovnika Državnog odvjetništva dio popisa dokaza, nema ustavnopravno značenje. Stoga je eventualna obveza njezine dostave sudu (uz optužnicu) stvar procjene zakonodavca, a ne ustavnopravno pitanje.

9.2.) Članak 353. stavci 2. i 3.

181. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 353.

(1) O novim dokazima koji su naknadno otkriveni u prethodnom postupku obavijestit će se protivna stranka najkasnije u roku od osam dana od saznanja za njihovo postojanje.

(2) Ako bi obavještavanje o pojedinom dokazu važnom za obranu moglo nanijeti štetu istrazi u drugom postupku koji se vodi protiv istog ili drugih okrivljenika, vijeće će na prijedlog državnog odvjetnika rješenjem odobriti odgodu obavještavanja.

(3) Rješenje iz stavka 2. ovog članka vijeće će donijeti i ako postoje okolnosti iz članka 294. ovog Zakona.

(4) Odgoda o obavještavanju o dokazima iz stavka 2. ovog članka mora prestati prije završetka dokaznog postupka, dok odgoda iz stavka 3. ovog članka može trajati do odluke o položaju svjedoka.«

182. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da je citirani članak nesuglasan s člankom 29. Ustava. Navode da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje budući da je »pravo svakog optuženika na suđenje u razumnom roku koje je razrađeno u pravu da okrivljenik u najkraćem roku bude obaviješten potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete«. Smatraju da se rok od osam dana propisan u stavku 1. članka 353. ZKP-a ne može smatrati »najkraćim rokom« u smislu članka 29. Ustava. Predlagateljice navode da stavak 2. članka 353. predstavlja posebno tešku povredu, budući da je riječ o dokazima koji idu u korist okrivljeniku. Odgodom obavještavanja obrane o takvim dokazima zbog probitaka istrage u nekom drugom kaznenom postupku koji se vodi protiv istog ili drugih okrivljenika zakonodavac stavlja u neopravdano težak položaj konkretnu osobu protiv koje se vodi postupak te krši njezino pravo na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku. Smatraju da se s time (protivno zabrani zlouporabe ovlaštenja od stranaka u postupku iz članka. 11. stavka 2. ZKP-a) legalizira mogućnost zlouporabe prava od jedne stranke u postupku – državnog odvjetnika, time što se privid legaliteta želi postići naknadnom »konvalidacijom« postupanja državnog odvjetnika od optužnog vijeća, a na štetu druge strane.

Predlagateljice ukazuju da u slučajevima koje uređuju stavci 2. i 3. članka 353. ZKP-a (odgoda obavještavanja o pojedinom dokazu važnom za obranu kojeg bi otkrivanje obrani moglo nanijeti štetu istrazi u drugom postupku koji se vodi protiv istog ili drugih okrivljenika) optužno vijeće neće moći obustaviti postupak iako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke iz članka 355. stavka 1. točke 2. ZKP-a jer će se morati čekati kraj dokaznog postupka, a izvođenje navedenog dokaza rezervirano je za raspravnu fazu postupka.

183. Ministarstvo pravosuđa smatra da tvrdnje predlagateljice nisu osnovane jer je riječ o precizno određenom roku. Odgoda obavještavanja o dokazu važnom za obranu prema članku 353. stavku 2. ZKP-a mora prestati prije završetka dokaznog postupka.

184. Ustavni sud ističe da načelo jednakosti oružja, kao konstitutivni element prava na pošten postupak iz članka 6. Konvencije, u kaznenom postupku pretpostavlja jednak tretman stranaka, u smislu da okrivljenik ne smije biti prikraćen u svojim temeljnim procesnim pravima u odnosu prema tužitelju. Pri tome nije nužno da zakonodavac strankama unaprijed jamči potpunu ili apsolutnu jednakost oružja već ujednačene mogućnosti utjecanja na odvijanje i rezultate kaznenog postupka. Jednakost oružja zahtijeva da svakoj stranci mora biti dana razumna mogućnost da predstavi svoj predmet, uključujući dokaze, pod uvjetima koji je ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu prema njezinu protivniku.

184.1. ZKP predviđa strogi procesni režim za okrivljenika u pogledu razotkrivanja dokaza odnosno obavještavanja druge strane o dokazima koje će izvesti na raspravi. Ustavni sud u tom smislu ne prihvaća prigovor predlagateljica da je rok od osam dana iz članka 353. stavka 1. ZKP-a ustavnopravno neprihvatljiv. Ustavni sud ne vidi razloge zbog kojih su predlagateljice taj rok podvele pod zahtjev »najkraćeg roka u smislu članka 29. Ustava«. Zbog neobrazloženosti prigovora vezanih uz stavak 1. članka 353. ZKP-a Ustavni ga sud nije dalje razmatrao, a sam nije utvrdio nikakve razloge njegove ustavnopravne neprihvatljivosti.

184.2. Razlog za skrivanje dokaza predviđen je u članku 353. stavku 2. ZKP-a: sud će na prijedlog državnog odvjetnika dopustiti odgodu obavještavanja o pojedinom dokazu važnom za obranu ako bi se mogla nanijeti šteta istrazi u drugom postupku koji se vodi protiv istog ili drugih okrivljenika. Odgoda obavještavanja može trajati do posljednjeg trenutka do kojeg postoji mogućnost za izvođenje tog dokaza. Dakle, taj dokaz mora biti izveden, ali se njegovo izvođenje može vremenski pomjeriti do pred kraj dokaznog postupka.

Međutim, cijelo to vrijeme, sve do njegova izvođenja, sud zna za taj dokaz. Sud je također ocijenio sve okolnosti na kojima je utemeljio svoju odluku da odgodi obavještavanje obrane o njemu.

184.3. U takvim okolnostima prigovori predlagateljica ne mogu se prihvatiti kao osnovani u cijelosti. Istodobno, međutim, Ustavni sud ocjenjuje da oni jasno upućuju na manjkavost u normativnoj strukturi članka 353. stavka 2. ZKP-a.

Prethodno je već u više točaka obrazloženja ove odluke Ustavni sud implicitno naznačio da odredbe ZKP-a nisu na dosljedan, jasan i precizan način prilagođene dvjema bitno različitim kategorijama kaznenih djela kojih je razlikovanje postalo nužno u suvremenom društvu.

U prvu kategoriju pripadaju zločinačka djela koja razaraju samu supstanciju društva. Riječ je o terorizmu i organiziranom terorizmu, organiziranom kriminalu velikih razmjera i s teškim posljedicama koji u pravilu provode zločinačke organizacije (primjerice, pranje novca koje može biti povezano i s financiranjem terorizma i s trgovanjem ljudima i s trgovanjem narkoticima ili oružjem i s drugim oblicima teškog kriminala, često međunarodnih razmjera) te o složenim gospodarskim kaznenim djelima velikih razmjera, uključujući korupciju, koja se u pravilu vezuju uz državni i javni sektor, itd. Riječ je u načelu o djelima koja su danas u nadležnosti USKOK-a (članak 21. ZUSKOK-a). U ovoj se odluci takva djela nazivaju »djelima koja prijete organiziranom životu u zajednici«.

U drugu kategoriju pripadaju »klasična« kaznena djela kojih je većina oduvijek postojala i postojat će sve dok postoji ljudski rod.

To je razlikovanje, proizašlo iz stvarnosti života u suvremenim europskim društvima, dovelo i do postupnog razlikovanja kaznenoprocesnih standarda kad je riječ o prvoj odnosno drugoj kategoriji kaznenih djela. U ZKP-u, međutim, ta razlika nije dosljedno, precizno i jasno provedena. To je posebno razvidno u člancima ZKP-a koji sadrže ograničenja prava na obranu i prava obrane te, primjerice, ograničenja ustavnih prava u slučaju poduzimanja posebnih dokaznih radnji. Obuhvaćajući jedinstvenim zakonskim rješenjem u okviru jedne pravne norme obje kategorije kaznenih djela ZKP je uzrokovao njezinu nesuglasnost s Ustavom, iako bi se takva pravna norma u pravilu mogla ustavnopravno opravdati s obzirom na prvu kategoriju kaznenih djela. Međutim, ne bi se mogla ustavnopravno opravdati kad je riječ o klasičnim kaznenim djelima jer, kad je riječ o njima, dovodi do prekomjernog zadiranja u ustavna prava obrane osumnjičenika, okrivljenika ili optuženika.

Iz tih se općih pravnih stajališta nikako ne smije zaključiti da Ustavni sud zahtijeva stvaranje dviju paralelnih sustava kaznene procesnopravne zaštite ili, ilustrativno, dva paralelna ZKP-a. Ustavni sud inzistira na jedinstvenosti normativnog modela kaznenog procesa u Republici Hrvatskoj i na jedinstvenosti načela na kojima se taj model temelji. U njegovoj unutarnjoj strukturi, međutim, može i mora doći do većeg uvažavanja razlika s obzirom na pravnu narav, težinu i posljedice prve u odnosu prema drugoj kategoriji kaznenih djela te do veće dosljednosti i jasnoće u uređivanju kaznenoprocesnih instituta koji su za njih prikladni i u propisivanju primjerenog stupnja ograničenja procesnih prava osumnjičenika, okrivljenika ili optuženika koji su s njima povezani.

Drugim riječima, načelo vladavine prava i zaštita ljudskih prava na kojima počivaju suvremena demokratska društva zahtijevaju da opći kaznenoprocesni poredak bude prilagođen i uređen prema standardima primjerenim »klasičnim«kaznenim djelima, a sva odstupanja od tih standarda koja bi bila opravdana za prvu kategoriju kaznenih djela koja prijete organiziranom životu u zajednici u načelu bi morala biti propisana u obliku iznimaka od općeg pravila.

Prethodno navedeno stajalište vezano je uz više odredaba ZKP-a i obuhvaća njegov cjelokupni kaznenoprocesni poredak. Stoga postoji ustavna obveza zakonodavca da uravnoteži nacionalni kaznenoprocesni poredak tako da dosljedno počiva na određenim, preciznim i predvidljivim općim pravilima, pri čemu sva odstupanja od tih pravila moraju činiti jasno naznačene iznimke iz kojih je razvidna njihova ustavnopravna opravdanost.

184.4. Razmatrajući članak 353. stavak 2. ZKP-a (sudska odgoda obavještavanja obrane o pojedinom dokazu važnom za obranu) u tom svjetlu, to bi značilo: nije sporna ustavnopravna opravdanost takvog rješenja kad je riječ o prvoj kategoriji kaznenih djela koja prijete organiziranom životu u zajednici, ali i nemogućnost ustavnopravnog opravdanja tog istog rješenja kad je riječ o drugoj kategoriji »klasičnih« kaznenih djela. Prema ocjeni Ustavnog suda, razlozi za takav postupak kad je riječ o »klasičnim« kaznenim djelima nisu legitimni i krše načelo jednakosti oružja zajamčeno člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije. Ustavnopravno je neprihvatljivo kod tih djela odstupati od načela jednakosti oružja u jednom postupku zbog nanošenja štete istrazi u drugom kaznenom postupku. Kod te kategorije djela, naime, nije riječ o iznimno važnim javnim interesima koji svojom važnošću konkuriraju pravima obrane, kao što su nacionalna sigurnost ili zaštita života ili tijela drugih osoba.

184.5. Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom i članak 353. stavak 3. ZKP-a. Tom se odredbom dopušta sudu da na prijedlog državnog odvjetnika rješenjem odobri odgodu obavještavanja obrane o dokazu važnom za nju i u slučaju iz članka 294. ZKP-a koji uređuje institut ugroženog odnosno zaštićenog svjedoka.

Takva bi odredba mogla biti ustavnopravno prihvatljiva samo u slučaju kad bi njezina primjena bila uvjetovana činjenicom da bi se dostavom dokaza ugrozio život drugih osoba (svjedoka, prikrivenog istražitelja). Budući da za primjenu članka 353. stavka 3. ZKP-a nisu propisane te ustavnopravno prihvatljive pretpostavke, ni ta odredba članka 353. ZKP-a nije u skladu s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije.

10) Glava XX. Pripreme za raspravu i okončanje kaznenog postupka prije otvaranja rasprave (članci 368. – 386.)

185. Glava XX. ZKP-a uređuje pripremu za glavnu raspravu i okončanje kaznenog postupka prije otvaranja rasprave. Odredbe obuhvaćaju pripremno ročište, što je kao cjelina bitno za koncentrirano uređenje i kontradiktornost akuzatornih postupaka.

186. U glavi XX. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 369. stavka 2., članka 370. stavka 2., članka 376. stavka 2., članka 377. stavka 1., članka 379. i članka 383. stavka 2. ZKP-a.

Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom članak 369. stavak 2. i članak 377. stavak 1. (drugu rečenicu) ZKP-a.

10.1.) Članak 369. stavak 2.

187. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 369.

(1) O ispitivanju svjedoka ili vještaka čije ispitivanje su stranke predložile, a ne mogu doći na raspravu zbog bolesti ili zbog drugih opravdanih razloga odlučuje predsjednik vijeća. Svjedoka ili vještaka ispitat će predsjednik vijeća ili sudac istrage na čijem se području svjedok odnosno vještak nalazi. O vremenu i mjestu ispitivanja obavijestit će se stranke, branitelj i oštećenik.

(2) Ako je optuženik lišen slobode, o potrebi njegove prisutnosti ispitivanju svjedoka ili vještaka, odlučuje predsjednik vijeća.

(3) Kad su stranke i oštećenik prisutni ispitivanju imaju prava kao i kod odgovarajuće radnje prije podizanja optužnice.«

Taj je članak izmijenjen člankom 81. ZID-a ZKP/09. U stavku 1. trećoj rečenici iza riječi »stranke« dodan je zarez i riječ »branitelj«. U stavku 3. riječi »u istrazi« zamijenjene su riječima »prije podizanja optužnice«.

188. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Ova odredba zakona protivna je čl. 29 Ustava RH te čl. 6 ECHR. Povrijeđeno je pravo optuženika koji je lišen slobode na pristup sudu jer mu je uskraćeno pravo da ispituje svjedoke i vještake. Kako se radi o osobama koje na raspravu ne mogu doći zbog bolesti ili drugih opravdanih razloga evidentno je da će se iskazi tih svjedoka i vještaka na raspravi morati pročitati. Kako optuženik nije imao mogućnosti postavljanja pitanja svjedocima i vještacima, to je prikraćen u svojim pravima. Ovdje se podnositeljice pozivaju na presude Europskog suda za ljudska prava u predmetima Kovač protiv RH iz 2007. g., Bönisch protiv Austrije iz 1985, Perna protiv Italije 2003.).

Argument više u prilog svojih tvrdnji podnositelji vide i u odredbi čl. 450 st. 1 ZKP-a, kojom je predviđeno da sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na raspravi.«

189. Ministarstvo pravosuđa navodi da okrivljenik koji je lišen slobode mora imati branitelja koji se jednako kao i okrivljenik obavještava o vremenu i mjestu ispitivanja. Obrani je u tom slučaju omogućeno postavljanje pitanja odnosno aktivno sudjelovanje u radnji, slijedom čega navode predlagateljica smatra neosnovanim.

190. Ustavni sud ističe da je pravo na ispitivanje svjedoka optužbe osnovno pravo branjenika u smislu članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije.

Pravo okrivljenika da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe izričito je sadržano u članku 29. stavku 2. točki 6. Ustava.

Članak 6. stavak 3. točka (d) Konvencije propisuje da svatko optužen za kazneno djelo ima pravo »da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe«.

Treba podsjetiti da je u presudi Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2011.) Europski sud utvrdio osnovno načelo kaznenog postupka u konvencijskom pravu kad je riječ o pravu branjenika pred sudom:»127. ... Osnovno je načelo da branjenik u kaznenom postupku mora imati djelotvornu mogućnost osporiti dokaze protiv sebe. To načelo zahtijeva da branjenik mora ne samo poznavati identitet osoba koje su ga optužile kako bi bio u položaju osporiti njihovu ispravnost i vjerodostojnost već i biti u mogućnosti ispitati istinitost i pouzdanost njihovih dokaza tako da ih se usmeno ispituje u njegovoj prisutnosti, bilo u vrijeme kad svjedok daje iskaz ili u nekom kasnijem stadiju postupka« (v. točku 150. obrazloženja ove odluke).

Opće je pravilo, dakle, da se branjeniku prizna odgovarajuća i primjerena mogućnost osporavati i ispitivati svjedoka protiv sebe bilo kad svjedok daje iskaz ili u kasnijem stadiju postupka. lako postoje iznimke od tog pravila, kao što je korištenje iskaza iz predraspravnog stadija postupka, one ne smiju povrijediti samu bit prava obrane.

Ustavni sud upozorava da nitko, pa ni sud, ne smije imati diskrecijsku ovlast odlučivati »o potrebi« prisutnosti optuženika na raspravi pred sudom. Unatoč tome što ima branitelja, optuženik uvijek ima pravo biti prisutan na raspravi i to mu pravo nitko ne smije uskratiti ili oduzeti protivno njegovoj volji ili mimo njegove volje, a ponajmanje neovisni i nepristrani sud koji odlučuje o njegovoj krivnji. Činjenica da je riječ o optuženiku lišenom slobode u tom je smislu potpuno irelevantna.

Prema tome, smatra li zakonodavac da postoje objektivni, legitimni i ustavnopravno opravdani razlozi zbog kojih postoji potreba da se zakonom posebno uredi prisustvovanje optuženika lišenog slobode na raspravi pred sudom, dužan je u samom zakonu odrediti te iznimke na objektivan i jednoznačan način uz istodobno propisivanje obveznog prisustvovanja branitelja takvog odsutnog optuženika. Bilo kakva sloboda procjene suda ili bilo kojeg drugog državnog ili javnog tijela u tom pitanju nije dopuštena.

U tom je svjetlu zakonodavac dužan podrobnije razraditi i zakonsku obvezu da se okrivljeniku koji je u pritvoru ili istražnom zatvoru na prikladan način mora omogućiti praćenje audio-video konferencije te postavljanje pitanja preko suda i iznošenje primjedaba (članak 193. stavak 1. ZKP-a). Naime, taj način sudjelovanja okrivljenika na raspravi odnosno postavljanja pitanja iznimno je i moguć i dopušten, ali se ne može smatrati ekvivalentnom zamjenom za osobnu nazočnost okrivljenika na raspravi te izravno i neposredno iznošenje njegovih primjedaba tijekom rasprave.

190.1. Iz navedenih je razloga Ustavni sud ocijenio članak 369. stavak 2. ZKP-a nesuglasnim s člankom 29. stavkom 2. alinejom 5. Ustava i člankom 6. stavkom 3. točkom (d) Konvencije.

10.2.) Članak 377. stavak 1. druga rečenica

191. Osporena odredba glasi:

»Članak 377.

(1) Predsjednik vijeća pozvat će stranke i oštećenika da obrazlože dokazne prijedloge koje namjeravaju izvesti na raspravi. Pri tome će predsjednik vijeća upozoriti stranke i oštećenika da se na raspravi neće izvesti oni dokazi za koje su znale ali ih, bez opravdanog razloga, nisu na pripremnom ročištu predložile.

(...)«

Ovaj je članak izmijenjen člankom 85. ZID-a ZKP/09. U stavku 1. u prvoj rečenici riječi »prijedloge dokaza«zamijenjene su riječima »dokazni prijedlozi«.

192. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbom čl. 377 st.1 ZKP-a propisano je da će predsjednik vijeća pozvati stranke i oštećenika da obrazlože prijedloge dokaza koje namjeravaju izvesti na raspravi. Pri tome će predsjednik vijeća upozoriti stranke i oštećenika da se na raspravi neće izvesti oni dokazi za koje su znale ali ih, bez opravdanog razloga nisu na pripremnom ročištu predložile. ... već na pripremnom ročištu od okrivljenika (se) traži da iznese obrazložene prijedloge dokaza koje namjerava izvesti na raspravi s time što se nameće prekluzija, jer predsjednik vijeća upozorava stranke i oštećenika da na raspravi neće izvesti one dokaze za koje su stranke znale ali ih bez opravdanog razloga nisu na pripremnom ročištu predložile.

Pravo na obranu šutnjom, pravo okrivljenika da sam sebe nije dužan inkriminirati, kao i pravo da se okrivljenik brani na način i u trenutku za koji smatra da je za njega najpovoljniji, predstavlja srž prava na pravično suđenje. O tim pravima donesene su mnogobrojne odluke Europskog suda za zaštitu ljudskih prava pa se ovdje podnositelji pozivaju na odluke suda u predmetima Jalloh protiv Njemačke iz 2006, i J.B. protiv Švicarske iz 2001 g., te Allan protiv Ujedinjene Kraljevine 2003.

Ovdje valja ukazati na činjenicu da se odredbom čl. 377 st. 1 ZKP-a okrivljenik stavlja u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na državnog odvjetnika s obzirom da prema odredbi čl. 353 st. 2 ZKP-a državni odvjetnik sve do okončanja dokaznog postupka na raspravi može obrani zatajiti dokaze važne za nju, ako mu je to od interesa za neki drugi kazneni postupak ili za nekog drugog okrivljenika, a istovremeno se okrivljenika sili da već na pripremnom ročištu iznese sve svoje dokazne prijedloge i to obrazloženo, kao i sva očitovanja o spornim i nespornim činjenicama čime praktički razotkriva koncepciju i taktiku obrane.

Ovime je povrijeđena ravnopravnost stranaka u postupku i narušeno načelo jednakosti oružja. Europski sud za ljudska prava u okviru prava na pravično suđenje iz čl.6 st.1 ECHR zauzeo je stav da kada je riječ o procjeni ‘pravičnosti kaznenog postupka’ ono što je važno nije usklađenost domaćih nadležnih tijela sa formalnim pravilima domaćeg postupka u prikupljanju dokaza i postupanju s njima, već manjak naznaka da su korištenjem tih dokaza za osudu prekršena autonomna načela ‘pravilnosti’ u značenju čl. 6 – akuzatorni postupak, jednakost oružja kao i odsutnost navođenja na kazneno djelo i neprimjerenog pritiska da se odustane od prava na šutnju.«

193. Ministarstvo pravosuđa iznosi skupno očitovanje na prigovore vezane uz članke 376. stavak 2., 377. stavak 1. i 379. te uz članke 421. stavak 2. točku 1. i članak 440. stavak 1. ZKP-a. Navodi da je pripremno ročište namijenjeno pripremi rasprave. To ročište nije rasprava. Predsjednik vijeća u cilju da rasprava teče neometano i u kontinuitetu poziva okrivljenika koji poriče djelo ili njegova branitelja da odrede koji dio optužbe poriču i iz kojih razloga. Zatim poziva stranke i oštećenike da obrazlože dokazne prijedloge te će ih upozoriti da se neće izvesti dokazi za koje su stranke znale, ali ih bez opravdanog razloga nisu na pripremnom ročištu predložile. Stranka se očituje o prijedlozima protivne stranke i oštećenika. U članku 377. ZKP-a Ministarstvo pravosuđa ne vidi nesuglasnost s Ustavom i Konvencijom.

194. Ustavni sud primjećuje da su odredbe o pripremnom ročištu u ZKP-u detaljno propisane. Cilj je pripremnog ročišta pravilno odrediti i ograničiti raspravljanje o spornim okolnostima te omogućiti koncentraciju dokaza na raspravi. Međutim, članak 337. stavak 1. i s njim povezan članak 421. stavak 2. točka 1. ZKP-a ugrožavaju pravo okrivljenika da se brani na način koji smatra najpovoljnijim.

Zakonodavac daje ovlast sudu da osim neprikladnih, nevažnih i nedopuštenih dokaznih prijedloga odbije izvođenje i onih koji bi mogli biti važni za odlučivanje, ali nisu prethodno bili predloženi na pripremnom ročištu (članak 421. stavak 2. točka 1. ZKP-a, v. točke 202. do 205. obrazloženja odluke).

Kad interesi okrivljenikove obrane zahtijevaju da ne iznosi dokazne prijedloge u tako ranoj fazi postupka, okrivljenik ih kasnije neće moći izvesti iako bi mogli biti važni za pravilno donošenje odluke i razjašnjenje spornih pitanja. Okrivljenik je stoga prisiljen iznijeti ih već na pripremnom ročištu i tako razotkriti koncepciju svoje obrane na početku samog postupka. Osim toga, članak 377. stavak 1. ZKP-a ograničava iznošenje novih činjenica što se ne čini pravno logičnim kad se, primjerice, poslije pravomoćno okončanog postupka u povodu zahtjeva za obnovu dopušta iznošenje novih činjenica i dokaza, bez obzira jesu li ranije bili poznati stranci ili ne.

Takvo zakonsko ograničenje okrivljenikova prava na obranu ne može se opravdati interesima ekonomičnog i konsekutivnog postupanja.

Pravo je optuženika i njegova branitelja da se opredijele za koncepciju obrane za koju smatraju da će dokazati njegovu nedužnost odnosno osporiti navode tužiteljstva o počinjenju kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, a obveza je zakonodavca da mu to pravo djelotvorno omogući. Članak 377. stavak 1. i članak 421. stavak 1. točka 1. ZKP-a, promatrani zajedno, to okrivljenikovo pravo prekomjerno ograničavaju.

194.1. Ustavni sud stoga ocjenjuje da druga rečenica stavka 1. članka 377. ZKP-a koja glasi: »Pri tome će predsjednik vijeća upozoriti stranke i oštećenika da se na raspravi neće izvesti oni dokazi za koje su znale ali ih, bez opravdanog razloga, nisu na pripremnom ročištu predložile.« nije u suglasnosti s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije.

11) Glava XXI. Rasprava (članci 387. – 447.)

195. Glava XXI. ZKP-a uređuje raspravu. Riječ je o glavnom, središnjem stadiju kaznenog postupka i postupanja u vezi s kaznenim djelom u cjelini. Rasprava označava suđenje u užem smislu riječi koje je usmeno, kontradiktorno i u pravilu javno.

196. U glavi XXI. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 395. stavka 1., članka 396. stavka 3., članka 399. stavaka 2. i 3., članka 402. stavka 4., članka 404. stavka 3., članka 421. stavka 2. točke 1., članka 422. stavka 2., članka 423. stavka 5., članka 440. stavka 1. i članka 442. stavka 1. ZKP-a.

Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom u cijelosti ili djelomično članak 399. stavke 2. i 3., članak 421. stavak 2. točku 1. i članak 442. stavak 1. ZKP-a.

11.1.) Članak 399. stavci 2. i 3.

197. Osporene odredbe glase:

»Članak 399.

(...)

(2) Ako tijekom rasprave u zasjedanju druga osoba počini kazneno djelo, vijeće može prekinuti raspravu i prema usmenoj optužbi tužitelja suditi o počinjenom kaznenom djelu odmah, a može za to djelo suditi nakon završetka započete rasprave.

(3) Ako postoje osnove sumnje da je svjedok ili vještak na raspravi dao lažni iskaz, ne može se za to djelo odmah suditi. U takvu slučaju predsjednik vijeća može narediti da se o iskazu svjedoka, odnosno vještaka sastavi poseban zapisnik, koji će se dostaviti državnom odvjetniku. Taj će zapisnik potpisati ispitani svjedok, odnosno vještak.

(...)«

198. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbom čl. 399 st. 2 ZKP-a propisano je da ako tijekom rasprave u zasjedanju druga osoba, različita od optuženika počini kazneno djelo, vijeće može prekinuti raspravu i prema usmenoj optužbi tužitelja suditi o počinjenom kaznenom djelu odmah, a može za to djelo suditi nakon završetka započete rasprave.

Ovom odredbom ZKP-a povrijeđen je čl. 6 ECHR i 29 Ustava RH jer se radi o povredi prava na neovisan i nepristran sud. Osobe koje su nazočile izvršenju kaznenog djela u suštini predstavljaju svjedoke jer imaju neposredna saznanja o činjenicama važnim za kazneni postupak koje su se dogodile u samoj sudnici pa se stoga ne mogu niti smatrati neovisnim i nepristranim sudom.

Odredba čl. 399 st. 3 ZKP-a govori o situaciji kada postoje osnove sumnje da je svjedok ili vještak na raspravi da lažan iskaz i kada se ne može za to djelo odmah suditi. U takvoj situaciji predsjednik vijeća može narediti da se o iskazu svjedoka odnosno vještaka sastavi poseban zapisnik, koji će se dostaviti državnom odvjetniku. Taj će zapisnik potpisati ispitani svjedok odnosno vještak.

Činjenicom da se od svjedoka odnosno vještaka za koje postoje osnove sumnje da su dali lažni iskaz traži potpisivanje zapisnika povrijeđeno je ustavno načelo iz čl. 29 Ustava RH te čl. 6 ECHR kojim se garantiraju prava obrane, a jedno od njih je i pravo da osoba sama sebe ne inkriminira (presuda Europskog suda za ljudska prava; Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva 1996, I.J.L. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva iz 2000, Magge protiv Ujedinjenog Kraljevstva 2000 g.).«

199. Ministarstvo pravosuđa smatra da osporene odredbe članka 399. stavaka 2. i 3. ZKP-a nisu u nesuglasnosti s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije. Kazneno djelo počinjeno na raspravi za sud je flagrantno kazneno djelo. Za to kazneno djelo sud može odmah suditi, što je kao rješenje preuzeto iz članka 342. stavka 1. ZKP/97. Neovisnost i nepristranost suda nije dovedena u pitanje time što je kazneno djelo počinjeno u sudnici. Ta činjenica, prema očitovanju Ministarstva pravosuđa, olakšava dokazivanje.

200. Ustavni sud primjećuje da kad tijekom rasprave neka osoba počini kazneno djelo pred sudskim vijećem, suci pred kojima se dogodilo to kazneno djelo dobivaju svojstvo svjedoka, što bi ih kao suce u istom predmetu činilo objektivno pristranima.

Europski sud utvrdio je u predmetu Kyprianov protiv Cipra (presuda, 27. siječnja 2004., zahtjev br. 73797/01) da je riječ o povredi zahtjeva za nepristranošću suda jer konfuzija uloga između podnositelja, svjedoka, tužitelja i suca može izazvati objektivno opravdane bojazni da će biti prekršeno načelo: nitko ne smije biti sudac u vlastitoj stvari(nemo iudex in causa sua).

Pravilno bi u opisanom slučaju bilo dostavljanje predmeta tužitelju radi suđenja pred drugim vijećem. Budući da osporeno zakonsko uređenje ne poštuje taj standard, članak 399. stavak 2. ZKP-a nesuglasan je s jamstvima poštenog suđenja (članak 29. Ustava i članak 6. Konvencije).

201. Ustavni sud ocjenjuje da je i članak 399. stavak 3. ZKP-a nesuglasan s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije. On krši privilegij od samooptuživanja. Nalaže obvezu da se svjedoku odnosno vještaku dade da potpiše poseban zapisnik s vlastitim iskazom. Taj se zapisnik onda dostavlja državnom odvjetniku kao dokaz koji ga tereti da je počinio kazneno djelo davanja lažnog iskaza.

11.2.) Članak 421. stavak 2. točka 1.

202. Osporena odredba glasi:

»Članak 421.

(...)

(2) Vijeće će odbiti izvođenje dokaza:

1) za koje su stranke znale do potvrđivanja optužnice ili okončanja pripremnog ročišta, ali ih bez opravdanog razloga nisu predložile (članak 377. stavak 1.),

(...)«

Ta je točka izmijenjena člankom 96. ZID-a ZKP/09. Prije je članak 421. stavak 2. točka 1. ZKP/08 glasio:

»Članak 421.

(...)

(2) Predsjednik vijeća će odbiti izvođenje dokaza:

1) za koje su stranke znale tijekom pripremnog ročišta, ali ih bez opravdanog razloga nisu predložile (članak 377. stavak 1.),

(...)«

203. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da je člankom 421. stavkom 2. točkom 1. ZKP/08 povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije jer krši pravo okrivljenika na šutnju, privilegij od samooptuživanja kao i pravo da se brani na način koji smatra najpovoljnijim. U navedenom članku okrivljenik se prisiljava da iznese svoju obranu, svoje dokazne prijedloge odnosno da razotkrije koncepciju i taktiku obrane prije rasprave.

204. Ministarstvo pravosuđa u skupnom je očitovanju (v. točku 193. obrazloženja ove odluke) navelo da je pripremno ročište namijenjeno pripremi rasprave i nije rasprava. Predsjednik vijeća u cilju da rasprava teče neometano i u kontinuitetu poziva okrivljenika koji poriče djelo ili njegova branitelja da odrede, koji dio optužbe poriču i iz kojih razloga. Zatim poziva stranke i oštećenika da obrazlože dokazne prijedloge te će ih upozoriti da se neće izvesti dokazi za koje su stranke znale, ali ih bez opravdanog razloga nisu na pripremnom ročištu predložile. Stranka se očituje o prijedlozima protivne stranke i oštećenika. Navedeno nije protivno pravu na pošteno suđenje, a osporena odredba uvrštena je u ZKP s ciljem osiguranja neometanog i kontinuiranog odvijanja rasprave i preciznog usmjerenja na određeni predmet raspravljanja, što nije protivno načelu pravičnog postupka. S navedenim je i u skladu nastojanje da se ne izvode dokazi za koje je stranka znala, ali ih iz neopravdanih razloga nije predložila.

205. Članak 421. stavak 2. točka 1. ZKP-a izravno je vezan uz članak 377. stavak 1. ZKP-a. Budući je Ustavni sud tu odredbu ocijenio nesuglasnom s Ustavom, to je isto učinio i kad je riječ o članku 421. stavku 2. točki 1. ZKP-a. Ustavni sud upućuje na obrazloženje sadržano u točki 194. ove odluke.

11.3.) Članak 442. stavak 1.

206. Članak u cijelosti glasi:

»Članak 442.

(1) Ako optuženik u tijeku rasprave u zasjedanju počini kazneno djelo ili ako se u tijeku rasprave otkrije prije počinjeno optuženikovo kazneno djelo, vijeće će u pravilu prema optužbi ovlaštenog tužitelja, koja može biti i usmeno iznesena, proširiti raspravu i na to djelo.

(2) Radi pripremanja obrane sud može u takvu slučaju odgoditi raspravu, a može nakon ispitivanja stranaka odlučiti da se za djelo iz stavka 1. ovog članka posebno sudi, u kojem slučaju će optužnicu za novo kazneno djelo dostaviti sucu istrage nadležnom za njezino potvrđivanje.«

207. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Istovremeno pak drugim dijelom čl. 442 st. 1 ZKP-a propisano je da će vijeće u pravilu prema optužbi ovlaštenog tužitelja koja može biti i usmeno iznesena proširiti raspravu i na djelo optuženika koje je počinjeno prije faze glavne rasprave, a za koje se sazna u tijeku glavne rasprave.

Proširivanjem optužbe na glavnoj raspravi na ranije počinjeno kazneno djelo optuženika, pa čak i usmenim iznošenjem nove optužbe prekršene su odredbe čl. 29 Ustava RH jer je optuženik prikraćen u ustavnom pravu na nepristran i neovisan sud. Takav stav zauzeo je i Europski sud za ljudska prava u svojoj presudi Kyprianou protiv Cipra 2005.«

208. Ministarstvo pravosuđa smatra da su prigovori predlagateljica neosnovani, osobito uzimajući u obzir članak 442. stavak 2. ZKP-a.

209. Ustavni sud ocjenjuje da je članak 442. stavak 1. ZKP-a u dijelu koji glasi »Ako optuženik u tijeku rasprave u zasjedanju počini kazneno djelo ili« nesuglasan s člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. Konvencije iz istih razloga koje je već obrazložio uz članak 399. stavke 2. i 3. ZKP-a. Stoga upućuje na obrazloženje sadržano u točki 200. ove odluke.

12) Glava XXII. Presuda (članci 448. – 462.)

210. Glava XXII. ZKP-a uređuje institut presude kao zaključne odluke koju donosi samo sud. Samo se presudom može utvrditi kazneno djelo, krivnja i izreći kazna. Presuda se u pravilu donosi od započinjanja rasprave do okončanja kaznenog postupka, a u zakonom predviđenim slučajevima presuda se donosi prije početka rasprave, u postupku po izvanrednim pravnim lijekovima te u posebnim postupcima.

211. U glavi XXII. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 459. stavka 5. i članka 462. ZKP-a.

Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom članak 459. stavak 5. i članak 462. stavke 2. i 3. ZKP-a.

12.1.) Članak 459. stavak 5.

212. Osporena odredba glasi:

»Članak 459.

(...)

(5) Sud će samo navesti činjenice koje stranke nisu osporile, a izložiti iz kojih je razloga sporne činjenice našao dokazanima ili nedokazanima, dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, kojim se razlozima vodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika i pri primjeni određenih odredaba kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo.

(...)«

213. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»U Zakonom o kaznenom postupku NN 110/97 postojala je obveza suda da prilikom izrade pisanog otpravka presude u obrazloženju mora između ostalog navesti iz kojih razloga nije prihvatio pojedine prijedloge stranaka, te iz kojih je razloga odlučio da se ne ispita neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz ili pisani nalaz pročitao.

Novi Zakon o kaznenom postupku suzio je dakle elemente koje prvostupanjski sud mora obrazložiti u pisanom otpravku presude. Zbog navedenog podnositelji smatraju da je odredba čl. 459 st. 5 protivna odredbi čl.29 Ustava RH te čl. 6 ECHR, s obzirom na pravo na pravično suđenje koje se štiti navedenim odredbama.

Prema čl. 6 ECHR te prema praksi Europskog suda za ljudska prava pravo na pravično suđenje uključuje zahtjev da sud objavi obrazloženu presudu. To je pravo utemeljeno u općenitijem načelu uključenom u Konvenciju, koje štiti pojedinca od samovolje, jer odgovor suda treba u dovoljnoj mjeri odgovoriti na osnovne elemente činjeničnih ili pravnih okolnosti na koje su se stranke pozivale tijekom postupka.«

214. Ministarstvo pravosuđa navodi da je člankom 459. stavkom 5. ZKP-a kraće i sažetije propisan sadržaj razloga pisane presude nego je to bilo u članku 359. stavku 7. ZKP/97. Napominje da treba imati u vidu članak 420. stavak 1. ZKP-a koji propisuje da stranke imaju pravo pozivati svjedoke i vještake te izvoditi dokaze, dok je prema ZKP/97 sve dokaze izvodio sud. Novost je u tome što se nesporne činjenice samo navode, dok za sporne činjenice sud mora iznijeti razloge zašto ih je našao dokazanima ili nedokazanima, dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, kojim se razlozima vodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika te pri primjeni određenih odredaba kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo. Smatra da članak 459. stavak 5. ZKP-a nije u nesuglasnosti s Ustavom.

215. Ustavni sud napominje da je pravo na obrazloženu sudsku presudu element načela poštenog postupka zajamčenog Ustavom i Konvencijom.

Europski sud davno je utvrdio obvezu nacionalnih sudova da s dostatnom jasnoćom izlože razloge na kojima su temeljili svoju odluku, što je nužna pretpostavka uspješnog korištenja okrivljenikova prava na pravno sredstvo.

Pravo na pošteno suđenje nalaže i sadrži obvezu da sud navede razloge za svoju presudu. Presuda može biti zakonita i pravedna samo ako je u potpunosti obrazložena. Presuda koja nema obrazloženja nije nužno arbitrarna, ali izgleda kao takva. Obrazloženje mora obuhvatiti sva važna pitanja, kao što su ocjena dokaza, utvrđivanje činjenica, pravni argumenti i procesna pitanja (predmet Higgins i drugi protiv Francuske, presuda, 19. veljače 1998., zahtjev br. 20124/92). Sudovi također moraju s dovoljnom jasnoćom navesti razloge na kojima su utemeljili svoju odluku jer time omogućuju stranci da koristi postojeće pravo žalbe (predmet Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda, 16. prosinca 1992., zahtjev br. 12945/87).

215.1. Rasprava i dokazni postupak prema ZKP-u koncipirani su na stranačkoj inicijativi. Odluka suda o dokazima stranaka ključna je za utvrđivanje činjeničnog stanja. Međutim, kad se dokazna inicijativa suda reducira, njegova zadaća u obrazloženju primjene procesnih pravila o dokazivanju mora biti pojačana, a ne ponovo reducirana.

Predlagateljice pravilno navode da je zakonitost odluka o dokaznim prijedlozima važno pravo obrane prema ZKP-u jer sud ima ovlast odbiti izvođenje dokaza koji je predložen bez opravdanog razloga. Sud odluku o odbijanju dokaznih prijedloga donosi obrazloženim rješenjem (članak 421. stavak 3. ZKP-a) protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba nego samo žalba na presudu. Stoga u presudi moraju biti obrazloženi razlozi odluke o dokaznim prijedlozima stranaka. Odluka suda o odbijanju dokaznog prijedloga stranaka i načinu izvođenja dokaza (posredno ili neposredno) ključna je za sve žalbene osnove, osobito za bitnu povredu odredaba kaznenog postupka te za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. S obzirom da Konvencija zahtijeva da obrazloženje sadržava sve elemente koji su nužni stranci da koristi postojeće pravo žalbe, sud je dužan u obrazloženju presude navesti razloge svojih odluka o dokaznim prijedlozima stranaka i načinu izvođenja dokaza.

215.2. Ustavni sud ocjenjuje da je članak 459. stavak 5. ZKP-a nesuglasan s člankom 29. Ustava i člankom 6. stavkom 1. i stavkom 3. točkom (b) Konvencije jer nije propisao obvezu suda da u obrazloženju presude navede razloge za odluku o dokaznim prijedlozima stranaka i o načinu izvođenja dokaza.

12.2.) Članak 462. stavci 2. i 3.

216. Osporene odredbe glase:

»Članak 462.

(...)

(2) Ako postoji nesuglasje između napisane presude i njezina izvornika glede podataka iz članka 455. stavka 2. ovog Zakona, rješenje o ispravku dostavit će se osobama navedenim u članku 458. ovog Zakona.

(3) U slučajevima iz prethodnih stavaka, rok za žalbu protiv presude teče od dana dostave rješenja o ispravku protiv kojega posebna žalba nije dopuštena.«

217. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Ova odredba protivna je u suštini i čl. 18 ustava RH kojim se jamči pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom jer se naknadnim rješenjem (aktom manje pravne snage) mijenja sadržaj presude koja je pisano izrađena i dostavljena strankama. Na ovaj način izbjegava se žalba kao efikasno pravno sredstvo u situaciji kada je razvidno da bi drugostupanjski sud zbog nesuglasnosti napisane presude sa izvornikom istu morao ukinuti zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka odnosno zbog povrede kaznenog zakona.«

218. Ministarstvo pravosuđa u svom očitovanju iznosi da je u odnosu na članak 361. stavak 2. ZKP/97 razlika u tome što je u osporeni članak uključena i točka 6., to jest ispravak odluke o uračunavanju pritvora, istražnog zatvora i izdržane kazne. Ministarstvo primjećuje da se, prema navodima predlagateljica, osporena odredba odnosi ne samo na pogreške u imenima i brojevima i na druge očite pogreške ili propuste u pisanju i računanju, već i na nedostatke u obliku same presude, kao i na uočene nesuglasnosti napisane presude s izvornikom. Smatra da se navodi predlagateljica ne odnose na sadržaj koji je predmet pobijanja žalbom na temelju članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, a ni da je riječ o povredi zakona iz članka 469. točke 6. ZKP-a. Iz očitovanja Ministarstva proizlazi da članak 462. ZKP-a ne izbjegava pravo na žalbu jer rok za žalbu prema stavku 3. tog članka teče od dana dostave rješenja o ispravku.

219. Člankom 462. ZKP-a daje se ovlast sudu da rješenjem ispravlja pogreške koje predstavljaju osnovu za pobijanje presude i o kojima bi trebao odlučivati drugostupanjski sud u povodu žalbe. Na taj način prvostupanjski sud rješenjem osnažuje presudu koja bi u povodu žalbe trebala biti ukinuta. Štoviše, nije dopuštena posebna žalba na rješenje o ispravku.

Ustavni sud naglašava da nije sporno pravo suda da rješenjem ispravlja očite pogreške i propuste u pisanju i računanju te nedostatke i nesuglasnosti presude i izvornika. Međutim, to pravo suda ne smije ograničiti pravo stranaka na žalbu. Tim više što zakon ne propisuje rok u kojem sud može provesti navedene ispravke, a koje se mogu odnositi i na izreku presude i na njezino obrazloženje. Iz članka 462. stavka 3. ZKP-a proizlazi da to može biti i nakon što je presuda dostavljena strankama i stranka je protiv nje već izjavila žalbu. Prema tome, nije precizno određen postupak za ispravljanje presuda rješenjem.

219.1. Pravo stranaka na obrazloženu presudu u smislu članka 6. stavka 1. i stavka 3. točke (b) Konvencije odnosno pravo na žalbu iz članka 18. Ustava također nije poštovano jer se sud prema članku 462. stavku 2. ZKP-a obvezuje dostaviti ovlaštenicima prava na žalbu ispravljenu presudu samo ako se ispravak odnosi na izreku presude, ali ne i ako se odnosi na obrazloženje presude. Međutim, obrazloženje presude temelj je za žalbu. Stoga okrivljenik mora biti ovlašten na primitak izvornog, originalnog i konačnog prijepisa cijele presude. Ustavni sud utvrđuje da članak 462. stavci 2. i 3. ZKP-a onemogućuju ostvarenje prava na žalbu protiv presude.

219.2. Članak 462. stavci 2. i 3. ZKP-a stoga ne ispunjavaju zahtjeve pravne sigurnosti kao sastavnog dijela vladavine prava (članak 3. Ustava), a prema ocjeni Ustavnog suda nesuglasni su i s člankom 18. Ustava i člankom 6. stavkom 1. i stavkom 3. točkom (b) Konvencije.

13) Glava XXIV. Izvanredni pravni lijekovi (članci 497. – 519.)

220. Glava XXIV. ZKP-a sadržava odredbe o tri izvanredna pravna lijeka usmjerena zaštiti od pogrešaka u kaznenom postupku utvrđenih i nakon njegova pravomoćnog okončanja.

221. U glavi XXIV. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 498. stavka 5., članka 503. stavka 1. točke 1., članka 508. stavka 1., članka 509. i članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a.

Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom članak 508. stavak 1. ZKP-a.

13.1.) Članak 508. stavak 1.

222. Osporena odredba glasi:

»Članak 508.

(1) Za novi postupak koji se vodi na temelju rješenja kojim je dopuštena obnova kaznenog postupka važe iste materijalnopravne odredbe kao i za prvi postupak, osim odredaba o zastari. U novom postupku sud nije vezan za rješenja donesena u prijašnjem postupku.

(…)«

223. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da je članak 508. stavak 1. ZKP-a nesuglasan s člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. Konvencije:

»Odredbom čl. 508 ZKP-a propisano je da za novi postupak koji se vodi na temelju rješenja kojim je dopuštena obnova kaznenog postupka vrijede iste materijalno pravne odredbe kao i za prvi postupak, osim odredaba o zastari.

Podnositelji smatraju da je ova odredba u suprotnosti sa načelom pravičnog suđenja u razumnom roku koje se štiti odredbom čl. 29 Ustava RH i čl. 6 ECHR, i to u odnosu na obnovu kaznenog postupka koja se može iznimno obnoviti na štetu okrivljenika ako je postupak dovršen pravomoćnom presudom kojom se optužba odbija u smislu čl. 503 ZKP-a.

Naime ukoliko odredbe o apsolutnoj zastari kaznenog progona ne bi vrijedile u novom postupku koji bi se obnovio na štetu okrivljenika, tada bi se okrivljenik zapravo čitav život mogao nalaziti u situaciji da ponovno bude izvrgnut kaznenom postupku a što predstavlja povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Ovdje se posebno ukazuje na činjenicu da je primjerice odredbom čl. 503 st. 1 toč. 1 ZKP-a do presude kojom je optužba odbijena došlo zbog stvarne nenadležnosti suda. Sud je dužan voditi računa o svojoj stvarnoj i mjesnoj nadležnosti a ovlašteni tužitelj podnosi optužni akt kod stvarno i mjesno nadležnog suda. U ovoj situaciji propust ovlaštenog tužitelja i propust suda koji je doveo do pravomoćne presude kojom je optužba odbijena može se obnavljati na štetu optuženika ukoliko ne bi vrijedile odredbe o zastari praktički sve do smrti okrivljenika, a to je neopravdan teret koji se ne smije stavljati građanima.«

224. Ministarstvo pravosuđa smatra navode predlagateljica neutemeljenima jer je pitanje obnove postupka i u korist i na štetu optuženika uređeno člancima 12. i 503. ZKP-a. Smatra da članak 508. stavak 1. ZKP-a isključuje mogućnost nastupanja štetnih posljedica.

225. Ustavni sud primjećuje da su predlagateljice u svojim prigovorima navele primjer koji jasno ukazuje na nedorečenost i nepotpunost članka 508. stavka 1. ZKP-a kad je riječ o primjeni pravila o zastari. U primjeru koji su navele (stvarna nenadležnost suda) odredbe o zastari nedvojbeno bi se morale primijeniti. Međutim, to u članku 508. stavku 1. ZKP-a nije jasno rečeno. Odredba je ostala nedorečena i zbog toga može uzrokovati različita tumačenja i neujednačenu sudsku praksu. Iz dijela članka 508. stavka 1. ZKP-a koji glasi: »osim odredaba o zastari« nije dovoljno jasan njegov legitimni cilj. To izravno narušava pravnu sigurnost objektivnog kaznenoprocesnog poretka i s ustavnopravnog aspekta nije prihvatljivo.

225.1. Ustavni sud stoga ocjenjuje da je članak 508. stavak 1. ZKP-a nesuglasan s člankom 3. Ustava jer uređivanje instituta zastare u tom članku ne zadovoljava zahtjeve koje pred zakone postavlja načelo vladavine prava, osobito pravnu sigurnost objektivnog kaznenoprocesnog poretka.

Zakonodavac je stoga dužan razjasniti legitimni cilj ukinutog dijela članka 508. stavka 1. ZKP-a tako da ga dopuni. Drugim riječima, u taj je stavak dužan dodati pravilo da u novom postupku sud nije vezan za rješenja donesena u prijašnjem postupku, a ako je dopuštena obnova kaznenog postupka na zahtjev tužitelja na temelju članka 503. stavka 1. ZKP-a primjenjuju se i odredbe o zastari.

14) Glava XXV. Skraćeni postupak (članci 520. – 539.)

226. Glava XXV. ZKP-a uređuje skraćeni postupak. U tom je postupku bitno drugačije (šire) u odnosu prema redovitom postupku uređeno postupanje državnog odvjetnika po načelu svrsishodnosti (oportuniteta). U skraćenom postupku postoje dvije vrste optužnih akata: optužnica i privatna tužba. Državni odvjetnik može odbaciti kaznenu prijavu ili odustati od kaznenog progona iako postoji osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina.

227. U glavi XXV. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 521., članka 526. stavaka 2. i 4., članka 530. stavka 3., članka 531., članka 532. stavka 2., članka 533. stavka 3., članka 534. stavka 1., članka 535. stavaka 2. i 3. i članka 539. ZKP-a.

Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom u cijelosti ili djelomično članak 530. stavak 3., članak 531. stavak 2. i članak 532. stavak 2. ZKP-a.

14.1.) Članak 530. stavak 3.

228. Osporena odredba glasi:

»Članak 530.

(...)

(3) U pozivu će se optuženik upozoriti da će se rasprava održati i u njegovoj odsutnosti ako za to postoje zakonski uvjeti (članak 531. stavak 2.). Optuženik će se upozoriti da se, u slučaju kad obrana nije obvezna, zbog nedolaska branitelja na raspravu ili uzimanja branitelja tek na raspravi, rasprava neće odgoditi.«

229. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Citiranom zakonskom odredbom povrijeđeno je pravo obrane zaštićeno čl. 29 Ustava RH kojim je svakom tko je optužen za kazneno djelo dana mogućnost da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru. U slučaju kada obrana nije obvezna, branitelj može biti samo izabrani branitelj po odluci i volji optuženika. Nedolazak branitelja kojeg je okrivljenik izabrao na raspravu može biti uzrokovan opravdanim razlogom. Zakonom nije predviđeno da se rasprava odgađa ukoliko zbog opravdanog razloga branitelj nije došao na raspravu, već je predviđeno da se takva rasprava neće odgoditi.

Okrivljenik ne može snositi štetne posljedice i biti prekludiran u svom pravu na obranu uz izabranog branitelja ukoliko branitelj na raspravu nije došao zbog opravdanog razloga. Pri tome treba istaći da se optuženiku može izreći kazna zatvora do 8 godina, a on nema pravo na odgodu rasprave zbog toga što je iz objektivnih i opravdanih razloga izostao branitelj koji mu pruža profesionalnu pravnu pomoć u toku same rasprave.«

230. Ministarstvo pravosuđa navodi da je na osporenu prekluziju prava, koju u vezi članka 530. stavka 3. ZKP-a navode predlagateljice, okrivljenik bio upozoren u pozivu. ZKP u redovitom postupku u članku 274. propisuje obvezatan prekid ispitivanja do najdulje dva sata. Taj stavak posebna je odredba za raspravu u skraćenom postupku, a temelji se na izričitom pisanom upozorenju da se rasprava neće odgoditi u slučaju nedolaska ili uzimanja branitelja tek na raspravi. Okrivljenik nije zakinut u pravima, već naprotiv posebno upozoren na moguće posljedice.

231. Ustavni sud smatra da je zakonodavac u članku 530. stavku 3. ZKP-a pošao od pretpostavke opstrukcije kaznenog postupka od branitelja i zlouporabe prava na branitelja. Takva pretpostavka nije sukladna integritetu kaznenog pravosuđa i vladavini prava i ne smije predstavljati temelj za bezrazložno oduzimanje okrivljeniku prava na branitelja. Država ne smije ukidati temeljno pravo prije nego što se utvrdi je li riječ o zlouporabi prava.

231.1. Pravo na branitelja po slobodnom izboru mora biti poštovano u svakom trenutku kaznenog postupka. U skladu s tim, nedolazak izabranog branitelja zbog neuredne dostave poziva ili zbog nekog opravdanog razloga mora biti uzet u obzir i dovesti do odgode rasprave. Do jednakog učinka odgode rasprave mora doći i u slučaju kad okrivljenik, koji nije imao branitelja, odluči uzeti branitelja. U oba slučaja provođenje rasprave bez nazočnosti izabranog branitelja onemogućava okrivljenika u uživanju praktične i djelotvorne obrane odnosno u aktivnom i kvalitetnom sudjelovanju u izvođenju dokaza, predlaganju dokaza i drugim radnjama koje doprinose njegovoj obrani. Ti slučajevi krše načelo poštenog postupka, što je utvrdio i Ustavni sud u odluci broj: U-III-3872/2006 od 7. srpnja 2009. (»Narodne novine« broj 89/09.). Ustavni sud tako navodi:

»(...) Branitelj je procesni pomoćnik okrivljenika koji svojim pravnim znanjem i procesnom vještinom pomaže okrivljeniku u pronalaženju i utvrđivanju činjenica u njegovu korist, primjeni propisa koji su za okrivljenika najpovoljniji, te korištenju procesnih prava. Pomaganjem okrivljeniku on (branitelj) uklanja nedostatke stvarnih mogućnosti obrane u usporedbi s državnim odvjetnikom kao ovlaštenim tužiteljem, ostvarujući tako postulat»jednakosti oružja« i druge elemente načela »pravičnog suđenja« iz članka 29. stavaka 1. i 2. Ustava i članka 6. stavaka 1. i 3. Konvencije.

(...)

Prema ocjeni Ustavnog suda, zbog izostanaka izabranog branitelja (u tako složenom kaznenom predmetu) na glavnim raspravama na kojima su izvedeni važni dokazi, u nazočnosti (samo) branitelja po službenoj dužnosti, u odnosu na kojeg je podnositelj izrazio svoje nepovjerenje (odbijanjem komunikacije i »pomoći«), podnositelj nije bio u mogućnosti »uživati blagodati praktične i djelotvorne obrane« (u smislu aktivnog sudjelovanja u izvođenju dokaza, predlaganju dokaza i sl.).

Svrha odredbe članka 6. stavka 3. točke c. Konvencije je, prema stajalištu Europskog suda, ‘osigurati da okrivljenik uživa blagodati pravičnog postupka, uključujući svaku priliku za odgovarajuću obranu’ (presuda u predmetu Goddi c/a Italije/1984/, § 31).

(...)

branitelja po službenoj dužnosti podnositelju ustavne tužbe, u situaciji u kojoj podnositelj odbija komunikaciju s takvim braniteljem, uz činjenicu da sudovi (naknadno) nisu prihvatili prijedloge njegova izabrana branitelja da se ponovo provedu dokazi (opetovanim saslušanjem onih svjedoka i vještaka koji su saslušani na raspravama na kojima nije bio nazočan izabrani branitelj), redoviti sudovi, prema ocjeni ovog Suda, podnositelju nisu omogućili primjerenu obranu i pravično suđenje.

(...)

Nepridržavanje utvrđenih procesnih pravila tijekom sudskog postupka (zajamčenih kroz načelo zakonitosti) dovodi u pitanje poštovanje drugih načela kao što su jednakost stranaka pred sudom i zakonom te pravna sigurnost, čime se također ugrožava i vladavina prava kao jedno od osnovnih vrednota pravnog poretka zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske.«

231.2. Ustavni sud primjećuje da dio članka 530. stavka 3. ZKP-a koji uređuje upozorenje optuženika »da se u slučaju kad obrana nije obvezna, zbog nedolaska branitelja na raspravu ... rasprava neće odgoditi«, krši načelo poštenog postupka u dijelu prava na stručnu pomoć branitelja po vlastitom izboru.

Takav pravni učinak nedolaska izabranog branitelja na raspravu (održavanje rasprave) bio bi neprihvatljiv u slučajevima kad uredno pozvani branitelj ne dođe na raspravu, ali za to ima opravdane razloge. Da bi održavanje rasprave u tom slučaju bilo ustavnopravno prihvatljivo, u ZKP-u se mora jasno propisati da je riječ o neopravdanomnedolasku branitelja na raspravu.

231.3. Ustavni sud također primjećuje da dio članka 530. stavka 3. ZKP-a koji uređuje upozorenje optuženika »da se u slučaju kad obrana nije obvezna, zbog ... uzimanja branitelja tek na raspravi, rasprava neće odgoditi« također krši načelo poštenog postupka u dijelu prava na stručnu pomoć branitelja po vlastitom izboru. U tom bi slučaju, naime, raspravu uvijek valjalo odgoditi. Nema ustavnopravnog opravdanja za drugačije rješenje.

231.4. Ustavni sud stoga ocjenjuje da je članak 530. stavak 3. ZKP-a nesuglasan s člankom 29. Ustava i člankom 6. stavcima 1. i 3. Konvencije jer na nedostatan način štiti zajamčeno pravo na stručnu pomoć branitelja po vlastitom izboru.

14.2.) Članak 531. stavak 2.

232. Članak u cijelosti glasi:

»Članak 531.

(1) Rasprava se može održati bez prisutnosti stranaka u slučaju iz članka 404. ovog Zakona.

(2) U postupku za kazneno djelo za koje je predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do osam godina, rasprava se može održati bez prisutnosti optuženika koji je bio uredno pozvan, ali nije pristupio bez opravdanih razloga ili je očito da izbjegava poziv, uz uvjet da njegova prisutnost nije nužna i da je prije toga bio ispitan ili se očitovao o optužbi.«

233. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbom čl. 531 st. 2 ZKP-a predviđeno je da se u postupku za kaznena djela za koja je predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do 8 godina, rasprava može održati i bez prisutnosti optuženika koji je uredno pozvan, ali nije pristupio bez opravdanog razloga ili je očito da izbjegava poziv, uz uvjet da njegovo prisustvo nije nužno i da je prije toga bio ispitan ili se očitovao o optužbi.

Ovom odredbom ZKP-a povrijeđeno je ustavno pravo na pravično suđenje iz čl. 29 Ustava RH koji propisuje da u slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela, osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, ukoliko je dostupan sudu.

Ovo ustavno načelo razrađeno je u ZKP-u dijelom i u okviru ograničavanja prava na slobodu, budući su ZKP-om predviđene različite mjere osiguranja prisutnosti okrivljenika tijekom postupka i druge mjere opreza. Te mjere predviđene su upravo da bi se kazneni postupak mogao neometano voditi uz nazočnost okrivljenika.

Rješenje koje je propisano u članku 531 st. 2 ZKP-a predstavlja po ocjeni podnositelja uvođenje u zakon svojevrsnog „suđenja u odsutnosti» iako je taj institut zakonom predviđen kao iznimka. Iako odredba čl. 531 sadrži dodatne uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi se rasprava održala bez prisutnosti optuženika, njome su prekršena optuženikova prava u vidu predlaganja dokaza, postavljanja pitanja suoptuženicima ili svjedocima, a sve to u situaciji kada obrana nije obavezna, a okrivljeniku se može izreći kazna zatvora do 8 godina.«

234. Ministarstvo pravosuđa ne smatra osnovanima tvrdnje predlagateljica kako je osporeni članak nesuglasan s člancima 29. i 14. Ustava. Naglašava da se rasprava može održati bez prisutnosti stranaka u skladu s člankom 404. ZKP-a, što znači da se rasprava u skraćenom postupku pod tim uvjetima može održati u slučajevima kad je to moguće u redovitom postupku. U stavku 2. osporenog članka postavljena su dva dopunska uvjeta kad se rasprava održava u odsutnosti optuženika u predmetima u kojima je moguće izreći kaznu zatvora do osam godina, a to je da prisutnost optuženika nije nužna i da se optuženik prethodno očitovao o optužbi ili je bio ispitan.

235. Ustavni sud primjećuje da je, iako članak 6. Konvencije izričito ne navodi, pravo na prisustvovanje sudskim raspravama element prava na pošteno suđenje. Njegovim se ostvarenjem istodobno ostvaruju i druga prava obrane zajamčena člankom 6. stavkom 3. točkama (c), (d) i (e) Konvencije.

Suđenja u odsutnosti okrivljenika načelno nisu dopuštena, a kazneni postupak sadržava razne instrumente osiguranja prisutnosti okrivljenika na raspravi. Europski sud ističe razliku između suđenja u odsutnosti koje je rezultat svjesne odluke optuženika da ne prisustvuje suđenju (predmet Poitrimol protiv Francuske, presuda, 23. studeni 1993., zahtjev br. 14032/88; predmet Van Geyseghem protiv Belgije,veliko vijeće, presuda, 21. siječnja 1999., zahtjev br. 26103/95) i suđenja u odsutnosti koje je posljedica okolnosti koje su izvan kontrole optuženika (predmet Goddi protiv Italije, presuda, 9. travnja 1984., zahtjev br. 8966/80; predmet Colozza protiv Italije; presuda, 12. veljače 1985., zahtjev br. 9024/80; predmet Krombach protiv Francuske, presuda 13. veljače 2001., zahtjev br. 29731/96).

Ustavni sud naglašava da je prema praksi Europskog suda moguće da se okrivljenik odrekne prava na prisutnost raspravi, pod uvjetom da je bio obaviješten o posljedicama te da su na ročištu osigurana minimalna jamstva razmjerna značenju postupka (predmet Poitrimol protiv Francuske, 1993.). To stajalište ima dvije posljedice.

U prvom slučaju, suđenje bez prisutnosti optuženika dopušteno je ako je država postupala marljivo, ali neuspješno, u obavještavanju okrivljenika o raspravi. Tako u prije spomenutom predmetu Sejdovic protiv Italije (presuda, veliko vijeće, 1. ožujka 2006., zahtjev br. 56581/00) nije bilo dovoljno kao dokaz da okrivljenik zna za održavanje rasprave, da je napustio svoje boravište i da se ne može pronaći. Europski sud istaknuo je da optuženik ne smije snositi teret dokazivanja da on nije htio izbjeći pravdu ili da je njegova odsutnost posljedica više sile (presudaColozza protiv Italije, 1985.). To znači da država mora dokazati da je optuženik bio svjestan datuma suđenja (predmet F.C.B. protiv Italije, presuda, 28. kolovoza 1991., zahtjev br. 12151/86). Odricanje okrivljenika na pravo da prisustvuje raspravi mora biti nedvojbeno utvrđeno. To neće biti slučaj ako okrivljenik ne može razumno predvidjeti posljedice svog propusta da prisustvuje raspravi. Pri tome okrivljeniku mora biti dana mogućnost da se ponovo utvrdi osnovanost optužbe kad sazna da je postupak proveden u njegovoj odsutnosti.

U drugom slučaju osobi u odsutnosti mora biti osigurana djelotvorna pravna pomoć (predmeti Lala protiv Nizozemske, presuda, 22. rujna 1994., zahtjev br. 14861/89; Pelladoah protiv Nizozemske, presuda, 22. rujna 1994., zahtjev br. 16737/90). Dakle, u slučaju suđenja u odsutnosti ili izostanka okrivljenika s rasprave mora mu biti osiguran branitelj. Europski sud također naglašava da je od velike važnosti da se okrivljenik pojavi na raspravi te da zakonodavstvo mora biti sposobno »obeshrabriti« neopravdane izostanke (predmet Poitrimol protiv Francuske, 1993.).

235.1. Ustavni sud ocjenjuje da članak 531. stavak 2. ZKP-a propisuje uvjete za suđenje bez prisutnosti stranaka suprotno navedenoj praksi Europskog suda. Prema toj odredbi, glavna rasprava može se održati bez nazočnosti uredno pozvanog okrivljenika, kojem se u takvom slučaju ne postavlja branitelj već se sukladno sudskoj praksipretpostavlja da nije pristupio bez opravdanih razloga.

Činjenicu da je okrivljenik bio spriječen pristupiti na glavnu raspravu iz opravdanih razloga ZKP ne uvažava, unatoč tome što mu u tom postupku može biti izrečena kazna zatvora u trajanju do osam godina. S obzirom na navedeno, ocjena je Ustavnog suda da je članak 531. stavak 2. ZKP-a nesuglasan s člankom 29. Ustava i člankom 6. stavkom 1. Konvencije.

14.3.) Članak 532. stavak 2.

236. Članak u cijelosti glasi:

»Članak 532.

(1) Rasprava se drži u sjedištu suda. U hitnim slučajevima, osobito kad treba obaviti očevid ili kad je to potrebno zbog lakšeg provođenja dokaznog postupka, može se uz odobrenje predsjednika suda, rasprava održati i u mjestu gdje je kazneno djelo počinjeno ili gdje se ima obaviti očevid, ako su ta mjesta na području tog suda.

(2) Sudac koji je postupao prema članku 525. i 526. ovog Zakona nije izuzet da na raspravi sudjeluje kao predsjednik vijeća ili kao sudac pojedinac.«

237. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da je članak 532. ZKP-a u nesuglasnosti s pravom na pravično suđenje zajamčenim člankom 29. Ustava. Budući da optužno vijeće sukladno članku 525. i članku 526. ZKP-a ima ovlasti i odbacivanja optužnice i obustave postupka, očito je da su odluke koje suci donose u uskoj vezi s odlukom o glavnoj stvari, to jest odlukom o krivnji, pa mogu biti donesene tek na temelju svestrane analize prezentiranih dokaza. Navode da je osporeni članak svojevrsni izuzetak kad se uzme u obzir članak 32. stavak 1. točka 4. ZKP-a. U njoj je, naime, izrijekom navedeno da sudac mora biti isključen od obavljanja sudske dužnosti ako je u istom predmetu odlučivao o potvrđivanju optužnice. Navode da se u sumarnom postupku mogu izreći visoke kazne zatvora te da ne postoji nijedan zakonski razlog zbog kojeg bi se u tom postupku dopuštalo da sudac koji je postupao prema članku 525. i članku 526. ZKP-a može sudjelovati kao raspravni sudac u istom predmetu. Naglašavaju da je neovisni i nepristrani sud jamstvo demokratskog postupka. Također napominju da je kriterij prosudbe tog pravnog instituta, prema sudskoj praksi Europskog suda, vezan ne samo uz kaznene postupke koji se vode za najteža kaznena djela već i uz stegovne postupke, disciplinske postupke i sve druge postupke u kojima se prosuđuje optužba za kazneno djelo u autonomnom značenju tog pojma koje je u svojoj praksi izgradio Europski sud. Budući da jamstvo neovisnog i nepristranog suda mora postojati za sve osobe u jednakoj mjeri, predlagateljice zaključuju da je člankom 532. ZKP-a u ozbiljnoj mjeri prekršeno ustavno načelo jednakosti građana (članci 3. i 14. Ustava).

238. Ministarstvo pravosuđa ne smatra članak 532. ZKP-a nesuglasnim s člankom 3. i 29. Ustava i člankom 6. Konvencije. Sudac pojedinac je sukladno članku 525. ZKP-a utvrđivao je li optužnica formalno propisno sastavljena te u meritornom ispitivanju optužnice nema zapreke da sudac može biti član vijeća, a riječ je o skraćenom postupku pred sucem pojedincem. Ako bi postojali razlozi za otklon navedeni u članku 32. stavku 2. ZKP-a, sudac može biti otklonjen.

239. Ustavni sud ističe da se sudac ne smatra objektivno nepristranim ako je ranije u istom postupku donosio odluke povezane s odlukom o glavnoj stvari odnosno odlukom o krivnji. ZKP u članku 32. stavku 1. točki 4. propisuje kao jedan od razloga izuzeća odlučivanje u istom kaznenom predmetu od suca koji je potvrdio optužnicu. Nasuprot tome, članak 532. stavak 2. ZKP-a izričito dopušta da u skraćenom postupku sudjeluje u raspravi sudac koji je odlučivao o ispravnosti i osnovanosti optužnice. S obzirom da se u skraćenom postupku izriču kazne zatvora do osam godina, pravo okrivljenika da mu sudi nepristran sud mora se u istoj mjeri primijeniti i u skraćenom i u redovitom postupku.

Raspravljajući o pravu na suđenje pred neovisnim i nepristranim sudom kao sastavnom dijelu prava na pošteno suđenje, Europski sud ističe da sudovi, nastupajući nepristrano, doprinose povjerenju javnosti i demokratičnosti postupka (predmet Mežnarić protiv Hrvatske, presuda, 15. srpnja 2005., zahtjev br. 71615/01). Smatra, međutim, da nepristranost suda može biti dovedena u pitanje »negativnim pokazateljima« među koje spadaju sudjelovanje suca u izvanraspravnom vijeću koje je potvrdilo osnovanost optužnice, nakon čega je sudac sudjelovao i na suđenju kao član raspravnog vijeća (predmet Castillo Algar protiv Španjolske, presuda, 28. listopada 1998., zahtjev br. 28194/95) te kad je sudac koji je sudjelovao na suđenju u prethodnom postupku odlučivao o pitanjima koja su »blisko povezana s pitanjima o glavnoj stvari« (predmet Hauschildt protiv Danske, presuda, 24. svibnja 1989., zahtjev br. 10486/83). Jednako stajalište izraženo je i u odluci Ustavnog suda broj: U-III-3872/2006 od 7. srpnja 2009. u slučaju isključenja suca koji je nakon podnošenja optužnice sudjelovao u donošenju rješenja o određivanju (produljenju) pritvora, a kasnije u istom sudu sudjelovao u donošenju prvostupanjske presude u istom predmetu.

239.1. Ustavni sud primjećuje da postupanje suca pojedinca ili predsjednika vijeća prema članku 525. ZKP-a predstavlja samo formalnu kontrolu optužnice ili privatne tužbe bez ulaženja u meritum. To može rezultirati donošenjem rješenja o odbacivanju optužnice ili njezinim dostavljanjem optuženiku na odgovor. Nije dovedena u sumnju nepristranost takvog suca te nema razloga za njegovo isključenje.

239.2. Međutim, sudac koji je sudjelovao u odlučivanju optužnog vijeća (članci 348. do 367. ZKP-a) ispituje optužnicu u pogledu dokazne osnovice te ulazi u meritum predmeta, što može rezultirati i obustavom postupka. Takva aktivnost suca u prethodnom postupku dovodi u pitanje njegovu objektivnu nepristranost i razlog je isključenju propisanom člankom 32. stavkom 1. točkom 4. ZKP-a. U predmetu Castillo Algar protiv Španjolske (1998.) utvrđena je povreda prava na nepristran sud jer su u istom predmetu dva suca prethodno sudjelovala u donošenju odluke u povodu žalbe žalitelja u postupku odbacivanja optužnice, a zatim i u odlučivanju o glavnoj stvari.

239.3. Ustavni sud ocjenjuje da sudjelovanje suca, koji je postupao prema članku 526. ZKP-a, na raspravi i u donošenju presude predstavlja povredu prava na neovisan i nepristran sud kao dijela prava na pošteno suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. Konvencije. Dosljedno tome, članak 532. stavak 2. ZKP-a u dijelu koji glasi »i 526.« nije u suglasnosti s navedenim ustavnim i konvencijskim člancima.

VII. ZAKLJUČNA OCJENA USTAVNOG SUDA (IZVRŠENJE ODLUKE)

240. Pod izvršenjem ove odluke razumije se:

1. usklađivanje teksta Zakona o kaznenom postupku – ZKP (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09., 89/11.) s pravnim stajalištima izraženima u točkama 35. do 239. ove odluke, i

2. ispunjenje pozitivnih ustavnih obveza koje su sadržane u točkama 35. do 239. (izrijekom u točkama 39.8., 122. i 184.3. obrazloženja ove odluke), a objedinjene su u točki 246.

241. Rok za izvršenje ove odluke započinje sljedeći dan nakon njezine objave u »Narodnim novinama«, a završava danom stupanja na snagu novog zakona ili izmjena i dopuna ZKP-a koji je rezultat izvršenja ove odluke.

Novi zakon mora stupiti na snagu odnosno izmjene i dopune ZKP-a moraju stupiti na snagu najkasnije 15. prosinca 2013.

1) Točka I. izreke odluke

242. Na temelju članka 55. stavka 1. Ustavnog zakona Ustavni sud odlučio je kao u točki I. izreke, ocjenjujući da članci ZKP-a odnosno njihovi pojedini stavci ili rečenice ili dijelovi rečenica unutar pojedinih stavaka nisu u suglasnosti s mjerodavnim odredbama Ustava i/ili Konvencije.

Ne izvrši li zakonodavac ovu odluku do 15. prosinca 2013., od 16. prosinca 2013. prestaju važiti sve odredbe odnosno dijelovi odredaba ZKP-a navedeni u točki I. izreke ove odluke (točka 240.1. u vezi s točkom 241.).

2) Točka II. izreke odluke

243. Na temelju članka 55. stavka 2. Ustavnog zakona Ustavni sud odlučio je kao u točki II. izreke, ocjenjujući da je za izvršenje ove odluke potrebno dulje vrijeme.

S ustavnopravnog aspekta nije relevantno hoće li se zakonodavac opredijeliti za donošenje novog zakona ili će se odlučiti za izmjene i dopune ZKP-a.

Ustavnopravno je relevantna činjenica da ova odluka mora biti izvršena na način određen u točki 240. najkasnije do 15. prosinca 2013.

Ustavni sud ima pridržano pravo ispitati suglasnost s Ustavom novih zakonskih rješenja koja će biti donesena u postupku izvršenja ove odluke.

3) Točka III. izreke odluke

244. Na temelju članka 31. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona Ustavni sud odredio je pozitivne ustavne obveze kojih je ispunjenje sastavni dio postupka izvršenja ove odluke (točka 240.2.).

245. Pri njihovu je određivanju Ustavni sud pošao od činjenice da je prije stupanja na snagu ZKP-a hrvatsko kazneno procesno pravo više od 130 godina tradicionalno obilježavao tip mješovitog kaznenog postupka s elementom sudske istrage. Stoga je u ovom ustavnosudskom postupku trebalo uvažiti činjenicu da je novi model kaznenog procesa oblikovan prvi put u hrvatskoj kaznenopravnoj povijesti i da se u vrijeme njegova prihvaćanja 2008. godine objektivno nisu mogli predvidjeti problemi koje može rasvijetliti tek njegova primjena u praksi. Sam normativni okvir novog kaznenoprocesnog modela još uvijek je u izgradnji, što pokazuju i dvije opsežne novele ZKP-a iz 2009. i 2011. godine. Sudska i državnoodvjetnička praksa u primjeni ZKP-a na konkretne (pojedinačne) slučajeve također je tek u početnom stadiju izgradnje.

Stoga je Ustavni sud posebnu pažnju u ovom ustavnosudskom postupku usmjerio na unutarnju strukturu tog novog kaznenoprocesnog modela i u tim okvirima utvrdio njegove temeljne strukturalne nedostatke i manjkavosti. Ustavna je obveza zakonodavca da u postupku izvršenja ove odluke te deficite otkloni kako bi novi nacionalni kaznenoprocesni model u cijelosti uskladio s Ustavom i Konvencijom te postigao njegovu trajnu unutarnju pravnu konzistentnost i koherentnost.

246. Ustavne su obveze zakonodavca:

1) ukloniti strukturalne manjkavosti u normativnoj strukturi prethodnog postupka (članak 2. stavak 5. i članak 217. stavci 1. i 2. ZKP-a), to jest:

– u strukturu prethodnog postupka ugraditi mehanizam djelotvorne sudske zaštite protiv nezakonitog (arbitrarnog) kaznenog progona i istrage od trenutka kad je osoba obaviještena da je u statusu osumnjičenika (točka 39.8. obrazloženja ove odluke),

– propisati zakonsku obvezu određivanja trenutka i obavještavanja osobe da je u statusu osumnjičenika u slučajevima kad se ne provodi istraga (točka 39.8. obrazloženja ove odluke),

– propisati rokove za rješavanje kaznene prijave (odbačaj, optuženje) u slučajevima kad se ne provodi istraga (točka 122.a obrazloženja ove odluke);

2) ukloniti strukturalne manjkavosti u normativnom uređenju djelotvornosti prethodnog postupka (članak 230. stavci 3. do 5. ZKP-a), to jest:

– u okviru državnog odvjetništva urediti instancijsko pravno sredstvo protiv odugovlačenja postupka i drugih nepravilnosti u radu državnih odvjetnika koje dovode do nedjelotvornosti prethodnog postupka odnosno pojedinih predistražnih i istražnih radnji i mjera tako da to sredstvo ispunjava zahtjeve djelotvornog domaćeg pravnog sredstva iz članka 13. Konvencije (točka 122.b obrazloženja ove odluke);

– u okviru suda urediti odgovarajuće pravno sredstvo protiv odugovlačenja postupka i drugih nepravilnosti u radu sudaca istrage koje dovode do nedjelotvornosti istražnog postupka odnosno pojedinih istražnih radnji i mjera tako da to sredstvo ispunjava zahtjeve djelotvornog domaćeg pravnog sredstva iz članka 13. Konvencije (točka 122.b obrazloženja ove odluke);

3) uravnotežiti kaznenoprocesni poredak tako da dosljedno počiva na određenim, preciznim i predvidljivim općim pravilima, pri čemu sva odstupanja od tih pravila moraju činiti jasno naznačene iznimke iz kojih je razvidna njihova ustavnopravna opravdanost, što se osobito tiče kaznenih djela koja prijete organiziranom životu u zajednici i koja su povezana s važnim javnim interesom (točka 184.3. obrazloženja ove odluke).

247. Ustavni sud ima pridržano pravo ispitati jesu li novim zakonskim rješenjima koja će biti donesena u postupku izvršenja ove odluke ispunjene prethodno utvrđene pozitivne ustavne obveze.

4) Točka IV. izreke odluke

248. Na temelju članka 31. stavka 5. Ustavnog zakona Ustavni sud odredio je učinak ove odluke na konkretne (pojedinačne) kaznene postupke.

Odredio je da ova odluka nema pravnih učinaka na kaznene postupke koji su bili pokrenuti ili se pokreću ili će se pokrenuti te na radnje i mjere koje su bile poduzete ili se poduzimaju ili će se poduzeti do »stupanja na snagu« ove odluke (v. točku 241.). Do tog trenutka ova odluka ne proizvodi ustavnopravno obvezujuće pravne učinke.

U trenutku »stupanja na snagu« ove odluke (v. točku 241.) na sve kaznene postupke koji budu u tijeku mora se primijeniti članak 58. stavak 5. Ustavnog zakona, koji glasi:

»Članak 58.

(...)

(5) U postupcima u kojima o pravnoj stvari, do dana stupanja na snagu odluke Ustavnog suda kojom se ukida zakon ... ili pojedina njihova odredba, nije pravomoćno odlučeno, a taj se zakon ... neposredno primjenjuje u toj pravnoj stvari, ukinuti zakon, odnosno ... ukinuta ... odredba neće se primjenjivati od dana stupanja na snagu odluke Ustavnog suda.

5) Točka V. izreke odluke

249. Na temelju članka 31. stavka 5. Ustavnog zakona Ustavni sud odredio je da se do »stupanja na snagu« ove odluke (v. točku 241.) nitko ne može pozivati na nju kao na pravnu osnovu za podnošenje zahtjeva iz članka 58. stavka 1. ili članka 59. Ustavnog zakona.

Članak 58. stavak 1. i članak 59. Ustavnog zakona uređuju utjecaj odluke Ustavnog suda koja je »stupila na snagu«na:

– pravomoćne presude za kaznena djela koje još nisu proizvele učinke (članak 58. stavak 1. Ustavnog zakona),

– slučajeve kad su pravomoćni učinci kaznene presude već nastupili (članak 59. Ustavnog zakona).

Te odredbe glase:

»Članak 58.

(1) Pravomoćna presuda za kazneno djelo utemeljena na odredbi zakona koja je ukinuta zbog nesuglasnosti s Ustavom ne proizvodi pravne učinke od dana stupanja na snagu odluke Ustavnog suda o ukidanju odredbe zakona na temelju koje je presuda donesena i može se izmijeniti odgovarajućom primjenom odredaba o ponavljanju kaznenog postupka.

(...)

Članak 59.

Ako su nastupili učinci pravomoćne sudske presude za kazneno djelo utemeljene na zakonskoj odredbi koja je ukinuta ... stranka može u roku iz članka 58. stavka 4. ovoga Ustavnog zakona podnijeti zahtjev nadležnom sudu da se te posljedice otklone naknadom štete.«

Ustavni sud naglašava da se za primjenu članka 58. stavka 1. i članka 59. Ustavnog zakona pravomoćna kaznena presuda mora isključivo (engl. only, sole; franc. unique) ili odlučujuće (engl. decisive; franc. déterminante) temeljiti na odredbi iz točke I. izreke ove odluke koju je Ustavni sud ukinuo i na razlozima zbog kojih je tu odredbu Ustavni sud ukinuo. O postojanju tih pretpostavki ovlašteni su odlučivati nadležni kazneni sudovi.

Zakonodavac je dužan članak 58. stavke 1. i 5. i članak 59. Ustavnog zakona razraditi u prijelaznim odredbama novog zakona odnosno izmjena i dopuna ZKP-a. Ne učini li to odnosno ne učini li to u roku (v. točku 241.), te će se odredbe Ustavnog zakona primjenjivati neposredno počevši od 16. prosinca 2013.

6) Točka VI. izreke

250. Objava ove odluke temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-I-448/2009

U-I-602/2009

U-I-1710/2009

U-I-18153/2009

U-I-5813/2010

U-I-2871/2011

Zagreb, 19. srpnja 2012.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica dr. sc. Jasna Omejec, v. r.