Broj: Rev 1089/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. V. I. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik B. J., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sesvetama, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-568/12-2 od 18. prosinca 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama posl. br. P-386/11-44 od 10. listopada 2011., u sjednici održanoj 25. rujna 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se naloži tuženiku platiti mu iznos od 786.939,56 kn s pripadajućom zateznom kamatom i nadoknaditi mu parnične troškove. Tužitelju je naloženo nadoknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 28.010,00 kn.

 

              Protiv navedene drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinače presude nižestupanjskih sudova.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tužitelj dana 12. rujna 2000. podnio tužbu protiv V. D. radi isplate iznosa od 745.100,00 DEM s kamatama, da je predložena i privremena mjera zabranom tuženiku otuđenja i opterećenja nekretnine te zabranom tuženikovom dužniku Poliklinici … da dobrovoljno ispuni obvezu isplate tuženiku mjesečne zakupnine.

 

              Utvrđeno je i to da je presudom i rješenjem od 18. svibnja 2001. prvostupanjski sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, ali je odbio prijedlog za donošenje privremenih mjera u obrazloženju kojih odluka iznosi da privremene mjere odbija zbog toga što Poliklinika … nije u pravnom odnosu s V. D., iako se radilo o Poliklinici …, dakle, očito da se radilo o previdu prvostupanjskog suda zbog čega je ukinuta presuda i rješenje kojim se odbija prijedlog za donošenje privremenih mjera, te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a nakon toga, presudom i rješenjem od 14. ožujka 2003. prvostupanjski sud je odlučio o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva prihvativši ga te donio privremenu mjeru kojom se zabranjuje tuženikovom dužniku Poliklinici … da dobrovoljno ispuni obvezu isplate tuženiku mjesečnog iznosa zakupnine (DEM 8.000,00) i zabranjuje tuženiku da primi ispunjenje te obveze odnosno raspolaže svojom tražbinom.

 

              Tužitelj tvrdi da, s obzirom da je V. D. umro dana … 2007., a njegova supruga, nasljednica, da je naslijedila samo neznatna novčana sredstva, nije u mogućnosti naplatiti se od nasljednice, pa smatra da s obzirom na to ima pravo na naknadu štete od Republike Hrvatske jer je do nemogućnosti naplate došlo nezakonitim radom suca, koji je s neprihvatljivim zakašnjenjem donio privremenu mjeru.

 

              Tužitelj se poziva na odredbu čl. 67. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 3/94, 137/97 i dr.) a nižestupanjski sudovi su utvrdili da u konkretnom slučaju nema nezakonitog niti nepravilnog rada suca, te da tužitelj nije dokazao niti nastanak štete do koje bi došlo zbog nezakonitog odnosno nepravilnog rada suca u smislu odredbe čl. 67. st. 1. Zakona o sudovima.

 

              Zbog svega izloženog tužbeni zahtjev je pravomoćno odbijen.

 

              Dakle, jedan od razloga zbog kojih je tužbeni zahtjev odbijen jest okolnost da su nižestupanjski sudovi zaključili da tužitelj nije dokazao nastanak štete.

 

              Ovakvo shvaćanje drugostupanjskog suda revident osporava navodeći da se radi o očiglednoj i sasvim jednostavno utvrdivoj šteti, navodi da je tuženik nasljednicima ostavio samo dugove a tužitelj da je ostao i bez onog minimalnog dijela naplate svoje tražbine koji bi bio ostvario da je mjera pravovremeno donesena tj. u razumnom roku nakon podnesenog prijedloga.

 

              Tužitelj ponavlja da je donošenjem privremene mjere tek 14. ožujka 2003. za tužitelja propuštena, "inače realno pouzdano nedvojbeno ostvariva mogućnost naplate 26,5 mjesečnih zakupnina koje je dužnik tamošnjeg tuženika plaćao svom vjerovniku (V. D.)".

 

              Iz rješenja o nasljeđivanju iza pokojnog V. D. (list 46 spisa) vidljivo je da je njegova nasljednica njegova supruga M. D. naslijedila samo skromna sredstva na računima V. D. te pištolj marke Valther, a tužitelj smatra da iz ovakvog sadržaja rješenja o nasljeđivanju nedvojbeno proizlazi nemogućnost naplate svog potraživanja prema nasljednici V. D..

 

              Međutim, iz činjenice da je supruga V. D. naslijedila samo neznatna novčana sredstva, ne proizlazi i zaključak o nemogućnosti naplate od nasljednice.

 

              Naime, prema odredbi čl. 5. st. 1. – 3. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03 i 35/05 – dalje: ZN), tko je naslijedio neku osobu njezin je sveopći pravni slijednik. Ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika čime postaje nasljedstvo, a ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu.

 

              Prema odredbi čl. 139. st. 1. ZN nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove, a prema odredbi čl. 139. st. 3. ZN nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do vrijednosti naslijeđene imovine, s tim da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika.

 

              Nasljednik odgovara za dugove ostavitelja ne samo imovinom ostavitelja već i cjelokupnom svojom imovinom do vrijednosti naslijeđene imovine pa se ne može smatrati dokazanim postojanje štete u situaciji kada se tužitelj nije niti pokušao naplatiti od nasljednika.

 

              Okolnost da je supruga naslijedila samo neznatna novčana sredstva ne znači da ona nema imovinu na kojoj bi se tužitelj mogao naplatiti a kolika je vrijednost imovine koju je supruga naslijedila, te u kojoj vrijednosti ona odgovara za dugove svog supruga može se smatrati pouzdano utvrđenim ukoliko bi to povodom eventualnog prigovora supruge to bilo utvrđeno u postupku naplate kojeg je mogao pokrenuti tužitelj protiv supruge V. D..

 

              Tužitelj očito smatra da se podrazumijeva da bi supruga istakla prigovor u smislu odredbe čl. 139. st. 3. ZN pozivom na rješenje o nasljeđivanju, međutim, takva pretpostavka se ne može prihvatiti kao pouzdan temelj za zaključak o nemogućnosti naplate od nasljednika (supruge V. D.), pa je zbog toga prihvatljiv zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelj nije dokazao postojanje štete, kao osnovnog elementa na kojem se temelji eventualna obveza o odgovornosti za štetu.

 

              Ostali navodi revizije odnose se na zaključke prvostupanjskog suda o nepostojanju nezakonitog, odnosno, nepravilnog rada suca, međutim, ovi navodi nisu odlučni s obzirom na to da, bez obzira na to da li je postupanje suca bilo zakonito, nije dokazano da bi zbog takvog, eventualno nezakonitog ili nepravilnog postupanja nastupila šteta.

 

              Dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP presuđeno kao u izreci.

 

U Zagrebu, 25. rujna 2013.