Broj: Rev 934/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. I. iz V., zastupanog po punomoćnici B. T., odvjetnici u V., protiv tuženika 1. M. M. iz V. i 2. I. I. iz V., sada sa boravištem u Republici Austriji, N., zastupanih po punomoćniku S. Š., odvjetniku u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1665/11-2 od 12. siječnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru broj P-2340/08-52 od 7. listopada 2010., u sjednici održanoj 22. siječnja 2014.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju presude Općinskog suda u Vukovaru broj P-2340/08-52 od 7. listopada 2010. (u dijelu pod toč. I. i II. izreke) i presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1665/11-2 od 12. siječnja 2012., te predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke naloženo je tuženici M. M. isplatiti tužitelju iznos od 60.646,01 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počam od 25. veljače 2008. pa do isplate i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 12.762,40 kn, u roku od 15 dana.

 

              U toč. II. izreke naloženo je tuženiku I. I. isplatiti tužitelju iznos od 10.000,00 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 25. veljače 2008. do isplate i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 2.077,60 kn, u roku od 15 dana.

 

              U toč. III. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva prema tuženici M. M. u iznosu od 1.353,99 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 25. veljače 2008. do isplate.

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena u dijelu pod toč. I. i II. izreke prvostupanjske presude.

 

              Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnose tuženici pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje ZPP).

 

              Predlažu da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači te odbije tužbeni zahtjev, a podredno da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je osnovana.

 

              Odredbom iz čl. 382. st. 2. ZPP propisano je da stranke mogu  podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Iz podnesene revizije proizlazi da tuženici postavljaju sljedeće materijalno pravno pitanje:

 

              „Od kojeg trenutka egzistira činjenica smrti osobe nestale u Domovinskom ratu i s tim u svezi kada u tom slučaju na nasljednike prelazi imovina, ostavina nestale osobe, te od kada nasljednici odgovaraju za tu imovinu?“

 

              U vezi s tim pitanjem tuženici se pozivaju na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1442/08, iz koje da je, a suprotno pobijanoj presudi, zauzeto pravno stajalište da pravne posljedice smrti nestale osobe ne nastupaju danom kada je nastupila smrt te osobe, već kada je ta osoba identificirana putem DNA analize i utvrđenja činjenica smrti.

 

              Ovaj sud smatra da je postavljeno pitanje važno za jedinstvo u primjeni prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer utvrđena pravna činjenica smrti nestale osobe ne mora se podudarati s utvrđenjem dana njene smrti upisanoj u Matici umrlih, a što je razvidno i iz odluke ovog suda Rev 1442/08 na koju se upire revizijom.

 

Naime, u konkretnom slučaju je utvrđeno da je otac stranaka, B. I., nestao u Domovinskom ratu i da je činjenica njegove smrti utvrđena 2007. godine u postupku identifikacije njegovih posmrtnih ostataka.

 

              Utvrđeno je da je u tom postupku identifikacije kao dan smrti oca stranaka utvrđen 19. studenog 1991. i kao takav upisan u Matici umrlih.

 

              Utvrđeno je nadalje da su roditelji parničnih stranaka, otac B. i majka M. I., 1964. ili 1965. izgradili kuću u V., a da je tužitelj 1978. izgradio uz tu kuću na roditeljskom zemljištu, zajedno sa svojom suprugom, još jednu kuću, te su stoga roditelji stranaka darovnim ugovorom od 1984. darovali 1/3 dijela predmetnih nekretnina tužitelju, kada se on upisao kao suvlasnik zajedno s ocem i majkom na svim izgrađenim objektima u zemljišnim knjigama i to u 1/3 dijela za svakog.

 

              Utvrđeno je nadalje da su obje kuće u Domovinskom ratu uništene i to roditeljska sa šestim stupnjem oštećenja, a tužiteljeva sa petim stupnjem, te da je uslijedila obnova kada je 1998. izgrađen jedan objekat, tj. kuća na dvije etaže, s time da je majka koristila dio prizemlja od 45 m2, a tužitelj s obitelji preostali dio prizemlja i prvi kat zgrade, ukupno 75 m2. Utvrđeno je da je zahtjev za obnovu podnio tužitelj zbog petog stupnja oštećenja njegovog zdanja, te posebno majka zbog šestog stupnja oštećenja njezine nekretnine koju je uživala zajedno s ocem i da je u tom postupku obnove otac sudjelovao, zastupan po staratelju jer se radilo o osobi nepoznata boravišta, kada je staratelj dao suglasnost u ime i za račun oca za obnovu predmetnog objekta.

 

              Utvrđeno je da je navedena nekretnina obnovljena sredstvima iz državnog proračuna, ali da je i tužitelj izvan ovih sredstava uložio do 2004. u istu nekretninu svoja novčana sredstva, za koja traži troškove ulaganja od tuženika srazmjerno dijelu kojeg su oni naslijedili od oca, a prvotuženica i u odnosu na dio koji je ona stekla od majke.

 

              Naime, utvrđeno je u postupku da su prije obnove na predmetnoj nekretnini bili upisani roditelji stranaka i tužitelj, svaki u 1/3 dijela, a da su nakon obnove na nekretnini upisani još uvijek otac s 1/3 dijela, te tužiteljeva kćerka kojoj je on u međuvremenu darovao svoj dio od 1/3 dijela, te prvotuženica koja je 1/3 dijela nakon smrti majke 2008. godine stekla temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog s majkom.

 

              Slijedom takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi smatraju da su stranke naslijedile oca već 1991. godine, budući da je 2007. godine utvrđena činjenica njegove smrti 1991., pa stoga smatraju da je već tada otvoreno nasljedstvo iza njega i da tuženici odgovaraju tužitelju za naknadu njegovih ulaganja u naslijeđene dijelove tuženika po osnovi stečenog bez osnove.

 

              Za sada se ne može prihvatiti takav zaključak nižestupanjskih sudova.

 

              Odlučno pravno pitanje u ovom pravnom sporu, a kako se to smatra i revizijom, jeste od kada egzistira pravna činjenica smrti oca kao osobe nestale u Domovinskom ratu.

 

              S tim u svezi valja reći da se nasljedstvo otvara smrću ili proglašenjem nestale osobe umrlom, kada dan otvaranja nasljedstva može biti dan smrti ostavitelja ili dan kada je rješenje o proglašenju osobe umrlom postalo pravomoćno, osim ako je u samom rješenju kao dan smrti određen neki drugi dan (čl. 122. i 123. Zakona o nasljeđivanju – „Narodne novine“ broj 48/03 i 163/03 - dalje ZN). Trenutkom ostaviteljeve smrti nasljednik stječe nasljedno pravo i na njega po sili zakona prelazi ostavinska imovina te ostala prava i obveze uz njegovo svojstvo nasljednika, osim ako što drugo ne proizlazi iz njihove pravne naravi (čl. 129. st. 1. i 2. ZN). Upravo to je u postupku potrebno raspraviti.

 

              Kraj činjenice da je otac stranaka, B. I., smatran živom osobom sve do 2007. godine, a što proizlazi i iz postupka obnove uništene nekretnine, jer je otac u tim postupcima sudjelovao zastupan po staratelju, te da je činjenica njegove smrti utvrđena tek nakon dovršenog postupka ekshumacije i identifikacije 2007. i ta činjenica, navodno, tek tada upisana u knjige umrlih, odlučno je pravno pitanje je li i od kada nasljednici odgovaraju tužitelju za njegova ulaganja i u kojem opsegu.

 

              Prema tome, sve dok nije 2007. utvrđena činjenica smrti oca proizlazilo bi da je tužitelj ulagao u imovinu oca upisanog kao suvlasnika u 1/3 dijela na prijepornom objektu, pa bi tek od tada nasljednici oca, dakle tuženici, odgovarali za obveze iz naslijeđene imovine po principima Zakona o nasljeđivanju (npr. odredba iz čl. 139. st. 1., 3., 4. i 5.), s time da bi prijeporna ulaganja tužitelja i zahtjev za njihovu naknadu tada valjalo raspraviti i u svjetlu zakonskih odredbi iz čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 - dalje ZVDSP), a ne čl. 210. ZOO, kako to čine nižestupanjski sudovi.

 

              Pri svemu tome valja imati na umu, u konkretnom slučaju, da se ostavina sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, a navedena obnovljena nekretnina nije još postojala 1991., pa nije ni mogla kao takva predstavljati ostavinsku imovinu.

 

              Prema tome, zbog pogrešnog pravnog pristupa da je tužitelj ulaganja vršio u imovinu tuženika, koju da su oni naslijedili već 1991. kada je upisana činjenica smrti oca, nisu raspravljena odlučna pitanja je li postoji odgovornost tuženika za naknadu troška ulaganja tužitelja u dio nekretnine oca koji su oni naslijedili ili odgovaraju za tužiteljeva ulaganja u njihov dio i do koje visine. Pri tome valja imati na umu i opseg takvih ulaganja (nužni i korisni troškovi), kada nije sporno da je objekt obnovljen sredstvima i iz državnog proračuna. Ujedno treba imati na umu i nespornu činjenicu da je sve do smrti majke 2008. i ona bila vlasnica 1/3 dijela i da je i njezin dio obnovljen sredstvima iz državnog proračuna, a taj je dio nakon njezine smrti stekla, po ugovoru o doživotnom uzdržavanju, prvotuženica tj. kćerka.

 

              Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu ocijenili odlučne činjenice za odluku u ovoj pravnoj stvari, to je valjalo prihvatiti reviziju i nižestupanjske presude ukinuti te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 2. ZPP.

 

U Zagrebu, 22. siječnja 2014.