Broj: Gž-1085/2012

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Mare Beljan Čamber članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. V. M., iz R. S., I. B., 2. Z. Š. I. R. S., P., oboje zastupani po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., protiv tuženika Z. Š. iz R., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku iz R., radi osporavanja pravovaljanosti oporuke, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Opatiji, poslovni broj P-793/07-29 od 1. prosinca 2011. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 12. veljače 2014. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i   p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-793/07 od 1. prosinca 2011. godine, osim u dijelu točke II. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu.

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbacuje se kao nepravovremena dopuna žalbe tuženika od 29. listopada 2013. godine.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da nije pravno valjana oporuka pok. K. L. O. sastavljena dana 20. listopada 2006. godine.

 

              U točki II. izreke tuženik je obvezan tužiteljima naknaditi parnični trošak u iznosu od 67.975,00 kuna u roku od 15 dana, dok je zahtjev za naknadu troška u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan.

 

              Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Bitnu povredu odredaba parničnog postupka nalazi u nerazumljivosti i proturječnosti presude, nejasnoći i proturječnosti razloga o odlučnim činjenicama međusobno tako i stanju spisa. Navodi da je cijeli postupak vođen pod „čudnim okolnostima“, a što opširno obrazlaže u žalbi. Smatra da je jedino relevantno za ovaj postupak iskaz svjedoka oporuke koju su potvrdili njezinu istinitost i vjerodostojnost. Uz navedeno da je tuženik dostavio nalaz i mišljenje vještaka grafološke struke Z. Č. koji u svom nalazu kao nesporno potvrđuje da je na oporuci istinit i originalan potpis pok. K. O., što je indirektno potvrdio i nalaz Centra za forenzična ispitivanja, a sud unatoč tome bez ičijeg prijedloga određuje nove dokaze i donosi rješenje u kojem određuje će se provesti novo grafološko vještačenje. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka D. T. navodi da se radi o vještaku sa stažom od par godina i čiji je rad podložan kritici. Nakon toga da je sud ponovno bez ičijeg prijedloga proveo novo grafološko vještačenje po Centru za kriminalistička vještačenja „I. V.“ iz Z. u kojem sada isti vještak D. M. daje nalaz bitno drugačiji od prethodnog. Tuženik smatra da takvi nalaz ne mijenja ništa na stvari jer nitko nije nesporno utvrdio da li je potpis K. O. na oporuci bio krivotvoren, a vještak je dozvolio mogućnost da je oporuku potpisala K. O.. Navodi da vještak Z. Č. vrhunski stručnjak sa dugogodišnjim stažom na poslovima grafološkog vještačenja, dok vještak D. T. ima staž od samo dvije godine, a vještak D. M. dao je dva različita mišljenja. Stoga drži nejasnim zašto sud daje povjerenje samo jednoj strani i smatra da sud takvim ponašanjem tuženika stavlja u neravnopravan položaj čime je povrijedio načelo stranačke ravnopravnosti. U prilog tvrdnje da je sud pogrešno ocijenio nalaze i mišljenje vještaka poziva se na knjigu doktora Ž. S.. Smatra pogrešnim i zaključak suda prvog stupnja da nisu ispunjeni uvjeti za valjanost pisane oporuke pred svjedocima jer oporučiteljica nije pred svjedocima izjavila da je to njezina oporuka. Naprotiv tuženik smatra da iz iskaza svjedoka D. K. i R. L. nesporno proizlazi da je K. O. prethodno sama napisala svoju oporuku, da ju je donijela na mjesto potpisivanja, i da ju je prije potpisivanja sama pročitala. Pored toga navodi da iz teksta oporuke je razvidno da je oporuku sastavila i prethodno se identificirala sama oporučiteljica, da je točno navela što je njezina volja, a što njezina imovina i kako se ta njezina volja ima provesti. Također da je kao nesporno utvrđeno da je ostaviteljica prije nego je potpisala oporuku istu pročitala naglas, da je nesporno prilikom čitanja više puta iskazala i naglašavala da je to njezina oporuka, da je to njezina zadnja volja i da želi da se njezina zadnja volja izvrši na način preciziran u oporuci.

 

Predlaže presudu preinačiti i podredno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovan suđenje pred drugim sucem pojedincem.

 

Tuženik je podnio dopunu žalbe 29. listopada 2013. godine koja nije podnesena pravovremeno.

 

              Tužitelji u odgovoru na žalbu navode da prvostupanjski sud nakon iznošenja dokaza koje je naveo i bitnog sadržaja jasno je naznačio da je svoju odluku temeljio na odredbi članka 31. Zakona o nasljeđivanju („NN“ 48/03, 163/03, 35/05 u nastavku dalje: ZN). Povreda da se sastoji u utvrđenju suda da ostaviteljica nije izjavila pred dva istodobno prisutna svjedoka da isprava koju su oni potpisali njezina oporuka stoga da tuženikovo osporavanje stručnost nalaza i mišljenja vještaka grafologa nije od nikakve važnosti.

 

              Predlažu žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 u nastavku teksta: ZPP) jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako i stanju spisa pa je presudu moguće ispitati.

 

              Jednako tako nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 7. stavak 1. i 2. ZP-a jer protivno žalbenim navodima tuženika na ročištu od 9. lipnja 2009. godine tužitelji su predložili da se zatraži mišljenje drugog vještaka, pa je postupajući po takvom njihovom prijedlogu sud zatražio mišljenje vještaka D. T., dok mišljenje vještaka D. M. od 16. lipnja 2011. godine je dopuna njegovog nalaza i mišljenja od 13. siječnja 2009. godine.

 

              Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

 

              Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev kojim tužitelji kao zakonski nasljednici pok. K. O. traže da se utvrdi pravna nevaljanost pisane oporuke ostaviteljice pred svjedocima od 20. listopada 2006. godine kojom je određeno da ostaviteljica svoju imovinu nekretnine u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Opatiji označene kao k.č.br. 553/4 gradilište površine 640 m2 upisane u z.k.ul.br. 918 k.o. O. te nekretninu u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci označenu kao k.č.br. 3/2 – kuća broj 217 i dvorište površine 343 m2, k.č.br. 3/5 dvorište površine 280 m2 te k.č.br. 3/6 gradilište površine 234 m2 sve upisano u z.k.ul.br. 700 k.o. S. ostavlja Z. J.. Postojanje pravne nevaljanosti oporuke obrazlažu navodima da u spornoj oporuci nije izražena stvarna volja oporučiteljice, jer da ostaviteljica nikome do svoje smrti nije govorila o svojoj posebnoj želji, da je živjela sama i prema saznanju tužitelja i ostalih sumještana, njezinih neposrednih susjeda tuženik nikad nije navraćao kod pok. ostaviteljice, tako da je svima ime tuženika u životu ostaviteljice kao i njegova uloga u istome, nepoznata. Uz navedeno postojanje pravne nevaljanosti oporuke obrazlažu i da oporuka nije potpisana po K. O..

 

              Sud prvog stupnja utvrđuje da je pisanom oporukom pred svjedocima od 20. prosinca 2006. godine određeno da ostaviteljica svoju imovinu nekretnine u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Opatiji označene kao k.č.br. 553/4- gradilište površine 640 m2 upisane u z.k.ul.br. 918 k.o. O., te nekretnine u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci označene kao k.č.br. 3/2 – kuća broj 217 i dvorište površine 343 m2, k.č.br. 3/5 dvorište površine 280 m2, te k.č.br. 3/6 – gradilište površine 234 m2 sve upisane u z.k.ul.br. 700 k.o. S. ostavlja Z. J.. Zatim je navedeno da je zbog pravne valjanosti oporuke dala pozvati dva oporučna svjedoka D. K. i R. L. pred kojim svjedocima će izjaviti da je naprijed napisana oporuka, njezina oporuka i njezina posljednja želja kao i da ista sadrži njezinu volju u pogledu raspoređivanja njezine imovine u času smrti, a za koju oporuku traži da se ista u cijelosti poštuje nakon njezine smrti i izvrši onako kako je naprijed navedeno. Nakon toga se navodi da D. K. i R. L. posvjedočuju da je u njihovoj prisutnosti K. O. izjavila da je naprijed napisana oporuka njezina oporuka i njezina posljednja želja te da ona želi da se ista poštuje i da se nakon njezine smrti postupi u cijelosti kako je u ovoj oporuci navedeno, a zatim je istu oporuku vlastoručno pred njima potpisala. Nadalje, sud utvrđuje iz iskaza svjedoka R. L. da je oporuka potpisana u jednom kafiću na Z., kojom prilikom su bili prisutni tuženik, gospođa O. i još jedna svjedok, da je svjedok pročitao oporuku, da je oporuku prva potpisala gospođa O. a onda svjedoci, da se ne sjeća je li gospođa O. nakon što je pročitala oporuku nešto rekla, odnosno da nakon čitanja oporuke nije ništa rekla ni komentirala. Utvrđuje iz iskaza svjedoka D. K. da je oporuku donijela gospođa O. da je ona pročitala oporuku, pa onda ju je uzeo u ruke svjedok, da je gospođa O. nije objasnila zbog čega to radi.

 

Na osnovi tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da prijeporna pisana oporuka K. O. pred svjedocima od 20. listopada 2006. godine nije pravno valjana u smislu odredbe članka 31. ZN-a jer oporučiteljica nije izjavila pred svjedocima da je to njezina oporuka.

 

              Nadalje sud prvog stupnja ne prihvaća nalaz i mišljenje vještaka Z. Č. da je na oporuci potpis K. O. jer je vještak nalaz i mišljenje izradio na temelju uvida u presliku oporuke i na temelju usporedbe samo sa jednim dokumentom također u preslici. Nasuprot tome iz nalaza i mišljenja vještaka D. T. utvrđuje da je sporni potpis „O. K.“ na oporuci od 20. listopada 2006. godine vrlo vjerojatno – gotovo sigurno nije pisan rukom ostaviteljice K. L. O. već je nastao imitiranjem po poznatom uzorku. Iz nalaza i mišljenja Centra za kriminalistička istraživanja „I. V.“ iz Z. utvrđuje da potpis na spornoj oporuci od 20. listopada 2006. godine vjerojatno nije autentičan potpis pok. K. L. O.. Naime, ne postoje nesporni potpisi pok. K. O. iz razdoblja od 1998. do 2006. godine, pa je mišljenje vještaka D. T. da je navedeno razlog da zaključak o vjerodostojnosti potpisa daje u najvećem stupnju vjerojatnosti a ne isključivo, dok je mišljenje vještaka D. M. da je zbog istog razloga zaključak o vjerojatnosti potpisa moguć jedino u najnižem stupnju vjerojatnosti.

 

              Stoga sud prvog stupnja smatra da na temelju tih nalaza i mišljenja ne može se izvesti zaključak da li je oporuku potpisala K. O. bez obzira što oba vještaka ostavljaju vrlo malu vjerojatnost da je to njezin potpis, jer su oba vještaka napomenula da nedostaju nesporni potpisi novijeg datuma.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

              Prema odredbi članka 31. ZN-a oporučitelj koji zna i može čitati i pisati može sastaviti oporuku tako što će za ispravu, bez obzira tko ju je sastavio, izjaviti pred dva istodobno nazočna svjedoka da je to njegova oporuka te pred njima potpisati.

 

              Iz sadržaja citirane odredbe proizlazi da je pretpostavka za valjanost pisane oporuke pred svjedocima: 1. da ju je oporučitelj vlastoručno potpisao u prisutnosti dvaju svjedoka, 2. izjavljujući pred njima da je to njegova oporuka, te 3. da su se oporučni svjedoci potpisali na toj oporuci.

 

              Tijekom postupka je utvrđeno da između ostalog u oporuci od 20. listopada 2006. godine se navodi: „zbog pravne valjanosti oporuke dala sam pozvati dva svjedoka D. K. i R. L. pred kojima svjedocima ću izjaviti da ovo naprijed napisana oporuka moja oporuka i moja posljednja želja kao i da ista sadrži moju volju u pogledu raspoređivanja moje imovine u času moje smrti, a za koju oporuku tražim da se ista u cijelosti poštuje i nakon moje smrti“. Isto tako je navedeno „mi, potpisani D. K. i R. L., ovim potvrđujemo da je danas u našoj prisutnosti K. O., izjavila da je naprijed napisana oporuka njena oporuka i njena posljednja želja te da ona želi da se ista poštuje i da se nakon njezine smrti postupi u cijelosti onako kako je u oporuci navedeno, a zatim je istu oporuku vlastoručno pred njima potpisala.“ Sud prvog stupnja je proveo dokaz i saslušanjem svjedoka oporuke D. K. i R. L.. Svjedok R. L. je iskazao da oporučiteljica nakon čitanja oporuke nije ništa rekla ni komentirala, a svjedok D. K. također je istakao da oporučiteljica nije objasnila zašto to radi.

 

              Imajući u vidu navedene iskaze svjedoka, ovaj sud nalazi da oporučiteljica nije izjavila pred svjedocima da je to njezina oporuka. Drugim riječima, ne može se prihvatiti osnovna tvrdnja tuženika da je oporučiteljica prije nego što je potpisala oporuku istu naglas pročitala i da je prilikom čitanja više puta iskazala i naglasila da je to njezina oporuka, da je to njezina zadnja volja i da želi da se njezina volja izvrši na način preciziran u oporuci.

 

              Naime, prema iskazu svjedoka R. L. proizlazi da su oporuku svi pročitali, da je oporuku uzeo i pročitao on, a tako je učinila i gospođa O., da se ne sjeća da li je nešto rekla nakon što je pročitala oporuku, odnosno da nakon čitanja oporuke nije ništa rekla ili komentirala. Isto tako iz iskaza svjedoka D. K. proizlazi da je K. O. pročitala oporuku i da je istu on uzeo u ruke, da gospođa O. nije objasnila zašto to radi. Zato je sud prvog stupnja pravilno ocijenio iskaze navedenih svjedoka kada je našao da na temelju njihovih iskaza ne može utvrditi da je oporučiteljica izjavila pred svjedocima da je to njezina oporuka.

 

              Kad se ima u vidu sadržaj oporuke iz koje proizlazi da je ostaviteljica izjavila da će takvu izjavu dati pred svjedocima, iz takve izjave proizlazi da je ona tek imala namjeru na opisani način izjaviti da je to njezina oporuka, a ne da je takvu izjavu dala. Iz iskaza spomenutih dvaju svjedoka ne proizlazi da je ostaviteljica pred njima izjavila svoju posljednju volju. Naime, oporučiteljica pred svjedocima nije rekla da je to njezina oporuka, niti iz iskaza svjedoka proizlazi da je oporučiteljica bilo što drugo rekla, odnosno upotrijebila bilo koji drugi izraz kojim na jasan način izražava svoju stvarnu volju.

 

              Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 31. stavak 1. ZN-a kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

 

              Podredno, i kad bi postojala pretpostavka da je ostaviteljica dala takvu izjavu, to ne bi ništa mijenjalo u pravnoj ocjeni da oporuka ostaviteljice od 20. listopada 2006. godine nije pravno valjana.

 

              Neutemeljen je žalbeni navod tuženika da sud nije imao osnove prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka grafologa.

 

              U postupku je na okolnosti je li sporni potpis na oporuci od 20. listopada 2006. godine pisan rukom K. O. proveden dokaz grafološkim vještačenjem po vještaku D. T. i D. M., iz čijih nalaza proizlazi da vrlo vjerojatno – gotovo sigurno potpis nije pisan rukom ostaviteljice K. O., odnosno da potpis na spornoj oporuci vjerojatno nije autentičan.

 

              Na nalaz i mišljenje vještaka tuženik je stavio primjedbe. Radi utvrđenja  (ne)osnovanosti primjedbi sud je pozvao vještaka D. T. na očitovanje na primjedbe, te saslušao vještaka  na ročištu od  16. studenog 2011. godine, pri čemu su vještaci ostali kod svog osnovnog nalaza.

 

              Sud prvog stupnja smatra da na temelju tih nalaza i mišljenja ne može se izvesti zaključak da li je oporuku potpisala K. O., bez obzira što oba vještaka ostavljaju vrlo malu vjerojatnost da je to njezin potpis.

 

              Takva utvrđenja suda prvog stupnja ne mogu se prihvatiti, jer su oba nalaza suglasna, a očitovanjem i saslušanjem vještaka otklonjene su primjedbe na njihov nalaz i mišljenje.

 

              Prije svega iz nalaza i mišljenja D. T. proizlazi da je vještak analizom nespornih potpisa ostaviteljice nastalih u dužem vremenskom razdoblju od 1954. do 1998. godine utvrdio da je vidljiv dobar stupanj ispisanosti rukopisa, izuzetno dobra koordinacija pokreta, sigurnost poteza, dobar ritam i dinamika poteza, potpuna sigurnost poteza je prisutna u potpisu iz 1998. godine, a svi nesporni potpisi složene su grafičke strukture koja omogućava provođenje vještačenja i utvrđivanje relevantnih općih i posebnih značajki rukopisa. Analizom spornog potpisa utvrđuje izrazitu neujednačenost u ritmu i dinamici poteza, vrlo jasno vidljiv zastoj i lomove poteza na početnim grafemima, sporo i sa tupim završetcima pisanje dugog silaznog poteza na „g“, „K“ i „j“, ali i na završnu „ć“ u prezimenu prisutnost izrazite sporosti u oblikovanju krivulje na grafemu „K“, nesigurnost poteza koja je naročito vidljiva na samom početku poteza kod oblikovanja početnog grafema „o“ „tj., njegove asocijacije, ali i nakon mjesta zastoja i poteza. Također utvrđuje da drugi silazni potezi nedvojbeno ukazuju da je potpis pisan sigurnom rukom, s dobrom koordinacijom pokreta pri čemu nema ni najmanjeg traga tremoru. Nakon međusobne usporedbe spornog i nespornog potpisa mišljenje je vještakinje da sporni potpis „O. K.“ na oporuci pisanoj pred svjedocima 20. listopada 2006. godine vrlo vjerojatno – gotovo sigurno nije pisan rukom ostaviteljice K. L. O. već je nastao imitiranjem po poznatom uzorku s tim da se mišljenje daje u najvećem stupnju vjerojatnosti a ne kao decidirano isključivo iz razloga što kod analize nije imala na raspolaganju nesporne potpise ostaviteljice iz razdoblja nastanka sporne oporuke.

 

              Rezultat tog vještačenja suglasan je i nalazu i mišljenju Centra za kriminalistička istraživanja „I. V.“, pri čemu treba istaći da vještak D. M. nije promijenio svoj nalaz i mišljenje kako to navodi tuženik, već je dopunio nalaz i mišljenje od 13. siječnja 2009. godine (list 108 – 112 spisa) nakon što su pribavljeni novi nesporni potpisi pok. K. O.. Tako i navedeni vještak utvrđuje u nalazu i mišljenju od 13. siječnja 2009. godine da se detaljnom stereomikroskopskom analizom uočava neujednačeni ritam i dinamika pisanja kao i neujednačena kvaliteta poteza, da su vidljiva povremena zastajkivanja, nadogradnja poteza te povremene sporosti u formiranju grafičkih formi, nedostatak dinamike pisanja, pri čemu tragovi tremora i naglašene nesigurnosti poteza nisu vidljivi. Nakon toga i dodatno pribavljen nesporni materijal, veći broj potpisa pok. K. O., temeljem analize svih raspoloživih nespornih potpisa, usporedbe spornog i nespornog materijala i ovaj vještak je mišljenja da potpis na spornoj oporuci od 20. listopada 2006. godine nije autentičan potpis pok. K. L. O.. Pri tome vještak navodi da je zaključak o vjerojatnosti spornog potpisa procjenjujući moguć u najnižem stupnju vjerojatnosti.

 

              Činjenica da je tuženik uz odgovor na tužbu dostavio nalaz i mišljenje vještaka Z. Č. od 16. siječnja 2008. godine, nije od odlučne važnosti jer je izrađen po narudžbi tuženika, a značaj nalaza i mišljenja vještaka ima samo nalaz i mišljenje onog vještaka kojeg je u tom svojstvu odredio sud, a ne i nalaz i mišljenje osobe koju je angažirao tuženik.

 

              Grafološkim vještačenjem utvrđeno je da vrlo vjerojatno gotovo sigurno potpis K. O. na oporuci od 20. listopada 2006. godine nije pisan rukom ostaviteljice K. L. O. odnosno da potpis na spornoj oporuci vjerojatno nije autentičan potpis pok. K. L. O., s tim da vještak D. M. zaključak o vjerodostojnosti spornog potpisa daje u najnižem stupnju vjerojatnosti, onda je pravilnom ocjenom provedenih dokaza trebalo utvrditi da potpis na oporuci nije potpis ostaviteljice, te žalbeni navodi tuženika u kojem tvrdi suprotno nisu osnovani.

 

Na tvrdnje tuženika valja odgovoriti da u situaciji kada su provedena dva grafološka vještačenja i niti jednim nalazom nije isključena mogućnost da potpis na oporuci od 20. listopada 2006. godine ne bi bio ostaviteljičin, već naprotiv utvrđena je izrazita vjerojatnost da ostaviteljica nije bila potpisnik oporuke, onda se praktički može smatrati gotovo dokazanim da potpis na oporuci   od 20. listopada 2006. godine nije potpis pok. K. L. O..

 

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

              Obzirom da je dopuna žalbe tuženika podnesena 29. listopada 2013. godine, a tuženik je presudu protiv koje je podnio žalbu zaprimio7. prosinca 2011. godine, proizlazi da je taj podnesak dostavljen nakon proteka roka te je dopunu žalbe valjalo odbaciti kao nepravovremenu, primjenom odredbe čl.367. ZPP-a.

 

U Rijeci, 12. veljače 2014. godine