Broj: Po-100/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Općinski sud u S., po sucu toga suda Mirjani Rubić, u pravnoj stvari tužitelja Z. K. iz S. OIB: …, zastupan po pun B. K. odvj. u S., protiv tuženika N. K. iz S., OIB: …, radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju,  nakon provedene glavne javne rasprave zaključene dana 11. prosinca 2014.g. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i tuženika osobno, dana 23. siječnja 2015.g.

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Utvrđuje se da stan u S. u zgradi anagrafske oznake u podrumu (južna strana) površine cca 32 m2, u zgradi anagrafske oznake, u podrumu (južna strana) površine cca 32 m2 u zgradi sagrađenoj na čest. zgr. 3634 KO S., a koji stan je stečen temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 7. studenog 1996.g. ovjerenog pred javnim bilježnikom Z. P. u S. dana 7. studenog 1996.g. pod brojem OV-6057/96 za ½ dijela cijelog predstavlja bračnu stečevinu pok. N. K.
2. Utvrđuje se ništetnost Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog dana 22. veljače 2005.g. između tuženika kao davatelja uzdržavanja i N. K. kao primatelja uzdržavanja, a koji Ugovor je ovjeren u Općinskom sudu u … pod br. IR-98/05 dana 22. ožujka 2005.g. u dijelu u kojem je predmet tog ugovora za cijelo 1/1 stan u S. u zgradi anagrafske oznake u podrumu (južna strana) površine cca 32 m2, u zgradi sagrađenoj na čest. zgr. 3634 KO S., a koji stan je stečen temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnine od 7. studenog 1996.g. ovjerenog pred javnim bilježnikom Z. P. u S. dana 7. studenog 1996.g. pod brojem OV-6057/96.
3. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"Nalaže se temeljem ove presude u zemljišnim knjigama za KO S. brisanje upisa prava vlasništva na ime tuženika na nekretnini u naravi stanu položenom u podrumu ukupne neto površine 30 m2 koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, dnevnog boravka s blagovaonicom i kupaonice, anagrafske oznake, S. u zgradi označenoj kao čest. zgr. 3634 ZU 5721 KO S.."

 

r i j e š i o   j e

 

1. Odbacuje se tužba u dijelu zahtjeva koji glasi: "iz razloga što za ½ dijela cijelog predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu pok. N. K. te primatelj uzdržavanja nije mogao zaključiti ugovor u kojem je predmet navedeni stan za cijelo 1/1".
2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.750,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena.

 

Obrazloženje

 

              U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 21. lipnja 2012.g. se navodi kako su roditelji stranaka N. i N. K. brak zaključili 22. kolovoza 1952.g., da je majka stranaka preminula 23. travnja 2000.g., a 11. ožujka 2004.g. tuženik da je kao davatelj uzdržavanja sa ocem N. kao primateljem uzdržavanja zaključio Ugovor o doživotnom uzdržavanju (ovjeren kod Općinskog suda u S. pod br. IR-98/05 dana 22. ožujka 2005.g.) predmet kojeg je bio stan u S. na adresi površine 32 m2 u zgradi sagrađenoj na čet. zgr. 3634 KO S., a koji stan je stečen temeljem Ugovora o kupoprodaji od 7. studenog 1996.g. Otac stranaka N. K. preminuo je 5. lipnja 2000.g. te se iza njegove smrti vodi ostavinski postupak kod ovog suda pod br. O-1986/10, a stan koji je bio predmetom Ugovora o doživotnom uzdržavanju predstavlja bračnu stečevinu roditelja stranaka i to svakog za po ½ dijela pa je predmet tog ugovora mogla biti samo ½ dijela stana. Stoga je zatraženo donijeti presudu na utvrđenje da predmetni stan u S. predstavlja bračnu stečevinu pok. N. K., da je ništetan Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između tuženika kao davatelja uzdržavanja i oca mu N. K. kao primatelja uzdržavanja „iz razloga što za ½ dijela cijelog predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu pok. N. K. te primatelj uzdržavanja nije mogao zaključiti ugovor u kojem je predmet navedeni stan za cijelo“ uz zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove postupka.

 

              U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi i zahtjevu prvenstveno navodeći da je iza pok. majke stranaka N. K. vođen ostavinski postupak pod br. O-1128/00 koji je pravomoćno okončan Rješenjem o nasljeđivanju od 10. svibnja 2001.g., a u tom postupku sudjelovali su kao nasljednici pok. otac stranaka kao suprug ostaviteljice te same parnične stranke kao sinovi i nitko nije tražio da u ostavinsku masu uđe dio stana koji je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju.

              Prema navedenom tuženik smatra kako se ne može tražiti naknadno izmjena glede ostavinske mase pok. N. K., a poglavito što su ona i pok. otac stranaka stanovali u stanu koji je bio predmet tog ugovora koji je, kako tvrdi tuženik zakonit, na zakonit je način sačinjen i ovjeren i predmet je bio stan koji je u cijelosti vlasništvo pok. N. K. jer nakon smrti njegove supruge taj stan nije bio utvrđen bračnom stečevinom.

              Podneskom od 11. lipnja 2013.g. tužitelj je naveo da "pored postavljenog tužbenog zahtjeva dodaje tužbeni zahtjev“ kojim se utvrđuje raskinutim ugovor o doživotnom uzdržavanju zbog neizvršavanja obveza tuženika kao davatelja uzdržavanja“ te nalaže brisanje upisa prava vlasništva rečene nekretnine na ime na ime tuženika.

             

U tijeku postupka sud je izveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka, pregledom Vjenčanog lista Matičnog ureda S. pod br. Klase: 223-06/12-08/2111 od 12. travnja 2012.g., smrtnog lista Matičnog ureda S. K.: 223-06/12-10/2080 od 2. travnja 2012.g., Ugovora o doživotnom uzdržavanju S. 22. veljače 2005.g." ovjerenog kod ovog suda pod br. IR-98/05 dana 22. ožujka 2005.g., pregledom spisa ovog suda O-1128/00 i O-1986/10, pregledom Ugovora o kupoprodaji nekretnine "U S., 7. studenog 1996.g.", ovjerenog u potpisu prodavatelja S. Z. kod javnog bilježnika iz S. Z. P. pod br. OV-6037/96 dana 7. studenog 1996.g., zk izvatka pod br. Si-3393/07 od 9. veljače 2007.g., Rješenja D. od 21. srpnja 1983.g., Rješenja zk odjela ovog suda Z-2338/97 od 15. studenog 2006.g., saslušanjem svjedoka R. K., M. D., V. B., pregledom fotografija (priloženih na listu 41 spisa), saslušanjem svjedoka R. B., N. D., dok je sud odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka F. S. koji se zbog zdravstvenog stanja i visoke životne dobi ispričao glede nemogućnosti pristupa radi saslušanja prilažući medicinsku dokumentaciju (str. 22 do 28 spisa) koja potvrđuje njegove navode o nemogućnosti svjedočenja, time da stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

 

              Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan, time da je tužbu u određenom dijelu valjalo odbaciti.

 

              Predmet spora jesu su zahtjevi tužitelja na utvrđenje da stan u S. u zgradi anagrafske oznake sagrađenoj na čest. zgr. 3634 KO S. predstavlja bračnu stečevinu pok. majke stranaka N. K. (točka I); na utvrđenje ništetnosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog između tuženika kao davatelja uzdržavanja i pok. oca stranaka N. K. kao primatelja uzdržavanja predmet kojeg je bio taj stan „iz razloga što za ½ dijela cijelog predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu pok. N. K. te primatelj uzdržavanja nije mogao zaključiti ugovor predmet kojega je bio navedeni stan za cijelo“ (točka II); 

 

Nadalje, tužbeni zahtjev kakav je postavljen u podnesku od 11. lipnja 2013.g. na brisanje prava vlasništva utužene nekretnine sa imena tuženika je neosnovan, a o tužbenom zahtjevu iz istog podneska kojim se traži utvrđenje da je raskinut Ugovor o doživotnom uzdržavanju nije bilo mjesta odlučivanju iz razloga što je, iako izričito nije navedeno da se radi o podrednom tužbenom zahtjevu, po svojoj prirodi upravo tako postavljen, pa kako je prihvaćen tužbeni zahtjev na ništetnost Ugovora, to odlučivanju o spomenutom (podrednom) zahtjevu nije bilo mjesta.

 

Među strankama koji su inače braća nije sporno da su njihovi roditelji, sada pok. N. K. i N. K. sklopili brak 22. prosinca 1952.g. koji je trajao do smrti majke stranaka preminule 23. travnja 2000.g.

Iza smrti N. K. vodio se ostavinski postupak kod ovog suda te je Rješenjem o nasljeđivanju O-1128/00 od 10. svibnja 2001.g. utvrđena njezina ostavina sastojeća od nekretnina u KO V. te stana u Z. na lokaciji R. koju su na temelju zakona i uslijed ustupa supruga ostaviteljice N. K. za 1/3 dijela u korist Z. K. naslijedili tužitelj Z. K. za 2/3 dijela, a tuženik N. K. za 1/3 dijela.

              Dakle, u tom ostavinskom postupku nitko od nasljednika koji su aktivno sudjelovali pristupajući na ročište od 9. svibnja 2001.g. na kojem su utvrđeni rodoslovlje, sastav imovine, činjenica da je ostaviteljica preminula bez oporuke te su zaprimljene njihove nasljedničke izjave, a Rješenje o nasljeđivanju N. K. zaprimio je 8. lipnja 2001.g., Z. K. (ovdje tužitelj) dana 28. svibnja 2001.g., a N. K. (ovdje tuženik) dana 29. svibnja 2001.g., tako da je isto postalo pravomoćno 25. lipnja 2001.g. nije kao ostavinsku imovinu  označio nekretninu koja je ovdje sporna.

U zemljišnim knjigama ovog suda kao vlasnik predmetnog stana upisan je otac stranaka N. K..

 

              Proizlazilo bi da je nakon pravomoćnosti Rješenja o nasljeđivanju iza smrti majke stranaka zaključen Ugovor o doživotnom uzdržavanju između oca stranaka N. K. kao primatelja uzdržavanja te N. K., ovdje tuženika kao davatelja uzdržavanja i baš dana 11. ožujka 2004.g. predmet kojeg ugovora je bila s jedne strane obveza tuženika kao davatelja uzdržavanja doživotno uzdržavati oca, osigurati mu potrebnu njegu i pomoć u skladu s potrebama i običajima (ostalo pobliže citirano u čl. 4.), a primatelj uzdržavanja je prenio na davatelja uzdržavanja pravo vlasništva na više nekretnina položenih u KO V. te u cijelosti na stanu u S. na adresi, koji prijenos se imao izvršiti u trenutku smrti N. K., time da je ugovor ovjeren kod ovog suda pod br. IR-98/05 dana 22. ožujka 2005.g., a N. K. je preminuo 5. lipnja 2010.g.

Kao što je uvodno rečeno, tužitelj smatra da je predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan jer je predmet istog bila nekretnina – stan u S. na adresi koji bi predstavljao bračnu stečevinu njegovih roditelja i to za po ½ dijela svakoga, što tuženik poriče u  bitnome smatrajući kako Rješenje o nasljeđivanju iza smrti majke stranaka glede ostavinske mase veže stranke te da se sada ne može utvrđivati imovinom ostaviteljice i sporna nekretnina jer bi to predstavljalo izmjenu spomenutog rješenja.

Govoreći o ostavinskom postupku vođenom iza smrti majke N. tužitelj je iskazao kako je tamo bio šokiran bratovim ponašanjem jer su se oni već prije bili dogovorili da će tužitelju pripasti majčina imovina, a tuženiku očeva, što bi značilo svakome od stranaka po pola spornog stana te pored toga tuženiku očeva imovina u V., a tužitelju majčina imovina u V. i stan u Z., da bi se tuženik na ostavinskoj raspravi iza majčine smrti prihvatio nasljedstva, što je tužitelja zbunilo i nije znao kako postupiti. U ostavinskom postupku iza majčine smrti tuženik nije tražio izdvajanje, tj. da u majčinu ostavinu uđe polovica spornog stana baš iz ranije navedenih razloga, posebno činjenice što se brat prihvatio nasljedstva što je tužitelja zbunilo, a sve se odvijalo vrlo brzo i trajalo kratko.

Tvrdi tužitelj da je stan bračna stečevina roditelja od kojih je otac bio u radnom odnosu, za razliku od majke koja se u potpunosti brinula o domaćinstvu i strankama dok su bila djeca, obrađivala je vrt na M. koji je bio zasađenim brojnim kulturama dugi niz godina. Iskazivao je o tome kako ga je otac izvijestio da će se o njemu nakon majčine smrti brinuti prijateljica N. D. koja je s njim živjela do 2007.g. kada ju je brutalno izbacila obitelj tuženika.

Tužitelj je prema vlastitom iskazu od ožujka 2004.g. pa do 2007.g. često, odredivši to jednom tjedno posjećivao oca, a nakon toga rjeđe jer je tužitelju transplantirana jetra, pri čemu su se tužitelj i otac uvijek nalazili izvan stana, najčešće u gradu ili na ribarnici, a u stan nije dolazio i zbog te očeve prijateljice koja ga je nazivala spominjući neke njihove razmirice u čemu tužitelj nije htio sudjelovati.

Potvrđuje tužitelj da je tuženikov sin živio s pok. ocem stranaka negdje između 2004.g. i 2006.g., iskazivao je o tome kako mu otac nije spominjao da se netko ne brine o njemu, prilikom posjeta ocu tijekom 2008.g., a i kasnije ga je viđao zapuštenog, što je sve bilo u stanu jer je otac već bio lošijeg zdravlja da bi se nalazili vani, nakon 2007.g. oca je posjećivao jednom tjedno kada mu je govorio da mu obroke sprema tuženikova supruga iskazujući nezadovoljstvo tom hranom i načinom na koji se tuženik odnosi prema njemu budući je bio agresivan, a za sporni ugovor je saznao na ostavinskoj raspravi.

Što se tiče spomenute N. D. tužitelj je iskazao da se ona, kako mu je otac pričao i što je i sam vidio brinula o njemu, kuhala mu i spremala.

Glede zdravstvenog stanja pok. N. K. tužitelj je iskazao da se ono pogoršalo 6 mjeseci prije smrti, kada ga je k sebi odveo tuženik koji ga je inače odveo i u Dom da bi otac zbog pogoršanog zdravlja bio hospitaliziran i u bolnici preminuo.

 

Tuženik prvenstveno tvrdi da je obveze iz ugovora izvršavao, a nakon očeve smrti snosio i troškove sahrane, poriče da tužitelj za ugovor nije znao navodeći da je inače rijetko oca posjećivao, pa tako u predmetnom stanu kroz razdoblje od tri godine bio svega 5 puta. Također tuženik ističe da je njegov sin S. cijelo vrijeme boravio u predmetnom stanu na M. s djedom kojeg je i čuvao za njegova života, da se očevo zdravstveno stanje zadnju godinu života pogoršalo, pa je živio sa tuženikom na adresi, a inače u trajanju od 2 mjeseca kroz 2010.g. otac da je bio smješten u Domu na Č. gdje mu je pružena adekvatna skrb i njega koja mu je kao stručna bila potrebna pored tuženikove pomoći.

O zdravstvenom stanju pok. N. K. iskazivao je u postupku saslušani svjedok R. K., njegov liječnik, koji se sjećao da je N. K. nakon smrti supruge sam dolazio po lijekove i ostalo, a nakon određenog vremena da je to za njega činio tuženik, pri čemu ovom liječniku uopće nije bio poznat tužitelj koji ga nije ni kontaktirao u svezi očevog zdravstvenog stanja. Prema iskazu ovog svjedoka bi proizlazilo da je u nekoliko navrata bio u kućnim posjetima kod N. K. na adresi te u nekoliko navrata, po pozivu tuženika da je posjetio N. K. koji se tada nalazio na adresi i svaki put je stekao dojam da se o N. netko brine jer nije bio zapušten, a stan je bio uredan te je prilikom posjeta znao zateći i tuženika i njegovog sina, a svaki put je sa pacijentom normalno komunicirao, dok je glede njegove sposobnosti kretanja iskazao kako misli da se mogao otežano kretati.

Nakon uvida u zdravstveni karton pok. N. K. kojeg je ovaj svjedok priložio prilikom saslušanja glede razdoblja od 2005.g. do 2010.g. je ukazao kako mu se pacijent obraćao radi povećane sedimentacije i anemije, upale pluća tijekom 2005.g., smole u ušima, pri čemu je u predzadnjim kućnim posjetima bio 26. veljače 2010.g. kada je utvrdio slabiju grubu mišićnu snagu, da slabije jede, pije i hoda i ne želi ići u bolnicu, pri čemu je upisao dijagnozu sindroma psihoorganicum iskazujući i sumnju na moždani udar, time da je rečeni sindrom kojeg je opisao vrlo širokim upisao jer je utvrdio da pacijent ima stanovite psihičke smetnje uzrokovane organskim porijeklom, što je prvi put primijetio tek tada.

 

Svjedok M. D. koji je iskazivao o poznanstvu s parničnim strankama i njihovim roditeljima inače prebiva na adresi u S. što bi bilo u neposrednoj blizini stana u kojem živi tuženik sa svojom obitelji često je viđao oca stranaka vani  navodeći da mu je nakon smrti supruge hranu pripremala supruga tuženika tako da su mu se obroci nosili ili bi dolazio kod tuženika na objed, time da je tuženikov sin S. uz samog tuženika često bio s djedom te stanovao u tom stanu na adresi. Bilo mu je poznato da je pok. N. jedno kratko vrijeme bio u staračkom Domu i to „isključivo iz razloga da se njemu kao starijoj osobi ne stvori gungula radi vjenčanja unuka S.“, a upravo u to vrijeme da mu se i stanje pogoršalo te je nedugo nakon toga preminuo u staračkom Domu. Svoja saznanja o naprijed navedenom, uključiv i tvrdnju da bi pok. N. znao kod sina N. prespavati svjedok je iznio kao neposredni očevidac i iz razloga jer živi blizu, čemu je dodao kako tužitelja nije viđao da posjećuje oca niti mu ga je pok. N. spominjao, iako su se često susretali i razgovarali.

Bio je određen u kazivanju da je s pok. N. imao urednu komunikaciju, da nije bio zapušten već da se tuženik sa svojom obitelji o njemu brinuo.

 

Prema kazivanju saslušanog svjedoka V. B. koji poznaje tuženikovog sina S. K. od 1998.g. upravo je isti posljednjih 6-7 godina djedovog života živio s djedom u stanu na M. gdje je ovaj svjedok često dolazio. Iskazao je da je pok. N. K. često izlazio vani odlazeći do prostora gdje se igraju balote i gdje je držao brod, da ih je učio loviti ribu, zna da mu je hranu spremala tuženikova supruga donoseći obroke pok. N. koji bi znao i ručati kod tuženika, što je svjedoku bilo poznato jer je i sam s njima u nekoliko navrata ručao. Tvrdi da je s pok. N. mogao normalno komunicirati, da se kretao bez poteškoća, da mu se stanje pogoršalo u posljednjoj godini života kada je, ne mogavši precizno odrediti razdoblje, živio kod tuženika, nije mu bilo poznato gdje je pok. N. preminuo, pri čemu tužitelja nikada nije vidio u stanu u kojem je N. živio niti u tuženikovom stanu.

 

Svjedoku R. B. koji je poznavao pok. oca stranaka od sredine 90-tih godina kao i tužitelja bilo je poznato da je N. D. koju je inače svjedok primio kod sebe kao prognanicu nedugo nakon smrti pok. N. K., a po traženju N. K. ženske osobe koja bi mu nešto spremala i skuhala, s istim živjela u njegovom stanu na M. gdje mu je kuhala i pospremala, a on joj je davao cigarete i nešto sitno novaca, što je radila otprilike 4 godine, a u tom razdoblju u nekoliko navrata od njega odlazila te se i vraćala, pri čemu su razlozi njezina odlaska uvijek bili u ponašanju nevjeste ili unuka pok. N. K..

 

Saslušana svjedokinja N. D. potvrdila je da je preko R. B. upoznala N. K. koji je tražio osobu za pomoć u stanu, pa kako je njoj trebala financijska pomoć, s istim je počela i živjeti negdje oko 2000.g. te pospremala stan, kuhala mu, peglala odjeću i sl. Tvrdi da je bio vrlo dobrog zdravlja za svoju dob, da je s njim kroz cijelo razdoblje uredno komunicirala, da je gotovo svakodnevno izlazio u šetnju do svog broda, tržnice ili bi odlazio na ribe. Iz stana se odselila 2006.g. zbog toga što je sin tuženika S. K. izbacio njezine stvari, pri čemu je iskazala da bi gotovo svakodnevno u stanu viđala spomenutog S. K. koji bi nekad znao i prespavati ostavljajući nered. Ustvrdila je kako je jedne prigode tuženika obavijestila da mu je otac pao i ozlijedio se i da mu je potrebna medicinska pomoć, kada joj je tuženik zaprijetio da će je zadaviti, da bi u međuvremenu došao S. K. s kojim je organizirala medicinsku skrb za pok. N. od kojega je ustvari za ono što je radila dobila smještaj i hranila se, time da joj nije ništa plaćao osim što bi joj ponekad znao kupiti neku sitnicu.

 

Među strankama nije sporno da je predmetni stan stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice njihovih roditelja i to na način da je otac stranaka, kao zaposlenik ranijeg poduzeća V. B. koje je promijenilo tvrtku u poduzeće D. u S., od istog dobio stan u S. i prodao ga, a nakon toga je 7. studenog 1996.g. kupljen sporni stan (Ugovor o kupoprodaji ovjeren u potpisu prodavatelja S. Z. kod javnog bilježnika u S. Z. P. pod br. OV-6037/96 dana 7. studenog 1996.g./str. 12 c spisa), time što je u ugovoru kao kupac označen samo otac stranaka.

Nije sporno ni da majka stranaka nije bila zaposlena, ali se brinula o domaćinstvu i strankama dok su bili djeca, kao i da je za života njihovog oca N. K. zajedno s njim u stanu bio i tuženikov sin S., a jedno vrijeme i treća osoba i baš svjedokinja N. D. koja je u stan došla na preporuku R. B. da bi u domaćinstvu prednika stranaka obavljala kućanske poslove, a zauzvrat dobila besplatno stanovanje i hranu.

U postupku nisu ponuđeni dokazi na okolnosti da bi sporni stan predstavljao posebnu imovinu pok. oca stranaka N. K..

Proizlazilo bi dakle da se radi o imovini koja predstavlja zajedničku imovinu roditelja stranaka.

Ovdje je posebno reći da činjenica što u ostavinskom postupku iza pok. majke stranaka ova nekretnina nije spomenuta kao njezina ostavina ne predstavlja zapreku tužitelju tražiti donošenje presude kojom će se utvrditi da se radi o imovini koja predstavlja zajedničku imovinu roditelja stranaka.

To iz razloga što je tužitelj zakonski nasljednik iza smrti majke  N. K. jer u smislu čl. 135. Zakona o nasljeđivanju (NN 52/71, 47/78, 56/00 dalje DZN) (sada čl. 129. Zakona o nasljeđivanju – NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 dalje ZN) ostavina umrle osobe prelazi na njezine nasljednike po sili zakona u času njezine smrti.

Tuženik neosnovano smatra da se u ovoj pravnoj stvari radi o nastupanju učinka pravomoćnosti pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju. Ovo iz razloga što pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su učestvovale u postupku ostavinske rasprave, ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici. Prema ovoj zakonskoj odredbi pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ima značenje reis iudicatae ukoliko strankama nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici, ali samo u odnosu na osobe koje su sudjelovale u postupku raspravljanja ostavine i u pogledu imovine koja je bila predmet raspravljanja u ostavinskom postupku.

Pri tom valja navesti da se sporna imovina, ukoliko je bila vlasništvo ili suvlasništvo ostaviteljice smatra naknadno pronađenom imovinom. Ovo zato što se naknadno pronađenom imovinom smatra sva ona ostavinska imovina koja nije obuhvaćena pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju bez obzira na to da li se za vrijeme vođenja ostavinske rasprave znalo da ona postoji i da je dio ostavine ili ne. Naknadno pronađenu imovinu treba raspraviti primjenom čl. 232. st. 1. DZN-a (sada čl. 234.              ZN-a) u ostavinskom postupku.

Međutim, ovdje je među nasljednicima sporno da li nekretnina koje je predmet tužbenog zahtjeva predstavlja imovinu sad pok. N. K., radi čega je o tome valjalo odlučivati u parničnom, a ne u ostavinskom (izvanparničnom) postupku, nakon čega bi, ukoliko odluka o tome postane pravomoćna prihvaćenjem tužbenog zahtjeva, njezinu imovinu valjalo rasporediti u ostavinskom postupku po pravilima o naknadno pronađenoj imovini.

 

Naime, prema stanju spisa predmetni stan stečen je za vrijeme trajanja bračne zajednice N. i N. K., o čemu je N. K. zaključio Ugovor o kupoprodaji stana sa S. Z. kao prodavateljem 7. studenog 1996.g. uz ugovorenu cijenu od 168.000,00 kn te je temeljem istog izvršio upis prava vlasništva na svoje ime.

Dakle, ugovor o kupoprodaji zaključen je u vrijeme trajanja braka roditelja stranaka pa bi se radilo o bračnoj stečevini (zajedničkoj imovini) roditelja stranaka.

Glede samog instituta bračne stečevine, a promatrano kroz regulativu važeću u vrijeme trajanja bračne zajednice ovdje treba reći da je razmatrati njihove odnose kroz odredbe zakona koji su bili na snazi u vrijeme stjecanja imovine, što bi značilo kroz odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima (NN 11/78, 45/89, 59/90 dalje ZBPO).

U smislu odredbe iz čl. 270. ZBPO-a imovina bračnih drugova može biti zajednička i posebna, time da je čl. 271. propisano da je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova zajednička imovina.

Nadalje, je određeno u čl. 277. st. 1. istog Zakona kako zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, a st. 2. da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

U čl. 278. st. 1. normirano je kako bračni drugovi mogu sporazumno podijeliti zajedničku imovinu tako da odrede suvlasničke dijelove u čitavoj ili u jednom dijelu imovine, ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom drugu pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine, dok je st. 2. određeno da se sporazum o diobi nekretnina zaključuje se u pismenom obliku.

 

Nijedna od stranaka i ne dokazuje da je između ostavitelja N. K. i njegove pok. supruge N. postojao sporazum u pisanom obliku glede imovine koju predstavlja bračna stečevina.

Po nalaženju ovog suda kod činjenice da pisanim sporazumom sad pok. N. K. nije svoj udio u bračnoj stečevini prepustila suprugu ne može se zaključivati o tome da se radilo o isključivo njegovoj imovini kojom je mogao slobodno raspolagati.

Inače, u postupku nije ni utvrđeno da bi eventualno majka stranaka dala usmenu suglasnost na raspolaganja ugovorom o doživotnom uzdržavanju kojim je inače raspolagano nakon njezine smrti jer se o tome ne može zaključivati ni iz iskaza saslušanih stranaka i svjedoka.

Pri tome nije do značaja što u ostavinskom postupku iza njezine smrti udjel u zajedničkoj imovini koji predstavlja ovaj stan nije prijavljen u ostavinsku masu iz razloga ranije navedenih.

 

Po nalaženju ovog suda time što je predmetni stan stečen za vrijeme trajanja braka roditelja stranaka, pa dakle predstavlja zajedničku imovinu N. i N. K. utvrđeno je da sad pok. majka stranaka svojim udjelom nije raspolagala niti dala suglasnost za raspolaganje, sad pok. N. K. je zaključenjem Ugovora o doživotnom uzdržavanju sa tuženikom, neovisno od toga što je isti zaključen nakon smrti supruge N. K. postupio protivno odredbi iz čl. 277. ZBPO, čija pravna posljedica je ništetnost takvog ugovora na koju sud pazi po službenoj dužnosti i u ovom stadiju postupka.

U smislu odredbe iz čl. 4. st. 4. Zakona o nasljeđivanju (NN 52/71, 78/78, 56/08, 48/03 dalje ZN) nasljedno se prave stječe u trenutku ostaviteljeve smrti, pa bi po nalaženju ovog suda u situaciji kada je preminula majka stranaka kao udjeličar u zajedničkoj imovini za pravovaljano raspolaganje bila potrebna suglasnost nasljednika koji ulaze u njezina prava i obveze, što bi u ovom slučaju bio samo tužitelj jer je ustup predmetne nekretnine izvršen u tuženikovu korist, a tuženik nije ponudio dokaze na okolnosti da se tužitelj sa tim suglasio.

Radi toga je Ugovor o doživotnom uzdržavanju ocijeniti ništetnim.

 

Odredbom iz čl. 287. ZBPO-a propisano je da se kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine i to, ne vodeći samo računa o zaradi svakog bračnog druga, već i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i obitelji, kao i svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. 

 

Dosljedno, ovdje je trebalo raspraviti koliki je bio doprinos majke stranaka u stjecanju zajedničke imovine. 

 

Nesporno je da je pok. N. K. bio zaposlen, s prosječnom radničkom plaćom i da je ostvario pravo na mirovinu, dok majka stranaka nije bila u radnom odnosu, ali se brinula o domaćinstvu, strankama kao djeci, kuhala je i pospremala.

 

              Obzirom na duljinu trajanja zajednice roditelja stranaka, koji su bili u braku od 1952.g. pa do smrti N. K. (23. travnja 2000.g.), imajući u vidu da je otac stranaka bio zaposlen i ostvarivao primanja, a potom i mirovinu, dok majka stranaka nije bila u radnom odnosu, čemu je dodati očiti njezin angažman u održavanju kućanstva i odgoju djece, to je po nalaženju ovog suda primjereno svim okolnostima slučaja ocijeniti da je doprinos majke stranaka u stjecanju zajedničke imovine tijekom bračne zajednice bio jednak doprinosu oca stranaka (svatko za po ½).

 

Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev pod točkom I, a dijelom i zahtjev pod točkom II kojeg je pak u određenom dijelu valjalo odbaciti budući se odnosi na utvrđenje činjenica, a u tom dijelu u smislu odredbe iz čl. 187. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 25/13, dalje ZPP) nije dopuštena tužba.

Stoga je tužbu valjalo odbaciti u dijelu zahtjeva koji glasi "Iz razloga što za ½ dijela cijelog predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu pok. N. K. te primatelj uzdržavanja nije mogao zaključiti ugovor u kojem je predmet navedeni stan za cijelo 1/1".

 

Što se tiče tužbenog zahtjeva iz podneska od 11. lipnja 2013.g. kojim se traži brisanje istog je valjalo odbiti, kako iz razloga što je brisovnu tužbu ovlaštena podnijeti osoba čija su knjižna prava povrijeđena (čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama NN 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 dalje ZZK), što nije tužitelj u ovom predmetu, tako i iz razloga što prema stanju upisa u zemljišnim knjigama tuženik u istima nije ni upisan, već otac stranaka.

 

Dosljedno, odlučeno je kao u izreci, time da je kao što je uvodno rečeno izostala odluka o podrednom zahtjevu na utvrđenje da je raskinut predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju budući je taj zahtjev postavljen kao podredni, pa kod činjenice da je prihvaćen glavni zahtjev nije bilo mjesta odlučivanju o tom, podrednom zahtjevu.

             

              Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3., 155. i 164. ZPP-a.

              Tužitelju je obistinjen trošak za zastupanje po punomoćniku za slijedeće radnje: za sastav tužbe, pristup na ročište od 7. studenog 2012.g. po 100 bodova, za pristup na ročište od 10. siječnja 2013.g. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 25 bodova, za pristup na ročište od 7. svibnja 2012.g. 100 bodova, za sastav podneska od 11. lipnja 2013.g. 25 bodova, za pristup na ročište od 11. lipnja 2013.g. 100 bodova, za pristup na ročište od 29. kolovoza 2013.g. i 22. listopada 2013.g. po 25 bodova, za pristup na ročište od 10. prosinca 2013.g., 12. veljače 2014.g. po 100 bodova, za pristup na ročište od 8. travnja 2014.g. 25 bodova, za pristup na ročište od 3. lipnja 2014.g. 100 bodova, za pristupe na ročišta od 28. kolovoza 2014.g. i 23. listopada 2014.g. po 25 bodova, 11. prosinca 2014.g. 100 bodova, sveukupno 975 bodova, odnosno 9.750,00 kn, čemu je s naslova pristojbe tužbe i presude valjalo dodati iznose od po 500,00 kn, što je ukupno 10.750,00 kn.

 

              Gornji trošak tužitelju je dosuđen u cijelosti jer po nalaženju ovog suda nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

 

U Splitu, 23. siječnja 2015.g.