Broj: Gž-3420/2014

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Vladimiru Ferenčeviću, u parničnom predmetu tužitelja R. A. d.d. Z., zastupanog po punomoćniku J. G. iz O. G. & G., odvjetniku iz Z., protiv tužene A. Š., iz B., zastupane po punomoćnici M. I., odvjetnici iz S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slatini broj Povrv-1209/13-11, od 30. listopada 2014. godine, dana 3. rujna 2015. godine,

r i j e š i o   j e

1.Žalba tužitelja se uvažava, te se pobijana presuda Općinskog suda u Slatini broj Povrv-1209/13-11, od 30. listopada 2014. godine preinačava u odbijajućem dijelu (točka II izreke), kao i u odluci o parničnom trošku (točka III izreke), tako da se sudi:

„I.Održava se na snazi preostali dio platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika N. T. iz Z. broj Povrv-11640/12 od 19. prosinca 2012. godine, kojim je tuženoj naloženo da tužitelju isplati iznos od 12.895,33 kune, sa zakonskom zateznom kamatom koja na dio toga iznosa od 11.474,81 kunu teče od dana 17. listopada 2009. godine do isplate.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 4.670,50 kuna u roku od 15 dana.“

2.Utvrđuje se da je tužena A. Š. odustala od žalbe protiv presude Općinskog suda u Slatini broj Povrv-1209/13-11, od 30. listopada 2014. godine

Obrazloženje

                            Pobijanom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika u dijelu kojim je tuženoj naloženo da tužitelju isplati iznos od 25.790,65 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na dio toga iznosa od 22.949,64 kune koja teče od 17. listopada 2009. godine do isplate, kao i da mu naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.137,80 kuna (točka I izreke), a ukinut je dio istoga platnog naloga kojim je tuženoj naloženo da tužitelju isplati iznos od 12.895,33 kune sa zakonskom zateznom kamatom koja na dio toga iznosa od 11.474,81 kunu  teče od 17. listopada 2009. godine do isplate (točka II izreke). Ujedno je tuženoj naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.071,79 kuna (točka III izreke).

                            Protiv ove presude žalbu su podnijele obje stranke, s tim da je tužena svoju žalbu povukla podneskom od 30. listopada 2014. godine, zbog čega je riješeno kao u točki 2. izreke.

                            Tužitelj žalbom osporava presudu zbog pogrešne  primjene materijalnog prava.

                            Žalba tužitelja je osnovana.

                            Tužitelj utuženi iznos potražuje iz ugovora o kreditu kojeg je u svojstvu davatelja kredita sklopio sa prednikom tužene M. Š..

                            Prvostupanjski sud pobijanu presudu kojom je usvojio 2/3 tužbenog zahtjeva u bitnome obrazlaže  time kako između stranaka nije sporno da je tužena nasljednica primatelja kredita, da temeljem čl. 139. st. 23.  Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 48/03, 63/03m 35/05 – dalje ZN), nasljednik odgovara za dugove ostavitelja do visine vrijednosti naslijeđene imovine s tim da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i  vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika. Unatoč tome što tužena nije iznosila prigovor da bi vrijednost imovine koju je naslijedila bila manja od spornoga potraživanja a niti da bi do tada podmirila bilo kakve dugove ostavitelja, prvostupanjski sud usvaja samo 2/3 tužbenog zahtjeva. Ovo obrazlaže utvrđenom činjenicom da je tužena jedna od dvije nasljednice primatelja kredita koja je ostavinsku imovinu naslijedila u 2/3 dijela, te da stoga u navedenom omjeru odgovara za dugove ostavitelja.

                            U pravu je žalitelj da je ovakvim tumačenjem odredbe čl. 139. st. 3. ZN-a prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, temeljem odredbi čl. 139. st. 4. ZN-a odgovornost više nasljednika za dugove ostavitelja je solidarna, s tim da svaki nasljednik odgovara do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela. Budući da tužena nije prigovarala da bi vrijednost naslijeđene imovine bila manja od sporne tražbine, sud je pravilnom primjenom materijalnog prava imao usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Pri tome treba reći da se na međusobne odnose nasljednika kao solidarnih dužnika, odnosno na tuženičino pravo regresa, primjenjuju odredbe čl. 52. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br: 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO), što nije predmet ovoga parničnog postupka.

                            Pri ocjeni osnovanosti navedenog dijela tužbenog zahtjeva ovaj drugostupanjski sud je imao u vidu da tužitelj nije iznosio takve činjenične navode kojima bi osporio visinu potraživanja iz ugovora o kreditu prema predniku tužene kao korisniku kredita. Navodio je doduše da je tuženik 1/2 dijela navedene tražbine supruga prednika tužene, ali uz ovu tvrdnju nije iznio takvih činjeničnih navoda  iz kojih bi proizlazila osnovanost ove tvrdnje. Pored navedene tvrdnje stranke tijekom postupka nisu niti iznosile činjeničnih tvrdnji koje bi se odnosile na osnovu i visinu potraživanja, već su se, u potpunosti nepotrebno, njihova izlaganja u bitnome svodila na spor o tome da li je sud u prethodno vođenom ovršnom postupku trebao donositi rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, dakle, na zakonitost navedenog rješenja.  Naime, nakon što je povodom prigovora protiv rješenja o ovrsi nastavljeno s vođenjem ovoga parničnog postupka, u istome se je imalo raspraviti i odlučiti o osnovanosti tražbine a ne o tome da li su postojale pretpostavke za donošenje rješenja o ovrsi.

                            Slijedom navedenog, valjalo je žalbu uvažiti, te preinačiti pobijani, odbijajući dio prvostupanjske presude, usvajanjem tužbenog zahtjeva i u navedenom dijelu.

                            Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 2. Zakona o parničnom postupku  („Narodne novine“  br. 148/11- Pročišćeni tekst). Budući da je nakon preinake odbijajućeg dijela prvostupanjske presude tužitelj u cijelosti uspio u postupku dosuđen mu je cjelokupni parnični trošak po stavkama kako je to navedeno u prvostupanjskoj presudi, uvećano za trošak žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna.

U Bjelovaru, dana 3. rujna 2015. godine