Broj: Rev-x 439/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica J. P., odvjetnica u Z., protiv tuženice M. V. iz V., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik G. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. i p., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2617/14-2 od 16. prosinca 2014., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-5508/04-55 od 30. rujna 2014., u sjednici održanoj 16. rujna 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 270.600,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

II. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.“

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5508/04-55 od 30. rujna 2014. pod točkom I izreke.

 

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5508/04-55 od 30. rujna 2014. pod točkom II. izreke te se sudi:

 

Nalaže se tužitelju M. P. iz Z., ..., da tuženici M. V. iz L. ..., V., naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 19.375,00 kn, sve u roku od 15 dana.

 

III. Odbija s kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbe.

 

IV. Nalaže se tužitelju M. P. iz Z., ..., da tuženici M. V. iz L. ..., V., naknadi trošak žalbe u iznosu od 625,00 kn, sve u roku od 15 dana.

 

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbe u iznosu od 5.625,00 kn (preko iznosa od 625,00 kn do iznosa od 6.250,00 kn).“

 

Protiv dijela drugostupanjske presude s kojim nije uspio u postupku reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nižestupanjske presude u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje podredno preinačiti nižestupanjske presude te naložiti tuženici da tužitelju naknadi parnične troškove s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj je popisao trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji tužitelj ističe da je u postupku pred drugostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 154. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 354. st. 1. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako su sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

 

Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranici i njezinu umješaču nadoknaditi troškove, dok prema stavku 2. citirane  zakonske odredbe ako stranka djelomično uspije u parnici sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj i umješaču razmjeran dio troškova.

 

U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari odbijen.

 

Imajući na umu citirane zakonske odredbe te polazeći od toga da je tužitelj u postupku koji je prethodio reviziji u cijelosti izgubio parnicu neosnovano tužitelj ističe da je u postupku pred drugostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 154. ZPP. Naime, drugostupanjski sud je u situaciji kada je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP kada je preinačio prvostupanjsku presudu u toč. II. izreke („Svaka stranka snosi svoj parnični trošak“) i odlučio kao u toč. II., III. i IV. izreke.

 

K tomu treba dodati, da neosnovano tužitelj u reviziji ukazuje na odredbu čl. 154. st. 2. ZPP jer u predmetnom sporu tužitelj nije djelomično uspio (izgubio je parnicu u cijelosti – odbijen je s tužbenim zahtjevom).

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je prednik tuženice D. V. pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu broj Ko-1152/05 od 28. rujna 2009. oglašen krivim jer je 22. prosinca 1993. oko 21,00 sat u Z. ispred caffe bara M., nakon verbalnog sukoba s tužiteljem, u nakani da ga teško tjelesno ozljedi, a pristajući pritom da mu nanese i ozljede opasne po život, udario tužitelja šakom u predjelu lica uslijed kojeg je tužitelj pao na tlo, nakon čega ga je, dok se nalazio na tlu i pridizao, nastavio udarati po glavi zajedno s dvojicom NN osoba, uslijed kojih je udaraca tužitelj padao na tlo i na koji način je zadobio ozljede glave u vidu kontuzijskog areala, dvostranog prijeloma kostiju lubanje, krvarenje izvan tvrde moždane ovojnice i više nagnječenja mozga u predjelu bazalnih ganglija u čeonom režnju,

 

- da iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka proizlazi da su navedene ozljede kod tužitelja dovele do smanjenja njegove životne i radne sposobnosti 50%, da je trpio bolove jakog intenziteta 2-3 dana, srednje jakog oko 20 dana i slabijeg oko 6 tjedana, kao i sekundarni strah jačeg intenziteta 7-8 dana, srednje jakog oko 2 mjeseca, manji strah oko 6 mjeseci, te kasniji strah oko 3 mjeseca, kao i da mu je bila potrebna tuđa pomoć i njega kroz 3 mjeseca 4 sata dnevno, daljnja 2 mjeseca po 3 sata dnevno i još oko 2 mjeseca po 2 sata dnevno i konačno da je na glavi tužitelja nakon operativnog zahvata tjemeno lijevo zaostao ožiljak veličine oko 30 cm, a koje naruženje je manjeg do srednjeg stupnja,

 

- da je tuženica rješenjem o nasljeđivanju od 23. svibnja 2007. (list 78 i 79 spisa) proglašena nasljednicom iza pok. D. V. (umrlog ....),

 

- da u trenutku otvaranja nasljedstva ostavitelj nije imao potraživanje prema HZMIO na ime mirovine, da je stanje na štednoj knjižici kod H. p. b. d.d. bio iznos od 702,42 kn, a na računu kod R. b. d.d. bio je negativni saldo u iznosu od 2.751,16 kn,

 

- da je na dan otvaranja nasljedstva prednik tuženice bio vlasnik 32,900 udjela u Fondu hrvatskih branitelja, međutim u vrijeme njegove smrti (17. veljače 2007.) vrijednost udjela bila je nepoznata, te se počela utvrđivati tek 10. ožujka 2008.,

 

- da je tuženica istaknula prigovor da nije naslijedila imovinu, već samo dugove.

 

Slijedom izloženog nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženica iza prvotnog tuženika D. V. nije naslijedila imovinu već dugove, pa imajući na umu odredbu čl. 139. st. 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03 i 35/05 – dalje: ZN) odbijaju tužbeni zahtjev.

 

Odredbom čl. 139. st. 3. ZN propisano je da nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova, sud pazi po istaknutim prigovorima.

 

Prema navedenoj odredbi zakona, nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, time da se opseg odgovornosti nasljednika za ostaviteljeve dugove prosuđuje prema vrijednosti naslijeđene imovine koju je ona imala u času prijelazu na nasljednike, dakle u trenutku ostaviteljeve smrti.

 

Prema tome, proizlazi da nasljednik ne može odgovarati za dugove svog prednika ako on nije ostavio imovinu (tako i ovaj sud u Rev-x 649/2010-2 od 22. veljače 2012.).

 

Polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji te imajući na umu odredbu čl. 139. st. 3. ZN kao i pravno shvaćanje ovoga suda da se opseg odgovornosti nasljednika za ostaviteljeve dugove prosuđuje prema vrijednosti naslijeđene imovine koju je ona imala u času prijelaza na nasljednike, dakle u trenutku smrti ostavitelja, pravilno su i prema ocjeni ovoga suda nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili.

 

Stoga, pogrešna je tvrdnja tužitelja koju ponavlja u reviziji, da je o opsegu odgovornosti tuženice (nasljednice prvotnog tuženika D. V.) glede predmetne tražbine valjalo prosuđivati prema vrijednosti naslijeđene imovine prilikom donošenja odluke o meritumu spora.

 

Obzirom na izloženo, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan.

 

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 16. rujna 2015.