Broj: Rev 1921/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Branka Medančića, člana vijeća i Marine Paulić, članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice K. S., iz Z., …, koju zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik iz B. i suradnici, O. društvo d.o.o., Z., …, protiv tuženika I. S., iz Z., …, kojeg zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik u Z., …, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8311/13-2 od 21. siječnja 2014. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9650/10-30 od 25. rujna 2013., u sjednici održanoj 3. studenog 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužiteljice se odbacuje kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je pod točkom I. izreke odbijen zahtjev tužiteljice kojim je zatražila da se utvrdi da je ništetna oporuka pok. S. S. sastavljena 12. kolovoza 2005., kojom je on za svog nasljednika odredio tuženika, te da se ostavina pok. S. S. ima rasporediti na njegove zakonske nasljednike. Pod točkom II. izreke prihvaćen je zahtjev tužiteljice za poništenje oporuke pok. S. S. sastavljene 12. kolovoza 2005., kojom je on za svog nasljednika odredio tuženika. Pod točkom III. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 11.250,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

 

Drugostupanjskom presudom je pod točkom I. izreke preinačena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. izreke te je suđeno na način da je tužiteljica odbijena s tužbenom zahtjevom za poništenje predmetne oporuke kao i sa zahtjevom za naknadu parničnog troška. Pod točkama II. i III. izreke tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 23.505,00 kn kao i trošak žalbenog postupka u iznosu od 3.125,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju na temelju odredbe članka 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, navodeći da istu podnosi jer odluka u sporu ovisi o rješenju pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, predlažući da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu.

 

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13– dalje: ZPP), u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

 

              Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži slijedeće elemente: određeno navedeno pravno pitanje (uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose), da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu te određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

U predmetnoj reviziji tužiteljica postavlja niz pitanja koja se sva odnose na primjenu i tumačenje odredbe čl. 29. st. 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03 i 168/03 – dalje: ZN), kojom je propisano da poništenje oporuke zbog nedostataka u obliku može zahtijevati nakon otvaranja nasljedstva samo ona osoba koja za to ima pravni interes i to u roku od godine dana od kada je saznala za oporuku, a najdulje za deset godina od proglašenja oporuke.

 

U pobijanoj odluci drugostupanjski sud je izrazio shvaćanje da iz spomenute odredbe čl. 29. st. 3. ZN-a proizlazi da rok od godinu dana za poništenje oporuke zbog nedostatka oblika počinje teći od saznanja za oporuku, a ne od saznanja za razloge za poništenje oporuke zbog nedostatka oblika, pa da je u konkretnom slučaju taj rok istekao.

 

Revidentica smatra da je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci izrazio shvaćanje koji je suprotno shvaćanju revizijskog suda izraženom u odluci Rev-1544/10 od 10. siječnja 2012., odnosno da glede tumačenja navedene zakonske odredbe, a vezano uz pitanje početka tijeka zastare zahtjeva za poništenje oporuke zbog nedostatka oblika te prekida zastarijevanja tog zahtjeva, postoji različita praksa drugostupanjskih sudova pa u tom smislu dostavlja odluku Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gžx-51/10 od 7. srpnja 2010.

 

Međutim, u odlukama na koje se revidentica poziva revizijski sud a niti Županijski sud u Varaždinu nisu izrazili pravno shvaćanje o pitanju tumačenja i primjene odredbe čl. 29. st. 3. ZN-a. Naime, presudom Rev-1544/10 od 10. siječnja 2012. odbijena je revizija protiv nižestupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda a kojom je poništena pisana oporuka pred svjedocima, i to iz razloga što je oporučitelj osoba koja ne zna čitati ni pisati pa stoga ne može valjano sastaviti takvu oporuku u smislu čl. 31. ZN-a. Pritom revizijski sud nije iznio shvaćanje glede primjene odredbe čl. 29. st. 3. ZN-a vezano uz pitanje zastare. Također, niti u odluci Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gžx-51/10 od 7. srpnja 2010., navedeni drugostupanjski sud nije iznio svoj stav o tom pitanju. Naime, u tom postupku drugostupanjski sud je odlučivao o zahtjevu nužnog nasljednika za umanjenje oporučnog raspolaganja zbog povrede nužnog dijela, koji zastarijeva u roku od tri godine od proglašenja oporuke, primjenjujući pritom odredbe čl. 83. i 84. ZN-a. Dakle, drugostupanjski sud niti u tom predmetu nije primijenio niti tumačio odredbu čl. 29. st. 3. ZN-a, kojom je regulirano zastarijevanje zahtjeva za poništenje oporuke zbog nedostatka oblika.

 

Slijedom izloženog, razvidno je da je riječ o odlukama koje su donesene u predmetima koji nisu sadržajno istovjetni i u kojim nisu primijenjene iste materijalnopravne odredbe. Stoga se ne može se govoriti o pravnom shvaćanju izraženom u pobijanoj odluci koje bi bilo suprotno shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koju se revidentica poziva, odnosno o postojanju različite prakse drugostupanjskih sudova glede naznačenog pitanja. Iz tog razloga se postavljeno pitanje ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. ZPP-a.

 

Obzirom da u podnesenoj reviziji nisu ispunjene pretpostavke za njezinu dopuštenost, a koje moraju biti kumulativno ispunjene, kako je to propisano odredbom čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, proizlazi da je revizija nedopuštena, zbog čega je istu trebalo odbaciti i odlučiti kao u izreci ovog rješenja, a sve na temelju odredbe čl. 392. b. st. 1. i 3. ZPP-a

 

Zagreb, 3. studenoga 2015.