Broj: Gž-2154/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Dubravke Vinceković, kao predsjednice vijeća, te Zlatka Lodete, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. Š., OIB:…, iz G. B., zastupane po punomoćniku V. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženika A₁. Š₁., OIB:.., iz G. B., zastupanog po punomoćnici I. G. B., odvjetnici iz O. B. & G. B. iz Z., radi utvrđenja prava suvlasništva i predaje u suposjed, povodom žalbe tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću, od 25. svibnja 2015. br. 32 P-138/15-26, u sjednici vijeća održanoj dna 14. prosinca 2015.

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba tuženika, ukida se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću, br. 32 P-138/15-26 od 25. svibnja 2015., te se predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom, stavak I. izreke, utvrđeno je da nekretnine, čkbr. 5435 k.o. G. B. (vinograd K. od 97 čhv) i čkbr. 5387 k.o. G. B. (kuća br. 42A, dvor i oranica površine 333 čhv), obje upisane u z.k.ul. 526 k.o. G. B., predstavljaju zajedničku imovinu bračnu stečevinu tužiteljice A. Š. u ½ dijela i pok. M. Š., također u ½ dijela. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da čkbr. 5435, vinograd K. od 97 čhv, u ½ dijela, te čkbr. 5387 k.o. G. B., kuća br. 42A G.Z. dvor. i oran. G. B. površine 333 čhv, iz z.k.ul. 526 k.o. B. G. u dijelu od 3738/10000 ne ulazi u ostavinsku imovinu iza pok. M. Š..

 

Stavkom II. izreke utvrđeno je da je tužiteljica, što joj pripada s osnova bračne stečevine s pok. M. Š., suvlasnica u ½ dijela čkbr. 5435 k.o. B. G., te udjela od 3738/10000, čkbr. 5387 k.o. B. G. (kuća br. 42A G.Z. dvor i oran. G. B. površine 333 čhv iz z.k.ul. 526 k.o. B. G. upisano u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zaprešiću.

 

Stavkom III. izreke ovlaštena je  tužiteljica temeljem presude zatražiti i ostvariti upis suvlasničkih prava u stavcima I. i II. presude navedenih nekretnina, u utvrđenom omjeru, uz istodobni ispis tih udjela s imena pok. M. Š..

 

Stavkom IV. izreke naloženo je tuženiku predati u suposjed tužiteljici nekretnine navedene u toč. I. izreke, u roku od 15 dana.

 

Stavkom V. izreke prvostupanjski sud je odlučio o naknadi parničnog troška (dosuđujući dio), dok je stavkom VI. izreke djelomično odbio tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova postupka, a stavkom VII. izreke odbio je tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška.

 

Pravovremeno podnesenom žalbom tuženik (u dijelu teksta žalbe i u potpisu žalbe pogrešno naveden kao „tužitelj“) pobija prvostupanjsku presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga navedenih čl. 353. st. 1 Zakona o parničnom postupku  (NN.53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14  - odluka US RH - dalje ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud prihvati žalbu, ukine pobijanu presudu i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, odnosno da preinači pobijanu presudu, te odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, te da ju obveže na naknadu parničnog troška tuženiku.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tuženika je osnovana.

 

Obrazlažući pobijanu presudu prvostupanjski sud navodi da tužbom protiv tuženika, u ovom predmetu, tužiteljica nastoji ishoditi utvrđenje i ostvarenje suvlasničkih prava na nekretninama koje su predmetom spora, za koje navodi da ih je stekla na osnovu svojeg udjela u bračnoj stečevini s ostaviteljem.

 

Tužiteljica navodi da je u ostavinskom postupku iza pok. M. Š., vođenim pred Općinskim sudom u Zaprešiću pod brojem O-120/06, nastojala zaštititi svoja suvlasnička prava na predmetnoj imovini, zbog čega je taj ostavinski postupak prekinut, a ona je upućena na pokretanje parnice radi utvrđenja pravne nevaljanosti usmene oporuke pok. M. Š..

 

Tužiteljica navodi da je pokretanjem ovog spora, osim što je pobijala pravnu valjanost oporuke, postavila i zahtjev radi utvrđenja njenih suvlasničkih prava u nekretninama koje su u zemljišnim knjigama upisane kao imovina ostavitelja, a u kojima ona ima udjela temeljem bračne stečevine.

 

Prvostupanjski sud navodi da se tuženik protivio tužbenom zahtjevu, navodeći da je ostavinski postupak iza pok. M. Š. okončan na način da je predmetna imovina utvrđena kao ostavinska imovina, a da tužiteljica u tom postupku nije osporavala opseg ostavinske imovine. Smatra da je njegova osnova stjecanja predmetne imovine pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iza pok. M. Š. u predmetu Općinskog suda u Zaprešiću br. O-230/10 (ranije br. O-120/06).

 

Prvostupanjski sud je, neovisno o činjenici da je ostavinski postupak iza pok. M. Š., u kojem su ovdje parnične stranke nasljednici (uz njih je zakonska nasljednica i kćer ostavitelja B. K. iz G. B.), pravomoćno okončan na način da je predmetna imovina utvrđena kao imovina ostavitelja, te da je ona uručena tuženiku, temeljem usmene oporuke (nasljednicima je priznat nužni dio), ocijenio da je tužiteljica legitimirana voditi ovaj spor protiv tuženika radi utvrđenja da je suvlasnica u dijelu imovine koja je u ostavinskom postupku utvrđena kao imovina ostavitelja. Pri tome prvostupanjski sud otklanja, kao neosnovan, procesnopravni prigovor tuženika prema kojem tužba, u subjektivnom smislu, nije potpuna, jer da nisu obuhvaćeni svi nužni suparničari, tj. da u ovaj parnični postupak nije uključena i kćer tužiteljice i pok. M. Š., B. K., jer prvostupanjski sud konstatira da ona nije u ostavinskom, a niti ovom parničnom postupku osporila da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu, slijedom toga i suvlasništvo tužiteljice, pri čemu se poziva i na sadržaj ukidnog rješenja ovog suda br. Gž-5009/12 od 19. veljače 2013., ističući da žalbeni sud ne ukazuje da bi u postupku trebala biti obuhvaćena i navedena nasljednica.

 

Nadalje, prvostupanjski sud konstatira da je u parničnom postupku pred Općinskim sudom u Zaprešiću, presudom br. P-1554/09 od 1. srpnja 2013., koja je u odluci o glavnoj stvari potvrđena presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-2002/13 od 10. rujna 2014., usmena oporuka, koja je bila temelj nasljeđivanja iza pok. M. Š., proglašena ništavom.

 

U navedenim procesnim okolnostima prvostupanjski sud zaključuje da je imao procesnopravnog, te materijalnopravnog osnova, utemeljenog na činjeničnom stanju, temeljem ocjene provedenih dokaza, utvrditi da su pok. M. Š. i tužiteljica dio predmetnih nekretnina stekli radom tijekom formalne i faktične bračne zajednice tužiteljice i pok. M. Š. (nova kuća i gospodarski objekt izgrađeni su na zemljištu koje je pok. M. Š. naslijedio od svojih roditelja), pa je prvostupanjski sud ocijenio da vrijednost udjela zemljišta u predmetnim nekretninama predstavlja posebnu imovinu ostavitelja, a vrijednost izgrađenih objekata predstavlja udio svakog od bračnih drugova u ½ dijela, pa je prema takvom kriteriju, a temeljem provedenog vještačenja po dipl.ing. M. O., prvostupanjski sud utvrdio omjere sudjelovanja svakog od supružnika u stjecanju zajedničke imovine. Za nekretnine koje su stekli radom za vrijeme trajanja faktične i formalne bračne zajednice, dakle, koje pok. M. Š. nije unio u brak, kao svoju posebnu imovinu, prvostupanjski sud je utvrdio udjele bračnih drugova, svakog u ½ dijela.

 

Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi, kako ih je postavila tužiteljica, a o kojima je odlučio u toč. I, II, III, u IV izreke, osnovani.

 

U žalbi tuženik ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 11 ZPP-a, ističući da je izreka presude proturječna razlozima presude. Ocjenjuje i da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

 

Tuženik prije svega ističe da je u postupku, kao nužna suparničarka trebala biti (na pasivnoj strani) obuhvaćena i sunasljednica, time i suvlasnica predmetnih nekretnina, B. K.. Budući da je tužbeni zahtjev usmjeren samo prema tuženiku, on je nepotpun, pa ga je prvostupanjski sud trebao odbaciti. Prvostupanjski sud, po ocjeni tuženika, nije na pravilan način vrednovao i uzeo u obzir činjenicu da je rješenje o nasljeđivanju iza pok. M. Š. postalo pravomoćno.

 

Tuženik navodi da je tužiteljica podnijela tužbu radi utvrđenja da ½ dijela imovine, koja je  raspravljena u ostavini, predstavlja njen udio u bračnoj stečevini, što nije točno, jer je tužiteljica, priznajući dijelom da je dio imovine posebna imovina ostavitelja, povukla dio tužbenog zahtjeva, što u svakom slučaju utječe na način odlučivanja o troškovima postupka.

 

Tuženik navodi da je udio M. Š. u bračnoj stečevini bio veći nego tužiteljičin, jer je on zarađivao više od tužiteljice.

 

Tuženik navodi da je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev kojim se tužiteljici daje ovlast zahtijevati upis prava suvlasništva prema sadržaju presuđenja, iako nije utvrđeno (navodi da je nejasno) tko je i u kolikim omjerima protivnik takvog upisa, obzirom da su u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici tuženik, B. K. i tužiteljica.

 

Tuženik smatra da se ne može zadirati u sadržaj pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju koje je provedeno u zemljišnim knjigama, te da je tužba tužiteljice nedopuštena, obzirom na sadržaj nasljedničke izjave, kojom nije zatražila izdvajanje bračne stečevine, nego je to učinila u naknadnom podnesku.

 

Po ocjeni ovog suda, očito je da je procesnopravnim forsiranjem okončanja ostavinskog postupka (zbog neznatnog prekoračenja roka za pokretanje parnice, određenog u ostavinskom postupku, ali uz saznanje da je parnica, na koju je ovdje tužiteljica upućena, pokrenuta) od strane ostavinskog suda procesnopravno zakompliciran sporni odnos između stranaka (između nasljednika pok. M. Š.), kako u odnosu na opseg ostavinske imovine, tako i u odnosu na pravnu osnovu nasljeđivanja, što je dodatno učinjeno i razdvajanjem postupka radi utvrđenja pravne nevaljanosti oporuke od postupka za utvrđenje imovine nasljednice A. Š. (koja ne ulazi u ostavinsku imovinu, u kojem su, za razliku od ovog postupka, sudjelovali svi zakonski nasljednici).

 

Budući da je ostavinski postupak iza pok. M. Š. pravomoćno okončan, i to temeljem usmene oporuke, koja je u pravomoćno okončanom parničnom postupku utvrđena pravno nevaljanom (ništetnom) i to po tužbenim zahtjevima (eventualnom) tamo prvotužiteljice, ovdje tužiteljice A. Š. i tamo drugotužiteljice B. K. (stavci II i III presude Općinskog suda u Zaprešiću br. 2 P-1554/09-60 od 1. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici br. 16 Gž-2002/13-3 od 10. rujna 2014.), očito je da više ne egzistira pravna osnova nasljeđivanja nasljednika koji su naslijedili ostavitelja temeljem navedene usmene oporuke.

 

Po ocjeni ovog suda, ostavinski sud je iz nejasnih razloga (ukoliko se kao temeljna pretpostavka koja se postavlja pred sud shvati zakonito okončanje konkretnog ostavinskog postupka) ubrzao postupanje, motivirajući ga neznatnim zakašnjenjem tužiteljice u podnošenju tužbe, kojom je trebala opravdati svoje tvrdnje o pravnoj nevaljanosti usmene oporuke. Isto tako, po ocjeni ovog suda, sadržaj nasljedničkih izjava nasljednika u odnosu na određenje opsega ostavinske imovine (obzirom na opseg ostavinske imovine kako je prethodno utvrđen u ostavinskom postupku) neodređen je, te ne može svojim sadržajem lišiti prava zakonsku nasljednicu (ženu ostavitelja) na vođenje ovog spora.

 

Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je temeljem sadržaja provedenih dokaza i iznijetih razloga za njihovu ocjenu imao osnova za zaključak da su tužiteljica i pok. M. Š. predmetne nekretnine stekli u braku, jednake udjele u toj imovini, prema odredbama propisa koji su u vrijeme tog stjecanja regulirali odnose bračnih drugova, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno vodio računa o činjenici da je dio vrijednosti u braku stečenih nekretnina (zemljište i stari građevinski objekti), udio posebne imovine ostavitelja.

 

Međutim, ovaj sud nije u procesnoj poziciji izraziti konačno stajalište o tom pitanju.

 

Naime, osnovan je žalbeni navod prema kojem u postupku nisu sudjelovali svi nužni suparničari, jer tužbom nije obuhvaćena nasljednica B. K., a njeno sudjelovanje u postupku je nužno, u smislu odredbe čl. 201. ZPP-a (za razliku od ovog postupka ona je sudjelovala u postupku koji je vođen temeljem odluke o razdvajanju postupka po prvotnoj tužbi tužiteljice (rješenje na listu 39. prvostupanjskog spisa).

 

Prvostupanjski sud se u obrazloženju razloga zbog kojih je okončao prvostupanjski postupak bez sudjelovanja zakonske nasljednice B. K., neosnovano poziva na sadržaj obrazloženja ranijeg ukidnog rješenja br. 13 Gž-5009/12-2 od 19. veljače 2013., navodeći da na tu procesnu nužnost nije uputio viši sud, obzirom da je u navedenom rješenju, str. 4, stavak 3., jasno navedeno da, po ocjeni ovog suda, niti prvostupanjski sud u trenutku donošenja presude, a time niti drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi, nije imao uvida na koji način je ostavinski postupak pravomoćno okončan, te da je ishod tog postupka bitan za način uređenja međusobnih prava i obveza nasljednika,  jer stanje tog postupka određuje nasljedno pravnu poziciju stranaka i u ovom sporu.

 

Dakle, po ocjeni ovog suda, obzirom na pravomoćno okončanje ostavinskog postupka, nema više procesne osnove niti razloga određivati ponavljanje ostavinskog postupka u smislu primjene odredbe čl. 237. st. 1 Zakona o nasljeđivanju (NN. 48/03; 163/03; 35/05; 127/13; 33/15  - dalje ZN), nego nasljednici mogu (u rokovima i zbog razloga zbog kojih se može tražiti ponavljanje parničnog postupka) pokrenuti parnicu i u njoj ostvarivati svoja prava. U parnici je sud dužan o postojanju pretpostavki za ponavljanje postupka odlučiti kao o prethodnom pitanju (čl. 237. st. 2 ZN-a).

 

U konkretnoj procesnoj situaciji o pravima nasljednika u odnosu na opseg ostavinske imovine i način nasljeđivanja potrebno je odlučiti u (ovoj) parnici.

 

Prema sadržaju dokaza koji su provedeni u prvostupanjskom postupku, proizlazi da u ostavinskom postupku iza pok. M. Š. nije raspravljena ostavinska imovina, te da, prema stanju prvostupanjskog predmeta, obzirom da u ostavinskom postupku u tom smjeru nije dala određenu i potpunu nasljedničku izjavu, tužiteljica ima pravo tražiti utvrđenje svojih suvlasničkih prava na predmetnim nekretninama, čime se smanjuje opseg ostavinske imovine (ukoliko uspije u sporu).

 

Nadalje, u ovaj postupak potrebno je uključiti nasljednicu B. K., obzirom da je ostavinski postupak iza pok. M. Š. pravomoćno okončan i to na osnovu usmene oporuke, koja prema sadržaju naprijed navedene sudske presude, ne može biti osnovom nasljeđivanja, radi čega zakonski nasljednici navedenog ostavitelja ostvaruju nasljedno pravo bitno drugačijeg sadržaja, o čemu se može, i treba, odlučiti u ovom postupku.

 

Dakle, po ocjeni ovog suda, bilo bi nužno da tužiteljica u nastavku postupka dopuni i precizira tužbeni zahtjev na način da odredi za koju imovinu traži da se izdvoji iz opsega ostavinske imovine, koja je utvrđena kao ostavinska imovina pok. M. Š., u ostavinskom predmetu Općinskog suda u Zaprešiću br. O-230/10 (ranije br. O-120/06), te da u odnosu na tu imovinu zatraži utvrđenje svojeg stvarnog prava, stjecanjem te imovine temeljem zakonom propisane osnove, za vrijeme trajanja braka s pok. M. Š., uz zahtjev za određenje načina upisa njenog suvlasničkog prava u zemljišne knjige i eventualno zahtjev za predaju u suposjed suvlasničkog dijela nekretnina. Takav zahtjev potrebno je usmjeriti, kako prema tuženiku, tako i prema drugoj sunasljednici B. K., obzirom da je, osim odvajanja imovine tužiteljice, potrebno i da se u tom smislu korigira sadržaj nasljednih prava nasljednika pok. M. Š.. U tom smislu potrebno je tužbenim zahtjevom odrediti i način nasljeđivanja ostavinske imovine iza pok. M. Š., između navedenih nasljednika, po osnovi zakonskog nasljeđivanja (obzirom da je pravomoćno rješenje o nasljeđivanju temeljem oporuke koja je utvrđena pravno nevaljanom (ništetnom), time utemeljeno na nevaljanom pravnom osnovu. Jasno je da bi navedene okolnosti bile valjanim razlogom za ponavljanje pravomoćno okončanog ostavinskog postupka, ali kako se već vodi ovaj parnični postupak, koji je pokrenut već prije donošenja rješenja o nasljeđivanju, sporni odnos treba u cijelosti riješiti u ovoj parnici (kako je naprijed obrazloženo), uz mogućnost aktivnog sudjelovanja, osim sadašnjih parničnih stranaka, i nasljednice B. K. (koja je sudjelovala na aktivnoj strani i u postupku radi utvrđenja nevaljanosti (ništetnosti) usmene oporuke ostavitelja).

 

Radi navedenoga, ovaj sud je temeljem odredbe čl. 369. st. 1 i čl. 370. ZPP-a ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će uputiti tužiteljicu da dopuni tužbu, kao i da upotpuni tužbeni zahtjev na način da tužbu usmjeri i prema zakonskoj nasljednici B. K. (tako i VS RH Rev-1934/85 od 27 studenog 1986.), a da tužbenim zahtjevom zatraži utvrđenje kojim se nadomješta sadržaj nezakonitog rješenja o nasljeđivanju iza pok. M. Š., te nadalje, da zatraži utvrđenje da je ona samovlasnica imovine za koju je to zatražila i ostvarila ukinutom presudom, kao i da zatraži provedbu odgovarajućeg upisa tog prava u zemljišnim knjigama.

 

Nakon što budu ostvarene naprijed navedene procesne pretpostavke za nastavak postupka, u kojem tužiteljica traži zaštitu svojih zakonskih prava (vlasništva) i realizaciju nasljednog prava iza pok. M. Š., prvostupanjski sud će ponovno provesti kontradiktoran postupak u kojem će ponovno provesti sve već provedene dokaze, a i daljnje dokaze ukoliko ih stranke u nastavku postupka predlože, te će donijeti novu odluku o glavnoj stvari kojom bi bilo potrebno odlučiti o vlasničkim pravima tužiteljice koja je ona stekla u braku s ostaviteljem M. Š., kao i o načinu nasljeđivanja njegove imovine (koju je također potrebno u ovom postupku utvrditi), po zakonskim nasljednicima (na taj način je tužiteljica dužna postaviti dopunjeni tužbeni zahtjev, kako bi se ovaj vlasnički, a ujedno i nasljednopravni spor, mogao uspješno okončati reguliranjem stvarnih prava njihovih potencijalnih ovlaštenika i u odnosu na sve ovlaštenike, odnosno nasljednike).

 

Novom odlukom o glavnoj stvari prvostupanjski sud će odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka (čl.154. ZPP-a).

 

U Varaždinu 14. prosinca 2015.