Broj: Gž-840/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr.sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja B. M. iz P., .. II-tužiteljice I. M. iz S., .. koje zastupa punomoćnia I. P., odvjetnik u S., protiv tuženice M. G. iz P., ..koju zastupa punomoćnik  B. S., odvjetnik u S., radi utvrđenja oporuke nevaljalom, odlučujući o žalbi I-tužitelja i II-tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, broj Pst-1323/13 od 16. veljače 2015., u sjednici vijeća održanoj 05. svibnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba I-tužitelja i II-tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, broj Pst-1323/13 od 16. veljače 2016.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev I-tužitelja i II-tužiteljice na utvrđenje da je pravno nevaljana i bez učinka vlastoručna oporuka oporučiteljice sada pok. M. M. pok. M. "u P. od 08.09. 2009. godine" koja je proglašena rješenjem javnog bilježnika u S. M. R., dana 18.09. 2013.godine, pod poslovnim brojem O-1141/04, UPP/OS-92/05, kao što je odbijen i njihov zahtjev da im tuženica naknadi parnični trošak sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe (točka I. izreke).

 

Istom presudom dužni su I-tužitelj i II-tužiteljica nadoknaditi tuženici parnički trošak u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe u iznosu od 11.375,00 kuna (točka II. izreke).

 

Protiv te presude žale se I-tužitelj i II-tužiteljica, pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se predmetna presuda preinači na način da se prihvati njihov tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuju I-tužitelj i II-tužiteljica, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

             

Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog I-tužitelja i II-tužiteljice pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

 

Predmet ovoga spora je zahtjev I-tužitelja i II-tužiteljice na utvrđenje da je pravno nevaljana i bez učinka vlastoručna oporuka oporučiteljice sada pok. M. M. pok. M. "u P. od 08.09. 2009. godine" koja je proglašena rješenjem javnog bilježnika u S. M. R., dana 18.09. 2013.godine, pod poslovnim brojem O-1141/04, UPP/OS-92/05.

 

              Navedeni tuženi zahtjev I-tužitelj i II-tužiteljica temelje na tvrdnji da u navedenoj oporuci sada pok. majka I-tužitelja i baka II-tužiteljice, te majka tuženice, nije očitovala svoju stvarnu volju i da li je ista postavila nezakonite uvjete zbog čega da oporuka ima nezakonit sadržaj, a što da bi činilo predmetnu oporuku pravno nevaljanom i bez učinka.

 

Među strankama nije sporno da je pok. M. M. prednica stranaka sačinila vlastoručnu oporuku kojom je svojim sinovima i to, svom sada pok. sinu J. M., ocu II-tužiteljice i sinu I-tužitelju B. M., oporučno ostavila prizemlje kuće i polovinu vrta ispod kuće označene kao kat. čest. 8081/2 K.O. P., pod uvjetom da svojoj sestri tuženici M. G., kćerki oporučiteljice, isplate svaki po 30.000,00 EUR-a pod raskidnim uvjetom da isti gube pravo nasljeđivanja navedene imovine ukoliko propuste isplatiti tuženici navedeni iznos prije donošenja rješenje o nasljeđivanju u ostavinskom postupku koji će se voditi nakon njezine smrti, a u tom slučaju da navedena imovina pripada tuženici.

 

Sporno je postoje li razlozi za utvrđenje nevaljanom i bez učinka predmetne oporuke predviđeni odredbom članka 26. i 37. i članka 29. i 30 Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03, 35/05 i 127/13 – u daljnjem tekstu: ZN ), kao i odredbama članka 42. i 48. istoga Zakona.

 

Naime, prema odredbi članka 26. stavka 2. ZN-a, oporuka je ništava ako u vrijeme njezinog sastavljanja oporučitelj nije imao 16 godina života ili ako nije bio sposoban za rasuđivanje, a prema propisu iz odredbe članka 27. stavka 1. ZN-a, oporuka će se na zahtjev poništiti ako je oporučitelj bio natjeran prijetnjom ili silom da ju napravi ili se odlučio napravi je zbog toga što je bio prevaren ili što se nalazio u zabludi. Temeljem odredbe članka 29. ZN-a oporuka se može poništiti zbog nedostatka oblika.

 

Odredom članka 42. ZN-a, propisano je da je ostavitelj ovlašten za slučaj smrti oporukom raspolagati svime čime je bio ovlašten raspolagati i za života, ako nije što posebno propisano, dok prema odredbi članka 47. istog Zakona, oporučitelj može optereti nekom dužnosti osobu kojoj ostavlja neku korist iz ostavine (nalog) te on može u pojedinim oporučnim odredbama odrediti uvjete ili rokove. Za nemoguće, nedopuštene, nemoralne uvjete, kao i nerazumljive ili protuslovne, uzeti će se da ne postoje.

 

Iz odredbe članka 48. toga Zakona, proizlazi da ako je oporučitelj nekom nešto oporukom namijenio uz opterećenje nalogom, taj će se nalog smatrati raskidnim uvjetom, tako da osoba opterećena nalogom gubi ono što je namijenjeno ako ne ispuni nalog. Za nedopuštene i nemoralne naloge uzeti će se da ne postoje. Ako se nalog ne može točno ispuniti, treba mu se s ispunjenjem približiti koliko je moguće, ako se nalog ne može uopće ispuniti, osoba opterećena nalogom smije zadržati ono što joj je ostavljeno, osim ako iz ostaviteljeve volje ne proizlazi suprotno ili ako svojom krivnjom ne može ispuniti nalog.

 

Prvostupanjski sud je po valjano provedenom postupku utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o vlastoručnoj oporuci sada pok. ostaviteljice M. M. i da je ta oporuka pravno valjana, jer ju je oporučiteljica vlastoručno napisala i potpisala, a sve kako je to propisano odredbom članka 30. ZN-a.

 

Nadalje je prvostupanjski sud smatrao da to što predmetna oporuka sadrži nalog koji je ujedno i raskidni uvjet, ne dovodi do toga da je predmetna oporuka pravno nevaljana, imajući u vidu da je Zakonom o nasljeđivanju, detaljno propisano što se događa ukoliko se nalog ne može ispuniti, bilo djelomično ili u cijelosti, pa navedeni nalozi u predmetnoj oporuci čijim je ispunjenjem ostaviteljica uvjetovala da bi I-tužitelj i II-tužiteljica postali oporučni nasljednici, po ocjeni prvostupanjskog suda nisu nezakoniti niti nemoralni, jer je iz teksta oporuke razvidna volja oporučiteljice u smislu pravnih posljedica ukoliko nalozi ne budu izvršeni, pa da u tom dijelu nema dvojbe o pravoj volji oporučiteljice, a kako je sve to propisano odredbom članka 50. ZN-a.

 

S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud je naveo kako nisu osnovani navodi I-tužitelja i II-tužiteljice da je u predmetnoj oporuci ostaviteljica navodila složene pravne institute i da je očito da je tuženica sudjelovala kod sastava te oporuke, cijeneći pritom da su sami I-tužitelj i II-tužiteljica u svojim iskazima decidirano kazali da ostaviteljica u trenutku pisanja ili sastavljanja vlastoručne oporuke nije bila labilna niti psihički bolesna, pa kako ničim nisu dokazali da prednica stranaka oporukom nije očitovala svoju stvarnu volju i da navedeni nalozi, odnosno raskidni uvjet ne dovodi do pravne nevaljanosti vlastoručne oporuke sada pok. M. M., to je taj sud tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

 

Za navedena činjenična utvrđenja prvostupanjski sud je naveo valjane i uvjerljive razloge koji predstavljaju logičnu i uvjerljivu kompleksnu ocjenu svih izvedenih dokaza. Zbog toga i ovaj drugostupanjski sud prihvaća takva utvrđenja prvostupanjskog suda u cijelosti, posebno što žalbenim navodima I-tužitelja i II-tužiteljice ta utvrđenja nisu dovedena u sumnju.

 

Stoga, neosnovano I-tužitelj i II-tužiteljica tvrde da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo ne uzimajući u obzir odredbe članka 4. i 44. ZN-a, odnosno da oporučiteljica nije mogla predmetnom oporukom supstituirati nasljednike, s obzirom na to da se u ovom slučaju radi oporuci koja sadrži nalog u smislu odredbe članka 48. ZN-a, a koji je ujedno i raskidni uvjet.

 

Naime, iz sadržaja predmetne oporuke (list 5. spisa) proizlazi da je sada pok. M. M. prednica stranaka, svojim sinovima i to pok. sinu J. M., ocu II-tužiteljice i sinu I-tužitelju B. M., oporučno ostavila prizemlje kuće i polovinu vrta ispod kuće označene kao kat. čest. 8081/2 K.O. P., pod uvjetom da svojoj sestri tuženici M. G., njezinoj kćerki, isplate svaki po 30.000,00 EUR-a, jer iz te oporuke proizlazi i to da isti gube pravo nasljeđivanja navedene imovine ukoliko propuste isplatiti tuženici navedeni iznos prije donošenja rješenje o nasljeđivanju u ostavinskom postupku koji se bude vodio iza smrti ostaviteljice, pa u tom slučaju da navedenu imovina ostavlja svojoj kćeri M. G. u cijelosti, tuženici u ovom postupku.

 

U odnosu na žalbene navode, ističe se da u situaciji kada je oporučnom odredbom nasljedno pravo neke osobe učinjeno ovisnim od ispunjenja uvjeta ili istekom roka, posljedica je sukcesivno nasljeđivanje oporučitelja. Naime, ako oporučitelj odredi neku osobu za svoga nasljednika, ali joj nasljedno pravo ograniči raskidnim (rezolutivnim) uvjetom i konačnim rokom (što je sve u ovom slučaju), jer je oporučiteljica sada pok. M. M., svojom vlastoručnom oporukom odredila I-tužitelja i prednika II-tužiteljice za svoje nasljednike uz ograničenje odgodnim (suspenzivnim) uvjetom i početnim rokom, pa će nasljedno pravo u ovom slučaju, i to od časa ispunjenja uvjeta (isplate navedenog iznosa) do isteka roka (donošenja rješenja o nasljeđivanju) imati I-tužitelj i II-tužiteljica. Posebno se navodi da je oporučiteljica uz pomoć oporučne odredbe o supstituciji (zamjeni) mogla odrediti više osoba za svoje nasljednike, pa je tako i rok i uvjet, kao što su moguće i kombinacije različitih načina određivanja više osoba za nasljednike, ali su ništetne odredbe o određivanju budućeg nasljednika (nasljednika, nasljedniku), a o čemu nije riječ u ovom slučaju.

 

Inače, ni ostali žalbeni navodi ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

Odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbi članka  154. stavka 1. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a, a koju ni žalitelji posebnim razlozima ne pobijaju.

 

S obzirom na izneseno, valjao je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu I-tužitelja i II-tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu 05. svibnja 2016.