Broj: Gž-2521/2014

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Barbari Bosner, u ostavinskom predmetu iza pok. D. A. pok. V. iz M., rješavajući žalbu nasljednika I. A. izjavljenu protiv rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Krku, poslovni broj O-213/2013-25 od 05. lipnja 2014. godine, dana 15. studenog 2016. godine

r i j e š i o   j e

              Uvaženjem žalbe nasljednika I. A. u k i d a  s e  rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Krku, poslovni broj O-213/2013-25 od 05. lipnja 2014. godine te se predmet vraća tom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem o nasljeđivanju u točki I izreke utvrđena je ostavinska imovina iza pok. D. A. pok. V., rođenog …, a umrlog u M. … s posljednjim prebivalištem u M., koja se sastoji od: nekretnine i to z.č. br. 171/1 iz z.k. ul. 207. k.o. B. u 2/4 dijela, prava korištenja grobnog mjesta br. 434 oddjel RKT, polje 6, razred 1 na G. g. G. V., Z. te je utvrđeno potraživanje Ministarstva na dan 18. lipnja 2006. godine u ukupnom iznosu od 68.354,52 kn, a nasljednicom ostavitelja temeljem Oporuke od 13. prosinca 1996. godine je proglašena A. A., supruga ostavitelja u cijelosti. Točkom II izreke određeno je da će zemljišnoknjižni odjel toga suda izvršiti uknjižbu prava vlasništva na ime nsaljednice nakon pravomoćnosti rješenja.

Protiv rješenja žalbu je podnio nasljednik I. A. iz svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. u vezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13i 89/14; u daljnjem tekstu ZPP) koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 175. st. 2. Zakona o nasljeđivanju („NN“ 48/03, 163/03, 35/05; u daljnjem tekstu ZN).

U žalbi se ističe da je sin ostavitelja nužni nasljednik, da je umro nakon ostavitelja, a da je zatražio nužni dio te da će sud deklarirati pripada li mu to pravo u kojem slučaju to pravo, imovinu nasljeđuju njegovi zakonski nasljednici, a to su žalitelj i njegov brat koji su braća ostavitelja. Žalitelj ukazuje da ne postoji pravni temelj po kojem bi imovina koja sinu ostavitelja pripada na ime nužnog dijela prešla na oporučnu nasljednicu.

Predlaže pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

              Žalba je osnovana.

Prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanog rješenja utvrđuje da je pok. D. A. sačinio Oporuku dana 13. prosinca 1996. godine kojom je svojoj supruzi A. A. ostavio kuću u M., …, a sinu D. A. kuću u V., …, S.. Nadalje, da je prema izjavi nasljednice A. A. utvrđeno da je kuća u V. koja je bila predmet oporučnog raspolaganja prodana za vrijeme života ostavitelja pa da ista ne predstavlja ostavinsku imovinu. Utvrđuje se nadalje da je sin ostavitelja na ostavinskoj raspravi 14. lipnja 2007. godine osporio istinitost i valjanost citirane oporuke ostavitelja, te da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Krku posl. br. P-852/07 Oporuka ostavitelja od 13. prosinca 1996. godine utvrđena pravovaljanom. Nadalje, proizlazi da je na ostavinskoj raspravi od 21. srpnja 2010. godine posebna skrbnica sina ostavitelja D. A. zatražila u njegovo ime nužni dio te je konačno utvrđenje suda prvog stupnja da je nasljednik D. A. tijekom postupka umro, a da iza istog nisu ostali nasljednici prvog nasljednog reda jer nije imao djece ni bračnog druga, te da su I. i S. A. braća ostavitelja, odnosno stričevi nasljednika D. A..

Stoga je zaključak suda prvog stupnja da nasljednik D. A. nije ostavio nasljednike na koje bi se prenosila njegova prava po pravu predstavljanja sukladno čl. 10. ZN-a, a da braća ostavitelja odnosno stričevi pok. nasljednika D. A. I. i S. A. ne ulaze u krug nužnih nasljednika iz odredbe čl. 69. ZN-a, te je ostavinska imovina uručena u cijelosti supruzi ostavitelja temeljem oporuke, pozivom na odredbu čl. 4. st. 3. ZN-a.

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a i čl. 175. st. 2. ZN-a, ovaj sud je utvrdio da u donošenju pobijanog rješenja nije počinjena koja od tih procesnih povreda.

Međutim, za sada je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju nema uvjeta za primitak nasljedstva po osnovi izjave zakonskog nasljednika D. A. u odnosu na zatraženi nužni dio.

Prema stanju spisa proizlazi da je sin ostavitelja D. A. u ostavinskom postupku zastupan po posebnom skrbniku zatražio nužni dio na ostavinskoj raspravi dana 21. srpnja 2010. godine,  te da je nakon toga preminuo 24. listopada 2012. godine, te je sud rješenjem od 04. prosinca 2012. godine u toč. I izreke utvrdio prekid postupka jer je nasljednik D. A. umro, a u toč. II izreke je navedeno da će se postupak nastaviti kada nasljednik ili skrbnik ostavine preuzme postupak ili kada ih sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učine. Nadalje, proizlazi da je rješenjem javnog bilježnika M. T. P. iz Z. posl. br. O-9482/12 od 13. prosinca 2012. godine riješeno da se neće provoditi ostavinska rasprava iza pok. D. A., sina D. zbog nedostatka ostavinske imovine te je rješenjem suda prvog stupnja od 12. srpnja 2013. godine nastavljen ostavinski postupak iza pok. D. A. i pozvan je I. A. da kao zakonski nasljednik pok. D. A. preuzme postupak. Nastavno, iz spisa proizlazi da je na ostavinskoj raspravi od 05. lipnja 2014. godine prema izjavi A. A. utvrđeno da nasljednik D. A. nije imao djece ni bračnog druga, te da su braća ostavitelja D. A. I. A. i pok. S. A. kojeg je naslijedio D. A..

Dakle, iz stanja spisa proizlazi da je nasljednik D. A. umro prije dovršetka ostavinske raprave iza pok. D. A., a da je prije toga već dao nasljedničku izjavu kojom je zatražio nužni dio pa slijedom toga nasljednici nasljednika D. A. dolaze na njegovo mjesto na nasljedstvo iza ostavitelja D. A. sukladno odredbi čl. 4. st. 4. ZN-a kojom je propisano da se nasljedno pravo stječe u trenutku ostaviteljeve smrti, a  stjecatelj nasljednog prava može ga se po odredbama toga Zakona odreći, pa će se uzeti kao da ga nikada nije niti stekao. U konkretnom slučaju, s obzirom na danu nasljedničku izjavu njihova prednika D. A., nasljednici nasljednika D. A. ne mogu se više odreći nasljedstva iza ostavitelja D. A. u smislu odredbe čl. 131. st. 1. ZN-a kojom je propisano da ako je nasljednik umro prije svršetka ostavinske rasprave, a nije se odrekao nasljedstva, pravo odricanja prelazi na njegove nasljednike.

Stoga će sud prvog stupnja u nastavku postupka utvrditi rodoslovlje iza pok. D. A., nasljednika ostavitelja D. A., pri čemu je potrebno utvrditi rodoslovlje nasljednika D. A. ne samo u odnosu na pok. oca D. A., već i u odnosu na majku D. A., kao nasljednika drugog nasljednog reda (čl. 11.-13. ZN-a), te po potrebi dalje u odnosu na djedove i bake D. A. i njihove potomke kao nasljednike trećeg nasljednog reda (čl. 14.-16. ZN-a). Također, u nastavku postupka potrebno je voditi računa o izjavi nasljednice A. A. od 07. siječnja 2012. godine iz koje bi proizlazilo da je nasljednik D. A. namiren u njegovom nužnom dijelu pa je isto potrebno raspraviti u nastavku postupka, te će se potom donijeti novo i zakonito rješenje o nasljeđivanju.

Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a u svezi s čl. 175. st. 2. ZN-a odlučeno je kao u izreci rješenja.             

U Rijeci 15. studenog 2016. godine