Broj: Gž-2414/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, Dubravke Srečec Fletko članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. (M.) P. rođ. S. iz P., OIB: …, 2. S. L. rođ. R. iz Z., OIB: …, 3. N. Z. rođ. R. iz D., OIB: …, 4. J. S. pok. V. iz Z., OIB: …, 5. D. S. pok. V. iz S. D., OIB: …, 6. J. S. pok. J. iz T., OIB: …, 7. N. Ž. rođ. S. iz P., OIB: …, 8. E. S. pok. M. iz P., OIB: …, svi zastupani po punomoćnici M. K.-M., odvjetnici iz S., 9. N. S. pok. A. iz Z., OIB: …i 10. M. S. pok. A. iz S. D., OIB: …, zastupani po punomoćniku I. K., odvjetniku iz S., protiv tuženika 1. T. M. iz T., OIB: …, 2. M. J. iz T., OIB: …, 3. E. M. iz T., OIB: …, 4.  V. T. iz T., OIB: …, zastupani po punomoćniku Z. D., odvjetniku iz T., 5. J. S. pok. N. iz S. D., OIB: …i 6. I. S. pok. N. iz S. D., OIB: …, zastupani po punomoćniku I. G., odvjetniku iz S., radi utvrđenja neistinitosti i pravne nevaljanosti usmene oporuke, odlučujući o žalbi tuženih 1.-4. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-6574/15 od 28. srpnja 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 15. veljače 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženih 1.-4. te se   p o t v r đ u j e   presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-6574/15 od 28. srpnja 2016. godine u točkama I., II. i dijelu točke III. izreke kojim je odbijen zahtjev tuženika 1.-4. da im tužitelji naknade parnični trošak u iznosu od 31.650,00 kn.

 

              II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja 1.-8. za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Citiranom prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da nije istinita niti pravno valjana usmena oporuka sada pok. ostaviteljice N. Š., pok. J., rođene S. od 4. travnja 2010. godine sačinjena u prisutnosti oporučnih svjedoka D. S., udovice N. (N.) i A. E. koja je proglašena od strane Općinskog suda u Trogiru pod poslovnim brojem R2-84/10 dana 5. studenoga 2010. godine. Točkom II. izreke naloženo je tuženima da naknade tužiteljima 1.-8. parnični trošak u iznosu od 30.963,50 kn, a tužiteljima 9 i 10. iznos od 14.069,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 28. srpnja 2016. godine pa do isplate, dok je točkom III. izreke odbijen zahtjev tuženika 1.-4. da im tužitelji naknade parnični trošak u iznosu od 31.650,00 kn, zahtjev tužitelja 1.-8. da im tuženi solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 5.625,00 kn, kao i zahtjev tužitelja 9 i 10. da im tuženi solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 12.526,00 kn.

 

Protiv presude u točkama I., II. i dijelu točke III. izreke kojim je odbijen zahtjev tuženih 1.-4. za naknadu parničnog troška, tuženi su izjavili žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) te predlažu da ovaj sud preinači presudu u pobijanom dijelu, podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelji u odgovoru na žalbu osporavaju navode iz žalbe tuženih 1.-4. te predlažu da ovaj sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu, a tužitelji 1.-8. potražuju trošak sastava odgovora na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

              Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje:

 

              -da iz predmeta Općinskog suda u Splitu poslovni broj O-1932/15 proizlazi da je dana 8. studenoga 2010. godine proglašena usmena oporuka sada pok. N. Š. čiji su sadržaj napisali i predali sudu na čuvanje svjedoci usmene oporuke V. S. i A. E.. dana 25. svibnja 2010. godine,

 

              -da je svjedok usmene oporuke A. E. izvanbračna supruga tuženika J. S. koji je sin N. S. pok. brata ostaviteljice i V. S. druge svjedokinje usmene oporuke, a što je razvidno iz rodnog lista izdanog od ureda T. dana 26. siječnja 2012. godine,

 

              -da su J. S. (5.-tuženik) i A. E. (svjedok oporuke) roditelji N. S. rođenog dana 19. kolovoza 1996. godine,

 

              -da je majka tuženika J. S., V. S. iskazala da joj je A. E. nevjesta, dok je A. E. u svom iskazu navela da joj je V. S. svekrva.

 

              Slijedom ovih utvrđenja prvostupanjski sud ocjenjuje valjanost usmene oporuke pred svjedocima N. Š. primjenom odredbi čl. 35., čl. 37. i čl. 38. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 48/03, 163/03 i 35/05; dalje ZN) koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari primjenom odredbi čl. 253. st. 1. i čl. 254. ZN obzirom na vrijeme kada je sastavljena usmena oporuka pred svjedocima.

 

              Za svjedoka N. Š. utvrđuje da je ista mogla biti svjedokom usmene oporuke obzirom da je njezin suprug N. u trenutku kada se je sastavljala usmena oporuka bio pokojni te je njegovom smrću prestalo i tazbinsko srodstvo u odnosu na oporučiteljicu.

 

              U odnosu na svjedoka A. E. utvrđuje da je ista u trenutku sastavljanja usmene oporuke pred svjedocima bila izvanbračna supruga 5.-tuženika nećaka ostaviteljice te da stoga ulazi u krug osoba koje ne mogu biti svjedoci pri sastavljanju usmene oporuke u smislu odredbe čl. 35. st. 2. ZN. Pritom se poziva na Obiteljskog zakona („Narodne novine“ br. 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07; dalje ObZ) kojim je definirana izvanbračna zajednica kao zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno dijete. Izvanbračnu zajednicu svjedoka usmene oporuke A. E. i 5.-tuženika utvrđuje temeljem iskaza svjedoka V. S. i A. E. te uvida u izvod iz matice rođenih za N. S..

 

              Obzirom na činjenicu da A. E. nije mogla biti svjedok usmene oporuke utvrđuje da ista nije pravno valjana iz ovog formalnog razloga jer je protivna već citiranim odredbama čl. 35. st. 2., čl. 37. i čl. 38. ZN.

 

              Ocjenom iskaza svjedoka V. S. i A. E. zaključuje da na dan 4. travnja 2010. godine nisu postojale izvanredne okolnosti zbog kojih sada pok. N. Š. nije bila u stanju oporučiti niti u jednom drugom valjanom obliku za sastavljanje oporuke pa i iz ovog razloga utvrđuje da usmena oporuka pred svjedocima nije pravno valjana. Pritom osobito ističe da je svjedok A. E. iskazala da ih je toga dana sada pok. N. Š. primila u kuhinji gdje je uobičajeno boravila te da je taj dan bila prisebna, u normalnom stanju i da nije primijetila ništa izvanredno što bi odudaralo od prijašnjih dana.

 

              Zaključno prvostupanjski sud navodi da nisu ispunjene niti formalne niti materijalne pretpostavke za valjanost predmetne usmene oporuke te prihvaćajući tužbeni zahtjev tužitelja obvezuje tužene da tužiteljima naknade parnični trošak primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

              Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenim u žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da iste nisu počinjene u prvostupanjskom postupku te je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

              Odredbom čl. 38. ZN propisano je da svjedoci usmene oporuke mogu biti samo osobe koje mogu biti i svjedoci javne oporuke, ali ne moraju znati ni moći čitati ni pisati.

 

              U čl. 35. st. 2. ZN propisano je da ne mogu biti svjedoci pri sastavljanju pisane oporuke pred svjedocima ni javne oporuke, niti oporuku sastaviti po oporučiteljevu kazivanju u svojstvu ovlaštene osobe oporučiteljevi potomci, njihova posvojčad i njihovi potomci, njihovi preci i posvojitelji, njihovi srodnici u pobočnoj lozi do zaključno četvrtog stupnja, bračni drugovi svih tih osoba ni oporučiteljev bračni drug.

 

              Svjedok usmene oporuke A. E. je izvanbračna supruga nećaka ostaviteljice sada pok. N. Š. i kao takva nije mogla biti svjedokom usmene oporuke kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud. Protivno žalbenim navodima tuženih 1.-4. pravilno se prvostupanjski sud poziva na ObZ koji izjednačava bračnu i izvanbračnu zajednicu te utvrđuje da je to zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno dijete. Iz provedenog dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi da su svjedok oporuke i nećak ostaviteljice u dugogodišnjoj izvanbračnoj zajednici u kojoj je dana 19. kolovoza 1996. godine rođen zajednički sin N. S.. Da su svjedok usmene oporuke i nećak ostaviteljice u izvanbračnoj zajednici potvrđuje sam iskaz A. E. koja navodi da je izvanbračna supruga 5.-tuženika, a svjedok V. S. navodi da joj je ona nevjesta. Izvanbračna zajednica između A. E. i J. S. razvidna je također i iz istog mjesta prebivališta pa su u potpunosti ispunjene pretpostavke da bi se njihov međusobni odnos mogao smatrati izvanbračnom zajednici pa su u trenutku sastavljanja usmene oporuke postojale formalne zapreke da bi A. E. mogla biti svjedokom te usmene oporuke. Neosnovani su stoga žalbeni navodi tuženih 1.-4. kojim osporavaju utvrđenje prvostupanjskog suda o postojanju izvanbračne zajednice između A. E. i J. S., a iz raspravnog zapisnika kada je saslušavana A. E. u svojstvu svjedoka razvidno je da tuženi 1.-4. nisu imali primjedbi kada je A. E. iskazivala da je izvanbračna supruga 5.-tuženika J. S..

 

              Žalbeni navodi tuženih 1.-4. kojima navode da su postojale izvanredne okolnosti u trenutku sastavljanja usmene oporuke pred svjedocima nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude kraj činjenice da je postojao formalni nedostatak prilikom sastavljanja usmene oporuke pred svjedocima jer je jedan od svjedoka bila osoba koja ne može biti svjedokom oporuke kako je to utvrđeno odredbom čl. 35. st. 2. ZN-a.

 

              Kako ne postoje žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti niti razlozi koje tuženi 1.-4. ističu u žalbi valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke.

 

              Primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a pravilno je prvostupanjski sud tužene obvezao da tužiteljima naknade parnični trošak te odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kako je navedeno u točki II. izreke i dijelu točke III. izreke kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

 

              Tuženi u ovoj pravnoj stvari su jedinstveni suparničari u smislu odredbe čl. 201. ZPP-a te se stoga učinak svih parničnih radnji koje su poduzeli drugi suparničari proteže i na one koji te radnje nisu poduzeli pa je odbijanjem žalbe tuženih 1.-4. potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti i u odnosu na one tužene koji nisu izjavili žalbu.

 

              Slijedom obrazloženog, a temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 201. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke.

 

              Zahtjev tužitelja 1.-8. za naknadu troška sastava odgovora na žalbu odbijen je primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

              Prvostupanjska presuda u dijelu točke III. izreke kojom je odbijen zahtjev tužitelja 1.-8. da im tuženi solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 5.625,00 kn, kao i zahtjev 9. i 10.-tužitelja da im tuženi solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 12.526,00 kn, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci 20. veljače 2017. godine