Broj: Gž-55/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) V.R. iz Z., , OIB: …….. i 2)  S.R. iz Z., OIB: ………, zastupanih po punomoćniku D.V., odvjetniku u Z,  protiv tuženika F., Z, OIB: ……, zastupanog po zakonskom zastupniku, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1292/16 od 25. studenoga 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 14. ožujka 2017. godine,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tužitelja pod 1) V.R. i 2) S.R. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1292/16 od 25. studenoga 2016. godine.

Obrazloženje

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđenoj je:

»Odbija se tužbeni zahtjev I-tužiteljice V.R. i II-tužitelja S.R. u cijelosti koji glasi:

"I. Utvrđuje se da su I-tužiteljica V.R. i II-tužitelj S.R. na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog dana 29. studenog 2005. između V.N. iz Z, JMBG: ……., kao primatelja uzdržavanja, te S.R., JMBG: ……… i V.R., JMBG: …….., oboje iz Z, kao davatelja uzdržavanja, ovjerenog po javnom bilježniku M.J. u Z, broj Ou-718/2005 od 30. studenog 2005., stekli vlasništvo svaki u 1/2 dijela na tražbini (naknadi) utvrđenoj pravomoćnim dopunskim rješenjem Grada Z., KLASA: UP/I-942-01/97-07/610, URBROJ: 251-18-02/503-05-32 od 25. veljače 2005., kojim je ovlašteniku naknade pokojnom V.N., JMBG: ………, iz Z, utvrđena naknada za građevinsko zemljište u iznosu od 547.134,02 kn.

II. Nalaže se tuženiku F. da I-tužiteljici V.R. i II-tužitelju S.R. isplati svakom u 1/2 dijela utvrđenu naknadu u iznosu od 547.134,02 kn i to u obveznicama Republike Hrvatske u 40 polugodišnjih rata koje dospijevaju od 1. siječnja i 1. srpnja svake godine počevši od 2000. do 2019. godine, sve u skladu sa točkom II. izreke pravomoćnog dopunskog rješenja Grada Z, , KLASA: UP/I-942-01/97-07/610, URBROJ: 251-18-02/503-05-32 od 25. veljače 2005., tako da dospjele iznose naknade u obveznicama za razdoblje od 2000. do 2016. (34 polugodišnje rate) isplati u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude, a buduće za 2017., 2018. i 2019. godinu (6 polugodišnjih rata) svakog 1. siječnja i 1. srpnja.

III. Nalaže se tuženiku F. da tužiteljima nadoknadi parnični trošak sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana."«

Protiv citirane presude žalbu su izjavili tužitelji pod 1) V.R. i 2) S.R. (dalje: tužitelji pod 1) i 2)) pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se udovolji tužbenom zahtjevu uz dosudu parničnih troškova tužiteljima uvećanih za trošak sastava žalbe, koji popisuju, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističu da je sud prvog stupnja pri donošenju pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer ista ne sadrži razloge zbog čega sud smatra da predmetna naknada određena u obveznicama nije stvar koja je odrediva. Nadalje, stupanjem na snagu Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje ZOO) prestale su važiti odredbe čl. 116. do čl. 121. Zakona o nasljeđivanju i time je ugovor o doživotnom uzdržavanju od 1. siječnja 2006. godine postao obvezni, a  ne nasljedni ugovor te je reguliran samo jednim zakonom i to ZOO. Stoga je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo odlučiti na temelju odredaba čl. 579. do čl. 585. ZOO, kojima nije propisano  da pokretnine u ugovoru  treba izrijekom napisati, nego je samo određen pojam ugovora, pridržaj prava stvarnog tereta i utjecaj smrti davatelja uzdržavanja na ugovor. Tužitelji smatraju da su nakon smrti V.N. stekli tražbinu (vlasništvo) na novčanoj naknadi (pokretninama) u iznosu od 547.134,02 kn, jer je volja pokojnika bila da sva njegova imovina nakon njegove smrti prijeđe u vlasništvo tužitelja. Činjenica što ugovorom nije izrijekom navedena i opisana novčana naknada nije odlučna. Relevantno je da je novčana naknada imovina primatelja uzdržavanja i kao takva je odrediva jer je nesporno da se radi o njegovoj imovini, a što je vidljivo iz rješenja Grada Z., te da je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju cjelokupna imovina koju će primatelj uzdržavanja imati u svoj vlasništvu u času svoje smrti. Dakle, u situaciji kada je u ugovoru navedeno da daje svu svoju imovinu, sadašnju i buduću, nije bilo potrebno da se izrjekom navodi da ostavlja i novčanu naknadu (obveznice) određenu rješenjem Grada Z. od 25. veljače 2005. godine. Vrijednost imovine označena u ugovoru  nije uvećana i za novčanu naknadu, jer je rješenjem od 25. veljače 2005. godine postalo konačno tek donošenjem drugostupanjskog rješenja Ministarstva pravosuđa dana 18. rujna 2007. godine, a vrijednost imovine u ugovoru tiče se samo visine plaćanja pristojbi i nagrade javnom bilježniku, a ista ne veže ni porezno tijelo.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), na koju u žalbi ukazuju tužitelji, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista može ispitati.

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da su na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog 29. studenoga 2005. godine sa V.N., kao primateljem uzdržavanja, stekli vlasništvo svaki za ½ dijela na tražbini (naknadi) utvrđenoj pravomoćnim dopunskim rješenjem Grada Z., kojim je ovlašteniku naknade, sada pok. V.N., utvrđena naknada za građevinsko zemljište u iznosu od 547.134,02 kn, te da se naloži tuženiku da tužiteljima isplati svakome za ½ dijela utvrđenu naknadu u navedenom iznosu i to u obveznicama Republike Hrvatske u 40 polugodišnjih rata koje dospijevaju od 1. siječnja i 1. srpnja svake godine počev od 2000. godine do 2019. godine, sve u skladu s toč. II. izreke navedenog pravomoćnog dopunskog rješenja, tako da dospjele iznose naknade u obveznicama za razdoblje od 2000. godine do 2016. godine (34 polugodišnje rate) isplati u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude, a buduće za 2017. godinu, 2018. godinu i 2019. godinu (6 polugodišnjih rata) svakog 1. siječnja i 1. srpnja.

              Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da su se zaključenjem ugovora o doživotnom uzdržavanju od 29. studenoga 2005. godine tužitelji, kao davatelji uzdržavanja, obvezali preuzeti doživotno uzdržavati V.N. uz uvjet da im on, kao primatelj uzdržavanja, prenese svu svoju imovinu u vlasništvo, dok je čl. 2. ugovora navedeno da primatelj uzdržavanja poslije svoje smrti davateljima uzdržavanja daje u vlasništvo svu svoju imovinu, i to ne samo  nekretnine i pokretnine koje su detaljno opisane te svoju ušteđevinu koja se zatekne kod njega u času smrti, nego i sve stvari u kućanstvu i ostale pokretnine koje se nađu u njegovu vlasništvu u trenutku smrti. Međutim, kako iz navedenog ugovora nije vidljivo da bi pravo primatelja uzdržavanja na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske bilo određeno navedeno ili odredivo u smislu čl. 116. st. 3. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03 i 35/05 - dalje ZN), iako je isto tada već bilo utvrđeno djelomičnim rješenjem Grada Z., od 12. lipnja 2002. godine, to je u cijelosti odbio postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja.

              Predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju između tužitelja kao davatelja uzdržavanja i sada pok. Vladimira Novaka, kao primatelja uzdržavanja, zaključen je 29. studenoga 2005. godine pa se u smislu odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO na odnose stranaka primjenjuju odredbe čl. 116. do čl. 121. ZN.

              Odredbom čl. 116. st. 3. ZN propisano je da kada su predmet ugovora pokretne stvari i prava, u ugovoru moraju biti određeno navedeni ili odredivi.

              Iz spisa predmeta proizlazi da je Grad Z., dana 12. lipnja 2002. godine donio rješenje kojim je V.N. utvrđeno pravo na naknadu za oduzeto zemljište, da je dopunskim rješenjem od 25. veljače 2005. godine ta naknada utvrđena u iznosu od 547.134,02 kn, koju je tuženik dužan isplatiti V.N. u obveznicama Republike Hrvatske u 40 polugodišnjih rata počev od 2000. godine, da je protiv tog rješenja žalbu izjavio tuženik, čiju je žalbu Ministarstvo pravosuđa, Uprava za građansko pravo, odbilo svojim rješenjem od 18. rujna 2007. godine (nakon smrti V.N.) pa bi se, dakle, u konkretnom slučaju u trenutku smrti V.N. (17. prosinca 2005. godine) u odnosu na spornu tražbinu radilo o pravu primatelja uzdržavanja, koje je kao takvo u smislu odredbe čl. 116. st. 3. ZN u ugovoru moralo biti određeno navedeno ili odredivo, što u konkretnome nije slučaj.

Naime, ugovorom o doživotnom uzdržavanju primatelj uzdržavanja je određeno naveo svoju imovinu koju poslije svoje smrti daje u vlasništvo davateljima uzdržavanja (tužiteljima), kako nekretnine, tako i pokretnine (automobil, traktore, korištenje obiteljske grobnice, ušteđevinu koja se zatekne kod korisnika u času smrti te stvari u kućanstvu i ostale pokretnine koje se nađu u vlasništvu korisnika u trenutku smrti), međutim, iako je njegovo pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske bilo utvrđeno djelomičnim rješenjem od 12. lipnja 2002. godine, te dopunskim rješenjem od 25. veljače 2005. godine utvrđeno u određenom iznosu, dakle, sve prije zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju sa tužiteljima, kao davateljima uzdržavanja, primatelj uzdržavanja to svoje pravo nije određeno naveo u zaključenom ugovoru, a niti je isto odredivo u smislu čl. 116. st. 3. ZN.

Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane presude.

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

U Zadru, 14. ožujka 2017. godine