Baza je ažurirana 20.11.2024.
zaključno sa NN 109/24
EU 2024/2679
Broj: Gž-1203/2016
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Crnković, predsjednika vijeća, Vesne Rist, suca izvjestitelja i Ksenije Dimec, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. D. iz V., zastupane po punomoćniku N. P., odvjetniku iz V., protiv tuženika R. H., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u V. G. - Stalna služba u I.-G., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici – Stalna služba u Vrbovcu posl.br.23 P-397/15-26 od 22. travnja 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj 15. ožujka 2017. godine,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici – Stalna služba u Vrbovcu posl.br.23 P-397/15-26 od 22. travnja 2016. godine u točki I., II. i IV. izreke.
Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice na nedopuštenost ovrhe, određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Vrbovcu posl.br.6 Ovr-211/14 od 4. travnja 2014. godine, iznad iznosa od 427.372,73 kn odnosno iznad vrijednosti naslijeđene imovine pok. F. D. (točka I. izreke) i tužbeni zahtjev tužiteljice na naknadu troškova parničnog postupka od 31.869,88 kn (točka II. izreke). Istom presudom djelomično je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na naknadu troškova parničnog postupka (točka III. izreke), a odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka od 17.500,00 kn (točka IV. izreke).
Tuženik je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude (točka I., II. i IV. izreke) iz svih žalbenih razloga čl.353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje u tekstu: ZPP) i predložio da se prvostupanjska presuda preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tužiteljica je u odgovoru na žalbu osporila osnovanost žalbenih razloga tuženika i predložila da se žalba tuženika odbije kao neosnovana.
Žalba tuženika je neosnovana.
Predmet spora stranaka odnosi se na tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se proglasi nedopuštenom ovrha, određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Vrbovcu posl.br.6 Ovr-211/14 od 4. travnja 2014. godine, iznad vrijednosti naslijeđene imovine pok. F. D. (427.372,73 kn).
Prvostupanjski je sud po provedenom dokaznom postupku utvrdio da je rješenjem o ovrsi istog prvostupanjskog suda posl.br.6 Ovr-211/14 od 4. travnja 2014. godine radi prisilne naplate novčane tražbine tuženika kao ovrhovoditelja (982.238,90 kn) protiv tužiteljice kao ovršenika određena ovrha, time da novčanu tražbinu tuženika predstavlja dug sada pok. F. D. – supruga tužiteljice, vezano za koju određenu ovrhu je povodom žalbe tužiteljice (kao ovršenika) rješenjem istog prvostupanjskog suda posl.br.6 Ovr-211/14 od 4. lipnja 2014. godine tužiteljica upućena na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Iz rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika D. K. iz V. posl.br.O-33/14 UPP/OS-26/14 od 6. veljače 2014. godine prvostupanjski je sud utvrdio da je istim utvrđena ostavinska imovina pok. F. D. (nekretnine i pokretnine te potraživanja), a njegovom nasljednicom proglašena supruga M. D. (tužiteljica). Daljnjim provedenim dokaznim postupkom prvostupanjski je sud utvrdio da je vrijednost ostavinske imovine pok. F. D. 427.372,73 kn. Slijedom opisanih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice na proglašenje nedopuštenosti određene ovrhe iznad vrijednosti naslijeđene imovine pok. F. D. budući da prema čl.139. st.1. i 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ 48/03, 81/03, 163/03, 35/05; ZN) nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja, međutim, do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Odluku o troškovima parničnog postupka prvostupanjski je sud donio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
Neosnovan je žalbeni razlog tuženika o počinjenoj bitnoj povredi parničnog postupka iz čl.354. st.2. t.11. ZPP-a jer sadržaj obrazloženja prvostupanjske presude ne potvrđuje ispunjenost potrebnih pretpostavki iz citirane zakonske odredbe.
Tuženik je u žalbi naveo da je prvostupanjski sud pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice trebao obračunati zateznu kamatu od trenutka smrti ostavitelja do isplate jer da se radi o novčanoj tražbini koja je nastala zbog zakašnjenja u ispunjenju zbog čega da tužiteljica kao nasljednik treba uz glavnu novčanu tražbinu isplatiti i zateznu kamatu neovisno o tome da li bi takva isplata bila veća od vrijednosti naslijeđene imovine. Zaključno je tuženik u žalbi naveo da je prvostupanjski sud odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice trebao na iznos od 427.372,73 kn dosuditi i zateznu kamatu.
Zakonom o nasljeđivanju uređena je i odgovornost nasljednika za ostaviteljeve dugove na način da nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine (čl. 139. st. 1. i 3. ZN-a). Predmet spora ovog postupka ne predstavlja obveznopravni odnos stranaka o kojem bi se odlučivalo o isplati određene novčane tražbine uz zateznu kamatu, već se predmetni postupak odnosi na tužbeni zahtjev tužiteljice kojim kao nasljednik pok. F. D. traži da se određena ovrha radi prisilne naplate određene novčane tražbine tuženika (kao ovrhovoditelja) proglasi nedopuštenom preko iznosa vrijednosti naslijeđene imovine. Budući da je prvostupanjski sud utvrdio da vrijednost naslijeđene ostavinske imovine predstavlja iznos od 427.372,73 kn posljedično takvom utvrđenju pravilnom je primjenom čl. 139. st. 1. i 3. ZN-a, vezano za čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ 112/12, 25/13 i 93/14; OZ), prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i proglasio ovrhu nedopuštenom preko iznosa od 427.372,73 kn, odnosno preko iznosa vrijednosti naslijeđene imovine pok. F. D. – supruga tužiteljice. Stoga su neosnovani opisani žalbeni razlozi tuženika u okviru kojih je osporio pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda.
Neosnovan je i žalbeni razlog tuženika koji se odnosi na odluku o troškovima parničnog postupka jer je prvostupanjski sud odlučujući o troškovima parničnog postupka pravilno primijenio čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
Slijedom obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.
Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na žalbu primjenom čl. 155. st. 1. ZPP-a.
U Rijeci 15. ožujka 2017. godine
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.