Broj: Gž-1171/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Marine Tante, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Blanke Pervan, kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice N. R. iz Z., OIB …, koju zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik iz Z., protiv tuženika G. Z., OIB…, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama od 16. lipnja 2016. godine poslovni broj P-3604/15, u sjednici vijeća održanoj dana 4. travnja 2017. godine,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tužiteljice N. R. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama od 16. lipnja 2016. godine poslovni broj P-3604/15, s time da se ujedno odbija i zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

Obrazloženje

Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je valjana pisana isprava ostavitelja A. B. iz Z., OIB…, od 02. listopada 2008. godine i da ista predstavlja njegovu vlastoručnu oporuku kojom je pok. A. B. za oporučenog nasljednika imenovao tužitelju N. R. iz Z., OIB…, za nekretninu - stan na II (drugom)katu, koji se sastoji od dvije sobe i ostalih prostorija ukupnoj površini od 54,79 m2, upisan kao z.k. tijelo A II (dva), nalazeći u stambenoj zgradi u Z., A. A. A. 18, upisanoj kao z.k. tijelo A I (jedan) u naravi Stambena zgrada A. A. A. 18, Z., sagrađena na čest. br. 7708/15, po novoj izmjeri čest. br. 1036/3 k.o. P., upisana u podul. br. 31698 k.o. G. Z., zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom zemljišta i zajedničkim dijelovima i uređajima stambene zgrade razmjerno odnosu korisne vrijednosti predmetnog stana prema korisnoj vrijednosti svih ostalih stanova i ostalih prostorija cijele nekretnine temeljem čl. 68. i čl. 370. st. 4.Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, što je tuženik G. Z., T. S. R., OIB…, dužan priznati.

II. Nalaže se tuženiku G. Z., T. S. R. 1, OIB…, naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana".

Protiv presude žalbu je izjavila tužiteljica zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se presuda preinači ili ukine.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Pobijana presuda nije opterećena niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2. točka 2., 4., 8., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) na koje ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti temeljem čl.365.st.2. ZPP-a, a ni onom iz točke 11. na koju se sadržajno upire u žalbi jer presuda nema proturječnosti ili nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Sud svoju odluku obrazlaže time:

- da tužiteljica tvrdi da se doista radi o oporuci iako isprava nosi naziv kupoprodajni ugovor te se u tekstu isprave upotrebljavaju termini kupac i prodavatelj, ostavitelj A. B. preminuo je 14. srpnja 2012. godine i ostavinski postupak vodi se pod poslovnim brojem O-7913/12 i tužiteljica je upućena na parnicu radi utvrđivanja da sporna isprava predstavlja vlastoručnu oporuku sada pok. B.,

- tuženik u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, osporava da bi se radilo o vlastoručnoj oporuci već se radi o kupoprodajnom ugovoru i namjera pok. B. nije bila da stan ostavi tužiteljici,

- da svjedokinja A. K. stanuje u istoj zgradi u kojoj je stanovao i sada pok. B. i u razgovoru s njim je saznala da mu tužiteljica isplaćuje neki novac i misli da joj je rekao da mu je isplatila nekoliko puta po 5.000,00 kn i da mu pomaže vraćanju nekog duga, no o kojem dugu se radilo svjedokinji nije poznato. Jedino zna da ima neki kredit no detaljnije saznanje o tome nema. U istoj zgradi stanuje i majka tužiteljice koju ona posjećuje, a ista je dolazila i kod sada pok. B. koji nije imao nikoga od obitelji i rodbine. Svjedokinja nadalje navodi što se tiče isplata pok. B. je sačinio oporuku koju je pokazao njezinom suprugu i koliko se sjeća u oporuci je pisalo da on stan ostavlja tužiteljici, te je tako i govorio, a što se tiče kupoprodaje o tome nema nikakvoga saznanja. Svjedok Z. A. je predstavnik stanara u predmetnoj zgradi u kojoj je stanovao sada pok. B., a u istoj stanuje i tužiteljica i u razgovoru s B. je doznao da je on taj stan prodao tužiteljici, da mu je tužiteljica dala avans, a stan je prodao, jer je bio dužan "na sve strane" i ona mu je u nekoliko navrata isplaćivala po 5.000,00 EUR te je govorio kada proda stan da će otići u dom umirovljenika. Što se tiče kupoprodajne cijene ona se je mijenjala s obzirom od raspoloženja pok. B. pa je nekada govorio da je stan prodao za 100.000,00 EUR pa za 110.000,00 EUR pa za 90.000,00 EUR. Koliko je točno tužiteljica isplatila pok. B. svjedoku nije poznato, dva ili tri puta ne zna, jer je on onda podmirivao dugove pričuve i dugove ostalim stanarima, a imao je i kredit za otkup stana. Nadalje navodi da je pok. B. govorio ako se njemu što dogodi da prema "tom papiru" tužiteljica ima pravo naslijediti predmetni stan i nadalje otplaćivati svjedok pretpostavlja kredit. Prema iskazu svjedoka namjera pok. B. bila je da proda stan jer mu je bio potreban novac jer je bio naučen na jedan bolji način života, a nije se mogao brinuti o sebi,

- da tužiteljica saslušana kao stranka izjavljuje da je u Z. dolazila k majci kod koje je dolazio sada pok. B. te joj je majka rekla da on želi prodati stan pa neka se ona s njim dogovorio oko kupnje istog. Razgovarala je sada s pok. B. i on joj je rekao da hoće prodati stan te su nastojali dogovoriti kupoprodajnu cijenu koja je na kraju trebala iznositi 60.000,00 EUR. U nekoliko navrata davala mu je novac tako da mu je dala 5.000,00 EUR i dogovorili su se da bi on otišao u dom umirovljenika, a ona mu je rekla da ako ode da će mu davati po 500,00 EUR i on je napravio predmetni ugovor koji prileži uz tužbu, no ona ga nije htjela potpisati, jer je htjela napraviti pravi kupoprodajni ugovor ovjeren kod javnog bilježnika. Misli da mu je isplatila sveukupno 14.950,00 EUR, a konačni kupoprodajni ugovor nije sačinjen iz razloga što je B. stalno odugovlačio odlazak u dom. Nadalje navodi da je sada pok. B. govorio da u slučaju njegove smrti će ona naslijediti stan,

- da je uvidom u spis P-7410/10 utvrđeno da je tužiteljica protiv sada pok. A. B. podnijela tužbu radi isplate u kojoj tužbi tvrdi da se je sada pok. B. obvezao s njom sklopiti kupoprodajni ugovor za sporni stan te mu je ona predujmila iznos od 5.500,00 EUR i 960,00 kn. Kako je isti odbijao potpisati kupoprodajni ugovor, a za sebe je zadržao iznos predujma koji je primio zahtijevala je od sada pok. B. povrat isplaćenog novca. U citiranom predmetu doneseno je rješenje o prekidu postupka budući je B. u međuvremenu umro,

- da analizirajući sadržaj dokumenta koji prileži listu 8, a nosi naslov ugovor o kupoprodaji stana sud je stekao uvjerenje da se ne radi o oporuci već je tužiteljica sa sada pok. Blaževićem imala dogovor o kupnji predmetnog stana i namjeru zaključiti kupoprodajni ugovor s time da isti otiđe u dom umirovljenika, što isti do smrti nije učinio, te mu je ista na ime kupnje predala i stanoviti iznos novca u svezi čega je i pokrenula postupak isplate, budući je sada pok. B. odbijao sastaviti i potpisati kupoprodajni ugovor. Da je sada pok. B. imao namjeru prodati stan i sama tužiteljica u svom iskazu navodi, a to potvrđuje i iskaz svjedoka Z. A.. Sud je stekao uvjerenje da bez obzira što se u dokumentu list 8 spisa govori da u slučaju B. smrti stan pripada kupcu radi se o kupoprodaji, a ne o oporuci, a na to ukazuju svi naprijed izvedeni dokazi, pa je stoga valjalo tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti.

Navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava ovaj sud prihvaća u smislu čl.375. st.5. ZPP-a, s time da žaliteljici valja kazati da je oporuka jednostrana, opoziva, u propisanoj formi dana izjava posljednje volje, kojom neka osoba raspolaže svojom imovinom, ili jednim njezinim dijelom za slučaj smrti. Da bi se neko pismeno moglo smatrati oporukom potrebno je da su ispunjeni uvjeti u pogledu sposobnosti ostavitelja za pravljenje oporuke i uvjeti u pogledu oblika oporuke, ovdje iz članka 30. Zakona o nasljeđivanju («Narodne novine», broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15).

Međutim, da bi pismena isprava mogla biti oporukom potrebno je da je u slučaju vlastoručne oporuke osoba koja sastavlja pismenu ispravu svjesna da sastavljanjem takve isprave sastavlja vlastoručnu oporuku i da ta isprava predstavlja njegovu oporuku. Dakle, da bi neka isprava bila oporuka nije dovoljno da neka osoba sastavi pismenu ispravu kojom raspolaže imovinom za slučaj smrti (takvo raspolaganje po svom sadržaju može se izvršiti i ugovorom o darovanju za slučaj smrti) i da ta isprava što se oblika tiče zadovoljava pretpostavke za valjanost oporuke, već je potrebno da se sastavljanjem pismene isprave o raspolaganju imovinom za slučaj smrti raspolaže imovinom, a ne nekim drugim poslom, što ovdje nije slučaj, jer u ovoj pravnoj stvari tužiteljica i sama ističe da se radilo o sklapanju ugovora o kupoprodaji predmetnog stana pa otuda parnica pod brojem P-7410/10.

Stoga dio teksta spornog pismena u kojem se navodi da u slučaju B. smrti stan pripada kupcu s time da isplati sva njegova eventualna dugovanja ne izaziva dvojbu je li to bila ostaviteljeva namjera da oporučno raspolaže svojom imovinom ili da stan proda, jer prodaja je bila vezana za kupoprodaju stana budući je oporučitelju novac bio nužno potreban obzirom da je nesporno bio „dužan na sve strane“ pa se može sa sigurnošću zaključiti da je ostavitelj namjeravao prodati stan tužiteljici, ali i nekom drugom kupcu koji će biti dužan vratiti primljenu kaparu "prvom kupcu" očito tužiteljici što je ona, kako sama kaže, shvatila kao odugovlačenje prodaje pa zato i nije htjela potpisati takav ugovor (list spisa 8).

Dakle, tumačeći sadržaj tog pravnog posla prava volja i namjera nije bila oporučno raspolaganje pa stoga to pismeno tužiteljica neosnovano smatra oporukom i to u njezinu korist jer iz navedenog razloga ta pismena isprava po svom sadržaju nije bila usmjerena na oporučno raspolaganje imovinom za slučaj smrti i ne predstavlja vlastoručnu oporuku jer je volja ostavitelja bila da proda stan pri čemu valja navesti da za ocjenu pravne prirode tog pismena nije od značaja da li je ugovor o kupoprodaji pravno valjan ili ne te da li je došlo do njegovog sklapanja.

Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, temeljem čl. 368.st.1. ZPP-a. Istodobno je trebalo odbiti i njezin zahtjev za naknadom troška sastava žalbe u smislu čl. 166. st. 1. u svezi  čl. 154. st.1. ZPP-a.

U Zadru, 4. travnja 2017. godine.