Broj: Gž-407/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Brankice Malnar članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Š. H. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku I. L., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Z. P. iz J., OIB: …, zastupane po punomoćniku N. Đ., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 76 P-5539/13-19 od 27. siječnja 2017. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 18. travnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Uvaženjem žalbe tužiteljice Š. H.   p r e i n a č u j e  se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 76 P-5539/13-19 od 27. siječnja 2017. godine, uz istovremeni ispravak te presude u uvodu redak 1. odozgo, tako da nakon riječi „Općinski“ a prije riječi „sud“ treba pisati „građanski“ i sudi:

 

              Usvaja se tužbeni zahtjev tužiteljice Š. H. koji glasi:

 

„1. Tuženici Z. P., OIB: …, J. utvrđuje se gubitak prava na nasljeđivanje po oporuci iza pokojne B. S. sastavljene vlastoručno dana 10. veljače 2010. godine i proglašene dana 24. travnja 2013. godine od strane javnog bilježnika L. H. M..

 

2. Ostavinski postupak iza pokojne B. S. koji se vodi pod poslovnim brojem O-1627/13 nastaviti će se uz primjenu odredbi Zakona o nasljeđivanju koje se odnose na zakonsko nasljeđivanje.

 

3. Tuženica je dužna tužiteljici naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kuna u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

Odbija se zahtjev tuženice Z. P. za naknadu parničnih troškova u iznosu od 6.500,00 kuna.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„1. Tuženici Z. P., OIB: …, J. utvrđuje se gubitak prava na nasljeđivanje po oporuci iza pokojne B. S. sastavljene vlastoručno dana 10. veljače 2010. godine i proglašene dana 24. travnja 2013. godine od strane javnog bilježnika L. H. M..

 

2. Ostavinski postupak iza pokojne B. S. koji se vodi pod poslovnim brojem O-1627/13 nastaviti će se uz primjenu odredbi Zakona o nasljeđivanju koje se odnose na zakonsko nasljeđivanje.

 

3. Tuženica je dužna tužiteljici naknaditi trošak parničnog postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

U točki II izreke naloženo je tužiteljici da naknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 6.500,00 kuna, sve u roku od 15 dana.

 

Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tužiteljica, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u nastavku teksta: ZPP).

 

U žalbi navodi kako je nejasno na temelju čega je sud prvog stupnja utvrdio da je prava namjera oporučiteljice bila da bude pokopana izvan groba u kojem su joj pokopani majka i suprug, odnosno zbog čega bi se uopće trebala primijeniti odredba članka 50. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15, u nastavku teksta: ZN).

 

U vezi toga ističe kako je oporučiteljica u vlastoručnoj oporuci navela da je treba pokopati u točno određenoj grobnici na M., što je životno i logično, jer su tamo pokopani njezini najbliži, pa smatra da je sud pogrešno ocijenio njezinu volju.

 

Stoga predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je osnovana.

 

Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije utvrđuje da je sada pokojna B. S. dana 10. veljače 2010. godine sačinila oporuku kojom je svu svoju imovinu koju bude imala u trenutku smrti ostavila tuženici, pa tako i grobnicu na M., s time da je zadužila istu da je pokopa u toj grobnici, kao i da plaća grobne naknade, ali da tuženica nije pokopala navedenu oporučiteljicu u spomenutoj grobnici.

 

Nadalje utvrđuje da je između tužiteljice i tuženice sporno da li spomenuti dio gornje oporuke koji se odnosi na ukop ostaviteljice B. S. predstavlja neispunjenje njezinog naloga od strane tuženice kojeg treba tumačiti kao rezolutivni uvjet s posljedicom da predmetna oporuka ne proizvodi pravne učinke, pa utvrđuje da se radi o pravnom pitanju, zbog čega odbija prijedlog tuženice za saslušanje svjedoka na okolnosti da je navedena ostaviteljica naknadno usmeno promijenila želju vezano za mjesto ukopa.

 

Prvostupanjski sud utvrđuje da iz sadržaja gornje oporuke ne proizlazi namjera navedene ostaviteljice da u slučaju nepostupanja po spomenutom nalogu (obvezi ukopa u grobnicu na M.) tuženica izgubi prava koja joj pripadaju po predmetnoj oporuci, slijedom čega utvrđuje da taj nalog ne predstavlja rezolutivni uvjet, pa pozivom na odredbe članaka 47., 48. i 50. ZN-a odbija tužbeni zahtjev opisan u točki I izreke pobijane presude.

 

Odluku o troškovima postupka temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe (indirektno) ukazuje tužiteljica, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je sada pokojna ostaviteljica B. S. u vlastoručnoj oporuci od 10. veljače 2010. godine (list 11 spisa) naložila tuženici kao oporučnoj nasljednici da je pokopa u njezinu grobnicu na M., te da ista nije postupila po toj obvezi, jer iz odgovora na tužbu proizlazi da je tuženica pokopala pokojnu B. na groblju G. V..

 

Međutim, na temelju takvih činjeničnih utvrđenja pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

 

Naime, odredbom članka 47. stavak 1. ZN-a propisano je da oporučitelj može opteretiti nekom dužnosti osobu kojoj ostavlja neku korist iz ostavine (nalog), u vezi čega je odredbom članka 48. stavak 1. ZN-a propisano da će se ako je oporučitelj nekome nešto oporukom namijenio uz opterećenje nalogom, taj nalog smatrati raskidnim uvjetom, tako da osoba opterećena nalogom gubi ono što joj je namijenjeno ako se ne ispuni nalog.

 

Budući da je u konkretnom slučaju oporučiteljica B. S. gornjom oporukom naložila tuženici da je pokopa u grobnicu na M., što potonja neprijeporno nije učinila, a ne radi se o nedopuštenom i/ili nemoralnom nalogu, niti o tome da se isti ne bi mogao točno i/ili uopće ispuniti (to tuženica niti ne tvrdi), to su neispunjenjem spomenutog naloga prestali pravni učinci predmetne vlastoručne oporuke, i to u skladu s izričitom odredbom članka 48. stavak 1. ZN-a, u smislu koje se smatra (praesumptio iuris et de iure-neoboriva ili zakonska predmnijeva) da je neispunjenjem gornjeg naloga kao raskidnog uvjeta tuženica izgubila prava koja bi joj trebala pripasti temeljem navedene vlastoručne oporuke, što suprotno protivnom stajalištu tuženice znači upravo gubitak nasljednih prava koja se temelje na sadržaju naznačene oporuke.

 

Posljedično tome, pogrešno je sud prvog stupnja utvrđivao (ne)postojanje volje odnosno namjere pokojne B. S. da u slučaju neispunjenja naznačenog naloga tuženica (ne) izgubi potonja prava, jer bi do primjene odredbe članka 50. ZN-a o tumačenju oporuke moglo doći jedino u onim situacijama kada sam ZN ne propisuje učinke nepostupanja po nalogu.

 

Pri tome okolnost da odredbom članka 48. ZN-a nije propisan rok za ispunjenje naloga, pa tako i ovdje spornoga, a kraj činjenice da je tuženica postupila protivno navedenom nalogu, tako što je pokojnu B. S. umjesto u grobnicu na M. pokopala u drugu grobnicu, ne može imati za posljedicu zadržavanje oporučnih prava iz prijeporne oporuke.

 

Što se tiče prijedloga tuženice za saslušanje iste i svjedokinja S. Đ. i B. K. na okolnosti da je pokojna ostaviteljica usmeno promijenila navedeni nalog tako što je naknadno izrazila želju da ne bude pokopana u grobnici na M., valja navesti da je odredbom članka 64. stavak 1. ZN-a propisano da oporučitelj može uvijek opozvati oporuku, u cjelini ili djelomično, očitovanjem danim u bilo kojem obliku u kojem se po zakonu može napraviti oporuka, iz čega proizlazi da je eventualna usmena izmjena navedenog naloga iz predmetne oporuke mogla biti sačinjena jedino u formi naknadne usmene oporuke, u smislu odredbe članka 37. stavak 1. ZN-a.

 

Međutim, budući da tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije tvrdila da bi pokojna B. S. takvu usmenu oporuku sačinila zbog postojanja izvanrednih okolnosti zbog kojih nije bila u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku, to je u tom smislu pravilno odbijen prijedlog tuženice da se na navedene okolnosti provede dokaz njezinim saslušanjem, kao i saslušanjem gornjih svjedokinja, jer čak i kada bi pokojna ostaviteljica usmeno izrazila volju i namjeru za promjenom spornog naloga, ista zbog nepostojanja forme u vidu valjane usmene oporuke ne bi bila pravno valjana.

 

Nadalje, za odluku o (ne)valjanosti predmetnog oporučnog raspolaganja zbog postupanja protivno gornjem nalogu nisu od značaja tvrdnje tuženice da se brinula za pokojnu ostaviteljicu, te u tom smislu pozivanje na sadržaj priloženog ugovora o smještaju korisnika u Dom za starije i nemoćne osobe „M.“ od 27. ožujka 2009. godine, te aneks tog ugovora od 30. ožujka 2009. godine, niti je u tom smislu odlučna namjera tuženice da naknadno postupi po navedenom nalogu.

 

Stoga je pravilnom primjenom odredbe članka 48. stavak 1. ZN-a trebalo usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice opisan u točki I izreke pobijane presude, jer se zbog gubitka prava tuženice na nasljeđivanje po naznačenoj oporuci nasljedna prava iza pokojne ostaviteljice trebaju prosuđivati po odgovarajućim odredbama ZN-a o zakonskom nasljeđivanju.

 

Budući da iz navedenog proizlazi da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, to joj u skladu s odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, kao i odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku teksta: Tarifa), pripada pravo na naknadu parničnih troškova od tuženice, čiji zahtjev po toj osnovi je u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a trebalo odbiti.

 

Tužiteljici pripada pravo na slijedeći trošak za radnje poduzete po punomoćniku-odvjetniku, a s obzirom na vrijednost predmeta spora od 30.000,00 kuna: iznos od 1.000,00 kuna za sastav podneska od 15. svibnja 2014. godine (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), iznos od ukupno 3.000,00 kuna za zastupanje na ročištima od 17. studenoga 2015. godine, 04. listopada 2016. godine i 09. prosinca 2016. godine (iznos od 1.000,00 kuna po ročištu-Tbr. 9. toč. 1. Tarife), te iznos od 1.000,00 kuna po osnovi poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 42. Tarife), tj. sveukupno 5.000,00 kuna.

 

Stoga je uvaženjem žalbe tužiteljice i primjenom odredbe članka 373.a stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude, uz istovremeni ispravak pobijane presude u naznačenom dijelu njezinog uvoda, u skladu s odredbom članka 342. stavak 1. ZPP-a, jer je zbog očite omaške u pisanju prvostupanjski sud propustio navesti cjelovitu oznaku suda koji je donio tu odluku.

 

U Rijeci, 18. travnja 2017. godine.