Broj: Gž-636/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić, kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i Katije Blaće, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.J.a iz S. G. 31, OIB: ……………, zastupanog po punomoćniku Z. G., odvjetniku u S., protiv tuženika pod 1. M. T. iz S., U. d. F. B. 26, OIB: ……….. pod 2. Z. L.iz Z., P. 22B, OIB: ………….ovi pod 1. i 2. zastupani po punomoćnici M. M., odvjetnici u T., M. 8 i pod 3. M. J. iz S., U. d. F. B. 26, OIB: …………., zastupanog po posebnom skrbniku B. Š., odvjetnici u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbama tužitelja, te tuženica pod 1. i 2. protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu broj Po-113/12 od 22. studenog 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 6. srpnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Odbijaju se kao neosnovane žalba tužiteljice, te žalba tuženica pod 1. M. T. i pod 2. Z. L. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Po-113/12 od 22. studenog 2016. godine, kao i rješenje o trošku (točka II. izreke prvostupanjskog rješenja).

 

Odbijaju se zahtjevi tužiteljice, te tuženica pod 1. i 2. za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

 

„U ostavinsku masu-imovinu iza pok. J.J. ud. B. rođene Š., umrle 30. ožujka 2004. godine ne ulazi 1/8 dijela njezine ostavine koju čini čest. zem. 2984/41 K.O. Marina, u naravi zemljište s izgrađenim građevinama i čest. zem. 172 K.O. Solin, u naravi zemljište sa izgrađenim građevinama“,

dok je u preostalom dijelu, kojim je traženo da u ostavinsku imovinu J. J. ne ulazi suvlasnički dio nekretnine u K.O. Marina  preko  1/8 dijela do ½ dijela nekretnina, kao i da u ostavinsku masu ne ulazi 40 m2 kuće u Solinu don F. Bulića 26 na kojem je izgrađena zgrada tužitelja, zahtjev tužitelja se odbija kao neosnovan.

 

Točkom II. izreke prvostupanjske presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

 

„Utvrđuje se da oporuka ostaviteljice J. J. ud. B. rođ. Š. sastavljena dana 21. travnja 2000. godine kod Općinskog suda u Trogiru pod br. R2-61/00 nije pravno valjana radi ugrožavanja nužnog dijela i radi nedopuštenih raspolaganja oporučiteljice“.

 

Rješenjem suda prvog stupnja, pod točkom I. izreke odbačena je tužba u dijelu zahtjeva na utvrđenje da je tužitelj M. J. temeljem zakona nužni nasljednik za 1/8 dijela sve imovine ostaviteljice J. J. ud. B. umrle 30. ožujka 2004. godine.

 

Odlukom o trošku odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak (točka II. izreke prvostupanjskog rješenja).

             

Žali se tužitelj pobijajući prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu pod točkama I. i II. izreke, kao i rješenje o trošku i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se isti u pobijanom dijelu preinače odnosno ukinu. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

 

Tuženice pod 1. i 2. se žale protiv točke I. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, kao i rješenja o trošku i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se isti preinače odnosno ukinu. Zatražile su i trošak žalbenog postupka.

 

Tužitelj, te tuženice pod 1. i 2. su odgovorili na žalbu protivne strane protiveći se svim žalbenim navodima i s prijedlogom za njihovim odbijanjem s tim da se istima obistini trošak odgovora na žalbu.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Predmet spora je valjanost oporuke ostaviteljice J. J. ud. B. rođ. Š. sastavljene dana 21. travnja 2000. godine kod Općinskog suda u Trogiru pod br. R2-61/00, kao i zahtjev na izdvajanje dijela imovine iz ostavine u opsegu navedenom u tužbi u čijem stjecanju tužitelj tvrdi da je doprinio svojim radom i sredstvima.

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

 

- da su M. J., ovdje tužitelj, M. T., Z. L. i M. J., ovdje tuženici od 1. do 3., djeca sad pok. B. J. pok. K. i njegove supruge J. J. pok. M.,

 

- da je raniji tuženik pod 4. A. J., unuk pok. B. i J. J. preminuo i naslijedila ga je za cijelo njegova majka M. T., tuženica pod 1.,

 

- da su sad pok. B. J. i pok. J. J. u tijeku braka i baš Kupoprodajnim ugovorom od 5. studenog 1975. godine kupili za po ½ dijela cjeline zemljište označeno sa čest. zem. 2984/41, K.O. Marina, površine 502 m2, te da su za ½ dijela cjeline stekli i bili upisani u zemljišnim knjigama temeljem članka 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, kao titulari prava korištenja dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji u posjed Općini ili drugoj pravnoj osobi, zemljišta upisanog kao Društveno vlasništvo, označenog kao čest. zem. 172 ZU 17 K.O. Solin, upisanog kao vinograd površine 172 m2 (pred. Z-152/60 od 21 siječnja 1960. godine),

 

- da je 1. travnja 1998. godine preminuo B.J. i pravomoćnim Rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu broj O-1076/98 od 10. siječnja 2000. godine, na temelju zakona i uslijed odreke njegove supruge J. J. naslijedila su ga djeca, ovdje tužitelj  i tuženici od 1. do 3., za po ¼ dijela, u kojem postupku tužitelj nije tražio izdvajanje u smisli članka 37. tada važećeg Zakona o nasljeđivanju;

 

- da je sada u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižni odjel Trogir, upisana čest. zem. 2984/40 ZU 2647 pašnjak površine 502 m2 na ime J. J. ž. B. za ½ dijela te na imena tuženika (tuženica pod 1. upisana kao M. J. pok. B.) za po 1/8 dijela;

 

- da je u zemljišnim knjigama ovog suda, Zemljišnoknjižnog odjela u Solinu upisana nekretnina označena sa čest. zem. 172, vinograd, površine 172 m2 na ime B. J. K. i J. J. ž. B. za po  ½ dijela;

 

- da je Jela Jakus oporukom sastavljenom pred sucem Općinskog suda u Trogiru broj R2-61/00 od 21. travnja 2000. godine raspolagala imovinom na način pobliže naveden u istoj;

 

- da u ostavinskom postupku broj O-723/04 iza smrti pok. J. J. pok M., preminule 30. ožujka 2004. godine, nasljednik M. J. nije priznao oporuku i osporio je njezinu valjanost, te je Općinski sud u Solinu prekinuo ostavinski postupak i istog uputio u parnicu radi utvrđenja kako predmetna oporuka nije valjana, nakon čega je M. J. tužbom podnesenom 15. svibnja 2006. godine pokrenuo ovu parnicu;

 

- da su u vrijeme smrti pok. B.J.  i  njegove supruge J. J. na zemljištu u Marini i Solinu već bile izgrađene građevine u odnosu na koje tužitelj upravlja svoje tužbeno traženje,

 

- da je ostaviteljica imovinom raspolagala sudskom oporukom sastavljenom u Općinskom sudu u Trogiru, čemu su nazočila i dva svjedoka, te da nema okolnosti koje bi upućivale  da nije bila u stanju oporuku pročitati, čime je glede oblika u pitanju pravovaljana sudska oporuka iz članka 70. odnosno 71. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 52/70,47/78 i 56/00, dalje: DZN), odnosno iz članka 29., 32. i 33. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03,193/03,35/05,127/13 i 33/15, dalje: ZN ),

 

- da se radi o formalno valjanoj sudskoj oporuci kao pravnoj raspoložbi punoljetne osobe sposobne za rasuđivanje, koje formalnopravne ni materijalnopravne pretpostavke kao ni istinitost oporuke tužitelj i ne dovodi u pitanje, a također ne ukazuje na postojanje mana volje niti je tužbeni zahtjev upravio na poništenje oporuke,

 

- da je oporučiteljica raspolagala s onim čime je bila ovlaštena raspolagati (oporučnim odredbama je odredila nešto glede prava koja su njena, a ne tuđa),

 

- da utoliko sporna oporuka proizvedi pravni učinak pravovaljane oporuke u smislu odredaba Zakona o nasljeđivanju,

 

- da je tužitelj živeći u zajednici s ostaviteljicom pomagao istoj u privređivanju i time se objektivno i faktično povećala vrijednost ostaviteljičine imovine, dakle, povećanje je rezultat njegovog doprinosa (od zajedničkog rada do različitih drugih doprinosa), koji doprinos je za cijeniti s 40%,

 

- da su u navedenom ispunjene pretpostavke za izdvajanje u korist tužitelja po članku 37. DZN-a odnosno članku 75. ZN-a u odnosu na ostavinsku imovinu preostalu iza ostaviteljice ili ½ dijela cjeline nekretnina označenih kao čest. zem. 2984/41 K.O. Marina, u naravi zemljište s izgrađenim građevinama i čest. zem. 172 K.O. Solin, u naravi zemljište sa izgrađenim građevinama,

 

- da tužitelj inače nije dokazao kako je za života ostaviteljice, makar i u dijelu stekao vlasništvo ove imovine, dok je druga polovina, pripadajuća ocu stranaka, već pravomoćno raspoređena,

 

- da s obzirom na stanje u vrijeme smrti ostaviteljice glede predmetnih nekretnina novčana vrijednost tužiteljevog doprinosa iznosi 229.375,46 kn (što predstavlja ½ od utvrđene sveukupne vrijednosti uvećanju imovine obojice roditelja),

 

- da stavljanjem u odnos tužiteljevog doprinosa od 229.375,46 kn prema cijeloj ostaviteljičinoj imovini od 1.830,000,00, proizlazi kako idealni dio koji treba izdvojiti u tužiteljevu korist od navedene imovine primjereno je odrediti u  dijelu od 1/8. 

             

Gornja utvrđenja u skladu su sa ispravama preglednim u postupku, te iskazima saslušanih svjedoka, a žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju, pa ih stoga kao pravilna i potpuna prihvaća i ovaj sud.

 

Izneseni razlozi prvostupanjske presude glede procesno pravnih zaključaka o rezultatima dokazivanja jasni su, međusobno povezani i suglasni, te nema nedostataka zbog kojih se pravilnost prvostupanjske presude ne bi mogla ispitati zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a na koju povredu tuženice pod 1. i 2. u žalbi ukazuju.

 

S druge strane, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 8. ZPP-a ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra tužitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego što čini tužitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a.

 

Nadalje, u provedenom postupku nisu počinjene ni preostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno i  materijalno pravo.

 

Naime, kako je sud prvog stupnja u provedenom postupku utvrdio da je oporuku učinila oporučiteljica koja je sposobna za oporučivanje, da je njome očitovala svoju volju bez mana koje štete valjanosti oporuke, da je to očitovanje učinila u obliku predviđenom za valjano oporučivanje, te da je sadržaj tog očitovanja raspolaganje za slučaj svoje smrti, koje je moguće i dopušteno, to je pravilna ocjena suda prvog stupnja kako sporna oporuka ima učinke pravovaljane oporuke, pa je tužbeni zahtjev u tom dijelu ispravno odbijen kao neosnovan (točka I. izreke prvostupanjske presude).

 

Pored toga, sud prvog stupnja pravilno smatra da ukoliko oporučne odredbe vrijeđaju nečije nužno nasljedno pravo, one nisu dopuštene, pa nisu valjane. Međutim, zbog toga one nisu ništetne, nego su pobojne. Nužni nasljednik ima ih pravo pobijati, tj. zahtijevati njihovo poništenje u onom obujmu u kojem je to potrebno da bi se uklonila povreda njegovoga nužnoga nasljednoga prava, dok takav zahtjev u konkretnom slučaju nije postavljen.

 

Isto tako, tužitelj nije dokazao da bi sadržaj oporuke bio nedopušten jer je oporučiteljica odredila nešto glede čega njena volja ne može proizvoditi pravni učinak (raspolagala s tuđim pravom), pa ni iz ovog razloga oporuka nije nevaljana.

 

Nadalje, kako je utvrđeno da je tužitelj potomak ostaviteljice, da je s ostaviteljicom živio u zajednici, da je svojim trudom, zaradom i inače pomagao istoj u privređivanju i povećanju vrijednosti ostaviteljičine imovine, da je povećanje vrijednosti imovine nastalo kao posljedica tog pomaganja ostaviteljici u privređivanju i kao doprinos tim pomaganjem, to je ispravan zaključak suda prvog stupnja kako navedeno opravdava izdvajanje dijela imovine iz ostavine u smislu članka 75. ZN-a (članak 37. DZN-a), s tim da izdvojeni dio odgovara utvrđenom doprinosu tužitelja u povećanju vrijednosti ostavine.

 

Navedenim, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je primjenom odredbe članka 75. ZN-a (odgovarajući članak 37. DZN), prema okolnostima konkretnog slučaja (imajući na umu da je tužitelj radom i sredstvima pridonio povećanju vrijednosti upravo utuženih nekretnina), odlučio da tužitelju ostavi alikvotni dio nekretnina u koje je vršio ulaganja.

 

Inače, veličina alikvotnog dijela koji se stječe na temelju ovog prava na izdvajanje ovisi o dva odnosa vrijednosti tj. o odnosu između vrijednosti koju bi ostaviteljičina imovinska dobra imala bez povećanja i vrijednosti koju imaju u trenutku njene smrti, te o odnosu vrijednosti povećanja ostaviteljičine imovine i ovlaštenikova doprinosa tom povećanju, a kako je to imao u vidu i sud prvog stupnja kod određivanja veličine alikvotnog dijela kojeg je tužitelj stekao na temelju ovog prava na izdvajanje.

 

Kod toga sud prvog stupnja pravilno zaključuje da za primjenu članka 75. ZN-a (odgovarajući članak 37. DZN),  nije nužno da su tužitelj i ostaviteljica živjeli u zajedničkom kućanstvu, već je dovoljno da su živjeli u zajednici u smislu zajedničkog privređivanja.

 

Suprotno navodima tuženica pod 1. i 2., pobijana presuda prvostupanjskog suda je u skladu s odredbom članka 2. stavak 1. ZPP-a odnosno s tužbenim zahtjevom, a kako je po sadržaju i opsegu postavljen u tužbi. Utoliko se ne radi se o takvom odlučivanju suda prvog stupnja koje bi predstavljalo prekoračenje zahtjeva.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na ispravno izvršenom obračunu u primjeni odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a.

 

Zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka odbijeni su pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer isti nisu uspjeli sa svojim žalbama.

 

Tužitelju, te tuženicama pod 1. i 2. nije obistinjen trošak sastava odgovora na žalbu u okolnostima odredbe članka 155. ZPP-a, jer isti nije bio nužan.

 

Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, te rješenje o trošku (članak 380. točka 2. ZPP-a).

 

U Splitu 6. srpnja 2017. godine.