Broj: Gž Ovr-535/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Zoranu Šariću, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja B2 K. d.o.o. sa sjedištem u Z., OIB:…, protiv ovršenika Grada Đ., Đ., OIB:…, radi naplate novčane tražbine, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Koprivnici, posl. br. Ovr-661/2017-4 od 2. kolovoza 2017., dana 22. rujna 2017.,

r i j e š i o   j e

              Prihvaćanjem žalbe ovrhovoditelja, ukida se rješenje Općinskog suda u Koprivnici, posl. br. Ovr-661/2017-4 od 2. kolovoza 2017. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

              Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog za ovrhu zaprimljen kod suda prvog stupnja dana 14. srpnja 2017. kao neosnovan, te je Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Koprivnici naloženo da izvrši zabilježbu odbijenog prijedloga za ovrhu na nekretninama u suvlasništvu ovršenika Grada Đ., Đ., OIB:…, u 1/2 dijela, a koje su upisane u zk.ul.br. 1065 k.o. B., čkbr. 1388/2 voćnjak kod kuće u selu sa 224 čhv, čkbr. 1389/2 oranica ograda kod kuće u selu sa 477 čhv, čkbr. 1390/2 vinograd kod kuće u selu sa 280 čhv, čkbr. 1391/2 oranica pod vinogradom kod kuće u selu sa 308 čhv, čkbr. 2010/118 kuća br. 77 sa štalom, štagljem i dvorištem u selu sa 206 čhv, ukupno 1496 čhv.

              Protiv toga rješenja pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi ovrhovoditelj zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnome, navodi kako je u smislu odredbe čl. 32. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. – dalje: OZ) za prijenos obveze s ostavitelja na nasljednika dovoljno dostaviti javnu ili ovjerovljenu privatnu ispravu iz koje će biti vidljivo da je tražbina prenesena, a upravo je to ovrhovoditelj i učinio dostavom pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju. Ističe kako je dostavom rješenja o nasljeđivanju i rješenja o ovrsi koje glasi na pok. P. L. dokazao pravno sljedništvo i prijenos tražbine, odnosno odgovornost nasljednika za dugove. Ukazuje na odredbu čl. 226. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15. – dalje: ZN), te ističe kako iz navedene odredbe ne proizlazi da bi rješenje o nasljeđivanju moralo sadržavati dugove ostavitelja, što je gotovo nemoguće jer vjerovnici ni na koji način nisu upoznati kad dužnik premine, a niti je odredbama ZN-a bilo gdje navedeno da vjerovnici moraju svoje tražbine prijaviti u ostavinu. Upravo je zbog navedenog zakonodavac odredbom čl. 5. ZN-a predvidio da tko je naslijedio neku osobu, njezin je sveopći pravni sljednik. Konačno, navodi kako Grad Đ. uopće ne spori da je nasljednik preminulog te da nekretninom koju je naslijedio, a koja je upravo predmet ovrhe, odgovara za dugove ostavitelja. Stoga, predlaže da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, a podredno da se pobijano rješenje preinači na način da se usvoji prijedlog za ovrhu i donese rješenje o ovrsi.

Žalba ovrhovoditelja je osnovana.

U ovom ovršnom predmetu ovrhovoditelj predlaže da se na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Ovrv-6895/05, a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja, odredi ovrha protiv ovršenika kao nasljednika iza pok. P. L. 

              Pobijanim rješenjem sud prvog stupnja je odbio ovršni prijedlog ovrhovoditelja od 14. srpnja 2017. s obrazloženjem kako ovrhovoditelj nije ničime dokazao da je dugovanje sa sada pokojnog P. L. prešlo na Grad Đ., te pri tome zaključuje da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika A. Š. broj O-167/16 od 25. svibnja 2016. ne predstavlja ispravu iz odredbe čl. 32. st. 2. OZ-a.

              Suprotno pravnom stajalištu suda prvog stupnja, pravomoćno rješenje o nasljeđivanju predstavlja ispravu iz čl. 32. st. 2. OZ-a na temelju koje će ovršni sud odrediti ovrhu protiv nasljednika dužnika iz ovršene isprave, a koji je umro prije pokretanja ovršnog postupka.

              Naime, u skladu s odredbom čl. 139. st. 1. ZN-a nasljednik odgovora za dugove ostavitelja te je njegov sveopći pravni sljednik (čl. 5. ZN-a). Nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine sud pazi samo na prigovor nasljednika (čl. 139. st. 3. ZN-a). Pri tome, predmet ovrhe radi ostvarenja tražbina ostaviteljevih vjerovnika prema općini, odnosno gradu na koje je prešla ošasna imovina mogu biti samo stvari i prava koja su sastavni dio ostavine (čl. 139. st. 6. OZ-a).  

              Dakle, nasljednici ostavitelja odgovaraju za dugove ostavitelja, a pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđuje tko su nasljednici ostavitelja, pa upravo iz tog razloga navedeno rješenje predstavlja ispravu iz čl. 32. st. 2. OZ-a.

              Slijedom svega navedenog, kako je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 32. st. 2. OZ-a te je propustio ispitati jesu li u konkretnom slučaju ispunjene i ostale pretpostavke za određivanje predložene ovrhe iz čl. 32. st. 1., čl. 39. i čl. 82. OZ-a te čl. 139. st. 6. ZN-a, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Pula-Pola, 22. rujna 2017.