Broj: Gž-3406/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca K. H., predsjednice vijeća, I. D., člana vijeća i suca izvjestitelja te F. Z., članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1) J. D. iz Z., OIB: .… i 2) H. L. iz K., OIB: …., koje zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Zou A. G. & Š. N., Z., protiv tuženika: 1) A.-M. S. R. M. iz F.,P. 2) K. C. M. iz Z., s prebivalištem u F., P. 3) I. M. iz F., P. i 4) A. M. iz Š. G., koje zastupa punomoćnica M. Đ., odvjetnica u Z., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o žalbi tuženika pod 1) do 4) protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-771/13 od 22. listopada 2015. i žalbi prvotuženice protiv rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-771/13 od 11. prosinca 2015., u sjednici održanoj 26. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalbe prvotuženice A.-M. S. R. M., drugotuženika K. C. M., trećetuženice I. M. i četvrtotuženice A. M. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-771/13 od 22. listopada 2015. pod toč. I. izreke i toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženicima da tužiteljicama naknade parnični trošak u iznosu od 15.343,75 kn u roku od 15 dana.

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se žalba prvotuženice A.-M. S. R. M. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-771/13 od 11. prosinca 2015.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I. Raskida se ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen dana 03. srpnja 1996. godine između D. M.¹ kao primateljice uzdržavanja i davatelja uzdržavanja D. M.² kao prednika tuženika ad. 1 A.-M. S. R. M., ad 2. K. C. M., ad 3.  I. M. i ad 4. A. M., ovjeren od strane Općinskog suda u Zadru posl. broj Ov-68/96.

II. Nalaže se tuženicima da tužiteljicama naknade parnični trošak u iznosu od 15.343,75 u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužiteljica za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu odbija kao neosnovan."

Prvostupanjskim rješenjem od 11. prosinca 2015. odlučeno je:

              "Odbija se kao neosnovan prigovor tuženice A.-M. S. R. M., i potvrđuje rješenje ovog suda posl. br. P-771/13 od 3. studenog 2015. godine kojim je naloženo plaćanje pristojbe ovoj tuženici za žalbu u iznosu od 2.720,00 kuna uz 100,00 kuna dodatne pristojbe."

Protiv citirane presude pod toč. I. izreke i dosuđujućem dijelu pod toč. II. izreke žalbu su izjavili tuženici pod 1) do 4) (dalje tuženici), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrde da su isticali prigovor zastare za podnošenje tužbe na utvrđenje za raskid ugovora. Smatraju da je jedini nasljednik iza pok. D. M.², K. M. kojega je trebalo obuhvatiti na tuženoj strani, a ostali tuženici nisu pasivno legitimirani. Netočni su navodi da su svi preuzeli obvezu uzdržavanja. Pozivanje suda na čl. 125. Zakona o nasljeđivanju je neosnovano jer taj članak govori o nedostojnosti nasljeđivanja, a ne o raskidu ugovora o doživotnom uzdržavanju. Jedini razlog neprihvaćanja zastare prava na raskid ugovora je navod da tuženici ne ukazuju na odredbu kojom se propisuje rok, a rok od pet godina u kojem je tužiteljica mogla podići tužbu je protekao, čime se ugasilo i samo pravo iz ugovora. Predlažu usvojiti žalbu, ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Protiv rješenja od 11. prosinca 2015. žalbu je izjavila prvotuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je u obrazloženju rješenja navedeno da sudsku pristojbu treba platiti tužiteljica, dok iz izreke proizlazi da je treba platiti tuženica. U obrazloženju se navodi da sudsku pristojbu plaćaju tuženici solidarno, a nalog za plaćanje sudske pristojbe proslijeđen je samo tuženici. Pogrešno je utvrđena visina sudske pristojbe na žalbu jer je vrijednost predmeta spora 10.000,00 kn. Predlaže usvojiti žalbu i ukinuti pobijano rješenje.

Žalbe nisu osnovane.

O žalbi protiv presude

Tuženici ne konkretiziraju žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ispitujući presudu u granicama iznesenih žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku-"Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP) na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, ovaj žalbeni sud ocjenjuje da navedene bitne povrede postupka nisu počinjene.

Stoga žalba tuženika iz tog žalbenog razloga, nije osnovana.             

Predmet spora je zahtjev tužiteljica za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju od 3. srpnja 1996., sklopljenog između njihove majke D. M.¹ kao primateljice uzdržavanja i supruga prvotuženice te oca ostalih tuženika D. M.² kao davatelja uzdržavanja, ovjeren od strane Općinskog suda u Zadru pod brojem Ov-68/96.

Na temelju činjeničnih utvrđenja:

- da su D. M.¹ kao primateljica uzdržavanja i D. M.² kao davatelj uzdržavanja 3. srpnja 1996. sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju, kojim se primateljica uzdržavanja obvezala ostaviti u nasljedstvo određene nekretnine davatelju uzdržavanju, dok je davatelj uzdržavanja dužan pružiti primateljici uzdržavanja svakodobnu i svakovrsnu pomoć koja bi joj u slučaju bolesti ili nemoći da se sama brine o svojim životnim potrebama zatrebala pa tako:

              - ako prihodi primateljice uzdržavanja ne mogu zadovoljiti njezine uobičajene životne potrebe, osigurati joj dodatni prihod;

              - ako primateljica uzdržavanja ne bude u mogućnosti samostalno brinuti o kupovini i pripremanju namirnica, kao i o drugim svakodnevnim potrebama (održavanje čistoće prostorija, pranje rublja, plaćanje računa i slično) u tu svrhu osigurati joj pomoć osobno ili putem treće osobe koju će davatelj uzdržavanja plaćati i nadgledati;

              - za slučaj bolesti osigurati potrebnu liječničku i ukupnu bolesničku njegu, ukoliko joj to ne osigurava fond zdravstvenog osiguranja;

              - u slučaju smrti organizirati i snositi sve troškove sahrane prema mjesnim običajima,

              - da je davatelj uzdržavanja D. M.² preminuo 2004.,

              - da su tuženici, kao nasljednici D. M.², načelno preuzeli ugovorne obveze doživotnog uzdržavanja D. M.¹ slanjem određenih novčanih iznosa istoj,

              - da je pok. D. M.¹ od 2009. godine pa do smrti 12. travnja 2012. živjela u domaćinstvu svoje kćeri J. L., ovdje prvotužiteljice,

              - da tuženici nisu vidjeli D. M.¹ u tome razdoblju osim jednom na sudskom hodniku, da sama činjenica da je D. M.¹ preko tri godine živjela sa svojom kćerkom, a da je tuženici u tome razdoblju nisu vidjeli, govori o činjenici da se tuženici u ovome razdoblju nisu mogli niti teoretski brinuti o D. M.¹ kako je propisano čl. 2. spornog ugovora, odnosno nisu mogli pomagati u kupovini namirnica, pripremanju obroka, održavanju kućanstva, pranju rublja niti su to činili putem trećih osoba, iz koji razloga joj nisu mogli ni osigurati liječničku i bolesničku njegu,

              - da iz iskaza svjedoka M. R., A. P. i D. I., susjeda J. D. koji žive u istoj zgradi, proizlazi da D. M.¹ nije bila dovezena u ovaj stan pod bilo kakvom prisilom, štoviše, sud utvrđuje da je J. D. pomagala u nuždi svojoj majci te istu dovela u svoje domaćinstvo zbog pružanja sveukupne skrbi,

              - da ti iskazi odgovaraju podacima iz medicinske dokumentacije, iz koje je razvidno da je D. M.¹ zaprimljena na Odjelu za interne bolesti bolnice Z. 15. prosinca 2008. zbog pada na tlo, da je u liječničkom nalazu od 15. prosinca 2008. konstatirano da je D. M. potrebna odgovarajuća skrb i njega te posjeti patronažne sestre, a iz uputnice dr. V. R. od 3. travnja 2009. proizlazi da je D. M.¹ doživjela frakturu noge i to dva puta,

              - da je djelomično točno da su tuženici slali novac D. M.¹, od kojih je veliki dio pošiljki vraćen pošiljateljima, ali slanje novčanog iznosa od 70,00 EUR-a mjesečno, sve i da je D. M.¹ uredno zaprimila sve iznose, predstavlja samo (manji) dio ugovornih obveza iz čl. 2. predmetnog ugovora,

              - da tuženici nisu snosili troškove sahrane D. M.¹ na što su također bili obvezani spornim ugovorom,

              - da iz iskaza pok. D. M.¹ iz predmeta broj P-2913/07 proizlazi da joj ništa nije nedostajalo dok je njezin sin D. bio živ. Međutim, nakon D. smrti da je A. bila kod nje samo jednom jednako kao i K., a da I. nije bila niti jednom. Osim toga da joj nisu slali novac niti su je kontaktirali telefonski, da stanuje u J. kući i da se ona brine o njoj, a pomaže joj i druga kći H., da je živjela sama u kući prije nego je pala, ali i tada da su kćeri vodile brigu o njoj (donosile hranu, prale ju) te su sve troškove medicinske skrbi kao i prehrane snosile njezine kćeri,

              prvostupanjski sud zaključuje da tuženici nisu u razdoblju od 2009. pa do smrti D. M.¹ ispunjavali ugovorne obveze, slijedom čega je na temelju čl. 125. st. 3. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 52/71., 47/78. i 56/00.; dalje ZN) prihvatio tužbeni zahtjev na raskid spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju.

              Ovaj drugostupanjski sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskoj presudi, kao i primjenu materijalnog prava (čl. 375. st. 5. ZPP), s tim što na odlučne žalbene navode tuženika ističe:

              - da je neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije koji se temelji na tezi tuženika da je jedini nasljednik iza pok. D. M.², K. M. kojega je trebalo obuhvatiti na tuženoj strani, a da ostali tuženici nisu pasivno legitimirani, budući da su tuženici u odgovoru na tužbu ustvrdili da su nakon smrti davatelja uzdržavanja njegovi nasljednici, supruga-prvotuženica i sin-drugotuženik, pa povremeno i ostale dvije tuženice, nastavili s izvršavanjem ugovornih obveza, da tuženici svakog mjeseca uplaćuju prvotnoj tužiteljici na račun iznos od najmanje 70,00 EUR-a te da je netočno da tuženici ne izvršavaju svoje ugovorne obveze, iz čega proizlazi da su svi tuženici nakon smrti davatelja uzdržavanja preuzeli obvezu uzdržavanja, a nisu ni tvrdili da je netko od njih odbio tu obvezu,

              - da je, u vezi pasivne legitimacije tuženika, pravno neodlučno to što je drugotuženik K. C. M., proglašen jedinim nasljednikom umrlog davatelja uzdržavanja D. M.², koji je umro 26. prosinca 2004., s tim što su se svi prihvatili nasljednih dijelova i onda ih ustupili drugotuženiku,  

              - da u odnosu na prigovor zastare, za koji tuženici navode da je jedini razlog njegovog neprihvaćanja to da ne ukazuju na odredbu kojom je propisan zastarni rok, a radi se o roku od pet godina u kojem je tužiteljica mogla podići tužbu koji je protekao, čime se ugasilo i samo pravo iz ugovora, valja istaći da je u konkretnom slučaju primateljica uzdržavanja tražila raskid ugovora zbog neizvršavanja obveza davatelja uzdržavanja tužbom podnesenom 28. srpnja 2011., u čiju pravnu poziciju su tijekom postupka stupile tužiteljice nakon njezine smrti, tako da je neosnovan prigovor zastare tuženika,

              - da je odredbom čl. 125. st. 1. ZN propisano da ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju i pošto je počelo njegovo izvršenje.

              Ako prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju ugovornici žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može tražiti od suda raskid ugovora (st. 2.).

              Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze (st. 3.).

              U slučaju raskida ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim pravilima imovinskog prava (st. 4.).,

              - da se pozivanje tuženika na odredbu čl. 125. Zakona o nasljeđivanju kojom je regulirana nedostojnost za nasljeđivanje, odnosi na Zakon o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13. i 33/15.), kojim je u čl. 254. st. 2. propisano da će se  valjanost ugovora o ustupu i raspodjeli imovine za života, ugovora o doživotnom uzdržavanju, ugovora o odricanju od nasljedstva i ugovora o prijenosu nasljednog dijela prije diobe prosuđivati po odredbama ZN, dakle mjerodavno materijalno pravo je, s obzirom na vrijeme sklapanja spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju, sadržano u odredbama ZN,

              - da je pravilno primijenjeno materijalno pravo i kod odluke o troškovima postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP), kad je tuženicima naloženo da tužiteljicama nadoknade parnični trošak u iznosu od 15.343,75 kn.

              Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u toč. I. izreke i toč. II. izreke u dosuđujućem dijelu, tj. odlučiti kao u izreci ove presude.

              U nepobijanom dijelu pod toč. II. izreke, kojim je zahtjev tužiteljica za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan, presuda ostaje neizmijenjena.

              O žalbi protiv rješenja

              Pobijanim rješenjem odbijen je kao neosnovan prigovor prvotuženice i potvrđeno rješenje od 3. studenoga 2015. kojim je prvotuženici naloženo plaćanje pristojbe za žalbu u iznosu od 2.720,00 kn uz 100,00 kn dodatne pristojbe, uz obrazloženje da je u potpisu žalbe od 2. studenoga 2015. navedena samo prvotuženica pa je ista obvezana na plaćanje pristojbe sukladno čl. 21. st. 1. i čl. 39. st. 7. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 74/95., 57/96., 137/02., 125/11., 112/12., 157/13. i 110/15.; dalje ZSP) i Tar. br. 1. toč. 1. Tarife sudskih pristojbi.

              Prvotuženica u žalbi prigovara da se u obrazloženju rješenja navodi da sudsku pristojbu treba platiti "tužiteljica", dok iz izreke proizlazi da tu pristojbu treba platiti tuženica.

              Točno je da se u obrazloženju navodi da je protiv rješenja za plaćanje sudske pristojbe "tužiteljica" podnijela paušalan prigovor kojim prigovara visini određene pristojbe iz rješenja br. P-771/13 od 3. studenoga 2015.

              Međutim, radi se o očitoj grešci u pisanju koju prvostupanjski sud može u svako doba ispraviti u smislu odredbe čl. 342. st. 1. u vezi čl. 381. ZPP.

              U odnosu na žalbeni navod da je pogrešno utvrđena visina sudske pristojbe na žalbu jer je vrijednost predmeta spora 10.000,00 kn, za istaći je da je prvotna tužiteljica u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 101.000,00 kn, tako da je s pravom prvotuženici naloženo plaćanje sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 2.720,00 kn (Tbr. 1. toč. 1. i Tbr. 3. toč. 1. Tarife) te dodatne pristojbe u iznosu od 100,00 kn (čl. 39. st. 7. u vezi st. 1. ZSP).

              Prvotuženica prigovara da je nalog za plaćanje sudske pristojbe proslijeđen samo njoj, a da se u obrazloženju navodi da sudsku pristojbu plaćaju tuženici solidarno. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZSP pristojbu žalbe na presudu dužna je platiti osoba koja je žalbu izjavila. Prema stavku 4. toga članka, kada su prema tom Zakonu dvije ili više osoba obvezne zajedno platiti pristojbu, njihova obveza je solidarna.

              S obzirom da je i prvotuženica izjavila žalbu protiv presude, to je u obvezi platiti sudsku pristojbu žalbe, koja obveza je solidarna s ostalim tuženicima, pa njezina žalba nije osnovana, slijedom čega je valjalo odbiti njezinu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje (čl. 380. toč. 2. ZPP).

              U žalbi protiv presude se iza teksta žalbe navodi ime prvotuženice te potpis i pečat punomoćnice svih tuženika. Međutim, žalbu protiv presude podnijeli su svi tuženici, koji su u tom slučaju obveznici plaćanja sudske pristojbe na žalbu, pa će prvostupanjski sud posebnim rješenjem i njima naložiti plaćanje sudske pristojbe na žalbu i dodatne pristojbe, solidarno s prvotuženicom.

 

U Zadru, 26. rujna 2017.