Broj: Rev 2520/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te mr. sc. Lucije Čimić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Č. iz Z., kojega zastupa punomoćnik B. Ž., odvjetnik u Z., protiv tuženika F. B. iz Z., kojega zastupa punomoćnica N. V., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici broj Gž-134/11-2 od 25. siječnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2844/07-24 od 10. srpnja 2009, u sjednici održanoj 26. siječnja 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku tužitelju isplatiti 11.000,00 EUR i 5.000,00 USD s pripadajućom zateznom kamatom, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate, te mu naknaditi troškove postupka u iznosu od 24.320,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05 i 84/08 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže preinačenje ili ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 11.000,00 EUR i 5.000,00 USD koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da je tuženiku u ispunjenju obveze iz ugovora za kupnju kuće u Z., predao iznose od 15.000,00 EUR i 5.000 USD; da je ugovor naknadno sporazumno raskinut, a tuženik da se obvezao vratiti primljeno, od čega je do utuženja platio 4.000,00 EUR.

 

Tuženik tužbeni zahtjev je osporavao u bitnom ističući tvrdnju da je navedene iznose primio kao kaparu, da je tužitelj jednostrano raskinuo ugovor, stoga da on ima pravo zadržati primljenu kaparu.

 

Prvostupanjski sud tužbeni zahtjev ocijenio je osnovanim uz obrazloženje da su sporni iznosi dani u ispunjenju ugovora o prodaji nekretnine; da protivno odredbi čl. 115. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" 91/96, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 143/12 – dalje: ZVDSP) nije sklopljen u pisanoj formi, a ni izvršen u pretežnom dijelu, stoga da u smislu čl. 73. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99-dalje: ZOO/91), nije pravno valjan. Stoga, ne ocjenjujući postojanje pretpostavki za zadržavanje kapare, na temelju odredbe čl. 210. ZOO/91 obvezuje tuženika na vraćanje stečenog bez osnove.

 

Drugostupanjski sud u cijelosti je prihvatio pravno shvaćanje prvostupanjskog suda time da je umjesto odredbi ZOO/91 primijenio odgovarajuće, sadržajno iste, odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO/05).

 

Revizijski sud, u smislu čl. 392.a ZPP, ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Prema odredbi čl. 386. ZPP stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik ničim ne obrazlaže pa taj revizijski razlog, postupajući u smislu odredbe 386. ZPP, ovaj sud nije uzeo u obzir.

 

Neosnovana je tvrdnja revidenta da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su, unatoč sadržaju potvrde od 30. siječnja 2006., autentičnost koje nije sporna, zaključili da stranke nisu sklopile pisani ugovor o kupoprodaji nekretnine, pa da ugovor, zbog nedostatka propisane forme, nije valjan.

 

Za valjanost ugovora o prodaji nekretnine propisana je pisana forma (čl. 115. st. 3. ZVDSP).

 

Ugovor je sklopljen kad se stranke suglase o predmetu i cijeni.

 

Ako je ugovor sklopljen u posebnoj formi, bilo  na temelju zakona bilo voljom stranaka, važi samo ono što je u toj formi izraženo čl. 291. st. 1. ZOO/05.

 

Sadržaj potvrde od 30. siječnja 2006. glasi:

"Zagreb, 30. 1. 2006.

P O T V R D A

 

- kojom prodavatelj F. B. iz Z., potvrđuje primljeni iznos predujma (kapare) od 15.000 EUR-a i 5.000 USD za kuću u Z. u ulici …, kč.1501/2 sagrađenu na dijelu kčbr. 547/1 općina Č.

 

Ugovor o kupoprodaji nekretnine stranke će sklopiti u roku od 30 dana.

Predujam isplatio:                                                                                       Predujam primio:

S. Č.                                                                                                                       F. B."

 

U navedenoj potvrdi, dakle, naveden je predmet kupoprodaje, međutim nije navedena i cijena koju kupac treba platiti u ispunjenju svoje obveze. Stoga navedena potvrda, s obzirom na odredbu čl. 71. st. 1. ZOO, nema potreban sadržaj kupoprodajnog ugovora.

 

Kapara je znak da je ugovor sklopljen (čl. ZOO). U konkretnoj situaciji to je znak da su stranke sklopile usmeni ugovor o prodaji nekretnine, sklapanje kojeg između stranaka nije ni sporno, a koji ugovor zbog nedostatka propisane pisane forme nije valjan.

 

Pisana potvrda o plaćanju kapare koja nema potreban sadržaj kupoprodajnog ugovora ne može zamijeniti taj ugovor.

 

Budući da usmeni ugovor nije realiziran, pa čak ni u pretežnom dijelu, ugovor nije valjan čl. 290. st. 1. ZOO/05.

 

Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi ocijenili da se u konkretnoj situaciji ne mogu primijeniti odredbe o kapari (čl. 304. ZOO/05), koje odredbe pretpostavljaju postojanje valjanog ugovora, te su nastavno pravilno, na temelju odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO/05, obvezali tuženika na vraćanje primljenih iznosa.

 

Prema odredbi čl. 1115. ZOO/05 kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

Suprotno tvrdnji revidenta pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili su da je tuženik postao nepošten stjecatelj po proteku roka za dobrovoljno vraćanje iznosa primljenih na ime kapare danog mu po tužitelju, pa su počevši od toga dana obvezali tuženika na plaćanje zakonske zatezne kamate (tako i u Rev-1534/02 od 16. ožujka 2005.).

 

Slijedom iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 26. siječnja 2016.