Broj: Gž-906/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja-protutuženika M. R. iz R., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda S. P., G. G., V. D., V. V. i M. K. iz R., protiv 1. tuženika D. D. iz O., zastupanog po punomoćniku Đ. P., odvjetniku iz P. i 2.tužene-protutužiteljice S. M. iz O., zastupane po punomoćnici V. K., odvjetnici iz O., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i prvotuženika podnesenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci, posl. broj P-1368/11 od 28. listopada 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj 5. travnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Uvažavanjem žalbe tužitelja-protutuženika  p r e i n a č a v a  se presuda Općinskog suda u Rijeci, posl. broj  P-1368/11 od 28. listopada 2014. godine  i sudi:

 

Nalaže se tuženicima 1. D. D. i 2. S. M. da isplate tužitelju M. R. kunsku protuvrijednost iznosa od 76.000,00 EUR-a (slovima: sedamdesetšesttisućaeura) sa zateznom kamatom od 28. kolovoza 2008. godine do isplate i to do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tuženicima da naknade tužitelju trošak postupka u iznosu od 87.831,55 kn, u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka tužitelj odbija kao neosnovanim.

 

2. Odbija se žalba prvotuženika i p o t v r đ u j e  odluka o troškovima postupka sadržana u točci III. izreke prvostupanjske presude u dijelu u kojem je odlučeno da prvotuženik snosi svoj parnični trošak.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom u točci I. izreke  odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 76.000,00 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 28. kolovoza 2008. godine do isplate uz zahtjev za naknadu parničnog troška.

              Točkom II. izreke prvostupanjske presude odbijen je protutužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 07. rujna 2007. godine, Aneksa tog ugovora od 05. listopada 2007. godine i Aneksa II istog ugovora od 18. listopada 2007. godine te zahtjev drugotuženice za naknadu parničnog troška.

              Točkom III. izreke prvostupanjske presude odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

              Protiv navedene  presude žalbu podnose tužitelj i prvotuženik.

Tužitelj podnosi žalbu protiv odbijajućeg dijela presude iz točke I. i III. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Žalbom se poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Nadalje, osporava stav prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva iz razloga što da se radi o djeljivoj novčanoj obvezi ističući da je prema sadržaju predmetnih ugovora, aneksa i potvrda obveza tuženika na isplatu kupoprodajne cijene u iznosu od 76.000,00 EUR-a bila solidarna, a sve i da nije, da je tužbeni zahtjev osnovan u odnosu na svakog od tuženika zasebno za iznos od 38.000,00 EUR-a s obzirom da bi na taj način sud dosudio manje od traženoga. U odnosu na ostale razloge odbijanja tužbenog zahtjeva, tužitelj ističe da su isti nerazumljivi, posebice u dijelu u kojima sud zauzima stav o stjecanju zajedničkog vlasništva tuženika na predmetnim stanovima, koji stav da je u potpunosti neosnovan , s time da sud propušta navesti i konkretne odredbe materijalnog prava na kojima temelji takav stav, a  sve i kada bi tome bilo tako, isto da nema utjecaja na ispunjenje novčane obveze tuženika. Nadalje, osporava stav prvostupanjskog suda kako u odnosu na drugotuženicu nije nastao ugovorni odnos ,pri čemu ističe da takav stav sud uopće ne obrazlaže, niti navodi iz kojih dokaza to zaključuje pa da je i u tom dijelu presuda nerazumljiva. Konačno ističe da  je sud propustio cijeniti činjenicu da je ugovorni odnos među strankama nastao, da je isti gotovo u potpunosti realiziran, da je tužitelj u cijelosti ispunio svoje ugovorne obveze, a da tuženici to nisu učinili iako je njihova preostala ugovorna obveza dospjela. Ujedno pobija odluku o troškovima postupka. Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

Tuženik podnosi žalbu protiv odluke o troškovima postupka iz točke III. izreke pobijane presude iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga, sa prijedlogom da se prvostupanjska presuda u tom dijelu preinači i obveže tužitelja na nakandu troškova postupka prvotuženiku.

U žalbi ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a kada je odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, jer da je prvotuženik u cijelosti uspio u parnici s obzirom da je samo drugotuženica podnijela protutužbu pa da troškovi nastali podnošenjem iste nisu nastali krivnjom prvotuženika. Pored toga, tuženici da nemaju položaj jedinstvenih niti nužnih suparničara pa da je sud u odnosu na njih trebao donijeti različitu odluku o troškovima postupka, odnosno obvezati tužitelja da prvotuženiku naknadi troškove postupka u cijelosti.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba prvotuženika neosnovana.

Tužitelj se žalbom neosnovano poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji su jasni i nisu međusobno proturječni, a niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih procesnih povreda.

Prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza utvrđuje da je 07. rujna 2007. godine između tužitelja, kao prodavatelja te tuženika kao kupaca zaključen kupoprodajni ugovor za dva stana, uz ugovorenu kupoprodajnu cijenu od ukupno 176.000,00 EUR- a u protuvrijednosti kuna i ugovorenom dinamikom isplate cijene, koji ugovor je potpisan od strane tužitelja i prvotuženika.

Nadalje, sud utvrđuje da je između stranaka sklopljen Aneks II kupoprodajnog ugovora 18. listopada 2007. godine kojim je utvrđeno da su stranke zaključile kupoprodajni ugovor i Aneks tog ugovora te kojim Aneksom II mijenjaju ugovorenu dinamiku isplate kupoprodajne cijene na način da utvrđuju da je iznos od 10.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti kupac isplatio prodavatelju na ime kapare, da je iznos od 4.779,46 EUR-a isplaćen 18. listopada 2007. godine, a da će iznos od 148.000,00 EUR-a biti isplaćen putem bankovnog kredita najkasnije do 31. listopada 2007. godine, dok će ostatak u iznosu od 13.220,54 EUR-a biti isplaćen po okončanom postupku etažiranja i provedbe etažnog elaborata u zemljišnim knjigama te ishođenju uporabne dozvole. Također, utvrđuje da su Aneks II potpisali tužitelj i drugotuženica.

Također, prvostupanjski sud utvrđuje da je potvrdom od 18. listopada 2007. godine potpisanoj od strane tužitelja i protuženika, utvrđeno da će ostatak kupoprodajne cijene biti isplaćen prodavatelju na način da će iznos od 85.220,54  EUR-a biti isplaćen putem bankovnog kredita, a ostatka u iznosu od 76.000,00 EUR-a odmah po provedbi etažnog elaborata u zemljišnim knjigama,s time da će prodavatelj nakon isplate bankovnog kredita u iznosu do 155.000,00 EUR-a odmah izvršiti kupcu povrat iznosa koji prelazi iznos od 85.220,54  EUR-a.

Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da su potvrdom od 24. listopada 2007. godine, potpisanom od strane tužitelja i prvotuženika, tuženici potvrdili da su navedenog dana primili od tužitelja iznos od 353.236,97 kn sukladno potvrdi od 18. listopada 2007. godine.

Također, sud utvrđuje da je uvjerenje za uporabu građevine izdano 27. kolovoza 2008. godine te da je tužitelj u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik predmetnih stanova.

Cijeneći navedena činjenična utvrđenja, posebice činjenicu da tužitelj od oboje tuženika potražuje isplatu kupoprodajne cijene u iznosu od 76.000,00 EUR-a, prvostupanjski sud zauzima stav da se radi o novčanoj obvezi koja je u smislu odredbe čl. 41. st. 2. Zakona  o obveznim odnosima ( „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) djeljiva pa imajući u vidu da je tužitelj takvu djeljivu obvezu utužio kao nedjeljivu zaključuje da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.

Također, cijeneći da su predmetom kupoprodajnog ugovora dva stana od kojih svaki kao stvar ima samostalnu pravnu sudbinu, zauzevši stav o nedopuštenosti ugovaranja prodaje dva stana dvjema kupcima bez utanačenja plaćanja svakog od kupaca svoje pojedinačne obveze i nemogućnosti utvrđenja koji je od kupaca postao vlasnikom kojeg stana, prvostupanjski sud zaključuje da bi tuženici prema sadržaju predmetnog ugovora postali zajednički vlasnici što prema odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99,  22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 148/06, 38/09, 153/09,  90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZV) u konkretnom slučaju nije dopušteno. Pri tome, stav je prvostupanjskog suda da se tuženici i pored ispunjenja svoje ugovorne obveze ne bi mogli uknjižiti kao vlasnici predmetnih nekretnina, posebice ne drugotuženica u odnosu na koju ugovorni odnos prema stavu prvostupanjskog suda nije nastao.

Stoga, imajući u vidu da sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev u cijelosti.

U odnosu na protutužbeni zahtjev, prvostupanjski sud je stava da je nepotpisani ugovor tzv. nepostojeći ugovor bez pravnog učinka pa da okolnost da drugotuženica nije potpisala predmetne ugovore i anekse otklanja pravo zahtijevati njihovu ništetnost, slijedom čega odbija protutužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti.

Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.

Osnovao se tužitelj žalbom poziva na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Naime, nije prihvatljiv stav prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva iz razloga djeljivosti ugovorne obveze tuženika. To iz razloga jer iako je ispravan zaključak prvostupanjskog suda kako je prema sadržaju predmetnog ugovora i aneksa obveza tuženika na isplatu kupoprodajne cijene djeljiva u smislu odredbe čl. 41. st. 1. ZOO-a, budući da novčana obveza plaćanja prodajne cijene predstavlja djeljivu obvezu, a predmetni kupoprodajni ugovor ne predstavlja trgovački ugovor definiran odredbom čl. 14. st. 2. ZOO-a u kojem slučaju se sukladno odredbi čl. 42. ZOO-a solidarna odgovornost predmjeva, a niti je takva odgovornost tuženika prema sadržaju predmetnih ugovora i aneksa  ugovorena,  pogrešan je stav prvostupanjskog suda da je tužitelj utužio djeljivu obvezu kao nedjeljivu, jer prema  sadržaju tužbenog zahtjeva tužitelj nije zatražio solidarnu isplatu iznosa od 76.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, već isplatu tog iznosa od oboje tuženika, dakle suprotno stavu prvostupanjskog suda, utužio je navedeni novčani iznos kao djeljivu obvezu neovisno o tome što nije u odnosu na svakog od tuženika zatražio isplatu određenog iznosa.

Kako s obzirom na sadržaj predmetnih ugovora i aneksa, nije posebno ugovorena podjela obveze plaćanje kupoprodajne cijene, suprotno stavu prvostupanjskog suda ta je obveza tuženika određena i to u smislu odredbe čl. 41. st. 2. ZOO-a u jednakim dijelovima, međutim to nije od utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu cjelokupnog utuženog iznosa od strane tuženika,  već je pitanje podjele njihove obveze na jednake dijelove odlučno tek u eventualnom ovršnom postupku.

Također, osnovano se tužitelj žalbom pozivan na neprihvatljivost stava prvostupanjskog suda o zajedničkom vlasništvu tuženika na predmetnim stanovima i posljedično tome nemogućnosti upisa prava vlasništva tuženika u zemljišnim knjigama. Naime, pogrešan je stav prvostupanjskog suda da predmetni kupoprodajni ugovor predstavlja pravnu osnovu za stjecanje zajedničkog vlasništva tuženika, to iz razloga jer u situaciji kada više kupaca kupuje jednu ili više nekretnina, a ugovorom nije određeno koju točno od više nekretnina koji pojedini kupac kupuje, ne radi se o stjecanju zajedničkog vlasništva iz odredbe čl. 57. ZV-a, već o stjecanju suvlasništva iz odredbe čl. 36. st. 1. ZV-a i to u situaciji kada nisu određeni suvlasnički udjeli, kao u konkretnom slučaju, sukladno odredbi čl. 36. st. 2. ZV-a u jednakim dijelovima pa suprotno stavu prvostupanjskog suda nema zapreke za upis prava vlasništva tuženika u određenim suvlasničkim udjelima u zemljišnim knjigama.

Pri tome, imajući u vidu da su oboje tuženika kao kupci navedeni u predmetnom kupoprodajnom ugovoru, aneksima i potvrdama, s time da su sve navedene isprave potpisane od strane prvotuženika, osim Aneksa II koji je potpisan od strane drugotuženice osobno i kao punomoćnice prvotuženika, nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da ugovorni odnos nije nastao u odnosu na drugotuženicu, jer s obzirom na sadržaj navedenih isprava, posebice Aneksa II kojim je konstatirano postojanje kupoprodajnog ugovora i Aneksa I, a koji ugovor i aneksi sadrže sve bitne elemente ugovora o prodaji, istovremeno cijeneći, prema njezinom vlastitom iskazu, tadašnji partnerski odnos sa prvotuženikom, nedvojbeno proizlazi da je drugotuženica, iako te ugovore osobno nije potpisala, bila upoznata sa njihovim sadržajem te da je iste odobrila, tim više što se Aneksom II koji je nedvojbeno osobno potpisala u svojstvu kupca izričito obvezala na isplatu cjelokupne kupoprodajne cijene, dakle i spornog ostatka ugovorne cijene, slijedom čega je u smislu odredbe čl. 247. ZOO-a, kao i čl. 308. i 309. ZOO-a ugovorni odnos u odnosu na nju nastao pa je pozivom na odredbu čl. 9. ZOO-a u obvezi ispunjenja preuzete ugovorne obveze zajedno sa prvotuženikom koji je nesporno stranka predmetnog kupoprodajnog ugovora.

Stoga, imajući u vidu utvrđenje da je tužitelj nakon isplate bankovnog kredita na ime ugovorene kupoprodajne cijene vratio tuženicima iznos od 76.000,00 EUR-a, koji iznos  su se tuženici obvezali isplatiti tužitelju na ime ostatka kupoprodajne cijene nakon provedbe etažnog elaborata u zemljišnim knjigama i  ishođenja uporabne dozvole, a koju obvezu je tužitelj prema rezultatima provedenog dokaznog postupka nedvojbeno ispunio, to tužitelj pozivom na odredbu čl. 9. i 360. ZOO-a osnovano potražuje od tuženika isplatu preostalog neplaćenog dijela  kupoprodajne cijene u iznosu od 76.000,00 EUR-a.

Tužitelju na navedeni iznos pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. ZOO-a pripadaju zatezne kamate od dana dospijeća tražbine pa kako je prema sadržaju potvrde od 18. listopada 2007. godine tražbina tužitelja dospjela odmah nakon provedbe etažnog elaborata u zemljišnim knjigama i ishođenja uporabne dozvole, a što je prema sadržaju zemljišnoknjižnog izvatka i uvjerenja za uporabu građevine uslijedilo 27. kolovoza 2008. godine, to tužitelj osnovano potražuje zatezne kamate od slijedećeg dana 28. kolovoza 2008. godine i to sukladno odredbi čl. 22. st. 4. ZOO-a prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

Prvotuženik žalbom neosnovano pobija odluku o troškovima postupka u dijelu u kojem je odlučeno da snosi svoj parnični trošak, budući da s obzirom na ishod žalbenog postupka nije uspio u sporu pa se u tom dijelu odluka prvostupanjskog suda ukazuje zakonitom.

Iz navedenih razloga valjalo je primjenom odredbe čl. 373. toč. 2. ZPP-a uvažiti žalbu tužitelja kao osnovanu i preinačiti prvostupanjsku presudu u točci I. izreke, kao u točci 1. izreke ove presude, a odbijanjem žalbe prvotuženika odluku o troškovima postupka iz točke III. izreke u dijelu u kojem je odlučeno da prvotuženik snosi svoj parnični trošak, dakle u dijelu u kojem je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka  pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi, kao u točci 2. izreke ove presude.

S obzirom na ishod žalbenog postupka valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st.2. ZPP-a odlučiti o troškovima cijelog postupka. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na naknadu troškova u cijelosti i to primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne  novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) za sastav tužbe u iznosu od 5.620,00 kn (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastav prijedloga za određivanje privremene mjere u iznosu od 5.620,00 kn (Tbr. 11. toč. 1. Tarife), sastav podneska od 11. travnja 2014. godine u iznosu od 5.620,00 kn (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanje na ročištima 07. rujna 2011. godine, 04. listopada 2011. godine, 12. lipnja 2013. godine, 03. ožujka 2014. godine, 02. travnja 2014. godine, 07. svibnja 2014. godine i 25. rujna 2014. godine u ukupnom iznosu od 39.340,00 kn (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), na ročištu 08. studenoga 2012. godoine u iznosu od 2.810,00 kn (Tbr. 9. toč. 2. Tarife) te na ročištu za objavu presude 28. listopada 2014. godine u iznosu od 500,00 kn  (Tbr. 9. toč. 3. Tarife) sastav žalbe u iznosu od 7. 025,00 kn (Tbr. 10. toč. 1.Tarife)  sa pripadajućim PDV-om po stopi važećoj u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje tj. u iznosu od 16.296,55 kn (Tbr. 42. Tarife), kao i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 5.000,00 kn, dakle u sveukupnom iznosu od 87.831,55 kn, dok se u preostalom dijelu zatraženi odvjetnički trošak ukazuje neosnovanim, a u odnosu na trošak pristojbi za presudu i žalbu spisu ne prileži dokaz o plaćanju istih, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude.

Prvostupanjska presuda u točci II. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci, 5. travnja 2017. godine