Broj: Gž-1669/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Z. pok. Š. iz R., OIB: ................., zastupan po punomoćniku B. Z., odvjetniku u Z., protiv tuženika: 1. Općine P., zastupane po općinskom načelniku, a ovaj po generalnoj punomoćnici D. V., odvjetnici u Z., 2. N. Z. pok. Š., 3. M. Z. pok. Š., 4. Š. Z. pok. A., M. G., i 5. I. Z. pok. A., M. G., tuženici pod 2. do 5. kao nasljednici Š. Z. pok. M., a ovaj kao nasljednik A. Z. žene P. rođ. G., radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj 14 P-2467/2011 od 18. travnja 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 12. travnja 2017. godine,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i   p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj 14 P-2467/2011 od 18. travnja 2016. godine u točki II. izreke.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je utvrđeno da je tužitelj temeljem dosjelosti stekao pravo vlasništva nekretnine kč.br. 1082/5 upisane u zk.ul. 115 k.o. I. L., dok je u točki II. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na nekretnine č. zem. 681/34 k.o. i kč.br.681/12, obje upisane u zk ul. 68 k.o. I. L..

              Protiv presude žalbu podnosi tužitelj, presudu pobija u točki II. izreke te se poziva na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353.st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; ZPP).

              U žalbi navodi da je izreka presude nerazumljiva te proturječi sebi i razlozima presude, razlozi da su nejasni i proturječni, u čemu nalazi povredu postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Nadalje navodi da je sud prvog stupnja propustio ocijeniti iskaze svjedoka I. Z., F. R. i L. V.. Iz iskaza svjedoka da je razvidno kako je tužitelj u samostalnom posjedu prijepora još od osamdesetih godina prošlog stoljeća, da je nekretnine stekao od svog oca na temelju darovanja, da je otac nekretnine naslijedio od svog oca M. Z. koji je iste stekao u diobi sa svojom braćom i sestrama negdje 1958. ili 1959. godine. Na zaključak o tome da prijepor predstavlja starinu tužitelja i njegove obitelji da upućuje i činjenica da su nekretnine ograđene starim kamenim suhozidom te čine jednu cjelinu. Naglašava da je tuženik u postupku bio pasivan, da nije ni podnio odgovor na tužbu, te osporio tužbeni zahtjev i predložio dokaze kojima bi pokušao osporiti vlasništvo tužitelja na navedenim nekretninama pa da je sud prvog stupnja prekršio odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a i povrijedio načelo jednakosti stranaka pred sudom. Tvrdi da iz provedenih dokaza  jasno proizlazi da su prednici tužitelja stekli pravo vlasništva prijepora, da je njihov posjed bio neometan, kontinuiran i samostalan, pa da su ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Glede primjene materijalnog prava, navodi da sud prvog stupnja nije ni utvrđivao četrdesetogodišnji posjed tužiteljevih pravnih prednika do 6. travnja 1941. godine pa da relevantno činjenično stanje nije potpuno raspravljeno. Smatra da je neodlučna činjenica da su predmetne nekretnine ranije bile u statusu društvenog vlasništva, s obzirom na pravna shvaćanja iznesena u odluci Europskog suda za ljudska prava br. 35298/04 od 11. lipnja 2009. godine u predmetu T. protiv  Republike Hrvatske, u kojoj je izraženo pravno stajalište da se i vrijeme kroz koje je nekretnina bila u statusu društvenog vlasništva računa u vrijeme potrebno za dosjelost. Navodi da se poštenje posjeda presumira, da tužitelj nije imao razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, budući da je na temelju suglasnosti Općine P. od 23. siječnja 1999. godine uživao miran i nesmetan posjed predmetnih nekretnina, koji posjed mu 1-tuženik nikada nije osporavao, te ističe da u parnici pokušava legalizirati ono što u stvarnosti postoji te pretvoriti faktičnu vlast u pravnu.

Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP- na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju ukazuje tužitelj u žalbi, jer su razlozi i izreka presude potpuni i jasni, u njima  nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

Nije počinjena ni povreda postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 219. ZPP-a, jer su i tužitelj i tuženik bili ovlašteni u postupku iznositi činjenice i predlagati dokaze na kojima temelje svoj zahtjev, odnosno kojima pobijaju navode i dokaze protivnika. Nisu točni navodi tužitelja da se tuženik Općina P. nije očitovao na tužbu, te da se nije protivio tužbenom zahtjevu. Naime, u podnesku od 29. studenoga 2011. godine 1-tuženik se izričito usprotivio tužbenom zahtjevu tužitelja i predložio zahtjev odbiti, što je ponovio i tijekom postupka, te je predložio provođenje dokaza u potkrjepu svojeg stajališta, pa je po prijedlogu tuženika i  izvršen uvid u spis suda prvog stupnja posl.br. P-1192/11. Stoga tuženik bez osnove ukazuje na povredu  načela jednakosti stranaka pred sudom, budući da su stranke imale jednake mogućnosti iznošenja činjenica i predlaganja dokaza.

Sud prvog stupnja utvrđuje da su prijeporne nekretnine kč.br. 681/12 i 681/34 k.o. I. L. bile upisane u zemljišnim knjigama kao općenarodna imovina s organom upravljanja Mjesnim narodnim odborom I. L., a iz povijesnog posjedovnog lista utvrđuje da je č.zem.681/34 nastala cijepanjem 1999. godine od kč.br. 681/17, a koja je pak 1988. godine formirana kao dio ranije čestice 681/2. Potom utvrđuje da je prije cijepanja kč.br. 681/17 kao posjednik te nekretnine bio upisan Narodni odbor Općine P., a kasnije Općina Poličnik, dok je od 1999. godine kao posjednik č. zem. 681/34 upisan tužitelj. Uvidom u spis istog suda posl.br. P-1192/2011, sud prvog stupnja utvrđuje da je u tom predmetu donesena nepravomoćna presuda 23. travnja 2015. godine kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja I. i D. G., u odnosu na tuženika, ovdje tužitelja D. Z. za predajom u posjed nekretnine č. zem. 681/34 k.o. I. L., dakle nekretnine koja je predmetom i ovog parničnog postupka.

Iz iskaza svjedoka L. V. utvrđuje da je tužitelj stekao prijeporne nekretnine osamdesetih godina prošlog stoljeća od svog oca Š., da je otac tužitelja bio u posjedu tih nekretnina na kojima je držao stogove sijena te su nekretnine kao cjelina bile ograđene kamenim suhozidom. Iz iskaza svjedoka I. Z. utvrđuje da je otac tužitelja Š. izvršio diobu nekretnina sa braćom i sestrama negdje 1958. ili 1959. godine, te su prijeporne nekretnine u diobi pripale Š. Z., koji je iste nekretnine stekao od svog oca M. Z., dok iz iskaza svjedoka F. R. utvrđuje da je u posjedu prijepornih nekretnina tužitelj, s tim što su prije njega u posjedu bili njegovi prednici. Iz iskaza tužitelja utvrđuje da su prijeporne nekretnine u naravi služile kao ograda za stoku te za čuvanje slame, s tim što je u posjedu bio još njegov pradjed P., potom njegovi sinovi M. i A., a nakon njih otac tužitelja Š. koji je preminuo 1956. godine.

Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja zauzima stajalište da tužitelj nije u postupku dokazao da su ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu pravnog pravila paragrafa 1472 Općeg građanskog zakonika (dalje;OGZ) koji se  u Republici Hrvatskoj primjenjuje na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine („Narodne novine“ 73/91). Prema stajalištu suda prvog stupnja tužitelj je trebao dokazati kontinuirani i nesmetani posjed njegovih prednika u razdoblju od četrdeset godina do 6. travnja 1941. godine, koje činjenice tužitelj nije uspio dokazati, jer saslušani svjedoci zbog svoje dobi ne mogu imati saznanja o posjedu od početka prošlog stoljeća pa nadalje, a tvrdnje tužitelja ne potkrjepljuju ni priložene isprave, štoviše iz povijesnog posjedovnog lista proizlazi da je sve do 1955. godine kao posjednik prijepornih nekretnina bio upisan prednik Općine P.. Pored toga, u korist tužitelja da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ni prema odredbi čl. 159. st. 4. ZV-a, jer nije protekao rok od četrdeset godina posjedovanja do dana podnošenja tužbe. Glede Suglasnosti tuženika od 25. siječnja 1999. godine, sud prvog stupnja ocjenjuje da je suglasnost izdana kako bi tužitelj mogao izvršiti parcelaciju dijela nekretnine koji je kasnije dobio oznaku č.zem. 681/34, ali da ta isprava nema značenje priznavanja posjeda za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, niti priznavanja prava vlasništva tužitelju, kako to sugerira tužitelj u tužbi i tijekom postupka.

Ovaj sud prihvaća kao pravilno stajalište suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao da su u nazočnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva prijepora dosjelošću.

Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da je tužitelj bio dužan dokazati ispunjenje pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i to četrdesetogodišnji posjed koji je istekao do 6. travnja 1941. godine, primjenom pravnih pravila OGZ-a koja se primjenjuju na temelju odredbe čl. 388. st. 1. ZV-a, budući da je pravnim pravilima bio propisan rok od četrdeset godina za stjecanje prava vlasništva dosjelošću za nekretnine u državnom vlasništvu. Posjed koji je trebao započeti krajem devetnaestog stoljeća i trajati u kontinuitetu četrdeset godina nisu potvrdili ni saslušani svjedoci, niti isprave koje su priložene u spisu, pa kada bi se i ocijenila istinitom tvrdnja tužitelja da su u samostalnom posjedu prijepora bili i njegov otac Š. i djed M., to još uvijek ne potkrjepljuje tvrdnje o posjedovanju u narečenom razdoblju (1896-1941. godine).

Tužitelj se u žalbi poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) T. protiv Hrvatske, međutim u tom postupku je razmatran slučaj stjecanja prava vlasništva dosjelošću u predmetu u kojemu je tužba tužitelja podnesena 1997. godine, u vrijeme kada je na snazi bila odredba čl. 388. st. 4. ZV-a, prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu računalo i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Ustavni sud  Republike Hrvatske je odlukom od 17. studenoga 1999. godine („Narodne novine“ 137/99) ukinuo odredbu čl. 388. st. 4. ZV-a te je novi stavak dodan Zakonom o izmjeni i dopuni ZV-a („Narodne novine“ 114/01) koji je stupio na snagu 28. prosinca 2001. godine. Prema stajalištu ESLJP izraženom u toj odluci, podnositelj zahtjeva se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno, pa zbog toga ne bi trebao snositi štetne posljedice, dakle posljedice greške države koja je donijela neustavan propis.

U nazočnom slučaju tužba je podnesena 8. studenoga 2011. godine, dakle u vrijeme kada na snazi više nije bila ranija odredba čl. 388. st. 4. ZV-a, o uračunavanju vremena posjedovanja proteklog u razdoblju dok je nekretnina bila u društvenom vlasništvu, pa se tužitelj bez osnove poziva na narečenu odluku.

Međutim, i kada bi stajalište tužitelja bilo pravilno, valja istaći da tužitelj u postupku nije dokazao da su u nazočnom slučaju ostvarene zakonske pretpostavke propisane pravnim pravilima OGZ-a koje bi se odnosile na kontinuirani samostalni posjed prednika tužitelja u razdoblju duljem od četrdeset godina, koji rok bi se računao do dana ukidanja čl. 388. st. 4. ZV-a, zbog čega je tužbeni zahtjev tužitelja pravilno odbijen.

Još valja dodati da je presudom suda prvog stupnja posl.br. P-1192/11 od 23. travnja 2015. godine, koja je u međuvremenu postala pravomoćna, prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja I. i D. G., protiv tuženika, u ovom postupku tužitelja D. Z., radi predaje u posjed nekretnine kč.br. 681/34 k.o. I. L., a kojom presudom je utvrđeno da su tužitelji u tom postupku dokazali status predmnjevanih vlasnika narečene nekretnine, odnosno jači pravni temelj posjedovanja u odnosu na D. Z.. To znači da su treće osobe u odnosu na istu nekretninu ishodile sudsku zaštitu sukladno odredbi čl. 166. ZV-a podnošenjem vlasničke tužbe predmnjevanog vlasnika prema osobi (tužitelju) koja nekretninu posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju.

Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki II. izreke potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je presuda u točki I. izreke kao nepobijana ostala neizmijenjena.

U Rijeci, 12. travnja 2017. godine