Broj: Gž-2189/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Brankici Malnar, u pravnoj stvari tužitelja Suvlasnika stambene zgrade S.: B. R., I. A., B. B., R. M., P. A., P. I., J. Z., P. Š., B. I., L. A., V. A., M. B., B. N., K. N., S. A., V. V., Ć. T., V. D., N. R., C. M., S. A., Ž. B., B. L., D. V., S. T., S. G., S. J., M. M., M. M., Republike Hrvatske, P. N., M. K., M. A., A. G. I., K. N., P. J., P. A., B. I., C. N., S. A., A. S., R. O., M. J., M. V., Š. M., M. D. d.o.o, M. V.-Z., R. M., D. D., K.-S. I., svih zastupanih po upravitelju T. d.o.o. S., OIB: …, a ovaj po punomoćniku Z. B. odvjetniku iz S. i zamjeniku R. Š. odvjetniku iz D., protiv tuženika M. M. iz Ž., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. S. odvjetniku iz S., radi isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu, posl. br. 38 Povrv-965/15 od 25. srpnja 2016. god., 28, kolovoza 2017. god.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovana te se  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu, posl. br. 38 Povrv-965/15 od 25. srpnja 2016. god. u usvajajućem dijelu toč. I. izreke te u odbijajućem dijelu te toč. izreke preko iznosa od 260,00 kn sa zateznim kamatama, na ime glavne tražbine te iznosa od 65,25 kn sa zateznim kamatama, na ime troškova ovršnog postupka i u sadržajno odbijajućem dijelu troškova postupka tužitelja iz toč. II. izreke preko iznosa od 228,75 kn.

 

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika p r e i n a č u je  se citirana presuda u odbijajućem dijelu točke I. izreke koji se odnosi na isplatu glavne tražbine u iznosu od 260,00 kn sa zateznim kamata te u odbijajućem dijelu troškova ovršnog postupka za iznos od  65,25 kn te u sadržajno odbijajućem dijelu troškova parničnog postupka tužitelja u iznosu 228,75 kn te sadržajno usvajajućem dijelu troškova postupka tuženika iz toč. II. izreke te sudi:

 

    Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika N. N. iz Š. posl. broj. Ovrv-274/15 od 17. ožujka 2015. god. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljima u roku od 8 dana namiri novčanu tražbinu u iznosu od 260,00 kn sa zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. god. određuju po stopi utvrđenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za 5%, a od 1. kolovoza 2015. god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskih trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a koja teče na iznose od 20,00 kn od 21. veljače 2013. god. do isplate, na iznos od 20,00 kn od 21. ožujka 2013. god. do isplate, na iznos od 20,00 kn od 21. travnja 2013. god. do isplate, na iznos od 20,00 kn od 21. svibnja 2013. god. do isplate, na iznos od 20,00 kn od 21. lipnja 2013. god. do isplate, na iznos od 20,00 kn od 21. srpnja 2013 god. do isplate, na iznos od 20,00 kn od 21. kolovoza 2013. god. do isplate, na iznos od 20,00 kn od 21. rujna 2013 god. do isplate, na iznos od 20,00 kn od 21. listopada 2013. god. do isplate, na iznos od 20,00 kn od 21. studenog 2013. god. do isplate, na iznos od 20,00 kn od 21. prosinca 2013 god. do isplate,  na iznos od 20,00 kn od 21. siječnja 2014. god. do isplate i na iznos od 20,00 kn od 21. veljače 2014. god. do isplate, te u dijelu u kojemu je naloženo tuženiku da tužitelju isplati troškove ovršnog postupka u iznosu od 65,25 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 17. ožujka 2015. god. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. god. određivala uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za 5%, a od 1. kolovoza 2015. god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskih trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi daljnje troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 228,75 kn u roku od 15 dana. Odbija se i zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 512,50 kn u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Citiranom presudom, toč. I. izreke, djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika N. N. iz Š. posl. broj: Ovrv-274/15 od 17. ožujka 2015. god. u dijelu u kojemu je naloženo tuženiku da tužiteljima namiri novčanu tražbinu isplatom iznosa od 240,00 kn sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljima isplati troškove ovršnog postupka u iznosu od 652,50 kn sa zateznim kamatama, dok se u preostalom dijelu ukida platni nalog i zahtjev odbija. Toč. II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 496,25 kn.

 

Protiv odbijajućeg dijela presude žale se tužitelji zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. u vezi s čl 457. st. 1. Zakona o parničnom postupku („N.N.“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11, 25/13, u daljnjem tekstu ZPP) dok se protiv usvajajućeg dijela presude zbog istih žalbenih razloga žali tuženik.

 

Tužitelji u žalbi tvrdi da se odbijajući dio presude odnosi na troškove čišćenja zajedničkih dijelova zgrade i da su ti troškovi dio pričuve. Suvlasnici zgrade da su ugovorili međuvlasničkim ugovorom da će uz iznos mjesečne pričuve plaćati na isti račun i 20,00 kn na ime troškova čišćenja zajedničkih dijelova zgrade. Tvrde da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja o zastari te tražbine i jednogodišnjem zastarnom roku iz čl. 232. st. 1. ZOO-a. Tvrde i da je sud prvog stupnja trebao priznati tužiteljima ukupne troškove ovrhe jer da su im ti troškovi nastali.

 

Tuženik u žalbi tvrdi da upravitelj nije ovlašten upravljati sredstvima čišćenja zajedničkih dijelova zgrade u smislu odredbe čl. 378. ZV-a te da ti troškovi ne spadaju u troškove zajedničke pričuve. Tvrdi i da tuženik nije potpisao međuvlasnički ugovor i aneks tog ugovora kojim bi pristao na njihovo podmirenje te da tužitelj nije dokazao da bi osobe koje su navedene u tužbi bile vlasnici stanova. Zaključno navodi da je uplatio iznos od 3.845,12 kn kojim je podmirio dugovanje.

 

Svaka stranka predlaže uvaženje svoje žalbe.

 

Tuženik je  odgovorom na žalbu osporio žalbene navode tužitelja.

 

              Žalba tužitelja je djelomično osnovana a žalba tuženika nije osnovana.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da se predmetna tražbina odnosi na održavanje čistoće zajedničkih dijelova zgrade te da su suvlasnici zgrade međuvlasničkim ugovorom te Aneksom međuvlasničkog ugovora sklopljenog 21. svibnja 1999. god. (većinom od 58,98% suvlasnika zgrade), ugovorili da se putem zajedničke pričuve plaćaju troškovi održavanja čistoće zajedničkih dijelova u iznosu od 20,00 kn mjesečno. Utvrdio je da tuženik nije potpisao te ugovore. Pozivajući se na odredbu čl. 379. st. 1. st. 3. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( „NN“ br. 91/96 , 68/98,137/99, 22/00, 73/00, 14/01 , 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 114/01, u daljnjem tekstu ZV) utvrdio je prigovor tuženika neosnovanim. Nastavno je utvrdio da je zastarjela tražbinu za razdoblje prije 21. ožujka 2014. god., u smislu odredbe čl. 232. st. 1. toč. 1. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05, 41/08, 23/15, u daljnjem tekstu ZOO) jer da je u odnosu na tu tražbinu od dospijeća svakog pojedinog iznosa do podnošenja prijedloga za ovrhu (13. ožujka 2015. god.) protekao rok od godine dana. Tražbinu u iznosu od 240,00 kn koja se odnosi na troškove čišćenja za razdoblje od ožujka 2014. god. do ožujka 2015. god. u mjesečnim iznosima od 20,00 kn utvrdio je osnovanom te je dosudio tužiteljima taj iznos sa zateznim kamatama po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

 

Kod donošenja pobijane odluke nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2. 4., 8., 9. i 11. ZPP-a zbog kojih se presuda u sporovima male vrijednosti može pobijati u smislu odredbe čl. 467. ZPP-a, a na koje žalbene razloge žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da je tuženik obvezan podmiriti tužiteljima mjesečne iznose od po 20,00 kn odnosno dosuđeni iznos od 240,00 kn jer činjenično utvrđenje suda prvog stupnja koje se u sporovima male vrijednosti ne može preispitivati opravdava takav zaključak suda.

 

Nije sporno da je u predmetnom razdoblju izvršena usluga čišćenja zajedničkih dijelova zgrade i za tuženika kao suvlasnika te nekretnine. Budući da je Aneksom međuvlasničkog ugovora ugovoreno da će suvlasnici zgrade pored sredstava pričuve plaćati na račun pričuve i dodatan iznos od 20,00 kn na ime čišćenja zajedničkih dijelova te da će se ti troškovi podmirivati iz sredstava pričuve, osnovano suvlasnici zgrade potražuju od tuženika, kao jednog od suvlasnika te iste zgrade, uplatu potraživanog iznosa na račun pričuve.

 

To što tuženik nije potpisao međuvlasnički ugovor ne dovodi u pitanje predmetno utvrđenje jer je odredbom čl. 375. st. 3. ZV-a propisano da oduke koje proizlaze iz međuvlasničkog ugovora obvezuju sve suvlasnike ako je ugovor sklopila većina suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova, koja pretpostavka je u konkretnom predmetu ispunjena.

 

Odluka o visini troškova čišćenja i uplati tog iznosa na račun sredstava pričuve i nastavnom plaćanju tih troškova davatelju usluge iz sredstava pričuve nije izvanredni posao za koji bi bila potrebna suglasnost svih suvlasnika već je to posao redovite uprave o kojemu se donosi odluka  većinom stanara, vlasnika posebnih dijelova zgrade.

 

Upravitelj stambene zgrade u smislu odredbe čl. 378. st. 4. i 5.  ZV-a upravlja i raspolaže sredstvima zajedničke pričuve te zastupa suvlasnike u vezi s upravljanjem nekretninom u postupcima pred državnim tijelima.

 

Budući da su međuvlasničkim ugovorom i troškovi čišćenja preneseni na račun zajedničke pričuve Upravitelj stambene zgrade ovlašten je u okviru svoje zakonske ovlasti upravljanja sredstvima pričuve i zastupanja u vezi s upravljanjem nekretninom, zastupani suvlasnike zgrade kod naplate sredstava po osnovi čišćenja zajedničkih dijelova kada se temeljem većinske odluke stanara ta sredstva uplaćuju u zajedničku pričuvu.

 

Na žalbene navode da nije utvrđeno da bi svi suvlasnici zgrade podnijeli predmetnu tužbu treba kazati da je ta činjenica irelevantna jer u konkretnoj pravnoj situaciji suvlasnici zgrade jesu jedinstveni ali ne i nužni suparničari. Osim toga i dio njih može zahtijevati ispunjenje ukupne obveze tuženika jer se to dugovanje uplaćuje u korist računa zajedničke pričuve te se iz tog računa isplaćuju troškovi za obavljene usluge davatelju usluga.

 

Neosnovan je i nedokazani navod tuženika o smrti tužitelja B. M., N. K. i N. P..

 

Zaključno tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazao čak ni tvrdio da je podmirio predmetnu tražbinu već je izričito naveo da ne pristaje platiti troškove čišćenja. Stoga je žalbeni navod o podmirenju te tražbine nova činjenica koja se u žalbenoj fazi postupka po prvi puta ne može isticati (čl. 352. st. 1. ZPP-a).

 

Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo kada je odbio dio zahtjeva za isplatom glavne tražbine u iznosu od 260,00 kn (iznose od po 20,00 kn mjesečno za razdoblje od 21. veljače  2013. god. do 21. veljače 2014. god.) temeljem utvrđenja o zastari predmetne tražbine.

 

Odredbom čl. 232. ZOO-a, na kojoj prvostupanjski sud temelji utvrđenje o zastari, propisano je da  tražbina naknade za održavanje čistoće kad je usluga obavljena za potrebe kućanstva zastarijeva za jednu godinu.

 

Iako se sredstva koja tužitelji potražuju od tuženika koriste za plaćanje troškova čišćenja zajedničkih dijelova ne radi se o tražbini davatelja usluge iz tog članka. Naime, tom zakonskom odredbom propisana je zastara tražbine po osnovi održavanja čistoće za potrebe kućanstva ukoliko davatelj te usluge zahtijeva isplatu od korisnika usluge (ugovornom odnosu između davatelja i korisnika usluge).

 

Predmetna tražbina odnosi na obvezu preuzetu međuvlasničkim ugovorom temeljem kojega je tuženik kao suvlasnika zgrade obvezan uplatiti troškove čišćenja zajedničkih dijelova zgrade (u iznosu od po 20,00 kn mjesečno) na račun zajedničke pričuve kako bi se iz tih sredstava podmirili troškovi davatelju usluge.

 

Stoga valja zaključiti da su i to sredstva zajedničke pričuve koja se koriste za pokriće troškova održavanja nekretnine, u smislu odredbe čl. 90. st. 1. ZOVIDSP-a te pravo zahtijevati ispunjenje te obveze zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

 

Iz navedenih razloga predmetna tražbina nije zastarjela jer od njezinog dospijeća do podnošenja ovršnog prijedloga (13. ožujka 2015. god.) nije protekao rok od pet godine te je  valjalo preinačiti pobijanu presudu i održati na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi za iznos tražbine od 260,00 kn sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od po 20,00 kn za razdoblje od 21. veljače  2013. god. do 21. veljače 2014. god.

 

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio opravdane troškove ovršnog postupka u iznosu od 725,00 kn kao i opravdane troškove parničnog postupka u istom iznosu.

 

Kako je sada tužitelj u cijelosti uspio s glavnim zahtjevom (platni nalog je ostao ukinut samo za povučeni dio tražbine) pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te čl. 158. ZPP-a valjalo mu je dosuditi i ukupne opravdane troškove ovršnog i parničnog postupku u iznosu od po 725,00 kn te odbiti zahtjev tuženika za naknadom njegovih troškova parničnog postupka.

 

Iz tih razloga je ovaj žalbeni sud preinačio pobijani dio presude u odbijajućem dijelu troškova postupka iz toč. I. izreke za iznos od 65,25 kn te je održao na snazi platni nalog sadržan u citiranom rješenju o ovrsi za taj iznos sa zateznim kamatama. Preinačena je i pobijana odluka u sadržajno odbijajućem dijelu parničnih troškova tužitelja za iznos od 228,75 kn te je naložena tuženiku isplata tih troškova. Odbijen je i zahtjev tuženika za naknadom njegovih troškova postupka jer je kroz žalbeni fazu postupka tužitelj u cijelosti uspio u sporu u dijelu glavnog zahtjeva.

 

Tužitelju koji je u žalbenoj fazi postupka u cijelosti uspio s glavnim zahtjevom dosuđeni su i troškovi žalbenog postupka u smislu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 166. st. 1. ZPP-a.

 

Priznati su mu troškovi sastava žalbe u iznosu od 250,00 kn uvećani za PDV u iznosu od 62,50 kn te sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 200,00 kn što sveukupno iznosi 512,50 kn.

 

Slijedom obrazloženog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a te čl. 373. st. 1. toč. 3. ZPP-a koji se primjenjuju u smislu odredbe čl. 457. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

 

U Rijeci 28. kolovoza 2017. god.