Broj: Gž-95/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić-Orešković, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika D. H. iz Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku N. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika-protutužitelja  1. B. J. M. iz S.-a, odnosno iz Z., OIB …, 2. B. W. J. iz S.-a, OIB … i 3. J. S. iz S.-a, OIB …, zastupanih po punomoćniku L. P., odvjetniku iz Z., radi  utvrđenja prava vlasništva i predaje u posjed, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Malom Lošinju posl.br. P-3668/15-17 od 27. listopada 2015. godine, dana 13. rujna 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Malom Lošinju posl.br. P-3668/15-17 od 27. listopada 2015. godine u točki I. izreke, osim u dijelu koji se odnosi na solidarnost trpljenja upisa prava vlasništva i solidarne obveze tuženika na naknadu troškova postupka za iznos od 53.441,29 kn te u točki II. izreke.

 

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika  p r e i n a č u j e  se citirana presuda u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo da solidarno trpe upis vlasništva tužitelja i solidarno naknade troškova postupka te za iznos troškova postupka od 12.031,25 kn sudi:

 

              Odbija se zahtjev tužitelja u dijelu kojim je naloženo tuženicima trpiti solidarno uknjižbu prava vlasništva tužitelja te solidarno naknaditi tužitelju troškove postupka kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 12.031,25 kn, kao neosnovan.

 

              III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

 

Obrazloženje

 

              Citiranom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je tužitelj-protutuženik (dalje: tužitelj) na temelju valjanog pravnog posla stekao pravo vlasništva nekretnine koja se sastoji od č.zem. 3138/5, upisane u zk.ul. 2145 k.o. V. L., pašnjak površine 116 m2, označen brojevima 1-2-3-4-5-6-1 što u naravi predstavlja kuću za odmor koja nosi oznaku V. A.-6, površine 46 m2, označene brojevima 2-3-4-5-7-8-2 i dvorišta površina 70 m2, označeno brojevima 1-2-8-7-5-6-1, sve prema elaboratu 097/215 u skici lica mjesta nalaza geodetskog vještaka B. D. iz društva G. D. d.o.o. iz R. iz srpnja 2015. godine, što da su tuženici – protutužitelji (dalje: tuženici) koji dolaze upisani kao suvlasnici nekretnine označene kao č.zem. 3138/5 k.o. V. L., dužni solidarno priznati i trpjeti da tužitelj temeljem ove presude ishodi parcelaciju te u zemljišnim knjigama temeljem parcelacionog elaborata i ove presude na novoformiranoj katastarskoj čestici koja će nastati parcelacijom č.zem. 3138/5 k.o. V. L., upiše njegovo pravo vlasništva, sve to kao i solidarno naknaditi trošak postupka od 65.472,54 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koju propisuje odredba čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

 

              Točkom II. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev da se tužitelju naloži predati tuženicima u posjed navedenu nekretninu kako je pobliže opisana, u roku od 15 dana, kao i zahtjev tuženika da im tužitelj naknadi parnične troškove (dosuđujući dio točke I. i točka II. izreke).

 

              Protiv te presude tuženici su podnijeli žalbu kojom se pozivaju na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) u kojoj predlažu da se uvaženjem žalbe presuda preinači i zahtjev tužitelja odbije a prihvati protutužbeni zahtjev te tužitelja obveže da im naknadi troškove prvostupanjskog i žalbenog postupka.

 

              Tužitelj u odgovoru na žalbu poriče osnovanost žalbenih navoda te predlaže žalbu odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              Prijeporno je i u fazi ovog žalbenog postupka pravo vlasništva tužitelja na dijelu k.č.br. 3138/5 k.o. V. L. koja je upisana kao suvlasništvo tuženika a u vezi s tim osnovanost protutužbenog zahtjeva tuženika da im tužitelj preda u posjed prijeporni dio te nekretnine.

 

              Sud prvog stupnja po provedenom dokaznom postupku utvrđuje da je:

 

- Rješenjem Skupštine općine M. L. od 27. svibnja 1965.g. dozvoljeno G. poduzeću N. iz K. izgradnja turističkog naselja pod uvjetom da se izradi detaljno urbanističko rješenje i potrebna investicijsko-tehnička dokumentacija;

 

-  Rješenjem o odobrenju za izgradnju Odsjeka za privredu i financije SO M. L. od 02. prosinca 1966.g. odobrena je GP „N.“ izgradnja naselja za odmor i oporavak u predjelu V. u M. L., po već ranije odobrenoj užoj lokaciji, dok se tadašnja O. M. L. obvezala preuzeti poslove oko rješavanja imovinsko pravnih poslova na zemljištima predviđenim za izgradnju kako bi se mogao izvršiti prijenos prava korištenja zemljišta na izvođača radova;

 

- nakon izgradnje vikend naselja GP “N.“ je prodavala izgrađene objekte pa su prednik tužitelja M. H. i N. P., njegovi roditelji kao kupci zaključili Ugovor o kupoprodaji dana 24. listopada 1969. godine sa GP N. kao prodavateljem temeljem kojeg su kupili izgrađenu i opremljenu vikend kućicu tipa A-2 pod brojem A-6, prema projektu prodavatelja, površine 39,51 m2, na parceli broj 12 urbanističkog plana V., a prednici tužitelja isplatili su kupoprodajnu cijenu i ušli u posjed objekta i ograđene okućnice;

 

- u vrijeme kada je GP „N.“ gradila i prodavala objekte na V., u zemljišnim knjigama kao vlasnica izvorišne nekretnine kčbr. 3138, koja je cijepana na niz manjih čestica, bila  je upisana N. B., pravna prednica odnosno baka tuženika, za koju je utvrđeno da se nije usprotivila gradnji vikend naselja;

 

- nije utvrđeno da bi prije gradnje bio proveden formalni postupak prijenosa vlasništva predmetne nekretnine u društveno niti da bi za ovo zemljište vlasnici bila isplaćena naknada;

 

- Odluka o prijenosu prijepornog građevinskog zemljišta unutar granica zahvata PUP-a naselja V. u društveno vlasništvo donesena je tek 26. veljače 1986.g. na temelju čl. 13. st. 2. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu („NN“ 54/80), kada je definirana granica unutar koje se prenosi zemljište u društveno vlasništvo, a koje obuhvaća i izvorišnu kčbr. 3138/3 k.o. V. L.;

 

-  nakon navedenog u zemljišnim knjigama egzistira upis prava korištenja prijašnjih vlasnika B. A., B. J., B. M. i B. G., odnosno pravnih prednika (roditelja) I-III tuženika koji su naslijedili pok. N. B. po njezinoj smrti 1981.g. i koji su po zakonskim  pretvorbenim odredbama kao korisnici na zemljištu u društvenom vlasništvu, uknjižili pravo suvlasništva predmetnih nekretnina a tuženici su ih naslijedili.

 

Sud prvog stupnja u bitnom utvrđuje da je pravna prednica tuženika N. B. znala za gradnju turističkog naselja na predjelu V., da se gradnji nije protivila pa da je GP „N.“, koja je imala i odobrenje SO M. L. za gradnju, bila pošteni graditelj prema paragrafu § 418. Općeg građanskog zakonika (dalje u tekst OGZ) kojeg primjenjuje temeljem odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("NN" 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; u nastavku teksta: ZV). Daljnje je utvrđenje suda da je GP „N.“ građenjem stekla izvanknjižno vlasništvo prijeporne nekretnine, pa da je mogla raspolagati zemljištem i izgrađenim objektima te da je izvanknjižno vlasništvo prenijela na prednike tužitelja koji su stupili u posjed u listopadu 1969. godine na temelju valjanog pravnog posla koji je u cijelosti realiziran.

 

Provedenim očevidom i geodetskim vještačenjem utvrđuje da prijeporna nekretnina u naravi predstavlja vikend kuću – studio i ograđenu okućnicu sa spremištem i parkirnim mjestom tako da je posjed tužitelja u cijelosti definiran, da je tužitelj uključujući i njegove pravne prednike u nesmetanom posjedu dužem od 30 godina

– posjed tužitelja obuhvaća i č.zem. 3137/9 k.o. V. L. na kojoj je kao vlasnik bio upisan M. R., u odnosu na koju je postupak pravomoćno okončan, te prihvaćen tužbeni zahtjev.

 

Posljedično tome prvostupanjski sud odbija vlasnički zahtjev tuženika na predaju u posjed kčbr. 3138/5 k.o. V. L. jer utvrđuje da nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 161. ZV-a.

 

              Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP-a, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ 142/12, 103/14 - dalje u tekstu Odvjetnička tarifa), te nalaže tuženicima da tužitelju solidarno naknade troškove postupka.

 

              U donošenju pobijane presude nije počinjena apsolutno bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a kao što to u žalbi tvrde tuženici jer nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, u obrazloženju su izneseni razlozi u odnosu na sve odlučne činjenice koji nisu u suprotnosti s rezultatima dokaznog postupka, a niti je ispitujući presudu utvrđeno da bi bila počinjena koja od drugih apsolutno bitnih procesnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

              Nisu osnovani niti žalbeni navodi da bi bila počinjena relativno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a jer je sud prvog stupnja svoja utvrđenja i pravne zaključke temeljio na rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka.

 

              Neosnovano se tuženici pozivaju na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer žalbom ustraju kod svih navoda i prigovora iznesenih tijekom prvostupanjskog postupka, u bitnom da tužitelj nije dokazao da uz njega pravni slijednik ne bi bila i sestra J. K.. Naime, ugovor o kupoprodaji su kao kupci predmetne nekretnine sklopili njegovi roditelji M. H. i N. H.-P. s time da je iza smrti N. H.-P. doneseno rješenje o nasljeđivanju posl.br. O-2857/09 od 6. srpnja 2009. godine prema kojem je istu u cijelosti naslijedio tužitelj. Nasljednicima iza M. H. proglašeni su tužitelj i njegova sestra J. K. svaki u ½ dijela prema rješenju o nasljeđivanju, posl.br. O-981/82 od 16. lipnja 1982. godine, u kojem je kao predmet nasljeđivanja navedeno ¼ dijela dvojne vikend kućice kao izvanknjižno vlasništvo. Međutim, utvrđeno je da je između N. H.-P. i J. K. 1985. godine sklopljen darovni ugovor kojim je ona nekretnine naslijeđene iza M. H. darovala majci. Iz iskaza tužitelja sud prvog stupnja utvrđuje da su u tom ugovoru kao predmet darovanja bile navedene nekretnine u k.o. G. Z. ali ne i prijeporna iz razloga što njegovi prednici nisu bili evidentirani u zemljišnim knjigama niti kod Ureda za katastar kao vlasnici ili posjednici te nekretnine, ali da se ista odrekla hrvatskog državljanstva tako da nije smjela posjedovati nekretnine na području Republike Hrvatske pa je predmet tog darovanja bila i prijeporna nekretnina. Kako su predmetni postupak pokrenuli 1998. godine tužbom tužitelj i sada pok. majka na utvrđenje da su suvlasnici na jednake dijelove utužene nekretnine, a ne i sestra tužitelja te kako dokazni postupak ne upućuje na suprotno tvrdnjama tužitelja to je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je istaknuti prigovor neosnovan.

 

              Nadalje, pravilno je cijenjen neosnovanim i prigovor promašene pasivne legitimacije jer predmet spora nije ispunjenje ugovora već postupak po tužbi radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine tako da su u predmetnom postupku pasivno legitimirani tuženici kao upisani suvlasnici prijeporne nekretnine.

 

              U odnosu na pravne zaključke suda prvog stupnja glede pravne osnove tužbenog zahtjeva tuženici ustraju kod navoda iznesenih tijekom prvostupanjskog postupka u bitnom ponavljajući navode kako je njihova prednica pok. N. B. bila upisana kao vlasnica te nekretnine u zemljišnim knjigama pa da s obzirom na navedeno Skupština općine M. L. nije mogla raspolagati tim zemljištem pa niti u korist GP N., a da su svjedoci potvrdili da je ista to zemljište ustupila ovom poduzeću kao kompenzaciju za izvršene radova na gradnji H. P.. Međutim, da bi takvo raspolaganje bilo valjano trebalo je zemljište biti preneseno u društveno vlasništvo i kao takvo deposedirano a vlasnici isplaćena naknada za oduzeto zemljište, što nije učinjeno tako da raspolaganje nije bilo valjano jer je Skupština opće M. L. raspolagala tuđim zemljištem. Stoga da je neprihvatjiv zaključak suda prvog stupnja kako je GP N. pošteni graditelj u prvom redu iz razloga što je znala ili morala znati da gradi na tuđem zemljištu a uz to da nije imala niti valjanu dokumentaciju vezanu uz izvođenje tih radova. Posebno ukazuju na sadržaj Rješenja o odobrenju za gradnju od 27. svibnja 1965. godine kojim se Skupština Općine M. L. obvezala riješiti imovinskopravne poslove i vezano uz to sklopiti ugovore o međusobnim pravima i obvezama s vlasnicima nekretnina, kako bi se mogao izvršiti prijenos prava korištenja zemljišta na izvođača radova, ali da po tome nikada nije postupila. Osim toga, da je navedeno rješenje izdano na trajanje od godinu dana a da nakon toga izvođač nije zatražio produženje odobrenja tako da mu nikada nije bilo izdano odobrenje za gradnju, a kako to proizlazi i iz presude donesene u predmetu poslovni broj P-100/92.

 

              S obzirom na opisane žalbene navode te istaknute prigovore tijekom prvostupanjskog postupka na tužitelju je teret dokaza da je GP N. stekla pravo korištenja na predmetnoj nekretnini na valjanom pravnom temelju te da su ispunjene i ostale pretpostavke pa da je pravni posao koji su roditelji tužitelja sklopili s tim poduzećem bio valjana pravna osnova za stjecanje prava vlasništva.

 

              S obzirom na vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora na konkretan slučaj radi utvrđenja tih odlučnim činjenica primjenjuju se odredbe tada važećeg Zakona o prometu zemljištu i zgrada ("Sl. list SFRJ" 43/65, 57/65, 17/67 i "Narodne novine" 52/71 i 52/73) kojim su bili propisani uvjeti za davanje na korištenje građevinskog zemljišta od strane općina. Tako je odredbom čl. 37. bilo propisano da skupština općine može građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu davati na korištenje građanima, radnim i drugim samoupravnim organizacijama, društveno-političkim zajednicama, društveno-političkim organizacijama i udruženjima građana i građanskopravnim osobama, radi podizanja zgrada za njihove potrebe, a prema odredbi čl. 38. prijenosom prava vlasništva, odnosno prava korištenja na zgradi podignutoj na dodijeljenom građevinskom zemljištu na onoga koji stječe zgradu prešlo je i pravo vlasništva odnosno korištenja zemljišta. Rješenje o davanju građevinskog zemljišta na korištenje, na osnovi zaključka skupštine općine, donosio je općinski organ uprave nadležan za imovinskopravne poslove.

 

              Iako je na prijepornoj nekretnini u zemljišnim knjigama i nakon izgradnje naselja (1970. godine) ostala upisana kao vlasnica prednica tuženika, s obzirom na utvrđenja suda prvog stupnja iz sadržaja priložene dokumentacije, prema mišljenju ovoga suda došlo je do faktičnog oduzimanja zemljišta kako njihovoj prednici tako i ostalim osobama na nekretninama na kojima je izgrađeno to naselje, bez odgovarajućeg akta. Naime, rješenjem Skupštine Općine M. L. od 27. svibnja 1965. godine dopuštena je izgradnja turističkog naselja u predjelu V., a 2. prosinca 1966. godine rješenjem Odjela za privredu i financije odobreno je GP N. iz K. izgradnja naselja za odmor i opravak u predjelu V., s time da je odlukom SO C. L. o prijenosu zemljišta u društveno vlasništvo od 26. veljače 1986. godine podruštvovljeno građevinsko zemljište unutar granica zahvata PuPa naselja V. s pravom korištenja dosadašnjih vlasnika. Dakle, citiranim rješenjima i odlukom faktično je došlo do prijenosa prava korištenja prijeporne nekretnine na GP N. K. čime je stekla izvanknjižno pravo korištenja, a potom i pravo vlasništva. Stoga su pravilna i daljnja utvrđenja da je navedeno poduzeće bilo savjesni graditelj jer se prednica tuženika nije protivila gradnji niti zatražila zaštitu prava vlasništva prilikom gradnje, a niti se je gradnji protivila Općina M. L..

 

              Osnovano sud prvog stupnja ne prihvaća tvrdnje tuženika da njihova prednica nije imala saznanja o gradnji tog naselja jer da je teško komunicirala s drugim osobama zbog lošeg zdravstvenog stanja i životne dobi te da nije govorila hrvatski jezik a da se iz konfiguracije terena i time što je obraslo borovom šumom nije sa ceste mogla uočiti izgradnja naselja. Radilo se o izgradnji tako velikog naselja da je sa time zasigurno bilo upoznato stanovništvo cijelog otoka, osobito što je priprema terena i izgradnja naselja vršena u dužem razdoblju od nekoliko godina a dokazni postupak ne potvrđuje da bi prednica tužitelja bila izolirana od preostalih stanovnika na taj način da uopće ne bi imala saznanja o zbivanjima na otoku. Stoga su njihove suprotne tvrdnje nelogične i neprihvatljive.

 

              Nisu prihvatljive niti daljnje tvrdnje tuženika kojima se pozivaju na odredbu čl. 232. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) jer da je prednik tužitelja navodno kupio objekt površine 39,51 m2 s time da u ugovoru nije navedeno niti definirano zemljište koje pripada objektu a da sada tužitelj utužuje vlasništvo nekretnine daleko veće površine. U odnosu na navedeno valja odgovoriti da se na konkretan slučaj ne primjenjuje citirana odredba ZOO-a jer je pobijani pravni posao sklopljen 1969. godine pa se na isti primjenjuju odredbe OGZ-a. Naime, navedeni ugovor nije ništav jer nisu dokazane pretpostavke iz pravnih pravila paragrafa 870., 871. i 874. OGZ-a, a sukladno tada važećoj sudskoj praksi vlasništvo nekretnina na temelju pravnog posla stjecalo se i bez upisa u zemljišnu knjigu ukoliko je ugovor bio u cijelosti realiziran, kao što je to u konkretnom slučaju. Naime, prednici tužitelja isplatili su kupoprodajnu cijenu te su uvedeni u posjed objekta i zemljišta jer je utvrđeno da su objekti-vikend kuće u vrijeme kupoprodaje već bile ograđene, tako da je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su prednici tužitelja na temelju valjanog pravnog posla stekli pravo vlasništva prijeporne nekretnine pored utvrđenja da je GP N. bila izvanknjižni vlasnik iste.

 

              Nisu osnovani niti daljnji navodi tuženika u odnosu na identifikaciju prijeporne nekretnine jer je tijekom postupka proveden očevid na licu mjesta te vještačenje po vještaku mjerniku i utvrđen posjed odnosno dio nekretnine koji tužitelj drži u posjedu i kao takav identificiran po vještaku B. D., kako je opisan i u izreci pobijane presude. Na navedenu identifikaciju tuženici nisu imali primjedbi niti su u tom dijelu drugim navodima doveli u pitanje pravilnost tog dijela nalaza vještaka.

 

              Nisu prihvatljive tvrdnje tuženika da nije bilo uvjeta za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja jer se traži utvrđenje prava vlasništva na katastarskoj čestici koja nije formirana niti kao takva postoji, tako da je zahtjev neodređen, već bi po izvršenoj parcelaciji i provedbi parcelacijskog elaborata bila naknadno formirana, a da nije niti utvrđeno da li je s obzirom na prostorno-plansku dokumentaciju takvo formiranje nove građevinske čestice moguće.

 

Naime, u ovom slučaju tužitelj tužbeni zahtjev zasniva na činjeničnom osnovu temeljem zakona i pravnog posla na već stečenom pravu vlasništva na fizički odijeljenom dijelu nekretnine koji faktično već predstavlja pojedinačno određenu stvar (čl. 5. st. 1. ZV-a) i taj odijeljeni dio faktično je individualiziran prema materijalno-pravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja. Taj dio zemljišta individualiziran je u nalazu vještaka pa iako nije sačinjen parcelacijski elaborat koji bi bio potvrđen od strane nadležnog Ureda za katastar, jasno određuje predmet vlasničke tužbe te je tužitelj ovlašten zahtijevati provedbu parcelacije predmetnog zemljišta prema granicama stečenog prava vlasništva (identično i pravno shvaćanje u odluci VSRH broj: Rev-x-1075/12 od 29. siječnja 2014.g.)

 

              Djelomično su osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava u donošenju odluke o visini troškova koji tužitelju pripadaju.

 

Iz sadržaja spisa proizlazi da je tužitelj u tužbi označio vps sa 10.000,00 kn a da su tuženici podnijeli protutužbu dana 26. ožujka 2002. godine, radi predaje u posjed te označili vrijednost predmeta spora sa 101.000,00 kn.  

 

              Kako je vrijednost predmeta spora do 26. ožujka 2002.g. iznosila 10.000,00 kn to tužitelju za sastav tužbe pripada iznos od 750,00 kn te isti iznos za pristup na ročišta od 24. lipnja 1999. godine, 12. travnja 2000. godine, 5. srpnja 2000. godine i 26. ožujka 2002. godine, a za pristup na ročište od 28. rujna 2000. godine iznos od 375,00 kn uz pripadajući PDV primjenom Tbr. 7. t. 1., Tbr. 9. t. 1. i 2. i Tbr. 42. Odvjetničke tarife. Sud prvog stupnja je za navedene radnje priznao tužitelju iznos troškova od po 2.500,00 kn uz PDV, pa je odluku o troškovima valjalo preinačiti. Tužitelju na ime zastupanja za navedene radnje uz PDV pripada iznos od 5.156,25 kn a ne 17.187,50 kn koliko je odmjereno. Stoga je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 12.031,25 kn valjalo odbiti, dok je u odnosu na zastupanje i i ostale pripadajuće troškove iznose pravilno odmjeren.

 

Kako ne postoji ugovorena niti zakonska solidarnost tuženika prema tužitelju kod tužbe radi utvrđenja prava vlasništva to tuženici nisu solidarno odgovorni u glavnoj stvari, pa nema mjesta nalaganju tuženicima da  solidarno trpe uknjižbu prava vlasništva tužitelja u zemljišne knjige niti da solidarno naknade troškove postupka tužitelju (čl. 161. st. 1. i 3. ZPP-a).

 

Stoga je, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika pobijanu presudu u tom dijelu preinačiti te odbiti zahtjev tužitelja za solidarnim trpljenjem upisa prava vlasništva tužitelja u zemljišne knjige i solidarnom isplatom troškova postupka kao i zahtjev za isplatu troškova postupka u iznosu od 12.031,25 kn.

 

Slijedom iznesenog odlučeno je kao u točkama I i II izreke ove presude pozivom na odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

 

Tuženici su uspjeli sa žalbom u neznatnom dijelu, samo u pogledu solidarnosti glavne obveze i troškova postupka, u odnosu na koji dio nisu nastali posebni troškovi. Prema ocjeni ovoga suda odgovor na žalbu kojeg su podnijeli tužitelji nije bio potreban za vođenje ovoga postupka.

             

Radi navedenog tužitelju te tuženicima ne pripadaju troškovi žalbenog postupka,  pa je na temelju čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

 

              Presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka iz točke I. izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci 13. rujna 2017. godine